Pratite nas

Razgovor

Julienne Bušić: Kako je moguće da je mučitelj Ante Barišić i dalje profesor

Objavljeno

na

Julienne Bušić

Na početku moram kazati dvije stvari: prvo, da sam počašćena što ste od mene tražili da vam danas govorim, i drugo, da sam malko nervozna – započela je tako svoj govor u Zadru Julienne Bušić.

“Mladi ljudi danas, barem koliko sam zapazila, vrlo su različiti od onoga što smo mi bili nekada, pa možda ne ćemo naći zajedničko stajalište. Naravno, i vremena su potpuno različita. Zamislite samo, kad sam ja bila na fakultetu, nije bilo kompjutera ni mobitela. Možete li to uopće zamisliti, ako znamo da su te stvari oduvijek bile dijelom vašega života? Što to znači i kako to mijenja vašu percepciju svijeta i način vašega djelovanja u njemu? Jesu li zbog njih ljudi postali gluplji, manje spremni uhvatiti se u koštac s velikim današnjim pitanjima? Jesu li te stvari osiromašile mlade ljude za zanos, stvorile pasivnost i apatiju umjesto aktivnosti i gorljivosti, nesklonost da se žrtvuje i najmanji dijelak ugodnosti? Na žalost, mislim da jesu. Zbog toga sam bila nervozna. Jer sam razočarana u današnju mladež i morala sam to kazati, iako zbog toga netko pobjesnio.

Ovo su ‘dani povijesti’ u Zadru, i divna je stvar što se toliko naglašava važnost predmeta povijesti. Bez poznavanja onoga što je bilo prije, ne možemo razumjeti sadašnjost i nemamo vizije budućnosti. Ali sam pomislila još nešto: čak ako netko želi steći znanje o onome što je prije bilo u povijesti, često mu je nemoguće doći do informacija! Sada barem postoji veća mogućnost s dolaskom interneta, što je jedna od velikih prednosti toga izuma, ali realno govoreći, možemo li mi, možete li vi, ovisiti u velikom dijelu o medijima kad želite dobiti informacije o povijesnim događajima a da ne provedete dublje istraživanje? Znam da većina ljudi ovisi o medijima te umjesto da kritički ispituju ono što čitaju, oni to prihvaćaju kao istinu i idu dalje. A to može imati golem utjecaj na sudbinu čovječanstva i tijek povijesti.

Veliki filozof Friedrich Nietzsche imao je o tome reći nešto ‘duboko’, što se posebno primjenjuje na proučavanje povijesti. On je kazao: ‘Sve duboko voli masku’. Što je time htio kazati? Naravno, postoje mnoge interpretacije te jednostavne rečenice, ali bez obzira na razna tumačenja, mislim da se možemo složiti u tome da je temeljna istina njegove izjave jasna. Ona tvrdi da postoje mnoge razine u svim događajima, ne samo u povijesti nego u svakom polju istraživanja; stvari nisu onakve kakve se čine na prvi pogled, čovjek mora zakopati ispod površine da dođe do jezgre stvari; skidajte slojeve, budite skeptični, ispitujte motive svakoga izvora, ne pristanite da budete puko spremište informacija. I ovo posebno vrijedi za studente povijesti!

Dopustite mi da spomenem dva slučaja o kojima sam pisala u prošlosti, a mogu poslužiti kao dobri primjeri maska o kojima je pisao Nietzsche. Prvi se slučaj tiče gladi u Ukrajini tijekom 1930-ih. Osobno me je zanimao zbog toga što se moj djed ondje rodio, u selu koje se zvalo Žitomir. On je 1900. godine, kao nezreo mladić, koji nije napunio ni osamnaestu, pobjegao od nasilnog očuha u Kanadu, a potom i u Ameriku. Kad je konačno stigao, bez novčića u džepu, sjeo je na pločnik i dobro se isplakao. Kasnije se oženio i podigao četvero djece, jedno od njih je moj otac. U ranih tridesetim godinama prošloga stoljeća, dok su on i njegova obitelj uživali povlastice života u slobodnom, prosperitetnom, demokratskom društvu, s navodno slobodnim i nezavisnim medijima, golema je glad harala u Ukrajini. Staljin je prisiljavao kulake da ulaze u zadruge pod krinkom ‘agrarne reforme’, a one koji bi se odupirali slao je u koncentracijske logore. Proces kolektivizacije doveo je do širenja gladi, koja je na svom vrhuncu 1933. godine dnevno odnosila živote preko 25 tisuća ljudi. Nestajale su cijele obitelji, sela i gradovi. Ukupno nekoliko milijuna ljudi je umrlo, a što može biti bolnije, strašnije, nego polagano umiranje, ti zastrašujući prizori, dok gledate svoju obitelj kako se pretvara u kost i kožu, kad vidite da im vire kosti, ispadaju zubi i nestaju upale oči? No ipak su smrti tih milijuna ljudi bile skrivane i zanijekane, kao da se radilo o buhama ili stjenicama, ili nekim drugim nižim organizmima, a ne o ljudskim bićima od krvi i mesa, s toplim, pulsirajućim srcima, dušama, snovima, težnjama. Ne mogu se sjetiti da sam kao dijete ikada čula da je tu glad spominjao moj djed ili bilo tko drugi, ali znam da nikada više ništa nije čuo o članovima svoje obitelji. Netko je kasnije govorio da su prognani u Samarkand. Netko drugi je rekao da su vjerojatno umrli ili otišli u emigraciju. Bilo je raznih priča ali nijedna od njih nije potvrđena.

U to vrijeme, The New York Times, pod poznatim geslom ‘All the news that’s fit to print’ (Sve sto je primjereno objaviti) prenosi Waltera Durantyja, šefa moskovskog dopisništva koji je izvještavao o Staljinovim ‘agrarnim reformama’. Duranty je, pak, inzistirao na tome da, iako je bilo “ozbiljne nestašice hrane” u Ukrajini, “ovdje nije bilo stvarne gladi”. Nije bilo “smrtnih slučajeva od gladi“, samo “povećana smrtnost zbog bolesti i pothranjenosti“.

U idućim člancima ponavljao je laži: “Nema gladi ili stvarnog skapavanja od gladi, niti da bi moglo biti nešto nalik tomu”. Ili: “Bilo koje izvješće o gladi u Rusiji danas je pretjerivanje ili zlobna propaganda”. Ili: “Ne možete napraviti omlet bez razbijanja jaja“.

Duranty je na kraju dobio Pulitzerovu nagradu za svoja izvješća iz Rusije. Kad su sovjetski arhivi otvoreni za javnost, i kad je istina o gladi i milijunima žrtava izišla na vidjelo, postalo je nemoguće zanijekati da je šef moskovskog dopisništva ‘The New York Timesa’ Walter Duranty služio kao Staljinov apologet i propagandist, koji je svijetu zatajio istinu, a možda i mogućnost preventivnog djelovanja u sprečavanju masovnog umiranja od gladi i genocida u Ukrajini. Znao je istinu, doduše, kao i mnogi drugi u The New York Timesu i drugdje, jer je u jesen 1933. u britanskom veleposlanstvu izjavio da je deset milijuna ljudi umrlo. “Ukrajina je”, rekao je, “iskrvarila do smrti”, što je impozantna izjava za nekoga tko je, nekoliko dana ranije, vijesti o gladi opisivao kao ‘običan apsurd’.

Mnoge poznate osobe pozvale su Pulitzerov odbor da mu oduzme nagradu. Komentator Malcolm Muggeridge je opisao Durantyja kao “najvećeg lažova među novinarima kojeg je ikada susreo”. No Pulitzerov odbor je odbacio dva zahtjeva za poništenje, izjavljujući da “Vijeće nikada u svojoj povijesti, sedamdeset godina unatrag, u različitim razdobljima i pod raznim okolnostima, nikada nije mijenjalo svoje prethodne odluke”. A možda u eri toleriranja genocida? Pod okolnostima koje su opravdavale smrti milijuna nedužnih? U međuvremenu, njegov bivši poslodavac, The New York Times, takozvani ‘uzor’ profesionalnog novinarstva, ‘zlatni standard’ kojemu teži svaki medij, i dalje se iz godine u godinu kontinuirano ponosi Durantyjevim imenom na listi dobitnika Pulitzerove nagrade. All the news that’s fit to print? Doista.

