Pratite nas

Razgovor

Julienn Bušić: Ni smrt nas nije razdvojila

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s Julienn Bušić, američko-hrvatskom spisateljicom, a u povodu obljetnice smrti hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića-Taika

Ni smrt nas nije razdvojila

Sa hrvatskim domoljubom Zvonkom Bušićem – Taikom prerano smo se rastali – 1. rujna 2013., kad nas je nenadano i tragično napustio. Sahranjen je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Tamo mu je postavljen i nadgrobni spomenik na kojem piše: „Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,…čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23.1.1946.-1.9.2013. Zvonko Bušić Taik“.

Ovome se stvarno ne treba ništa dodati.

Međutim, pred još jednu obljetnicu smrti ovog velikog čovjeka treba podsjetiti da je njegova borba, kao i borba njegove supruge Julienn, za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, počela još 1970. Tada je Julienn, 29. Studenoga, na Dan Republike, (tadašnji praznik SFRJ) na nagovor Zvonka, sa nebodera, u društvu prijateljice, bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, zbog čega je završila u zatvoru.

Nakon toga, 1976., u SAD-u, pridružila se skupini hrvatskih političkih domoljuba, na čelu sa Zvonkom, sa kojim se u međuvremenu vjenčala, u otimanju putničkog zrakoplova na letu od New Yorka do Chicaga, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima su objasnili svoju borbu za slobodu Hrvatske. U tim lecima sadržana je i istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Prije otmice aviona, Zvonko je u jednom pretincu newyorške podzemne željeznice postavio i bombu, od koje je poginuo jedan policajac, a trojica su bila ranjena. Uhitili su ih u Parizu i u SAD-u osudili na rigorozne kazne zatvora. Zvonko je iz teške robije izašao tek nakon 32 godine, dok je njegova supruga u zatvoru provela 13 godina. Kad se 2008. vratio u Zagreb dočekan je kao istinski hrvatski junak, a sve ostalo je povijest.

Njegova supruga koja ga je čitavo vrijeme vjerno čekala o svemu tome napisala je i sjajnu knjigu „Ljubavnici i luđaci“, po kojoj je snimljen i dokumentarni film te knjige „Tvoja krv i moja“ i „Živa glava“, dok je priredila i memoarsku knjigu svoga supruga – „Zdravo oko-sjećanja“.

Ovih dana razgovarali smo s Julienn. Rekla nam je kako godine idu da joj je sve teže, poglavito kad se približava obljetnica Zvonkove smrti.
Nu, prvo smo željeli znati, što je još nitko nije pitao o Zvonku i njoj, a htjela bi reći?
Pa nitko nije pitao – odgovorila je – je li Zvonko imao drugu stranu, onu nepolitičku, a imao je! Bio je veliki zafrkant, volio je psine, znao me nasmijati do boli. Kao mladić je bio član glumačkog društva u Gorici pa je mogao zapamtiti bez problema i pjesme i citate, bilo što.

Pravi je bio orator, uvijek bez papira. A znao je publiku zaćarati i do suza dirnuti svojim recitiranjem pjesme „Čekaj me“ od Simunova, na našim promocijama. Sjećam se kako je uvijek došlo do svađe s kim će Zvonko putovati u autu kada se išlo negdje dalje, jer su svi htjela da budu s njim, toliko je bio zanimljiv i zabavan. Jednostavno rećeno, gdje je on bio, tamo je bio i Život!

Je li Vam se i danas možebitno čini, kako su neki napisali, da je Zvonko „besmisleno dao život nizašto“?

Nikada to nisam mislila, jer kao što je Zvonko uvijek rekao, nije djelovao zato što je bio siguran u uspjeh, nego zato što je bila prava, časna i pravedna stvar. Ništa to ne može promijeniti trenutno stanje države, pokvarenost, ljude, ništa! Bitno je da imamo Hrvatsku, a do nas je kako će izgledati. Žrtvovati se moramo za dobrobit domovine, na veći ili manji način. Zvonko je odabrao najveći, poslao je time poruku. Jesmo gluhi ili nismo, vrijeme će pokazati. Znao je recitirati stihove pjesme koju je jako volio, a mislim da iznosi njegov stav, o smislu žrtve za domovinu, bilo braniteljevoj pa i ako hoćete, i o vlastitoj.

“I kako može čovjek bolje mrijeti
Nego se strašnoj nadmoći oprijeti
Za pepeo i kosti pradjedova
I posvećene hramove bogova….”
Horacius, Thomas Macaulay

U jednom pismu, ako se sjećate, Zvonko ističe da su zatvorenici manje-više „vukovi-samci“. Nije li se ipak i on tako osjećao i nakon povratka u Hrvatsku, odnosno niste li mu Vi od svih bila i ostala jedina potpora?

