Julia Kristeva i sv. Terezija Avilska ili kako su ateisti od svetice napravili seksualnu revolucionarku

0

Naravno da netko tko ne vjeruje u Boga ne može shvatiti ni da se netko odriče bilo čega radi Boga, niti da muškarac i žena mogu biti bliski ali kroz Božju ljubav, a ne ljudsku. Razumijem ja to, ali ne razumijem zašto onda svode ono što ne razumiju na nižu razinu i još mi to tumače kao visoku filozofiju?

U Noći kazališta (15. 11. 2014.) gostovala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu Julia Kristeva, poznata francusko-bugarska teoretičarka i psihoanalitičarka. Bio je to ujedno početak novog projekta nove intendantice HNK, Dubravke Vrgoč, kojem je, kako piše na stranici HNK: cilj prije svega privući mlađu publiku, a ujedno i otvoriti Hrvatsko narodno kazalište javnim debatama i kritičkom promišljanju današnjice. Radi se o Filozofskom kazalištu koje vodi Srećko Horvat, naš mladi filozof i svjetski aktivan politički aktivist. U sklopu te večeri Alma Prica je pročitala dio iz romana Julije Kristeve o sv. Tereziji Avilskoj. Da, roman o sv. Tereziji Avilskoj, koji se zove Terezijo, ljubavi moja i uskoro će biti preveden i kod nas.

Silno me zanimalo zašto se Julia Kristeva, javno deklarirani ateist, zainteresirala za sv. Tereziju Avilsku i kakvo će to biti filozofsko kazalište. Čitav je događaj imao veliku medijsku pompu i direktan prijenos na HRT 3 što sam i ja gledala. U publici su bili profesori i studenti Francuskog odsjeka Filozofskog fakulteta, kazalištarci i lijevi intelektualci koji ne idu često u kazalište, ali ovo je, očito, bio događaj na koji se moralo ići…

Na televiziji smo vidjeli da je Julia Kristeva fina gospođa u godinama, vrlo lijepa lica, skladna tijela, neprestano lagani osmjeh na licu, govori nekom mekoćom i njen francuski predivno teče… Sve što je rekla bilo je vrlo odmjereno i umjereno ali su se kroz taj njen govor, kao i kroz pitanja Srećka Horvata koji je mlađi, pa nije tako odmjeren i umjeren, promovirale tri teze.

Prva teza: Kako opisati susret s Bogom ili uzvišeno svedeno na tjelesno

Dok je Alma Prica čitala tekst iz romana prikazana je slika Berninijeva kipa Ekstaza sv. Terezije Avilske iz rimske bazilike svete Marije Pobjednice. On je navodno inspirirao Juliju Kristevu za pisanje romana a Srećko Horvat je u pitanju direktno rekao: dovoljno je da baciš jedan pogled i shvatiš da je to seksualna ekstaza.

Julia Kristeva je onda to finije rekla, “da je sv. Terezija sva bila u tijelu i tjelesnosti, da je upotrebljavala metafore tijela i vode, koje su simbol snažne ženske žudnje”. Žudnja je u tom kontekstu seksualni termin. Pa se stalno spominjao mladi fratar otac Gracian kojeg je posebno ljubila. Uzalud je Alma Prica pročitala dio iz pisama sv. Terezije da je na kraju života shvatila da je – najvažnija ljubav – jer su nam nakon toga toliko govorili o žudnji i o tom mladom fratru da se ta ljubav čula kao žudnja. Kao, otkrili su nam o čemu se zapravo tu radi! A zapravo su jedan uzvišeni osjećaj – božanske ljubavi – spustili na razinu požude, dakle pukog zadovoljavanja tjelesne žudnje.

