JULIENNE

10

Te godine, na početku studija medicine, prvi put sam čula za njezino ime i nešto o njoj. Mlada, obrazovana Amerikanka iz  sređene , dobre, građanske obitelji, bacila je neki pisani materijal na ulice glavnog grada Hrvatske. Iako sam znala sadržaj letaka bačenih s nebodera na tadašnji Trg Republike, to mi je tiho prošlo kroz glavu. Velika količina pritajenog straha, sasuta na mene iz vlastite obitelji, učinila je da ništa drugo, dugo, dugo nije došlo na red. A izgubiti red nisam bila sposobna.
Kad sam ponovno čula o njoj, zapamtila sam priču o otetom zrakoplovu i svemu što je on u svojoj dramatičnosti značio. Životni podrum a kasnije životno prizemlje su učinili da je još jednom prošla kočija u koju se nisam ukrcala.
Prava, zlatna, jedinstvena kombinacija zrakoplova, helikoptera, oklopnih transportera, plovila i svih drugih vrsta prijevoza osim kočije, ukazala mi se početkom Domovinskog rata kad sam kao anesteziolog postala dragovoljac branitelj i u tom svojstvu odradila pet godina u osam ratnih bolnica. Tijekom dugih godina Domovinskog rata i kad ih se nazivalo primirjem,  s poštovanjem sam mislila na Amerikanku. Činilo mi se da je ona, u ljubavi, posvojila Hrvatsku kao teško bolesno i nesretno dijete, koje se često voli i više nego što je normalno i zdravo.
Došla je i devedeset peta. Julienne je napisala knjigu i predstavila je u mojemu gradu. Susret s Julienne, na licu mjesta s nositeljem nečega posebnog, meni je vrijedilo puno . Trčeći sam pročitala knjigu. Poslije toga sam je čitala polako, s noge na nogu. Iza toga, uz podcrtavanje i učenje napamet da iz nje i drugima mogu pričati, onima „kojih se to ne tiče „. Koga se Julienne Bušić nije ticala ?
Je li je netko pitao kako se može nekoliko puta umrijeti i nastaviti živjeti? Mi, kao narod imamo strašno naslijeđe žive smrti. Ali ona ? Drugi kontinent, drugi svijet, druga obiteljska baza. Mudroslovica kaže „široka baza-stabilan vrh „
U nas straha nikad dosta. Život pun školovanih učitelja za utjerivanje straha u  kosti od malih nogu, do groba i preko groba. Progon ako u zemlji ostaneš, progon uz usmrćivanje  ako kao prognan iz zemlje igdje išta kažeš. Svaka kap odmah postaje slap. A u nje ? Gradski odgoj, sloboda izgovorene riječi koja nema krila i nije spojena sa zatvorom ili grobljem a groblje je moglo biti bilo gdje: u jamama, bunarima, zatrpanom kamenju, u jarku pokraj puta a sve uz pjesmu po šumama i gorama. Bi li joj ovo itko vjerovao tamo gdje je odgojena, bi li joj itko savjetovao da tu ostane, u ime bilo čega ? Bi li mi, kao roditelji dvadesetgodišnjakinje učinili sve da odvratimo svoje dijete od ovih monstruma, svrstanih u nesvrstane? Natjecanje u dodavanju uvijek novih izuma za mučenje, tjelesno i duševno, toga se Julienne dobro sjeća..
Je li ona ikad čula: nemaš vode-imaš led ? Je li njoj ikada bilo nejasno tko upravlja granama ? Stablo ili neke druge grane ? Zna li ona koga se udara glavom o pod a koga glavom o zid ? Tko odgovara na ova pitanja ? Ima li na ovo odgovora a da iza toga ostaneš živ?
Onda su pustili na slobodu njenog čovjeka da se brani sa slobode. Neka sam sebi slobodno uzme ono što mu drugi nisu uzeli. Kao boju u dugi. Koju boju možeš oduzeti dugi ?
Izlaskom njoj je pao kamen sa srca a njemu je pao na srce. U njega, kao u metu, život je stalno pucao govoreći mu : rijeke i rječice vratile su se u svoja korita. Nisu se  ujedinile s maticom koja ih je pokrenula. To pokazuju otvoreno ništa ne glume. Život je daleko odmakao i za sjećanja a kamoli za promjene. Za sada je vrijeme i prekratko i pretijesno. Kad te svaka struja trese, onda stručnjaci kažu da nije dobro uzemljenje. A tko od dobronamjernih, važne naputke za uzemljenje stavlja u sredinu priručnika ne na početak ?
U jednom dijelu knjige iz devedeset pete , Julienne kaže da je ona samo zavoj preko rane. Kako.samo ? Davno bi se rana dala na zlo da nije bilo čistog zavoja. Davno bi ljubavi bilo manje a nade nimalo. Previjena rana. Svima nam je previjana rana. Desetljećima. Samo to ?
Sada, ljubav, njezina ljubav ide u drugi krug. Ono što je Zvonko ostavio, ostat će drugima. Ono što joj je dao, to je samo za nju. Brzo će razlikovati što je što.
Zamišljam sebe u nekoj ovakvoj zemlji prije četrdeset godina, tko bi me savio tako da se ne želim uspraviti i vidjeti išta doli nezamislive borbe za ljubav. Ljubav za svog čovjeka i za njegovu zemlju. Ako se nekada ta zemlja i ne bude zvala Juliennina, Amerikankina, Zvonkova,, mi ćemo znati, a Gospodar svega pamti i s vremena na vrijeme će nas podsjetiti.