O tome smo često raspravljali. Istina, osjećao se osamljenim jer nije imao nijednog sugovornika koji je dijelio njegovu sudbinu, koji je mogao shvatiti u potpunosti što je prošao, kako je patio, baš nitko. Solzhenitsyn je bio o tome u pravu, svatko to mora osjetiti na vlastitoj koži, da razumije. Ni ja nisam skroz bila u stanju, jer sam puno kraće bila u zatvoru, samo 13 godina, a ženski zatvori su puno blaži. Jedva bi čekao da ga nazove jedan prijatelj iz zatvora, da s njim podijeli osjećaje, jer su bili skupa više od 20 godina i prošli svakakva iskustva. Skužili su se jednostavno. Znao mi je reći, „zamisli nema tu nikoga kojeg mogu pitati, sjećaš se prije 20 godina kada smo ovo ili ono radili“, itd. Došao je doma nakon 32 godine, ali se često osjećao kao stranac.

Nego, gospođo Julienn, kad već govorimo o Zvonku, čini nam se, na neki način, da je on svoju tugu uspješno prikrivao, baš kao i njegova majka, iako je odavao dojam vrlo hrabrog i nepokolebljivog čovjeka…

I to je mnogima teško razumjeti, jer mentalitet zatvora je takav da ne smiješ pokazati slabost, emocije, nemoć. Može te to koštati i života. To mu je bilo ugrađeno nakon toliko godina, teško se od toga bilo odviknuti. Meni je mogao sve to pokazati i svjedočila sam puno tuge i čak suza. Ali se ne smije zaboraviti da čovjek može biti i hrabar i nepokolebljiv i osjećajan i emotivan istovremeno. I to je bio on u svojoj biti. Zvonkova mama je, istina, bila jaka i čelićna cijeli život, ali na kraju to dugo čekanje svoga voljenog sina ju je uništilo. Uništilo joj je želju ići dalje. Previše je puta, rekla mi je, čula da će uskoro doći a nikako da ga dočeka….

A, kako tumačite činjenicu da mnogi još ni danas ne mogu shvatiti Zvonkovu i Vašu borbu protiv Jugoslavije?

Zato što živimo u svijetu koji ne cijeni dijalog. Upravo u svijetu koji se boji dijaloga, u slučaju da bi neprijatelj svojim jačim argumentima srušili nečije predrasude.

Što mislite: koliko je Bruno Bušić, s kojim se družio, utjecao na Zvonka?

Bruno je imao jak utjecaj na Zvonka, jer ga je pratio iz najranijih dana, kao dijete…poštivao ga, slijedio, i smatrao ga svojim uzorom. Kasnije su bili, naravno, suborci, a usudim se reći da je u nekim pitanjima Zvonko čak utjecao i na Brunu! Slični su im bili odgoj, životni put, i politička borba a nije čudo da ih se često zamijeni jedan za drugog. Smetalo mi je prije ali više ne, jer je posve razumljivo. Oboje su umrli zbog svojih ideala, zar ne?

A koliko prevrtljivi Milan Bandić?

Bandić kao Bandić nije uopće. On je samo dio većeg problema s kojim se moramo još suočiti. Problem Platonove pećine, koju je Zvonko spomenuo u svojoj zadnjoj poruci…

Kad se jednog dana ponovno budete sreli, gore na Nebu, što ćete mu prvo reći?

Pa ništa, jer stalno s njim razgovaram!

I još samo: koliko puta Vam se dogodilo da Vam je nakon smrti Zvonko „pokucao na vrata“?

Šalje mi poruke stalno, samo moram biti koncentrirana! U obliku oblaka slova Z, vrlo često…ima ih previše da ih nabrajam, ali osjećam njegovu stalnu prisutnost! Ništa nas ne može razdvojiti…ni smrt!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Pero Kovačević: ZVONKO BUŠIĆ (1946-2013.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ivan Šantek: Očekujem da će ‘kapetan Dragan’ biti osuđen za sve zločine

Objavljeno

na

Objavio

To je bio pravi pakao: Ivan Šantek iz Gline bio je zarobljenik zloglasnog kapetana Dragana.