Zaboravlja se da je Isus rekao: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed; druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci (Mt 22,37-40). Ne može direktnije i jasnije, to je vrhunski i jedini nalog koji je Krist ostavio. Ali to je nama ljudima – s našim hladnim, ograničenim, sebičnim, oholim srcima – teško. Uspijevaju samo neki, sveci. Kao sv. Terezija koja je bila mističarka i imala vizije. Imala je susrete s Bogom i doživljavala taj osjećaj bezgranične ljubavi. Božja ljubav je nešto toliko veliko da onaj tko je spozna, onaj tko susretne Boga zna da je to jedino što vrijedi na ovome svijetu. I da su sve druge naše želje-željice, žudnje-žudnjice bezvezne u usporedbi s time. Utaživanje naših žudnji ne vodi miru, nego želji za još. Samo susret s Bogom ispunjava našu dušu ljubavlju do kraja.

Kad sam upoznao Isusa više mi nije trebala droga jer je Božja ljubav bila toliko velika i snažna i dobra da mi nikad više nije trebalo nešto drugo, rekao je jedan bivši ovisnik. Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje, pjevao je kralj David u Psalmu 62. jer je shvatio da je unatoč svom blagu, ženama i moći koje je imao – mir duše našao isključivo u Bogu. Sv. Augustin je to parafrazirao: Nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi, Bože moj! Sv. Terezija Avilska je između ostalog napisala: Nada te turbe ili Neka te ništa ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv sve postiže. Tko ima Boga ima sve. Jedino Bog dostaje. Za nas, obične smrtnike, to su samo riječi. Nama je to teško shvatiti bez iskustva susreta s Bogom. To teško pojme i kršćani koji nisu susreli Boga ali znaju da postoji – i on i njegova ljubav – a kamoli oni koji ne vjeruju u Boga. Oni to nikako ne mogu shvatiti, pa si zato objašnjavaju tako da „spuštaju“ tu veliku, neizrecivu ljubav na nešto tjelesno, ljudsko, nešto njima pojmljivo.

Čak i onima koji su susreli Boga teško je to opisati. Opisati neizrecivo. Zato svi mističari pišu teško prohodne ili jako metaforičke tekstove koji nekad izgledaju i banalno. Metafora je kad jednim pojmom objasniš drugi. Onim pojmom koji svi poznaju objasniš neki pojam koji nitko ne zna. Tako, na primjer, vrijeme koje zapravo nitko ne razumije mi predočimo metaforom crte koju nacrtamo, pa na njoj odredimo godine i događaje. Tako je i sv. Terezija pisala o prirodnim (voda) i o tjelesnim metaforama jer je to znala izreći i jer smo mi to mogli pojmiti. Sv. Terezija je opisala kako joj anđeo probija užarenim kopljem srce i kako je taj bol i užitak neizreciv. Aha, koplje! Znamo mi što to predstavlja u ženskim fantazijama! Ma dajte! Kao što košuta žudi za izvor vodom tako i duša moja čezne bože za tobom… To je Psalam 42. I je li to o košuti, vodi ili seksu? Ma dajte! Kao što je i kipar Bernini mogao prikazati ekstazu samo u njenoj tjelesnosti jer duhovnost se ne da prikazati u kamenu. Kameni kip je tu metafora nečeg što nam nije pojmljivo.

U razgovoru se također reklo kako je zbog te tjelesnosti sv. Terezija bila subverzivna jer Crkva ne voli tijelo i zatire ga. Crkva ne uči da je tijelo samo po sebi grozna stvar, tijelo nam je dao Bog, naš se Bog utjelovio u ljudskom tijelu! Loše je ugađanje tijelu do mjere da tijelo ovlada tobom. Tijelo je puno žudnji i iako se prepustiš njihovu ugađanju zaboraviš na sve drugo. Koliko smo danas opsjednuti zdravim i lijepim tijelom. I kome je to donijelo sreću i mir? Nikome. Lijepo kaže David Samo je u Bogu mir… Ali reći da je Crkva protiv tijela je potpuno bedasto. Naime, sjećate se da su postojale religije koje su zahtijevale kastraciju i sakaćenje svojih svećenika. E, kršćanstvo je to zabranjivalo, a Crkva je branila bilo kakvo nanošenje štete vlastitom tijelu. Navodno je Origen krivo tumačio onaj dio iz Biblije o udovima (ako te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je Mat 5.30) pa se kastrirao, a Crkva mu je uskratila svećeničko ređenje! Jer žudnje našeg tijela (sve žudnje, ne samo seksualna) se pobijede sublimacijom, prebacivanjem na viši nivo. Ali to možeš samo kad znaš da ima Boga i kad ga susretneš.