Drugi zanimljiv i suvremen primjer povijesne subverzije tiče se sveprisutnoga Che Guevare, (pogotovo kod studenata, danas i u 60-im godinama!) posebice nakon izrazito fikcionaliziranog prikaza o ranim godinama njegova života, ‘The Motorcycle Diaries’. Kud god se okreneš, naići ćeš na crvene majice, šalice za kavu, upaljače, privjeske za ključeve, novčarke, sve što se može zamisliti, s bradatim, zgodnim revolucionarom (danas stopostotnom kapitalističkom ikonom) s obješenjačkom beretkom na glavi. Zamislite da je izgledao kao Jean Paul Sartre — smjesta bi potonuo u zaborav.

Nedavno sam u novinama The New Republic naišla na članak koji je u cijelosti dekonstruirao mit o Cheu. Kao prvo, pisac je istaknuo da nije nimalo neobično što sljedbenici kulta ličnosti znaju veoma malo ili ništa o predmetu njihova ‘obožavanja’. Zatim je dokumentirao da je junak mladih Che, koji se često prikazuje kao suosjećajan liječnik i uzor krjeposti, u stvarnom životu ubio ili osobno nadgledao na stotine smaknuća ne dopuštajući povlasticu suđenja.

“Da bi se čovjek poslao pred streljački vod, sudski dokaz nije potreban… takve su procedure zastarjela, buržoaska pojedinost”, rekao je mlad, zgodan, bradati revolucionar. Zatim navodi Cheove poglede na pravdu, kako ih ističe u svojoj ‘Poruci Tricontinentalu’ iz 1967.: “Mržnja kao element borbe; nepokolebljiva mržnja prema neprijatelju, koja ljudsko biće nagoni onkraj njegovih prirodnih granica i pretvara ga u učinkovit, silovit, selektivan, hladnokrvan stroj za ubijanje”. Stoga sam se, naravno, zapitala što zapravo promiču svi oni odjeveni u Che-majice − sportaši, glazbenici, obični ljudi, stručnjaci za domaći ‘terorizam’ (jer sam jednom vidjela Che majicu na Pavlu Kaliniću, koji je obavljao tu funkciju). Promoviraju li ljude-strojeve za ubijanje? Smaknuća bez suđenja? Obješenjačke beretke? Gdje su šalice, privjesci za ključeve i majice s likom recimo nekog poticajnog učitelja, mladog znanstvenika, velikodušnog susjeda ili lokalnog junaka? Ne, ne, nesretnim su udvoricama draže stotine namjernih smrti, hladnokrvni stroj za ubijanje motiviran čistom mržnjom! Baš su me nasmijali Argentinci koji su barem prepoznali svoju ludost. Na njihovim majicama piše: “Tengo una remera del Che y no sé por qué” što se na španjolskom savršeno rimuje i znači: “Nosim majicu s Cheom, a ne znam zašto”.

Naravno, ima bezbroj drugih slučajeva, previše ih je da ih navodimo, ali možda mogu spomenuti posljednji s kojim sam osobno povezana. Kao što možete zaključiti po mojem izgledu, bila sam djevojka vaših godina tijekom revolucionarnih 60-ih i 70-tih godina. Nismo slali sms-ove ili sjedili ispred kompjutera, ili čitali tekstove s ekrana umjesto iz dobrih starih knjiga.

‘Divljali’ smo, pravili smo veliki nered! Vijetnamski rat je bio u tijeku, svaki dan smo prosvjedovali (usput, često noseći Che majice). Policija je masovno zatvarala i tukla prosvjednike, ponekad su nekog od nas i ubili; primjerice na Sveučilištu Kent, u državi Ohio, u 1970, Nacionalna garda je pucala na nenaoružane studente. Ispalila je 67 metaka za 13 sekunda i ubila četvero studenata te ranili još devetero od kojih je jedan ostao trajno paraliziran. Ali smo tada bili strastveni, zanosni, neustrašivi, možda previše neustrašivi za ono vrijeme. Naši prijatelji i rođaci novačeni su za ratovanje na drugom kontinentu, zbog razloga koji nama nisu imali smisla. Amerika nije bila u opasnosti, nitko nas nije napadao, kao što je bio slučaj ovdje u Hrvatskoj, nego smo vodili upitan ideološki rat u zemlji za koju je većina jedva bila čula. Sjećam se kako su se birali mladići za Vijetnam. Išlo se prema datumu rođenja. U bubanj bi se stavilo 365 komadića papira koje su izvlačili službenici, jedan po jedan. Oni čiji su datumi rođenja bili na vrhu popisa morali su smjesta spakirati kofere za Vijetnam. Sjećam se kako sam slušala datume na televiziji i plakala od radosti kad je rođendan moga brata bio izvučen među posljednjima. On nije morao poći! Ali mnogi drugi su morali. Izgubila sam drage prijatelje u tom ratu, a mnogi drugi prijatelji pobjegli su iz zemlje u Kanadu, odbijajući služiti vojsku.

Nekako u to vrijeme došla sam u Beč studirati njemački i upoznala se s jednim momkom iz Hrvatske. Isprva nisam uopće znala što je Hrvatska: je li to voće, povrće, što? Zaljubila sam se, ljudi, ostavila iza sebe Vijetnam i s vremenom se pridružila misiji njegova života: za slobodu i neovisnost njegova naroda pod Titovom diktaturom.

Bila je to ista borba koju smo vodili u Americi, bila je to prirodna podudarnost: otpor potlačivanju, potpora ljudskim i građanskim pravima, prosvjed protiv državnog nasilja… Zašto ne bih spojila svoje ideale s idealima svoje nove ljubavi? Moja prva konkretna akcija bilo je nešto što smo stalno radili u Americi: dijeljenje prosvjednih letaka protiv postupaka vlade. Meni je to bilo potpuno prirodno. I potpuno dopustivo u Sjedinjenim Državama. Znate ono: sloboda govora, demokracija… Ali taj put sam dijelila protuvladine letke na nekadašnjem Trgu Republike, sada Bana Jelačića, u glavnom gradu Zagreb, i to na Dan Republike, s vrha nebodera, godine 1970. Što se zatim dogodilo? Malo se drugačije odvijalo nego što bi bio slučaj u Americi. Blago rečeno.

Odjednom su me jugoslavenski, a zatim i međunarodni mediji pretvorili od jednostavne prosvjednice za ljudska prava u fašista i ustašu. Ustaša? Što je to bilo — voće ili povrće? Tu vidimo još jednu veliku subverziju povijesti. U vrijeme moga događaja s letcima, na pomolu su bili studentski štrajkovi, zahtjevi Hrvata za više prava, za materinski jezik. To će postati poznato kao Hrvatsko proljeće ili Maspok, politički pokret koji je zahtijevao demokratske i ekonomske reforme u Jugoslaviji, pa prema tome više prava za Hrvatsku unutar Jugoslavije. Te su se stvari bile pokrenule 1967. kad je skupina od 130 utjecajnih književnika i jezikoslovaca, od kojih je 80 njih bilo u komunističkoj partiji, objavila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Godine 1971. jugoslavenske su vlasti silom ugušile Hrvatsko proljeće.