Prisjetio se premlaćivanja i stravične torture koje je doživio zajedno sa 15 svojih suboraca

O onome što sam zajedno sa svojih 15 suboraca prošao, o torturi i zločinu, mogao bih vam pričati satima, započinje za 24sata.hr bolnu priču Ivan Šantek (57) iz Gline, bivši saborski zastupnik, jedan od bivših ratnih zarobljenika i žrtava Dragana Vasiljkovića poznatijeg kao ‘kapetan Dragan’.

Ljeta 1991. godine Šantek se sjeća kao da je jučer bilo. Svaka pojedinost, svaka izgovorena riječ, svaki udarac, svaki dan i besana noć, ostali su mu duboko urezani u pamćenje i nakon 26 godina.

U ratnom zarobljeništvu, kao mladić u dobi od 31 godine, proveo je od 26. lipnja do 14. kolovoza 1991. godine, a za tih 50 dana muke krivi ‘kapetana Dragana’, kojemu se i sudi za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, a kojeg presuda čeka u utorak na Županijskom sudu u Splitu.

Vasiljković svoju krivnju odbacuje, a Šantek nam je otvorio dušu i prisjetio se pakla koji je preživio.

Ispričao nam je kako su policijsku postaju u Glini, u kojoj je radio kao pričuvni policajac, 26. lipnja 1991. napali pripadnici pobunjene srpske paravojske “Martićevci i Knindže.”

– Hrvatska je 25. lipnja proglasila suverenost i nezavisnost. Te noći smo kolege i ja radili u policijskoj postaji u Glini. S nama su bila i tri Srbina, do kojih je došla informacija da će doći do napada na postaju. I stvarno je u pet ujutro napad na nas počeo. Mi nismo bili adekvatno naoružani, a naši su nam javili da će nam u pomoć stići specijalna policija iz Siska. Oni nisu uspjeli stići i mi smo sami, tako slabo naoružani, branili svoju postaju te je uspjeli obraniti. Tad je ranjeno nekoliko mojih kolega, a jedan od njih, Tomislav Rom, kasnije je u bolnici i preminuo – prisjeća se Šantek tog kobnog dana.

Nakon tri sata, koliko su branili postaju, u osam sati ujutro Šanteka i njegovih 15 kolega odveli su iz postaje.

– Jedan po jedan smo morali izaći iz postaje, razoružali su nas i rekli nam da smo mi zarobljenici. Trebali smo im za razmjenu za plitvičku skupinu, za Gorana Hadžića. Ubacili su nas u kamion i odvezli u neku šumu. Izvukli su nas, pobacali kraj nekog spomenika i uperili puške u nas. Pa su nas bacili u neku jamu i mlatili.

Potom su nas odvezli u mjesto Hajdić, pa u Dragotin, u neku vikendicu, gdje su se pojavili četnici. Imali su dugačke brade, šubare i kokarde. I tu su nas prebijali. Tukli su nas sjekirama, mlatili, a na zidu su čavlima nacrtali SSSS. Onda bi nam zapovijedali da se poredamo, zavezanih ruku na leđima, i to ljubimo, a mi nismo htjeli, pa bi nas opet tukli te nam nabijali glavu u taj zid i ta slova. Naše krvi na tom zidu ima i danas – priča nam drhtavim glasom Ivan Šantek dok se prisjeća tih stravičnih dana.

Njihovoj muci tu se nimalo nije nazirao kraj. Izmučene, prljave i gladne potom su prebacili u Golubić kraj Knina, gdje su ih mučili i spajanjem na struju.

– Ponovno su nas potrpali u mali furgon za namještaj, nismo imali zraka, pa smo prerezali gumu i naizmjence disali. Bili smo u polunesvjesti kad su nas dovezli u Golubić u neku garažu. Joj, kad se sjetim toga. Mala prostorija od svega pet, šest kvadrata, nas sedmero unutra, podijelili su nas, vani pakleno vruće. Nisu nam htjeli ni vode dati. Pa su nas kablovima tukli i spajali na struju.

Morali smo stajati na mokroj krpi dok su nas spajali na struju od 220 volti. Crijeva su mi se okretala kao veš mašina od bolova. Tukli su nas letvama, nogama, ma svim i svačim. Batinanje nije prestajalo, svaki dan nove metode. Samo su nas mlatili, neki nisu preživjeli. To je bilo sustavno, psihičko i fizičko mučenje. Prava tortura – kaže nam Šantek, a prisjeća se i dana kad se susreo i sa zloglasnim ‘kapetanom Draganom’.