Druga teza: Zla Crkva i inkvizicija, ali mi ćemo je sad obraniti

Druga teza je kako je Crkva bila zla jer je, eto, sumnjala u Tereziju zbog te njezine tjelesnosti ali i njezine pobune. Zbog njezina propitivanja odnosa prema Bogu! Crkva je poslala Tereziji inkviziciju, a znamo da je inkvizicija jedna vrlo zla stvar koja je palila žene.

Sv. Terezija je bila ugledna plemkinja i zaredila se iz vlastite želje i Božjeg poziva. Ušla je u red karmelićanki u Avili ali su joj bile presvjetovne, pa je ih je reformirala i pokrenula novi red, tzv. bosonoge karmelićanke. Tom je redu uvela teške obaveze, ne samo svakodnevnu molitvu i jako puno posta (i to onog pravog, bez hrane) nego i druge oblike trapljenja, a živjele su u potpunom siromaštvu. Osnovala je 17 samostana gdje su joj žene dobrovoljno dolazile jer su željele služiti Bogu do kraja. To je bilo vrijeme reformacije, dakle borbe protiv protestantizma. Sv. Terezija je, kao i neki drugi ljudi tog vremena, dobila od Boga poziv okretanja i posvećivanja onoj dubokoj vjeri, temeljima vjere, onom služenju do kraja. Da se prisjetimo zašto smo kršćani, zašto katolici.

Ali teza razgovora je bila da je Crkva sv. Tereziju zanijekala jer kaže mladi Horvat doslovno u pitanju: nije li to licemjerje Crkve, ispituju je za života a posvete nakon smrti, a i danas Crkva ima taj grozan odnos prema ženama jer im, na primjer, ne dopušta da budu svećenice. Onda nam to Julia Kristeva lijepo i mirno objasni da, eto, Crkva je uvijek prema mističarima imala čudan odnos i nekako ih stavljala na marginu, pa onda ta tjelesnost, pa taj mladi fratar otac Graciano. Pa su tako sumnjali u nju i zato su joj poslali inkviziciju. I sada nam Julia Kristeva otkriva kako je sv. Terezija bila super žena, jako djelatna, važna za barok, pametna, pa ispada da Julia Kristeva brani sv. Tereziju od Crkve!

Sv. Terezija je potaknula osnivanje muškog reda bosonogih karmelićana, a sv. Ivan od Križa (isto veliki mističar) i otac Graciano su joj bili posebno bliski. Bliskost svetih ljudi različita spola je česta, tako je i Benedikt bio blizak sa svojom sestrom blizankom Skolastikom, a sv. Franjo sa sv. Klarom. Međutim ti odnosi nisu uključivali tjelesne veze, nego su pokazivali da je svetost više od spola, ali uključuje oba! I da svetost nikako ne zazire od drugog spola nego se u razgovorima i poticajima s njim nadopunjuje! Ali to nije ona obična muško-ženska žudnja seksualne prirode. Naravno da netko tko ne vjeruje u Boga ne može shvatiti ni da se netko odriče bilo čega radi Boga, niti da muškarac i žena mogu biti bliski ali kroz Božju a ne ljudsku, a naročito ne tjelesnu ljubav. Razumijem ja to, ali ne razumijem zašto onda svode ono što ne razumiju na nižu razinu onog što razumiju i još mi to tumače kao visoku filozofiju?

A što se odnosa Crkve prema sv. Tereziji tiče, proglašenje svecem i naučiteljem je najviše što Crkva može dati nekom čovjeku. I umjesto da se Crkva pohvali time što je tako uzdigla jednu ženu, stalno se spominje inkvizicija i posthumno priznanje.