Može se reći da je 1969., kad sam se srela sa Zvonkom, bilo zrelo vrijeme za svakovrsna djela otpora protiv jugoslavenske diktature. Da, diktature, premda su sa Zapada podupirali tu vladu kao ‘komunističku vlast s ljudskim licem’, zahvaljujući navodno tome što se Tito usprotivio Trockom. Ali kako drukčije nju nazvati nego diktaturom kad se za dijeljenje jednostavnih letaka moglo dobiti do 12 godina zatvora? Da, 12 godina, prema članku 118 jugoslavenskog zakona o ‘neprijateljskoj propagandi’. Imam ovdje kopiju letka i također onoga što je američko veleposlanstvo prenijelo nakon moga uhićenja. I zanimljivo je usporediti povjerljivo izvješće koje su poslali u Washington o sadržaju letka s reakcijama jugoslavenskih medija i vlade, koje su bile uvijek iste, jer mediji su po tadašnjem običaju služili kao glasnogovornici vlasti. Nije neobično ni danas, na žalost, da vlada iskorištava medije. Komentirali su ovako: “Ti letci, iako nimalo pohvalni prema jugoslavenskom vodstvu, nisu bili takve naravi da bi pozivali na javnu osudu… oni nisu zagovarali nasilnu akciju nego su poticali Hrvate da se hrabro odupru nepravdi“.

Drugim riječima, Amerika je osjećala da su letci zagovarali razumne i široko prihvaćene zahtjeve. Jugoslavenski mediji, zapravo vlada, osudili su taj događaj kao čin ekstremističkih, nasilnih, fašističkih, ustaških elemenata koji koji djeluju izvan zemlje — sto je zapravo jugoslavenska taktika koja se rabila više od 50 godina da se diskreditiraju svi disidenti i oponenti tadašnjoj vlasti. Bivši američki veleposlanik u Jugoslaviji Laurence Silberman prepoznao je to uskoro nakon dolaska u Beograd tijekom 70-ih godina.

U široko navođenom članku u časopisu Foreign Affairs napisao je sljedeće: “Hrvatski se emigranti uvijek opisuju kao ustaše… bez obzira na to kakvo je njihovo političko stajalište. Štoviše, visoki jugoslavenski dužnosnici su ili uvjereni ili smatraju kako je korisno tvrditi da američka vlada financira djelovanje tih emigranata“.

Naravno da me UDBA špijunirala kada sam se vratila u Beč nakon zatvora u Zagrebu ne bi li otkrili tko su mi bili američki suradnici. Nisu bas bili uspješni. U jednom izvjesću iz 11.23.71, godinu dana poslije bacanja letaka, pišu da je je “STAPO pratio stalno od ponovnog dolaska u Beč, poslije izdržane kazne u SFRJ, ali nije mogao da dođe do kakvih podataka koji bi ukazivali na njenu političku ili terorističku djelatnost”.

Iznoseći ovaj slučaj nakon toliko godina, želim naglasiti da se ta taktika sačuvala sve do danas. Kritičari prethodne vlade, koji u većini uopće nisu ekstremisti, trajno su dobivali etikete na isti način: ekstremni desničari, fašisti, ustaše i tako dalje, cementirajući tako povijesnu subverziju koja se događala u prijašnjoj Jugoslaviji. Moramo se sjetiti, kao što su mnogi intelektualci istaknuli, da su svi komunisti ideološki jednaki, ali antikomunisti nisu! Među njima postoji širok ideološki spektar — od desničara do konzervativaca, tu su zatim liberali, socijalisti, anarhisti… Oni nisu ideološki blok, bez obzira na jugoslavensku taktiku da ih prikazuje na takav način.

Kao studenti povijesti, vi imate zadaću istraživati ‘službene’ verzije događaja koje proučavate, dublje kopati, otkrivati laži i dezinformacije, iznositi ih na vidjelo, ne odobravati ih, ispravljati ih. Vidimo ovih dana kako se revidira i nedavna hrvatska povijest oslobađajućom presudom za Šešelja u Haagu. Hoće li se dogoditi da ćemo za par godina čitati u hrvatskoj školskoj literaturi da je bio nevina žrtva hrvatskog fašističkog režima? Da smo mu namjestili slučaj? Da je samo ‘branio’ svoj narod od hrvatskih ustaša? Lako moguće, na žalost.

I dok trenutno razmišljamo o nekoj vrsti zakonodavstva koje bi uklonilo iz javnih službi one koji su sudjelovali u bivšoj diktaturi i bili upleteni u kriminalnih djela, kao što su mučenje i ubojstvo, možemo se upitati koja je zadaća studenata u tim procesima. Koja je primjerice uloga studenata ako su takvi pojedinci čimbenici samoga sveučilišnog sustava u današnjoj Hrvatskoj? Jedan takav slučaj iznijet je nedavno u medijima, ali nije dovoljno naglašen. To je slučaj Ante Barišića koji je i danas profesor političkih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu, a prema svjedočenju Marka Grubišića, studenta i političkog zatvorenika iz 1980-ih, bio je njegov nekadašnji mučitelj! Da, dobro ste culi, njegov mučitelj! U nedavnom intervjuu za Jutarnji list, Grubišić je ispričao što mu se dogodilo:

“Gospodin Barišić jedan je od isljednika tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao Lašćinski proces, nazvan akcija Namještaj, 1982./1983. godine. Na mene tada primijenjene metode Barišićeva isljeđivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. španjolkama) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji prislanjanjem pištolja na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži – kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u Nami i sl.) i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina, uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaškoj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći”.

Barišić nikada nije opovrgnuo te navode. Ne znam, ali da smo mi američki studenti iz 60-ih godina čuli da takav profesor predaje na našem sveučilištu, smjesta bismo organizirali masovne demonstracije, prosvjede, akcije u medijima, peticije, uputili zahtjeve predstavnicima sveučilišta i vlade da taj čovjek bude uklonjen i prikladno kažnjen. Bojkotirali bismo njegovu nastavu ili bismo je prekidali, bili bismo glasni i agresivni — ne nasilni, jer nasilje je destruktivno — ali bismo se pobrinuli da on nikada više ne stane pred studente i predaje im o politici, povijesti ili bilo čemu drugom. Što su studenti ovdje do sada učinili? Očevidno ništa. On je i dalje figura ‘vlasti’, predaje političku znanost budućim hrvatskim vođama i intelektualcima. To je apsolutno nevjerojatno.

Eto to je ono na što sam mislila kad sam prije govorila o razlikama između studenata iz 60-ih godina kojima sam pripadala i današnjih studenata. Ja sam kao američka studentica 60-ih godina u Jugoslaviji završila u zatvoru zato što sam bacala obične letke. Ne govorim to da bih se pohvalila — bile su stotine, tisuće drugih, hrabrijih od mene — nego da pokažem kako smo bili spremni podnijeti žrtve za ondašnje svoje ideale i vjerovanja. Današnja mladost, tako mi se čini, nije voljna to učiniti. Nije bilo demonstracija protiv Barišića ili bilo čega drugoga, iako su takve akcije danas dopuštene i ne moraju se podnijeti nikakve osobne žrtve, osim gubitka sat, dva! Gdje je strast? Gdje su ideali? Ostavit ću vam ta pitanja da na njih odgovorite, ostavit ću ih vama, studentima onoga što osjećam da je najkritičnije područje na današnjim sveučilištima, povijest! Ovladajte svojom prošlošću, što zahtijeva istraživanje i zatim analiziranje onoga što se STVARNO dogodilo, bilo to u Ukrajini, u Boliviji, ili ovdje u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, da bi ste ovladali budućnošću. Inače će drugi stvoriti tu budućnost za vas, a tada se ne ćete imati zbog čega potužiti.

Još jednom, hvala vam što ste me pozvali. Bila mi je velika čast. Donijela sam sa sobom kopije mnogih povijesnih dokumenata koje sam spomenula u vezi s našim slučajem, imam također USB stick tako da ih možete, ako vas to zanima, presnimiti na svoja računala. Također bih željela napomenuti da je Marko Grubišić, žrtva i nekadašnji politički zatvorenik, danas ovdje u publici; i on bi vrlo rado s vama razgovarao, sada ili u budućnosti”, kazala je Julienne Bušić u Zadru.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Predsjednica: Apsolutno nema nikakve kampanje protiv BiH, nego upravo suprotno

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović smatra kako je Slovenija kompromitiravši arbitražni postupak zapravo ugrozila  međunarodno pravo, piše Hina, koja se poziva na subotnje izdanje Jutarnjeg lista.