Zdenka Čorkalo, liječnica, dragovoljac Domovinskog rata

facebook komentari

  • Matan

    “Sada, ljubav, njezina ljubav ide u drugi krug. Ono što je Zvonko
    ostavio, ostat će drugima. Ono što joj je dao, to je samo za nju. Brzo
    će razlikovati što je što.

    Zamišljam sebe u nekoj ovakvoj zemlji prije četrdeset godina, tko bi me
    savio tako da se ne želim uspraviti i vidjeti išta doli nezamislive
    borbe za ljubav. Ljubav za svog čovjeka i za njegovu zemlju. Ako se
    nekada ta zemlja i ne bude zvala Juliennina, Amerikankina, Zvonkova,, mi
    ćemo znati, a Gospodar svega pamti i s vremena na vrijeme će nas
    podsjetiti.”

    • Bravo Matane! Točno je. Kada si tako lijepo napisao o našoj Juliennie, onda bi ti trebao znati – ili neka ti ona kaže – tko joj je pršut i rakiju donosio u zatvor. Ako budeš ikada sa Juliennom pričati, svakako ju pitaj za Patriciju Hearst. One dvije se ispočetka nisu voljele, a kasnije su postale dobre prijateljice.

      • peppermintt

        Julienne je naša kraljica

    • peppermintt

      si čitao ranije radove Z.Čorkalo ? izvrsno piše, žena prošla cili rat kao anesteziologinja, prejako mi je ovo što je napisala :
      “Životni podrum a kasnije životno prizemlje su učinili da je još jednom prošla kočija u koju se nisam ukrcala.”

  • Matan

    “Sada, ljubav, njezina ljubav ide u drugi krug. Ono što je Zvonko
    ostavio, ostat će drugima. Ono što joj je dao, to je samo za nju. Brzo
    će razlikovati što je što.

    Zamišljam sebe u nekoj ovakvoj zemlji prije četrdeset godina, tko bi me
    savio tako da se ne želim uspraviti i vidjeti išta doli nezamislive
    borbe za ljubav. Ljubav za svog čovjeka i za njegovu zemlju. Ako se
    nekada ta zemlja i ne bude zvala Juliennina, Amerikankina, Zvonkova,, mi
    ćemo znati, a Gospodar svega pamti i s vremena na vrijeme će nas
    podsjetiti.”

    • Bravo Matane! Točno je. Kada si tako lijepo napisao o našoj Juliennie, onda bi ti trebao znati – ili neka ti ona kaže – tko joj je pršut i rakiju donosio u zatvor. Ako budeš ikada sa Juliennom pričati, svakako ju pitaj za Patriciju Hearst. One dvije se ispočetka nisu voljele, a kasnije su postale dobre prijateljice.

      • peppermintt

        Julienne je naša kraljica

    • peppermintt

      si čitao ranije radove Z.Čorkalo ? izvrsno piše, žena prošla cili rat kao anesteziologinja, prejako mi je ovo što je napisala :
      “Životni podrum a kasnije životno prizemlje su učinili da je još jednom prošla kočija u koju se nisam ukrcala.”

  • Julienne, upravo sam sada, prije par minuta, završio gledati tvoj i Zvonkin film. Izgledaš mi kao i prije kada sam te dolazio u zatvor posjećivati, pršut i rakiju ti donositi. Tvoji roditelji su mi tako dragi i sjećam ih se kao danas kada su bili kod mene s tvojim bratom Tedom i zajedno te išli posjetiti u zatvor. Ako uspiješ pročitati ove redke, preko njih te pozdravljam.

  • Julienne, upravo sam sada, prije par minuta, završio gledati tvoj i Zvonkin film. Izgledaš mi kao i prije kada sam te dolazio u zatvor posjećivati, pršut i rakiju ti donositi. Tvoji roditelji su mi tako dragi i sjećam ih se kao danas kada su bili kod mene s tvojim bratom Tedom i zajedno te išli posjetiti u zatvor. Ako uspiješ pročitati ove redke, preko njih te pozdravljam.