Pa da vidimo o čemu se tu radi? Prvo – nitko nije proglašen svetim za života, uvijek se proglašava svetim nakon smrti, kad se dokaže i djelovanje te osobe s nebesa. Pa i u životu običnih smrtnika shvatimo kakav je netko bio tek kad ga izgubimo, a kamoli kod svetaca.

Drugo – inkvizicija. Ona je u početku bila institucija za prosudbu svari dogme, dakle nauka vjere, i dok je bila u ingerenciji Crkve puno je više ljudi oslobodila nego osudila. Ona brojna paljenja su krenula kad je inkvizicijske procese preuzela država pa su si razni ljudi to iskoristili za osvetu. Prema tome, Crkva inkviziciju ne bi poslala Tereziji zbog sumnje u nepriličnu ljubav ili neki drugi grijeh, nego da ispita vrstu objava koje je imala! U razgovoru su sedam puta spomenuli inkviziciju, ali su zaboravili reći da je inkvizicija Tereziju oslobodila. Zaboravili su reći, ili možda ne znaju, da se svakog čovjeka na putu svetosti, svakog tko ima objave i svakog reformatora ispituje. Prvo jer uznemiri one oko sebe koji imaju neki svoj ustaljeni red a sad on želi nešto sasvim drugo. Karmelićanke su se uvrijedile na Terezijino traženje strogoće, a sv. Ivan od Križa je imao problema sa svojom subraćom kad je krenuo u reformu tako da su ga čak i zatvorili u zatvor! A drugi razlog je taj što su veliki sveci, a naročito mističari, nama, običnim smrtnicima jako čudni i neobični. I, što je još važnije, ne znamo od kojeg je to duha.

Provjera duha u Crkvi je tu od samog početka. Sjećate se sv. Pavla. On je bio Židov u rimskoj službi s carskim dokumentom u ruci da ima pravo izvršiti prijeki sud nad kršćanima. Idući u Damask doživio je susret s Isusom i obratio se. Onda ga je Isus poslao kršćanima među kojima je živio tri godine bez ikakva djelovanja jer mu nisu vjerovali. Pa su onda poslali Barnabu da ga provjeri, kako piše u Djelima apostolskim. Dakle, Barnaba je bio čovjek sa sposobnostima provjere vrste duha i on je potvrdio da je Pavao doista doživio viđenje i obraćenje. Tako i dan-danas papa šalje nekog da provjeri je li osoba za koju se priča da je na putu svetosti doista na tom putu. Zato i danas ispovjednici traže od ljudi s mističnim iskustvima da to zapisuju, da se vidi što je to zapravo, kao što su tražili i od sv. Terezije. Naime i danas se događaju objave i mistična iskustva! Točno je da su sumnjali u nju, ali na isti način kao i u sve druge mističare i ljude koji su imali objave. Jer se mora vidjeti koji je tu duh u igri. Kako kaže Shakespeareov Hamlet svom Horaciju: Moj Horacije, ima više stvari/ Na zemlji i na nebesima no što se/ I sanja u vašoj filozofiji. Zato Crkva sve ispituje i čeka rezultate, a onda donosi odluku. Crkva ima vremena. Traje 2000 godina i još će. Upravo zato.

Crkva ne priznaje ni ukazanje Gospe dok ne prođe jako puno vremena i po plodovima i po objavama se vidi tko to govori. Meni se to čini jako u redu. I nekako mi se čini da bi Crkvu trebalo pohvaliti da ne ide za senzacionalizmom i svakog tko ima neki doživljaj iskoristi za nekakav cirkus dokazivanja, nego propituje i traži dokaze da je to prava stvar. Ali, da bi se to shvatilo, prvo treba vjerovati da ima duhovnog svijeta, da u njemu ima raznih duhova, da oni komuniciraju s nama i da čovjekova duša nastavlja život nakon smrti na nebesima ili u paklu. Eh, za to sve je Julija Kristeva javno rekla da ne vjeruje. Pa kako će shvatiti čekanje Crkve da svetac djeluje s nebesa? Naravno da je za nju i Srećka Horvata posthumno proglašenje svetim – licemjerje.