Dodaje da “dok se Slovenija sada poziva upravo na poštivanje međunarodnog prava pokušavajući natjerati Hrvatsku da provede arbitražnu presudu o međusobnoj granici”.

Govoreći o pogoršanju odnosa sa Slovenijom u kontekstu arbitraže o graničnom prijeporu, Grabar-Kitarović je rekla kako su Hrvatska i Slovenija dvije prijateljske zemlje, te da “ovo jedno pitanje ne treba stavljati u središte naših odnosa”.

Naglasila je kako oko arbitraže postoji nacionalni konsenzus, da je ona nepovratno kompromitirana i da za hrvatski politički vrh ona ne postoji.

“Slažem se s onim što je premijer Plenković u svom govoru u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda naglasio, jer, legalizira li se protupravno postupanje kroz postupak arbitraže, to daje dobar povod bilo kome drugome da se ponaša na isti način, da se instrumenti međunarodnog prava, koji se koriste za uspostavu međusobnog povjerenja, iskoriste za ostvarivanje vlastitih interesa”, rekla je Grabar-Kitarović.

Premijer Plenković je rekao u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Grabar-Kitarović je istaknula kako je Hrvatska spremna rješavati granično pitanje sa Slovenijom bilateralno.

Odnosi s drugim susjedima

Grabar-Kitarović je odbacila tvrdnje da vodi kampanju protiv Bosne i Hercegovine, istaknuvši kako nema osobe koja više zastupa članstvo te države, ali i drugih zemalja u hrvatskom susjedstvu, u euroatlantske saveze, te kako ju za to optužuju oni koji su protiv takvih integracija

Poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović u ponedjeljak je uputio hrvatskoj predsjednici pismo u kojemu je ustvrdio kako ona i još neki hrvatski dužnosnici zlonamjerno pokušavaju diskreditirati Bošnjake povezujući ih s terorizmom.

Hrvatska čelnica je naglasila kako nikad nije poistovjećivala prijetnju međunarodnog ekstremizma i terorizma s Bošnjacima niti s učenjem islama, što joj se nameće.

“Apsolutno nema nikakve kampanje protiv BiH, nego upravo suprotno”, istaknula je Grabar-Kitarović u Jutarnjem listu.

“Nema te osobe i nema te države koje zastupaju članstvo BiH i ostalih naših susjeda u EU kao što sam to ja osobno i hrvatska vlada”, naglasila je predsjednica.

Ona smatra kako se problemi zapadnog Balkana neće riješiti samo pristupanjem tom savezu, no da ono predstavlja “ozbiljnu matricu za sveobuhvatne procese reformi u državama”.

Članstvo svih hrvatskih susjeda u EU-u preduvjet je za trajni mir, stabilnost i prosperitet, smatra Grabar-Kitarović i dodaje kako dosadašnje inicijative međunarodne zajednice oko pristupanja euroatlantskim savezima nisu bile dovoljno snažne, te kako na tome treba jače raditi s BiH koju vidi kao suverenu državu jednakopravnih konstitutivnih naroda.

Predsjednica je za Jutarnji rekla kako se ne može oteti dojmu da je ona osobno, ali i Hrvatska pod orkestriranim napadima onih koji ne žele ulazak BiH u EU i NATO.

Dodala je i kako je protivljenje bošnjačkih dužnosnika Pelješkom mostu bespredmetno, te da će se taj most graditi u skladu sa svim međunarodnim standardima, uključujući i Konvenciju o pravu mora.

Grabar-Kitarović je u razgovoru izrazila mišljenje da se još uvijek ne može govoriti o prijateljstvu između Hrvatske i Srbije, no da je nepobitno da postoji dobra volja i s njene, ali i sa strane predsjednika Aleksandra Vučića, s kojim je potpisala Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanu otvorenih pitanja, da se konačno krene u poboljšanje odnosa.

To pokazuju i simbolički koraci poput izgradnje infrastrukture za Hrvate u Vojvodini i dogovor o obnovi rodne kuće bana Josipa Jelačića, smatra predsjednica.

Potez Mađarske i Slovenije da blokiraju hrvatsko članstvo u Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) ne smatra dobrim za bilateralne odnose s tim državama.

Otkrila je da je tijekom svog nedavnog posjeta toj državi Mađarima naglasila da blokiranje Hrvatske nije dobar potez, istaknuvši i kako je taj posjet bio dogovoren prije odluke Budimpešte, zbog čega joj “nije bilo ugodno” tamo otići.

Naglasila je da kao predsjednica nema ovlasti ni namjeru pregovarati o pitanju Ina-MOL jer je to u domeni vlade, kao i pitanje statusa šefa MOL-a Zsolta Hernadija.

“Kako su mi kazali mađarski premijer i predsjednik, za Mađare je slučaj Ina-MOL gospodarsko-tehničko-pravno pitanje koje oni ne žele politizirati”, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Odnosi sa svjetskim silama

Predsjednicu je sredinom rujna posjetio posebni izaslanik kineskog predsjednika Meng Jianzhu, pa je u subotnjem intervjuu otkrila da je s njim razgovarala o gospodarskoj suradnji, odnosno o mogućnostima realizacije projekata koje su predstavili u okviru inicijative Triju mora, vrijednih gotovo 50 milijardi eura.

Razgovarali su o suradnji hrvatskih i kineskih luka u izvozu kineskih roba na srednjoeuropsko, ali i zapadnoeuropsko tržište, što je lakše preko Hrvatske nego preko sjevernoatlantske rute, a u tom kontekstu je spomenuta i luka u Vukovaru.

Govoreći o nadolazećem posjetu Rusiji u kojoj će se sastati s predsjednikom Vladimirom Putinom, Grabar-Kitarović je izrazila očekivanje da će se “postaviti novi okvir odnosa koji su dugo bili zanemarivani”.

“Ne očekujem da ćemo ovim posjetom premostiti sve razlike koje postoje, ali očekujem da ćemo dati zamah našim odnosima, a posebice gospodarskima”, rekla je predsjednica, dodavši kako se javio velik broj tvrtki koje će tijekom posjeta sudjelovati na gospodarskom forumu.

Rusija je svjesna hrvatskog članstva u EU-u i NATO savezu, istaknula je predsjednica, naglasivši kako vjeruje u ponovnu uspostavu povjerenja između te dvije države jer između njih ne postoji nikakvo neprijateljstvo.

Rusija je i jedna od članica Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini, pa je time bitan čimbenik u razgovorima o budućnosti jugoistočne Europe, podsjetila je Grabar-Kitarović.

U Moskvi će se razgovarati i o inicijativi Triju mora za koju je Grabar-Kitarović ponovila da nije usmjerena protiv Rusije, nego na brisanje granica između istoka i zapada Europe.

Britanski časopis The Economist je sredinom srpnja u tekstu naslovljenom “Njemačka strahuje da će Trump razjediniti Europu” osvrnuo na podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa toj inicijativi koju su pokrenule Hrvatska i Poljska i o kojoj je tijekom svog posjeta Varšavi on razgovarao s hrvatskom predsjednicom.

Predsjednica je stoga u subotnjem razgovoru za Jutarnji ponovila i da ta inicijativa nije usmjerena protiv Njemačke, te da službeni Berlin na nju nema prigovore, o čemu je nedavno na Malti razgovarala s predsjednikom Frankom-Walterom Steinemierom.

“Berlin sa zanimanjem promatra što se događa u okviru Inicijative, ali držim da su zablude da je ona usmjerena protiv nekoga raspršene. To je inicijativa za, a ne protiv”, rekla je Grabar-Kitarović.

Kazala je i kako je spomenutim sastankom u Varšavi uspostavljena nova dimenzija u odnosima Hrvatske i Sjedinjenih Država, kao i veći interes Trumpa za prostor srednje i jugoistočne Europe.

Najavila je nastavak inzistiranja na potpisivanju Sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja jer je to preduvjet za ozbiljnija američka ulaganja u Hrvatsku, ali i općeniti rast trgovinske razmjene.

Sa Sjedinjenim Državama ćemo raditi i na argumentiranju euroatlantskog puta susjednih država, a uloga Washingotna je na ovim prostorima uvijek bila bitna kad je trebalo posredovati u rješavanju otvorenih pitanja, rekla je predsjednica.

