Jugoslavija u hrvatskom susjedstvu

0

Hrvatska je danas članica NATO saveza i Europske unije pa će na kraju, zbog svojih interesa, i tijela tih dviju međunarodnih organizacija, unatoč otporu sadašnje hrvatske vlasti, voditi prikladniju politiku hrvatskim probitcima od politike koja se kuha na Pantovčaku i Banskim dvorima


Nedavno je u njemačkim medijima plasirana vijest o srbijanskoj inicijativi za ponovnu obnovu Jugoslavije. U tom medijskom pamfletu uglavnom se navode detalji o diplomatskoj aktivnosti Nikolićeve vlade, a svode se na učestale međusobne kontakte pojedinih država nastalih raspadom bivše SFRJ sa Srbijom. Uglavnom se radi o aktivnostima iz razdoblja prije ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvu Europske unije.

Doduše, nisu se mogle izbjeći neprikrivene asocijacije na glasoviti doručak balkanskih čelnika, što ga je, prkoseći državotvornoj svijesti hrvatskoga naroda, dan nakon ulaska Hrvatske u EU, organizirao u predsjedničkom perivoju na Pantovčaku predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović.

Model za uspostavu te nove Jugoslavije, kako se u tekstu navodi, jest odnošaj Srbije i Republike Srpske, koje već odavno imaju tradicionalno zajedničke sjednice vlada. Takav odnošaj, kakav Beograd ima prema Banja Luci, trebalo bi valjda uspostaviti i s glavnim gradovima Federacije BiH, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Albanije, a u slučaju punoga integracijskog spektra čak i s Ljubljanom te Zagrebom.

Nu ipak, integracijski naglasak je stavljen na područje bez Hrvatske i Slovenije. Upućena je i neka vrst poruke europskim javnostima, kako ta nova balkanska integracija ne će biti prijetnja Europi, a kao opravdanje za taj jedinstveni pothvat pronalazi se u najavi mogućega preustroja Europske unije u zajednicu federacija, koja bi trebala profunkcionirati tek iza 2020. godine, kad se predviđa i možebitni ulazak balkanskih zemalja u Europsku uniju.

Premda se i Hrvatska spominje kao eventualna članica te nove Jugoslavije, iz uvida u cjelovit tekst može se razabrati tek podrugljiva kritika sadašnjega hrvatskoga političkog vodstva i njegove neojugoslavenske politike, snažno obojene boljševičkim naslijeđem, koja se, unatoč ulasku države u Europsku uniju, još uvijek mentalno naslanja na svoje mračno komunističko razdoblje.

Hrvatska je danas članica NATO saveza i Europske unije pa će na kraju, zbog svojih interesa, i tijela tih dviju međunarodnih organizacija, unatoč otporu sadašnje hrvatske vlasti, voditi prikladniju politiku hrvatskim probitcima od politike koja se kuha na Pantovčaku i Banskim dvorima.

To najbolje pokazuje i aktualni slučaj s europskim uhidbenim nalogom, čiju su primjenu, zbog zaštite jugoslavenskih komunističkih  zločinaca, htjele zaobići aktualne hrvatske vlasti. Neposredno nakon medijske promocije projekta za oživotvorenje nove Jugoslavije, koji se temelji na navodnim ekonomskim razlozima, svoj je posjet Hrvatskoj najavio britanski ministar za trgovinu Stephen Keith Green, koji će, kako je najavljeno, razgovarati s visokim vladinim dužnosnicima o načinima poticanja gospodarskoga razvoja i o ulozi države u tom procesu.

Ne treba dvojit u povezanost ovih dvaju događaja. Naime, riječ je o svojevrsnom sukobu njemačkih i britanskih probitaka na jugoistoku Europe, a hrvatski zaokret u politici od kopnene Europe i približavanje Londonu  samo potvrđuje kako je sadašnji režim Republiku Hrvatsku iznajmio Britaniji za prostor s kojeg će voditi prvenstveno svoje balkanske pothvate, a po potrebi i neposredne operacije protiv snažnijih europskih država, kako bi cijelu Europsku uniju mogla držati u svojoj šaci.

Britanija je, kao i u prošlosti, spremna balkanski prostor prepustiti ruskom utjecaju, tim više što Rusija danas nema izravne kopnene dodire s balkanskim državama, čime bi njezina moć bila ograničena, a moć Njemačke, odnosno Europske unije potpuno relativizirana. Stanovita ruska premoć na Balkanu onemogućila bi i razvoj američkoga utjecaja, što bi stvaralo samo nove preduvjete za razvoj kaotičnoga stanja, koje nikom, osim Velikoj Britaniji ne bi odgovaralo.

Zajednički otpor bošnjačko-muslimanskih i srbijanskih političara prema uvozu hrvatskih industrijskih i poljoprivrednih proizvoda ne pokazuje samo način kako se manifestira zaštita vlastitih nacionalnih interesa, nego do kože razgolićuje i lažnu tezu kako je zbog međusobnih interesa potrebna gospodarska integracija prostora bivše Jugoslavije.

Aktualno približavanje bošnjačkih političara Beogradu otkriva samo dugotrajno i intenzivno muslimansko nepovjerenje u američku politiku, koja može imati iskrene saveznike samo u herceg-bosanskim Hrvtima. No za bilo kakvu političku vjerodostojnost tog savezništva Hrvati bi se morali prvenstveno izboriti za jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima u BiH, a u tomu bi im trebali pomoći i američki saveznici.

U protivnom, Hrvatima bi se mogla opetovati sudbina koju su doživjeli nakon raspada Austro-Ugarske i uspostavom velikosrpske Jugoslavije, a njihovim saveznicima, protežiranje ruskih interesa na području, na koje su demokracija, završetak rata i mir stigli samo američkom voljom i hrvatskim vojničkim pobjedama.

 Mate Kovačević

facebook komentari