– Nakon nekoliko dana odvezli su nas u staru bolnicu u Knin koju su preuredili u logor. Tamo smo slušali hvalospjeve o ‘kapetanu’, ja mislio to neka mrcina, vojničina. A onda je jednog dana kapetan i stigao. Kad sam vidio tog čovječuljka, onako mršavog, nisam mogao k sebi doći. Pomislio sam tad: ‘Joj, da smo mi sami s tobom, s tebe bi perje letjelo’. Hvalio nam se da su oslobodili Glinu i ušli u Karlovac te nam govorio da je hrvatski predsjednik Tuđman pobjegao avionom u Austriju. Iako nas on nije tukao, znao je sve što nam rade i to dopuštao.

Pogledao nas je i rekao drugom da je bitno da nemamo vidljivih tragova nasilja. A nama na tijelu nije bilo milimetra koji nije bio plav, no oni su pazili da nas ne tuku po glavi i licu kako se ne bi vidjele ‘šljive’ na snimkama beogradske televizije i Yutela, čiji su nas novinari stalno snimali i kojima smo morali govoriti da nas ne tuku, da se s nama dobro postupa – prepričava nam Šantek. On je u tih 50 dana smršavio 15 kilograma jer bi dnevno svatko od njih dobio jedno jaje i kilogram kruha za sve njih. Iako su mu to najgori dani životu, ponosan je na sebe i svoje dečke.

– Kad god bi nas tukli i premlaćivali, nitko od nas nije molio, plakao i vikao: ‘Nemoj mene, nisam ništa kriv’, nego bismo svi stoički podnosili batine i čekali da prođu. Strašno sam ponosan na te dečke – kaže nam dodajući kako su te dane živjeli od ponedjeljka do petka, jer su im tim danima obećavali da će biti razmijenjeni.

– Rekli bi nam da će nas u petak razmijeniti. Došao bi petak i ništa. Onda bi nam rekli da će u ponedjeljak. Pa se opet razočarali. I tako smo čekali dok konačno nismo dočekali taj 14. kolovoz, kad smo razmijenjeni za Hadžića – prisjeća se Šantek dodajući kako je u tim trenucima, najtežim danima svojeg života, stalno mislio samo na svoju obitelj.

– Najgore mi je bilo što naše obitelji nisu znale gdje smo i kako smo. Ni mi gdje su oni. Moja supruga je bila u progonstvu, otišla je s naše troje djece koji su imali pet i šest godina te tri mjeseca u Zagreb. Kad sam izašao, našli smo se – prepričava nam Šantek, danas otac čak šestero djece, koji uživa u mirovini.

– Teški su to dani bili, preteški. Ali nastavio sam živjeti, a sad uživam sa suprugom i djecom. Očekujem da će ‘kapetan Dragan’ biti osuđen za sve zločine. Nadam se da će ga hrvatski sudovi osuditi jer, takve zločine koje je on počinio, to je strašno – poručio je Šantek za 24sata.hr

Ivica Pandža Orkan: Slučaj Kapetana Dragana dokaz je direktne umješanosti Republike Srbije u rat na ovim prostorima

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Agrokor je stvoren da se Hrvatska ekonomski porobi u asimetričnom ratu, kada već nije u vojnom

Objavljeno

na

Objavio

Desetak dana nije se stišavala medijska paljba na Davora Domazeta Lošu zbog njegove izjave o Sloveniji, odnosno zbog poruke da susjedna zemlja nema čime prijetiti Hrvatskoj te da hrvatski pješaci mogu u roku od 48 stati doći do Ljubljane.

Tek je informacija da je Slučaj Agrokor, prema svemu sudeći, tempirana bomba postavljena pod Hrvatsku – u drugi plan gurnula admiralovu poruku Slovencima.

Kako komentirate najnovije objave Ivice Todorića, prema kojima su Martina Dalić i Vlada RH počinili veleizdaju jer su za kredit lešinarskih fondova Agrokoru založili najdragocjenije hrvatsko blago – među ostalim i plodnu zemlju te pitku vodu, bez kojih bi uskoro mogli i ostati?

Nažalost, sve je istina što Todorić navodi. No, to Ivicu Todorića ne opravdava što je sudjelovao u stvaranju monstruma zvanog Agrokor, monstruma koji je rastao od kapitala londonskog Citya. Preko tog monstruma žele sada založiti cijelu Hrvatsku! Todorić je pristao na to i ustrajao na stvaranju Agrokora, koji je i stvoren samo zato da bi se ekonomski porobila Hrvatska.

Ekonomist Ivan Lovrinović i vojni stručnjak Nikola Brzica istovremeno su, i prije nego se Todorić oglasio, došli do zaključka da je situacija oko Agrokora najveći sigurnosni problem Hrvatske. Upozoravali su da će se Slavonija isprazniti, i da će, naveo je Lovrinović, plodnu zemlju te izvore vode preuzeti vjerovnici Agrokora, odnosno strane tvrtke ili fondovi? Jesu li bili u pravu?