“Fokusiranjem SAD-a na ovaj prostor želimo postići ubrzanje procesa kako bismo nadišli zastoj u pristupu EU i NATO-u koji stvara opasan vakuum koji može ispuniti netko treći”, zaključila je Grabar-Kitarović u Jutarnjem listu.

Kolinda Grabar Kitarović: Dosudi li Haag udruženi poduhvat, gubi svaki kredibilitet

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem, u povodu dodjele Nagrade za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2017. – „Heroji“

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim  institucijama

Što se to, po Vama, gospodine Jurčeviću, dogodilo da se više gotovo i ne „prepoznaje“ stvaranje hrvatske države, uspjesi hrvatskih branitelja i tome slično? Sve to kao da je palo u drugi plan?

Odgovor je višeslojan i zaslužuje malo duži medijski odgovor. Ponajprije, načelno: možda je nepravedno, ali prepoznatljivost i utjecajnost u svijetu postiže se organiziranim, stručnim, neprekidnim i sustavnim djelovanjem. Uobičajeno bi i logično bilo da državne institucije zastupaju interese hrvatske države i onih koji su riskirali i uložili svoje živote za njen nastanak i obranu. Međutim, Hrvatska je iznimka u kojoj nije tako, a tome je više uzroka.

Treba uvažavati činjenicu da Hrvatska kao suverena i samostalna država stoljećima nije odgovarala nijednom međunarodnom interesu, pa tako ni u drugoj polovici 20. stoljeća; ni međunarodnim političkim i gospodarskim organizacijama (UN, EZ-EU, Vijeće Europe itd.; MMF. Svjetska banka, Međunarodna trgovačka organizacija, multinacionalne kompanije itd.), niti bilo kojoj utjecajnijoj europskoj i svjetskoj državi.

Isto tako, suverena hrvatska država bila je stoljećima apsolutno neprihvatljiva vladajućim oligarhijama u Hrvatskoj, a naročito strukturama moći unutar bivše, komunističke Jugoslavije, na saveznoj i unutarhrvatskoj razini. Svi su oni, svatko prema svojim resorima, izravno na sve legalne i nelegalne načine najžešće djelovali i protiv same hrvatske državotvorne ideje. Odnosno bilo kakvo hrvatstvo bilo je zabranjeno i smatrano je – doslovno – glavnim neprijateljem komunističke Jugoslavije.

Jedini koji su imali interesa za hrvatskom suverenošću bila je velika većina stanovnika Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske. Međutim, svaki prohrvatski treptaj ili pokušaj pojedinih stanovnika ili grupica u Hrvatskoj i BiH bio je u začecima sasječen sim vrstama represije, uključujući politički montirana suđenja i ubojstva bez suđenja. Primjerice, od 1945. do 1990. u Hrvatskoj je održano preko 30.000 političkih sudskih procesa u kojima je osuđeno više od sto tisuća ljudi.

Jedino donekle organizirano i slobodno hrvatsko državotvorno djelovanje događalo se u malim hrvatskim iseljeničkim organizacijama koje su bile razasute diljem svijeta. Međutim, represivni jugoslavenski sustav je i protiv njih vodio sve oblike specijalnog rata, uključujući duboku infiltraciju i brojna ubojstva, neuspjele atentate i otmice u inozemstvu (za sada 80-ak utvrđenih ubojstava i 30-ak otmica i neuspjelih atentata), te sve vrste obračuna s njihovom rodbinom i prijateljima u Jugoslaviji.

U takvoj situaciji, kad je, u drugoj polovici 1980-ih, započeo proces povijesnih promjena u europskim komunističkim zemljama (i Jugoslaviji) organizacijski je daleko najslabiji bio hrvatski državotvorni čimbenik. Odnosno, svi drugi čimbenici (međunarodni te savezni jugoslavenski, srbijanski i protivhrvatski unutar Hrvatske) bili su neusporedivo moćniji i pripremljeniji od hrvatskog državotvornog interesa. Uz to, kad se 1990-ih počeo organizacijski institucionalizirati i razvijati hrvatski državotvorni interes, on je bivao sve više infiltriran od strane svih protivhrvatskih i nehrvatskih čimbenika i interesa.

U ključnim trenucima, spletom povijesnih okolnosti i gotovo nevjerovatnim zajedništvom velike većine stanovnika Hrvatske te nadasve herojstvom mnogobrojnih hrvatskih dragovoljaca, obranjena je i stvorena samostalna hrvatska država. Međutim, institucijske procese hrvatskog osamostaljenja – na razini sustava državne vlasti, gospodarstva, medija i civilnog društva – sve su više preuzimali nehrvatski i protivhrvatski interesi, a protokom vremena sve su više iz institucija, naročito s čvorišnih mjesta na kojima se donose odluke, uklanjani suverenistički pojedinci.

Rezultat toga jest da se iz javne percepcije i memorije te bilo kakvog utjecaja sustavno brišu, krivotvore, stigmatiziraju ili kriminaliziraju sva faktična i vrijednosna postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a posebno sustavno se dekonstruira braniteljsko zajedništvo. Dakle, hrvatski se suverenisti ne bi trebali iščuđavati protuhrvatskim i nehrvatskim interesima što ostvaruju svoje ciljeve, nego se trebamo usredotočiti na organiziranje i djelovanje hrvatskih interesa.

A, zbog čega se više govori i piše o ustašama i partizanima, nego o srbijanskim četnicima i hrvatskim braniteljima?

U Drugom svjetskom ratu i poraću se na dubokoj podjeli u hrvatskom nacionalnom tijelu dogodio niz iznimno teških zločina i drugih šteta, pa je komunistički režim desetljećima razvijao tu podjelu s kojom je neutralizirao bilo koju hrvatsku korist. Tako su i brojni, pa i najistaknutiji, komunisti u Hrvatskoj, ako su imalo skrenuli s jugokomunističke linije, bili od svojih dojučerašnjih drugova  munjevito lažno optuživani zbog navodnog ustaštva te pod tim izgovorom neutralizirani. Najpoznatiji takav slučaj bio je s Andrijom Hebrangom, a krajem 1980-ih čak su Račan i Šuvar bili otvoreno nazivani ustašama.

Stoga je logično da tu metodologiju i danas sve više primjenjuju svi koji čine štetu hrvatskoj državi i društvu. I kod ovoga je glavni problem što u tome, čak više nego i prije 1990., sudjeluje niz moćnika unutar hrvatskih državnih i društvenih institucija. Na taj se način unutar institucija u Hrvatskoj isplela – jača nego ikad – novoorjunaška i novočetnička mreža, kojoj se gotovo nitko iz sustava ne suprotstavlja.

Međutim, jedan Milorad Pupovac kao da je „otac i majka“ hrvatske države! U kojoj to državi ima da ljudi poput Pupovca, Teršelič, Pusića, Josipovića, Mesića, Pilsla i sličnih imaju veća prava i primaju više donacija od države po kojoj pljuju i bljuju?

Milorad Pupovac je samo javni vrh, ili gromobran te korumpirane protuhrvatske strukture koja se od državne do lokalnih razina razgranala unutar oligarhije koja vlada Hrvatskom. Najznakovitije je što se u Hrvatskoj na vlasti smjenjuju stranke i koalicije, ali moć strukture koju simbolizira M. Pupovac neprekidno ostaje na vlasti i jača. Najznakovitije je što Pupovcu pritom ni najmanji problem ne predstavlja činjenica da je njegovu stranku osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. Sve to prekriva se plaštem javnog presinga koji neprekidno proizvodi virtualne magle navodne ustaške opasnosti u Hrvatskoj.

BRANITELJI SE TREBAJU ORGANIZIRATI

Osim tek nekoliko hrvatskih povjesničara o hrvatskom Domovinskome ratu uglavnom pišu sami branitelji…Zašto je to tako?