Treća teza: Nemamo više vrijednosti pa moramo redefinirati odnos muškarca i žene

Treća teza. Svojim lijepim glasom i smirenim osmijehom Julia je Kristeva rekla da nam danas nedostaju vrijednosti i da u skladu s našim tradicijama i to grčkom, židovskom, kršćanskom i muslimanskom trebamo preispitati što je to odnos i zajednica muškaraca i žene, kao i homoseksualne zajednice.

Julia Kristeva je danas jedna od najutjecajnijih teoretičarki književnosti. Ona je, na primjer, skovala termin intertekstualnost koji svi koristimo i ona se nalazi u obaveznoj literaturi svih humanističkih kolegija. Na svijetu! Ona je pripadnica tog kruga filozofa i teoretičara koji su zabili posljednji čavao u lijes europskih vrijednosti. Njihova se teorija zove poststrukturalizam, a iz njega je proizašla dekonstrukcija. Oni su uporno dokidali stare kanone i vrijednosti da bi ipak nametali neke svoje kanone i vrijednosti. Kad kažem „stare“ vrijednosti to znači kršćanske jer je Europa do 19. stoljeća službeno imala kršćanske vrijednosti u temelju.

Iz tih naših „starih“ vrijednosti mi znamo što je zajednica muškarca i žene, mi to od naših korijena (pisanja Biblije) do danas zovemo brakom. Mi to ne moramo redefinirati. Poziv za redefiniranjem je poziv za dokidanjem sadašnje definicije koja nikako da „padne“ unatoč svim nastojanjima suvremene znanosti i filozofije koji obilato podupiru suvremenu ideologiju koja se zove liberalizam. A ta nova ideologija dokida sve kršćanske vrijednosti u ime nekih novih vrijednosti koje nikako da nam objasni.

Zaključak ili nervozni smo pa mijenjamo taktiku

I nije to od danas. Od prosvjetiteljstva i 19. stoljeća, koji su službeno uveli ateizam kao osnovnu ideologiju, dakle već dva stoljeća, ruše se kršćanske vrijednosti. Ali se nije uspjelo. Ljudi i dalje vjeruju u Boga, svatko na svoj način, ali vjeruju! Ljudi i dalje smatraju Crkvu važnom institucijom i, unatoč svim napadima, ona i dalje postoji. Vrijednosti su u nama: ne kradu svi koji mogu krasti, ne ubijemo svakog tko nam ide na živce, brak nam je i dalje zajednica muškarca i žene, mladi se odriču seksa prije braka u ime nekih vrijednosti unatoč seksualnosti koja vrišti odasvud i nameće se mladima kao uzor života… Za tu novu ideologiju to je sve skupa strašno. Za mene je dokaz da na ovom svijetu ipak djeluje Duh Sveti. Nije da mu je lako, ali djeluje.

Zato je sad ta nova ideologija odlučila promijeniti taktiku. Do sad je pokušavala rušiti i negirati ali nije išlo. Sada pokušava samo malo iskriviti. Nekad su psihoanalitičari (dakle, znanstvenici) govorili: joj, ti sveci i mističari to su sve ludi ljudi i epileptične žene, pa Boga nema, njima se to samo priviđa. Više to tako ne govore, sad nam govore perfidnije. Sad nam oni, javno deklarirani ateisti, brane sveticu i naučiteljicu Crkve od Crkve! Tumače nam da je Crkva nije razumjela i da je ona zapravo ipak nešto drugo,ali u strahu od inkvizicije nije to mogla iskazati drugačije nego ovako… Hvala vam lijepa, ne trebate je braniti od Crkve.