Ne da su u pravu, već su apsolutno u pravu. I to je jedan od razloga zašto Hrvatsku treba proglasiti ekološkim dobrom. Poznat je plan iz 1974. godine kojega je sastavio Henry Kissinger, a koji kaže: Onaj tko kontrolira energente taj kontrolira države, onaj tko kontrolira hranu, taj kontrolira ljude, a onaj tko kontrolira pitku vodu, taj kontrolira život. Nedvojbeno je Agrokor pomno planirana i izvedena operacija najviše strateške razine uz pomoć koje se Hrvatskoj želi oduzeti proizvodnja hrane te oduzeti pitka voda. Da je na djelu sotonski plan, potvrđuje egzodus žitelja Slavonije, ali i činjenica da je Jamnica, zajedno s izvorima najvalitetnije vode u Europi, založena za dug. U bescjenje se u isto vrijeme prodaje plodna zemlja. Ovdje se posebno izdvaja ministrica Martina Dalić, kojoj šaljem poruku da se ostavi termoelektrane na plin na Peručkom jezeru u slivu Cetine, je je to središte najvećeg bazena pitke vode u Europi. Nije njima cilj samo energetski sistem RH, koji će staviti u privatne ruke. Termoelektranu će oni sutra zatvoriti, da bi postali vlasnici vode. Ja kao Sinjanin i žitelj Cetinske doline poručujem joj da se ostavi i svih ostalih izvora pitke vode, poglavito Jamnice i da ne provodi plan MMF-a, čiji je igrač.

Lovrinović tvrdi da će novi vlasnik PIK-ova u Slavoniju naseliti stanovnike susjedne zemlje kao jeftinu radnu snagu, čime bi oni mogli postati većina u na istoku Hrvatske. Je li to napravljeno namjerno?

Točno. Jer kapital koji je stigao i napuhao veliki balon Agrokora dolazi iz londonskog City-a. Ne zaboravimo da su oni stvorili Karađorđevića. Nije čudo da se u isto vrijeme izrađuje Memorandum 3 SANU. Nema tu slučajnosti, sve je dio plana. Agrokor je stvoren da se ovo dogodi. Da se Hrvatska ekonomski porobi u asimetričnom ratu, kada već nije u vojnom. Najveća je tragedija u tome što su sve hrvatske vlade od 2000. godine u tome sudjelovale. Svi predsjednici vlada u tom periodu su na neki način sudjelovali u izdaji nacionalnih interesa.

Tko stoji iza prekomjernog zaduživanja Agrokora i tko bi mogao imati koristi od njegove propasti?

Bankarski sustav London City-a te Srbija.

Možete li pojasniti što ste htjeli poručiti rečenicom da hrvatski pješaci mogu do Ljubljane za 48 sati? I zašto je ta izjava izazvala toliku histeriju u Hrvatskoj?

”Jedan od onih koji su mi dali podršku, a koji jako dobro razumije okolnosti cijelog slučaja, kazao je da su ovi napadi na mene samo dokaz da sam im razotkrio igru, te da mi to ne mogu oprostiti. Mislim da ta opaska najbolje objašnjava zbog čega medijski napadi ne prestaju već petnaestak dana. No, važno je istaknuti da nije izjava o Sloveniji ono što ih boli, već ono što sam rekao u vezi s hrvatskom zemljom, pitkom vodom i šumama. Sve to razotkriva svu bit žalosnog stanje u Republici Hrvatskoj. Jasno je da hrvatska politička elita pristaje na poslušnost i na sve moguće ucjene izvana. Sluganstvo hrvatskih političkih elita nije samo trenutno stanje, već je postalo i patologija.

Kome su elite poslušne? Kome služe?

Poslušni su svim centrima moći. Od Bruxellessa, Washingtona i Londona do  Pariza. Preko Pupovca, poslušnici su i Beograda. Već tjednima traju napadi na mene jer sam ukazao na to. No, još je snažnija podrška koju primam od hrvatskih građana. Znaju oni za tu podršku, zato i nastavljaju napadati. To je metodologija vučjeg čopora. Ona glasi: odabranu metu napasti sa što više medijskih strelica. Ako je premalo jedan čopor, mora napasti više njih. Napad ne smije prestati, mora biti ustrajan sve dok se glava mete ne učini suvišnom. Rade na tome, ali još uvijek su neuspješni.