Dva su osnovna razloga. Jednog smo već naznačili, a to je da poništavanje svih postignuća Hrvatskoga domovinskog rata predstavlja glavni interes struktura moći u Hrvatskoj. Stoga su onemogućena sustavna znanstvena istraživanja koja bi etablirala objektivnu istinu, a forsiraju se krivotvorine. Tako se protokom vremena postupno gase značenja postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a plan je kad izumru branitelji da se taj događaj jedva i spominje i to u negativnom kontekstu. Sada smo već stigli na dvije trećine tog negativističkog puta.

Drugi razlog je što se nakon 1990. najmanje promjena dogodilo u sustavu znanosti, kulture i obrazovanja, jer su to i inače sustavi u kojima se najsporije mogu događati zbiljske promjene. A ovi sustavi su prije 1990. bili najtemeljitije okupirani jugoslavenskom komunističkom paradigmom. Nažalost, u njima protekla tri desetljeća nije zapuhao ni povjetarac demokracije i hrvatstva. Tako Hrvatski domovinski rat istražuju samo sve malobrojniji znanstvenici koji su sudjelovali u obrani Hrvatske i u promjenama 1990-ih, ili to čine rijetki njihovi potomci. No,  oni nailaze na sve silniju opću društvenu marginalizaciju, a u znanstvenom sustavu na sve sustavniju sofisticiranu opstrukciju i izopćavanje .

Stoga je krajnji čas da hrvatski branitelji to shvate i legitimno se organiziraju te se počnu u znanstvenom, kulturnom i obrazovnom sustavu zauzimati za promjene i istinu o Hrvatskom domovinskom ratu. U protivnom potomci će nas doživljavati prema slici koju kreira Haška mreža koja dominira u međunarodnim krugovima i u Hrvatskoj.

A gdje su, gospodine Jurčeviću, u cijeloj toj priči intelektualci, članovi HAZU, književnici… Ne sjećam se nekih njihovim priopćenja ili konferencija za novinare o suvremenim povijesnim temama, odnosno njihova stava o problemima hrvatskih stradalnika…

U svim intelektualističkim institucijama položaje moći su i nakon 1990. najčvršće zadržale bivše strukture koje su u njih postavljene prije 1990. kao intelektualni, a to znači najdublji i najstručniji apologeti i vjernici jugoslavenskog komunizma. Uostalom, HAZU je bila i ostala stvarni i formalni vrh toga sustava. Ta ona je osnovana u Hrvatskoj prije 150 godina pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, pa su otada plodovi ove otrovane voćke uglavnom otrovni za hrvatske suverenističke interese.

Tome je tako usprkos toga što je u JAZU/HAZU i drugim intelektualističkim institucijama bilo i sada ima sjajnih i zaslužnih domoljuba i demokrata, no onemogućen je njihov utjecaj na koncepcijski smjer kojim idu JAZU/HAZU i druge srodne institucije.

Nu, kolika je možebitna krivnja hrvatskih građana u odabiru takvih političara i politikanata, kakve ima Hrvatska? (Svaka čast iznimkama).

Najvrijednije što Hrvatska ima u prošlosti i sadašnjosti, u svakom pogledu jest golema većina njenih stanovnika. To se puno puta na različite načine očitovalo. Početkom 1990-ih golema većina građana se na različite načine uključila u političke promjene i podupiranje obrane Hrvatske. Iz toga hrvatskog puka iznikli su i hrvatski dragovoljci.

Najjasniji statistički pokazatelji volje i kvalitete goleme većine hrvatskih građana iskazani su na dva referenduma. Prvi je bio povijesno politički, 19. svibnja 1991., kada je na glasačka mjesta izašlo čak 85% glasača te ih je preko 94% glasovalo za hrvatsku državnu samostalnost. Drugi referendum, 2013.,  bio je vrijednosni, kad je dvije trećine odabralo ustavnu zaštitu tradicionalne definicije braka, usprkos neviđeno prljavoj kampanji koja je  protiv toga  vođena.

Kod parlamentarnih i drugih izbora je problem što su oni formalno demokratski, no stvarno to nisu, jer su gospodari procedure (a to su bivše jugokomunističke strukture) postavili mehanizme i instrumente koji onemogućuju da se izborima ostvaruje volja građana. Ponajprije to je izborni zakon, prema kojem se glasuje za stranačke liste, a njih diktatorski određuju predsjednici stranaka. Na taj način u ključno tijelo – Hrvatski sabor – dolaze korumpirani podobnici predsjednika stranaka, koji služe njemu i njegovom korumpiranom klanu.

Predsjednik stranke koja pobjedi na izborima praktički odlučuje diktatorski o svemu na državnoj i lokalnim razinama. Primjerice, on odlučuje tko će biti predsjednik Sabora i ostalih važnih mjesta u Saboru; on postaje predsjednik Vlade, koju sam diktatorski sastavlja; odlučuje tko će biti kandidat za predsjednika države; odlučuje tko će biti na listama za lokalne izbore; odlučuje tko će biti Glavni državni odvjetnik, Glavni ravnatelj HRT-a i tako unedogled. Osim toga, on i dalje ostaje predsjednik stranke i diktatorski odlučuje o strukturi moći unutar stranke. Dakle radi se o đavolskoj koncentraciji moći, koju često nemaju ni diktatori u otvorenim diktaturama.

Istaknuti hrvatski glumac Zlatko Vitez, kad je bio saborski zastupnik i iznutra vidio funkcioniranje ovog nedemokratskog sustava, s razlogom je rekao da je Hrvatski sabor zapravo kokošinjac.

Drugi problem je što su svi hrvatski izbori, od 1990. do danas bili doslovno pokradeni, ili velikom količinom zamjene izbornih kutija, ili glasovanjem mrtvih i nepostojećih duša, a uz to je išao i niz drugih protivzakonitosti. Prije nekoliko godina je dokazano da vladajuća struktura raspolaže s približno milijun mrtvih i nepostojećih glasača s kojima manipulira prema svojim izbornim planovima, ali to zastrašujuće otkriće nije imalo nikakvih sankcija ili drugih demokratskih posljedica.

Treći osnovni problem su mediji, tj. njihovi urednici i vlasnici, koji su dio korupcijske hobotnice, te manipuliraju s informacijama ne dopuštajući – ni u izbornoj kampanji a kamoli izvan nje, da se glasačima ravnopravno predstave neovisni i njima nepoželjni izborni kandidati.

Tako se u Hrvatskoj već skoro tri desetljeća vrtimo u začaranom krugu prijevare, koja stvarno suspendira i fingira demokraciju, tj. na vlasti i upravljačkim položajima se smjenjuju stranke i pojedinci koji zapravo pripadaju istoj vladajućoj prrotuhrvatskoj strukturi. Narod prepoznaje tu prijevaru te zbog nemoći i očaja u velikim postocima i ne izlazi na izbore, ili dijelom zagrize lažne mamce koji su prijetvorno medijski proizvedeni.

A, zbog čega hrvatski branitelji ne mogu uspjeti kao kandidati na izborima, a navodno ih ima oko pola milijuna?

Hrvatski branitelji su do 1995., kao i većina stanovnika Hrvatske, bili isključivo usredotočeni na obranu Hrvatske i oslobađanje okupiranih područja, jer je njima na prvom mjestu bila domovina. Za to vrijeme je korumpiranoj manjini Hrvatska bila imovina koju su pljačkali na sve moguće organizirane načine. Ova tragična vrijednosna razdjelnica traje do sada i glavni je uzrok svih vidova krize te sveopćeg propadanja i izumiranja Hrvatske.

U situaciji, u kojoj korupcijska hobotnica čvrsto upravlja Hrvatskom, hrvatski branitelji se nisu uspjeli na nijedan način organizirati kao socijalna skupina, a bez toga se ne može ni krenuti u političko djelovanje, a kamoli ostvariti bilo kakav izborni ili društveni uspjeh. Gospodari hrvatskih državnih i društvenih institucija različitim su metodama razmrvili i hrvatske branitelje i hrvatsko društvo i njihove zajedničke interese, te sa svime manipuliraju u svoju korist. Ta razmrvljenost se prepoznaje u postojanju preko tisuću braniteljskih i stradalničkih udruga, a s velikom većinom njih za šaku zobi upravljaju gospodari Hrvatske.