Filozofski teatar ili ljudi spavaju u kazalištu

Srećko Horvat u najavi filozofskog teatra tvrdi da je veza kazališta i filozofije oduvijek, od Grka do danas. [i] Točno. I da kazalište mora biti mjesto susreta ideja. Točno. I to je bilo od Grka do danas. Samo što je danas postalo jako jednoumno pa se u kazalištu glavne struje (a to su ona koja imaju medijsku pompu i financijske izvore, dakle HNK u kojem se održavao ovaj događaj) mogu reći samo određene stvari. Probajte napisati tekst o dobrom svećeniku Katoličke Crkve pa da vidite kako i gdje će vam ga igrati! Ili tekst o ratniku heroju Domovinskog rata! Ti tekstovi nikad neće biti na dovoljno visokoj umjetničkoj razini! A nije stvar umjetničke razine nego teze koju zastupaju. Samo se može postaviti kritika društva što su od druge polovice 20. stoljeća zapravo napadi i negiranje svih temeljnih ljudskih vrijednosti i institucija koje to trebaju čuvati (obitelj, vjeru, naciju). I u tome je problem i tog filozofskog teatra. Iz prvog primjera a i iz najavljenih drugih gostiju on neće dovoditi drugačije viđenje, on neće otvarati dijalog. On samo nastavlja ono što radi glavna struja teatra. Nameće iste stvari i dalje. Samo na drugačiji način. Na žalost, dosadniji način.

Dvadeseto stoljeće je u toj glavnoj struji izbacilo iz teatra ono što publika voli – priču, likove koje prepoznaje, katarzu ili emociju koju proživljavamo i što nas čisti… Sada je Srećko Horvat najavio popunjavanje te praznine filozofijom i to mojom filozofijom skromno kaže[ii]. Ali filozofski teatar po samom svom nazivu je lesen teatar, teatar za čitanje. Zato je Alma Prica čitala! Nije glumila. Stavila je naočale i čitala iz papira na stalku za note! Da su bar stavili neku drugu glumicu koja je mogla utjeloviti tu žudnju o kojoj su govorili – bilo bi puno zanimljivije. Ali slušati sat vremena Almu Pricu kako čita, savršeno što se dikcije tiče, ali potpuno hladno i bez ikakve emocije – bilo je dosadno. I nije bio teatar. Jer su izbacili i glumu i radnju. Pa su ljudi u publici klimali glavama i podupirali glave da im ne padnu, sklapali očice i silno se „koncentrirali“. No sigurna sam da su ove gore opisane teze čuli i usvojili… Svjesno ili nesvjesno. Kao psihoanalitičarka Julia Kristeva zna kako je podsvijest važna.

Zašto pisati romane ili kako doći do ljudi i otkriti tajnu smrti

Iz svega što sam čula čini mi se da Kristeva piše roman da svoje ideološke teze pronosi i dalje… da dopre i do onih koji nisu vezani uz humanističke fakultete na kojima već suvereno vlada. Da dopre i do moje mame, koja ne zna što je intertekstualnost ali je vjernik i roman o sv. Tereziji bi rado pročitala. Zato se u pročitanom tekstu teško razlikovalo što je Julia Kristeva a što sv. Terezija, upravo zato da bi se sv. Terezija zamutila, prikazala iz ovih teza Julije Kristeve.

No ima još jedan razlog. Julia Kristeva u jednom je trenutku rekla da je roman napisala i zbog straha od smrti. Pokušavala je, shvativši Tereziju, shvatiti i smrt i pobijediti je. Dakle u strahu od smrti, jer godine ipak idu, posegnula je za ženom koja je spoznala Boga. Ali, da bi pobijedila strah od smrti, mora početi vjerovati u Boga… a tome je bila zatvorena i uzalud joj proučavanje Terezijina života. Ona njezinu mističnost i dubinu ljubavi ne može shvatiti. Jer ne poznaje Boga. Pa je zapravo, unatoč svom mirnom nastupu, zbunjena. I veličinu Terezije i veličinu Boga svodi na svoju malu ljudsku mjeru. I tu mjeru i tu svoju zbunjenost širi i na druge kao veliku filozofiju. Vrlo umješno.

Sanja Nikčević | Bitno.net

facebook komentari