Je li to znak da je vaša poruka bila pun pogodak? U što ste to taknuli?

”Rekao sam da je Hrvatska bogomdana zemlja i da ju treba cijelu proglasiti ekološkim dobrom. Jedina u Europi ima uvjete za to. To pak znači da svi u Saboru moraju poduprijeti odluku da se za građane sačuvaju more, otoci, zemlja, šume te pitka voda. Po količini vode smo četvrta država u Europi, a po kvaliteti smo prvi. Imamo najveći bazen pitke vode u Europi. Proteže se od Gorskog Kotara, Like, Dalmacije, preko Lašvanske doline sve do Dubrovnika. I to je ono zbog čega su krenuli napadi na mene.

Kako su obični građani reagirali u kontaktu s vama, nakon što su vas u medijima danima ‘linčovali’?

Nikada prije toliko ljudi nije prilazilo izraziti mi podršku. U tramvaju sam prije par dana počeo razgovarati s jednom gospođom o sporu sa Slovenijom, a onda su se uključili i svi drugi putnici. Na Trgu bana Jelačića izašao sam van, a cijelim tramvajem prolomio se aplauz. Iznimno mi je drago što je u kolima bilo jako puno mladih ljudi. To najbolje govori koliku podršku dobivam od građana. To govori da narod zna u čemu je problem i što je istina.

Razumjeli su da je vaša izjava o hrvatskim pješacima bila tek odgovor na vijest da se pripremala izvanredna sjednica slovenskog parlamenta o spremnosti vojske da oružjem brani nepriznatu granicu sa Hrvatskom?

Točno. Primijetio sam da Slovenija nema nijednu drugu vanjsku politiku, osim ucjenjivanja Hrvatske. Odbor za obranu slovenskog parlamenta postavio je na dnevni red temu o upotrebi oružanih snaga. U slobodnom izričaju, to je objava rata! Jer ako zakonodavno tijelo stavi na dnevni red raspravu o uporabi oružnihsnaga, onda je to to. No, nitko od dužnosnika iz Hrvatske nije reagirao! I što će admiral, koji je od prvog do zadnjeg dana sudjelovao u svim operacijama Domovinskog rata? Pokriti se ušima? Ne smijem ja učiniti isto što i oni. Najmanje što su morali napraviti – da se vodi imalo suverenistička politika – je naložiti Ministarstvu vanjskih poslova da pozove veleposlanicu Slovenije i uruče joj demarš.

Kažete da Slovenija stalno ucjenjuje?

Slovenske ucjene su me i ponukale na reakciju. To je politika koju je postavio još Antun Korošec prije stotinu godina. Bio je jedini ministar u Kraljevini Jugoslaviji  koji nije bio Srbin. Govorio je da Slovenija može opstati samo ako vodi protuhrvatsku politiku u savezništvu sa Srbijom. Takvu politiku vode i danas. Jer 1991. simulirali su operetni rat samo da Hrvatska uđe u sukob i pomogne Sloveniji. Trebao je to biti povod za napad JNA i srpskih paravojnih snaga na Hrvatsku, koja je u tom trenutku bila posve nespremna za ratovanje. Tuđman je to prepoznao, pa im je plan propao. No, sada su se razbahatili pa praktički objavljuju rat Hrvatskoj. Da bih pokazao da je to suluda politika i da ne vodi nikamo, reagirao sam. Hrvatska je bila pobjednik u najčišćem mogućem ratu i mnogi nam se i danas dive. Zato i američki ministar obrane James Mattis izjavljuje da na američkim vojnim školama i danas izučavaju Oluju kao primjer savršeno izvedene vojne operacije. U vremenima kada se hrvatski branitelji i dalje omalovažavaju i ponižavaju, admiral kaže: Čime ćete nam prijetiti? Imamo najboljeg pješaka na svijetu, jer je u Bljesku i Oluji tempo napada bio od 800 do 1000 metara u satu, što ni jedna članica NATO u povijesti nije napravila. Želim dignuti ponos i dostojanstvo branitelju i poručiti da je vrijedan. Taj pješak je i danas sposoban za iste stvari. To je simbolična poruka.

Vaše riječi su, dakle, metafora, a ne istinska prijetnja?

Dakako da je to preneseno značenje.  Bila je to poruka Slovencima i hrvatskoj političkoj eliti. Da ne pljuju po braniteljima. Odmah potom izjavio sam da nam ne treba zaoštravanje, jer ionako imamo kaos unutar RH. Ističem da trebamo smiriti strasti pa dodajem da, ako hoće voditi suverenističku politku, mogu proglasiti referendum da se RH proglasi ekološkim dobrom, kako bi se zaštitila pitka voda, zemlja, šuma i otoci. I tu je srž cijele priče. Zbog vode, zemlje i otoka su me napali, a ne zbog pješaka koji mogu brzo do Ljubljane.

Kakav učinak je izazvala cijela ta poruka?

Slovenci su odmah reterirali. Odustali su od parlamentarne sjednice. Oni su poruku shvatili. I umjesto da mi u Hrvatskoj daju odličje, predsjednica me smijenila iz jednog sasvim sporednog tijela, vijeća na kojem se ionako vode bespredmetne rasprave. No, u medijima su objavili da sam bio predsjedničin savjetnik te da me je smjenila. To nije točno. Da sam savjetnik, ovako katastrofalne odluke ne bi se donosile. No, predsjednica ima ‘velikog savjetnika’, Matu Granića…

Reagiraju li hrvatski dužnosnici primjereno kada im iz Srbije, Slovenije ili Bosne stignu ratoborne poruke? Kada usred Zagreba izaslanik srbijanskog premijera na prijamu za Božić kaže da će Srbija svim sredstvima braniti Srbe u Hrvatskoj? Ili kada usred Hrvatske poručuje da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, premda svi znaju da je to velika laž?

Svi ti primjeri – u kojima su hrvatski dužnosnici samo šutjeli na očite provokacije – pokazuju koliko je u državi žalosno stanje. Vidimo krajnje poslušništvo i sluganstvo.  Od Tuđmanove politike nije ostalo ništa. Ideologija jugoslovenštine preplavila je Hrvatsku. I dalje se provodi projekt Zapadnog Balkana. To je projekt Londona i Pariza, koji žele stvoriti četvrtu Jugoslaviju. Podsjećam da je treću stvorio Slobodan Milošević.

Zašto London i Pariz ustrajavaju na tome?

Zato što po njihovom geopolitičkom viđenju Hrvatska nije smjela pobijediti u ratu. A pobijedila je u najčišćem ratu u povijesti ratovanja! Jedina je u povijesti ratovanja spriječila genocid i to pet puta veći nego što je bio u Srebrenici. Mislim na Bihać. Pariz i London smatraju da je stvaranjem Hrvatske srušen Versajski i Jaltski poredak i to je bit priče o sustavnim napadima na Domovinski rat. Već su dobrano ušutkali braniteljsku populaciju stvaranjem 1200 braniteljskih udruga te vodeći procese protiv hrvatskih generala… Sada žele slomiti i preostale koji još govore i pišu, poput admirala Domazeta…

Hrvatska predsjednica vas je smijenila iz Vijeća za domovinsku sigurnost. Je li tako zaslužila plus, ili minus u javnosti? Neki kažu da bi zbog toga mogla izgubiti i slijedeće izbore?

Na to pitanje bi trebala odgovoriti predsjednica. No, o tome će svoje reći i narod na izborima. Ne mogu se oteti dojmu da je Ivo Josipović izgubio izbore onog trenutka kada je izgovorio riječi o ustaškoj guji. Ne bih volio, ne bih želio i Bogu se molim da se to ne dogodi predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. No, trebala bi poslušati glas naroda, jer je znano da je to i glas Boga.

Napao Vas je i Zlatko Hasanbegović, kazavši da je protivnik lupetanja i egzibicionizma te da se ozbiljna politika ne vodi teškim riječima? Kako to komentirate?

Razotkrio sam njihovu igru, i zato napadi ne prestaju. Budući da sam stručnjak i za informacijsko ratovanje, vidim da su u napad poslani svi politički vučji čopori i s lijeva – Glavašević i Grbin i drugi, ali i s desna – Adlešić i Hasanbegović.  Pridružili su im se i mnogi komentatori iz medija, iz čega se može zaključiti da su svi koordinirani iz jednog stožera i da ih ima u svim političkim strukturama.

Najnoviji Globus objavljuje da se u Beogradu u tajnosti piše Memorandum 3, odnosno ‘Deklaracija o opstanku Srba’, da im je cilj povećati srpski ‘državni kapacitet’. To je, prema svemu sudeći, nastavak Miloševićevog velikosrpskog projekta. Valja podsjetiti da su vam se u Globusu, kao i u drugim medijima, prije nekoliko godina  rugali kada ste progovorili o Memorandumu 2. No, kako to da sada ipak postoji Memorandum 3, ako nije bilo Memoranduma 2, kako su tvrdili hrvatski mediji?