Usprkos ovome,  naraštaj koji je stvorio i obranio hrvatsku državu još čini većinu stanovnika Hrvatske te može jednostavno izmijeniti stanje u Hrvatskoj ako se osvijesti, organizira i u hrvatske institucije izbornim putem dovede stručne i moralne osobe koje su djelima dokazale nacionalnu i socijalnu odgovornost.

JOSIPOVIĆ SE LAGANO PROŠETAO DO POBJEDE

 I vi ste se, da oprostite, i kao dragovoljac Domovinskog rata, “osramotili“ kao kandidat za predsjednika države…

Dva su osnovna razloga zbog kojih sam se kandidirao. Jedan je bio da pokušam organizirati suprotstavljanje pobjedi Ive Josipovića, koja je bila dogovorena barem godinu dana prije predsjedničkih izbora 2009. godine. Prije nego sam se kandidirao na pet tisuća email adresa poslao sma tekst u kojem sam sve obrazložio. Obrazlagao sam da će biti puno kandidata koji će se predstavljati nacionalnima te da je svrha toga razbijanje glasačkoga tijela kako bi se osigurala pobjada Josipovića. Stoga sam apelirao da se tome suprotstavi organiziranjem predkampanje i da se izluči samo jedna nacionalni kandidat.

Međutim, projekt nije naišao na odgovarajuću potporu, pa sam se i sam kandidirao te opet naglašavao potrebu dogovora nacionalnih kandidata. Nažalost, nije bilo razumijevanja među osam kandidata i klanova koji su ih okruživali, a koji su se predstavljali prohrvatski, tako da je protuhrvatski kandidat Josipović lagano prošetao do pobjede. Najviše je oštećen Andrija Hebrang, jer su klanovske snage unutar njegove stranke proizvele još četiri kandidata.

Drugi razlog moje kandidature bio je u korištenju kampanje za promoviranje hrvatskog političkog programa bez kojeg je nemoguć hrvatski opstanak. Na tom programu i ljudima koje sam okupio u mojoj predsjedničkoj kampanji oblikovan je Hrast i kasnije Most. Nažalost, oba pokušaja su bila infiltrirana pa nisu ostvarili ono što su trebali i mogli. O tome kako je miniran i pervertiran Hrast objavio sam 2011. opsežan tekst na portalu dragovoljac.com. Tekst je veoma poučan i da su ga uvažili čelnici Mosta izbjegli bi mnoge probleme koji su ih zadesili. Tekst je i sada dostupan te može pomoći u prepoznavanju metodologije i osoba pomoću kojih se iznutra razaraju hrvatski politički projekti.

Kakva je, po Vama,  uloga medija, poglavito HRT-a?

Mediji u Hrvatskoj nisu komunikacijsko sredstvo demokratskog društva nego doslovno oružje pomoću kojeg protuhrvatske strukture održavanju duhovnu i političku okupaciju Hrvatske. U tome je do 2000. godine golemu negativnu ulogu odigrao HRT, a potom se njegova medijska i javna razaralačka moć postupno prelijeva u druge elektroničke medije koji su u privatnom vlasništvu, što se očituje u katastrofalnom padu gledanosti HRT-a.

U nacionalnim medijima, čini se, ima više protivnika države, nego malo gdje drugdje? Kako se biraju ti kadrovi?

Jedina dva formalno javna medija su HRT i medijski servis Hina, a o strašnom korupcijsko-klijentelističkom stanju u njima i hrvatskim državnim institucijama najjasnije svjedoče posljednji skandali glede izbora čelnih osoba i smjene Nadzornog odbora HRT-a.

 Je li „Za dom spremni“, najveći problem ove države?

Problem sa ZDS je izmišljen kako bi se na njemu pokušala do kraja slomiti hrvatska državotvorna i identitetska kičma te kako bi se javnosti odmaknuo fokus od golemih i dugotrajnih pljačkaških afera, poput Agrokora i energetskog biznisa, preko kojih se kolonizira Hrvatska, a budući naraštaji pretvaraju u dužničko roblje.

ZDS je stari hrvatski obrambeni i patriotski pozdrav, kojeg su hrvatski branitelji koristitli isključivo u kontekstu obrane od srbijanske oružane agresije. Osim HOS-a koristile su ga i brojne druge elitne postrojbe HV-a, uključujući i 1. Gardijasku brigadu, a osvemu tome postoje brojni izvorni A/V zapisi. Zbog svega toga nijedna prijašnja Vlada RH nije ga nimalo problematizirala. Naprotiv, čak su ga dodatno legalizirali tzv. Račanova vlada i SABA pod vodstvom zloglasnog Ivana Fumića.

Najpaklenskije je to što ZDS – i preko toga vrijednosti Hrvatskoga domovinskog rata – kriminalizira vlast stranke kojoj se pripisuje stvaranje RH i to pod pritiskom stranke koju je stvorio ratni zločinac Goran Hadžić.

O vama se piše dobro i loše. Tko su oni koji vas neprestano osporavaju?

Pluralna demokracija podrazumijeva suživot različitosti u svakom pogledu, pa u tom smislu treba doživljavati i sve vrste javnih rasprava o svim temama i problemima. To je posebno poticajno za hrvatsko društvo koje je predugo živjelo i još uvijek živi pod velikim pritiskom komunističkog jednoumlja.

Dakle, nije problem javna rasprava ili osporavanje, nego prešućivanje i bijeg od javne znanstvene ili političke rasprave. Odnosno, iz javne rasprave se isključuju svi koji nisu po ukusu nasljeđenih komunističkih struktura i njihove jednoumne paradigme.

Na taj način se oštećuju hrvatske institucije, hrvatski interesi i hrvatska javnost, jer se do njih teškom mukom i individualnim naporima probijaju objektivna saznanja. Stoga je ostao neiskorišten niz znanstvenih istraživanja koja su iznimno važna za suvremeni identitet i percepciju hrvatskog društva. Jedan mali dio toga jesu i moja znanstvena istraživanja koja su objavljena u brojnim knjigama i znanstvenim časopisima.

U vezi toga nažalost nema ni javne rasprave niti osporavanja, nego se bježi od činjenica manipuliranjem po agitpropovskim metodama, tj. nedemokratskim zatvaranjem javnog prostora i neutemeljenjim etiketiranjem ad hominem.

DOBRO POZNAJEM HASANBEGOVIĆA I ESIH

Kako gledate na bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića?

Hasanbegovića sam upoznao prije 15-ak godina kao mladog znanstvenog novaka kojeg je u Institut Ivo Pilar doveo ugledni hrvatski povjesničar i političar prof. dr. Ljubo Antić, koji mu je bio i institutski mentor. Budući je Antić vrlo brzo otišao u mirovinu, njegova uloga institutskog mentora kolegi Hasanbegoviću nekoliko godina je zapala i mene. Po toj i drugim osnovama imao sam prigodu puno razgovarati i dobro upoznati kolegu Hasnabegovića, koji se znanstveno specijalizirao za ulogu i kontekst muslimana u suvremenoj povijesti Zagreba i Hrvatske, što je bilo uglavnom neistraženo.

S toga motrišta dr. Hasanbegović se pokazao veoma vrijednim. Ne mogu pouzdano govoriti o njegovom političkom djelovanju, jer uopće nisam povezan s njegovim nedavnim uključivanjem u politički život, pa o tome mogu samo rubno saznavati iz neobjektivnih i manipulatorskih medija.

 A kako na Brunu Esih, s kojom također radite u institutu Ivo Pilar?