Istina se može prešutjeti, ali se ne može ubiti. Kada sam prije pet godina prvi progovorio o Memorandumu 2 Srpske akademije nauka i umjetnosti, tada su me u Globusu, kao i u svim drugim medijima jugoslovenske provenijencije, proglasili teoretičarom urote. Ali u pet godina se pokazalo da je to istina, a ne urota. U Memorandumu 2 je stajalo da će Srbi u miru napraviti što nisu uspjeli u ratu. Ako Globus prvi objavljuje vijest o Memorandumu 3, koju sada prvi puta čujem, to znači da su informaciju dobili u Beogradu. To pak znači da i Globus vodi informacijski rat protiv Hrvatske. I to potvrđuje da se rat drugim sredstvima nastavlja. Bit će i Memorandum 4 i Memorandum 5, sve dok ne nestane države Hrvatske. I u vrijeme Domovinskog rata, Globus je bio tiskovina za vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske. Pisao sam o tome u svojih pet knjiga na različite načine.

Treba li, u trenutku kada se vodi žestoki specijalni rat protiv Hrvatske, slati poruke odlučnosti, ili mlitavosti, popuštati, ili se postaviti snažno?

U vašem pitanju se nalazi i odgovor. Svatko tko svojim sluganstvom i poltronstvom postane crv, mora biti svjestan da će biti zgažen kao crv.

Dok su Vas mnogi napadali, bivši pomoćnik ministra obrane Nikola Brzica, stao je na Vašu stranu, kazavši da ste kvalitetan strateg i da ste dosad imali mnogo točnih i kvalitetnih knjiga i analiza. Kakav je Vaš komentar?

Osobito mi je zadovoljstvo vidjeti da ima mladih ljudi koji razumiju bit stvari. Jedan od njih je gospodin Brzica. Želim mu uspjeh i da što prije doktorira, ali mu moram poručiti da će biti izložen napadu mnoštva vučjih čopora, kao što je i admiral stalno izložen. Ali neka ne odustane od svoga poslanja, jer Bog je svima nama odredio određeno poslanje.

Možete li pojasniti, zbog čega je važno ne prepustiti Sloveniji izlaz do otvorenog mora?

”Ako bi to dopustili, ne bi imali suverenost ni na moru, ni u zraku. Tako bi Hrvatska izgubila granicu s Italijom. U tom slučaju za Italiju nisu obavezni Osimski sporazumi. Osim toga, Hrvatska bi postala dio Zapadnog Balkana, odnosno četvrte Jugoslavije. I kao treće, luka Kopar bi tada uništila najveće hrvatske luke: Rijeku, Zadar i Ploče. U luku Kopar uložila je Engleska, Njemačka i Mađarska. Od prije se gradi drugi kolosijek pruge prema srednjoj i zapadnoj Europi. Sve se to ne bi dogodilo da je hrvatska politika ulagala u luku Rijeka, čime bi Rijeka postala glavna luka u Jadranu. No oni su pustili da nas izoliraju. Izgubimo li granicu s Italijom, Hrvatska će biti poražena u Jadranu, iako su dvije trećine Jadrana hrvatske. Osim toga, u geostrategije je važno kontrolirati ključne stožerne točke u svjetskim morima. U cijelom svijetu postoji 17 takvih točaka, a u Europi ih je četiri. Jedna je Gibraltar, druga La Manche, treća Bospor – Dardaneli, a četvrta Otranska vrata, odnosno Jadran kao more koje je najdublje ušlo u europsko kopno. Prve dvije točke kontroliraju Englezi, treću Turci, a četvrtu još ne kontrolira nitko. Zato je tolika bitka za Jadran. No, hrvatske političke elite ne shvaćaju ništa od ovoga i to je najveća tragedija.

Na kraju razgovora admiral Domazet zamolio je da od riječi do riječi prenesemo njegovu poruku predsjednici Republike Hrvatske:

Gospođo predsjednice, prije gotovo dvije godine na stolu ste imali izrađenu hrvatsku geopolitičku strategiju za 21. stoljeće, pod nazivom ‘Hrvatsko njihalo’. Imali ste priliku da nakon predsjednika Tuđmana budete novi Tuđman u drugačijim okolnostima. Očigledno da su Vas Vaši savjetnici – a to ja nikada nisam bio – uputili na krivi put. No, još imate vremena to ispraviti, jer je još pola mandata pred Vama.

Damir Kramarić / Dnevno.hr

Davor Domazet Lošo: Narod će reći svoje kada dođe vrijeme

facebook komentari

Nastavi čitati