Brunu i njenu znastvenu sudbinu poznajem iznimno dobro. Upozano sam je kao član povjerenstva na obrani njenog diplomskog te prepoznao potencijal i pridonio da se kao znanstveni novak zaposli u Institutu Ivo Pilar na znanstvenim projektima kojima sam bio voditelj. Na taj način sam joj bio institutski mentor i godinama smo uspješno surađivali te boravili u istoj institutskoj sobi. Nažalost, nije uspjela doktorirati jer se pokazalo da je svojom voljom za poslijediplomski studij odabrala pogrešan fakultet i pogrešnog mentora. Radi se o skandaloznom Fakultetu političkih znanosti, koji je inače osnovan kao zamjena za Višu patijsku školu, pa je stoga znanstveno stradavanje Brune Esih time bilo predodređeno. O tome skandalu nije ovdje potrebno detaljnije govoriti, jer je to u medijima već detaljno opisano.

Ni o političarki Bruni Esih ne mogu reći ništa konkretnoga, jer se tek nedavno iznenada i izravno uključila u politički život, bez ikakvoga mojeg utjecaja i saznanja, te je otada veoma rijetko i usput susrećem.

Što mislite o kolegi Ante Nazoru, za kojeg general Ljubo Ćesić Rojs nije imao lijepih riječi?

Ljubo Ćesić Rojs je jedna od ratnih legendi, ali je i iznimno dobro upućen u pozadinu vojnih i političkih događanja. Problemi koji se javno pojavljuju u vezi kolege dr. Nazora prvenstveno su povezani s institucijom (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata – HMDCDR) u kojoj je ravnatelj od njena osnivanja. Radi se o instituciji koja je osnovana 2005. godine i koja je trebala prikupljački i znanstvenoistraživački riješiti nagomilane probleme u vezi Hrvatskoga domovinskog rata. Da bi to mogla, ta institucija je trebala prostorno, financijski i kadrovski biti jedna od najvećih i najjačih u Hrvatskoj. Međutim, Vlada RH pod vodstvom Ive  Sanadera osnovala je HMDCDR kao jednu u nizu svojih blef instiucija, tj. HMDCDR je bio i ostao podstanar u nekoliko prostorija ionako pretrpanog Hrvatskog državnog arhiva, s više nego jadnim proračunom i naglašeno nedovoljnim brojem zaposlenika.

Za ravnatelja je postavljen tada mladi i neiskusni magistar Ante Nazor, koji je bio na početku bavljenja vojnom poviješću srednjeg vijeka. Prema tome, HMDCDR je institucija s konstrukcijski ugrađenom fatalnom pogreškom. Tek uvažavajući naznačeno mogu se razumijevati dubinski nedostaci HMDVDR-a i nezadovoljstva s njenim djelovanjem, a traženje odgovornost Ante Nazora može prozlazi iz toga što je pristao biti dugogodišnje bezbučni ravnatelj takve institucije, koja je izvršavala nelegitimne zahtjeve politike o kojoj je govorio i general Rojs. Prema tome, smjenom ili ostankom dr. Nazora neće se postići ništa, ako se ne promijeni koncepcija i konstrukcija institucije. U tome i jest razlog što nijedna postsanaderovska Vlada RH nije mijenjala položaj institucije niti je smjenjivala ravnatelja.

A, zbog čega se malo zna o Hrvatskoj u svijetu?

Odgovor je jednostavan. Smatram da se u svijetu o Hrvatskoj zna puno, obzirom na prostornu veličinu i stvarnu ulogu. Navjerovatno veliku poznatost i pozitivnu percepciju Hrvatske stvaraju iznimno uspješni Hrvati, napose sportaši i hrvatski seljenici, a negativnosti sustavno proizvode formalno hrvatske državne i društvene institucije u kojima 150-ak godina dominira jugoslavenska, a 70-ak i komunistička paradigma. Noviji primjeri kojih se svi sjećamo jesu bivša dva predsjednika države (S. Mesić i I. Josipović) te ministar znanosti, obrazovanja i sporta (Ž. Jovanović), a posebno negativna i utjecajna je filmska produkcija, čast iznimkama, koju plaćaju hrvatski porezni obveznici.

Kako to, gospodine Jurčeviću, da Hrvatska nakon Domovinskog rata nema heroja, ali ni dezertera i izdajica?

U Hrvatskoj ima iznimno veliki broj heroja, jer 1990-e su bile stvarno herojsko doba hrvatske povijesti. Problem je što dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama, pa svim načinima i silama nameću perverznu percepciju da su heroji ratni zločinci, a ratni zločinci, dezerteri i izdajice su navodni ugledni građani, koji uz to pljačakaju nacionalna bogatstva i razaraju nacionalne vrijednosti.

Može li se znati, ako nije tajna, na kojim knjigama, odnosno projektima sada radite?

Moje znanstvenoistraživačko područje je najnovija nacionalna povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za drugi svjetski rat, zatim hrvatsko iseljeništvo, te nastanak hrvatske države i Domovinski rat. Priredio sam dokumentaciju za izradu nekoliko knjiga o neistraženim i nedostatno istraženim temama, a još sam u dvojbi oko redosljeda njihova izdavanja.

Podržavaju li Vaš rad državne institucije?

U hrvatskoj situaciji o kojoj sam govorio u ovom razgovoru, logično je da državne institucije  ne podržavaju moj i slične znanstvenoistraživačke projekte i izdavanje knjiga. Jedina moja knjiga koja je dosad financijski dijelom podržana od državnih institucija, bilo je 15.000 kuna koje je odobrilo Ministarstvo hrvatskih branitelja za dio tiskarskih troškova knjizi Heroji hrvatskoga Domovinskog rata. No, nadajmo se da je to dobar znak za budućnost.

Što mislite o projektu hrvatskih branitelja „Velika zlatna plaketa – bili smo prvi kad je trebalo“, koja se tradicionalno dodjeljuje za najbolju knjigu iz Domovinskog rata?

Projekt je iznimno važan, jer je nastao kao samonikli i neovisni dragovoljački braniteljski projekt koji se suprotstavlja svim krivotvorinama o događajima i vrijednostima hrvatskoga Domovinskog rata. Druga vrijednost projekta je što je već postao tradicionalan, pa je na taj način poticajan svim domoljubima, jer pokazuje da se može ako se zna što se hoće. I treće, projekt je javno sve prepoznatljiviji, usprkos prešućivanju institucija i kontroliranih medija. Ovo dokazuje i podatak da je ove godine u nominaciji „Za veliku zlatnu plaketu bilo čak 18 knjiga.

Ove godine Vi ste dobitnik te nagrade. Nu, što Vama znači  „Velika zlatna plaketa“ koju ste dobili zbog knjige „Heroji hrvatskoga domovinskog rata“, i koja će Vam 27. rujna 2017. svečano biti uručena u 11 sati u dvorani „Brijuni“ Zagrebačkog velesajma?

Zaista mislim da je plaketu prvenstveno zaslužila knjiga, tj. veličanstvenih 19 svjedočanstva heroja koje sam većinom tonski snimio već davne 1995. godine, a tek ove godine ih objavio kao knjigu. To da su svjedočanstva veličanstvena nije puka fraza, jer sam ih tijekom 20-ak godina pročitao više desetaka puta te i na mene koji sam iskusan imaju uvijek iznimno snažan utjecaj o slici hrvatskoga herojskog doba. Radi se o 19 svjedočanstva nepoznatih tzv. običnih ljudi koji su do 1991. živjeli tipičnim svakodnevnim životom i potpuno su nepripremljeno i neočekivano postali pravi heroji, koji su nažalost ostali do sada potpuno nepriznati i javno nepoznati.

Osnovni poticaj za nastanak ove  knjige pronašao sam u motivu koji je potkanuo i Vaš projekt „da se ne zaboravi“. Dva su konkretna cilja knjige. Jedan je da se potakne branitelje i ostale domoljube na prikupljanje brojnih prešućenih herojskih svjedočanstava, jer se ona najneposrednije i najsnažnije suprotstavljaju krivotvorenju događaja i vrijednosti hrvatskoga Domovinskog rata. Drugi je cilj pronaći način da knjiga stigne do svake knjižnice osnovnih i srednjih škola, jer su neposredna svjedočanstva heroja odgojno pa onda i obrazovno posebno primjerena i uvjerljiva. Nadam se da će „Velika zlatna plaketa“ puno pomoći u ostvarenju jednog i drugog cilja.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati