Jure Francetić ima pravo na spomen obilježje u Slunju

    2

    Općenito je poznato, da komunizam nije poštivao ni žive ni mrtve ljude, što vrijedi čak i za svoje ideološke istomišljenike ako iz bilo kojeg razloga nisu bili po volji generalnom sekretaru komunističke partije, a napose okrutan je bio za protivnike komunističke ideologije. Tako primjerice hrvatski narod jednako ne zna za grob komunističkog prvaka Andrije Hebranga niti za grob od zapovjednika protučetničke Crne legije Jure Francetića.

    jure frObadvojica su, svaki na svoj način žrtve jugoslavenskog komunističkog zločinstva. Obadvojica su, svaki na svoj način bili hrvatski antifašisti. Obadvojica su ubijeni od onih aveti prošlosti, čiji sljedbenici nazivaju sebe antifašistima.

    Podjednako ne znamo za brojne masovne grobnice poubijanih ili u mučenju umrlih komunista u mirnodopskim jugoslavenskim logorima, mučilištima i zatvorima poput onih u „Via Roma“, na Golom otoku, u Lepoglavi, Staroj Gradiški… kao što ne znamo i ne ćemo nikada znati za mnoge od brojnih masovnih grobnica, gdje su komunistički partizani poubijali stotine tisuća zarobljenih vojnika iz redova Hrvatskih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske tijekom II. svjetskog rata i napose nakon završetka rata u Bleiburgu, Dravogradu, Mariboru, Kočevskom Rogu i drugim stratištima u Sloveniji i nastavljeno na Marševima smrti ili Križnim putovima, logorima smrti, zatvorskim mučilištima u čitavoj Hrvatskoj i u ondašnjoj Jugoslaviji na svim prostorima, napose u Bosni i Hercegovini.

    Povijesno stariji komunizam rođen koncem 18. stoljeća, koji je zločinački zaživio u Listopadskoj revoluciji 1917. godine u Rusiji s ciljem revolucionarnog osvajanja cijelog svijeta i mlađi Mussolinijev fašizam začet kao pokret 1919. u Italiji i prerastao u fašističku stranku 1921. godine, a već 1922. predstavio se nasiljem s poznatim Maršem na Rim, nanijeli su čovječanstvu Dvadesetog stoljeća najveća zla u čitavoj povijesti ljudskog roda. Povijest smatra fašizmom i njemački nacionalsocijalizam, kojemu je tvorac Adolf Hitler.

    U Jugoslaviji kommunizam se politički predstavlja iza Prvog svjetskog rata, a fašizam uvodi u Kraljevinu Jugoslaviju Dr. Milan Stojadinović 1937. Godine. Obadva totalitarizma nastupaju u svojim zločinačkim ulogama na tlu Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i nastavljaju u poraću.

    U nijednom povijesnom razdoblju nije poubijano, mučeno i prognano toliko Hrvata, Slovenaca, Srba, Židova i drugih naroda i nacionalnih manjina, koliko je to počinjeno u vladajućoj eri tuđinskog fašizma i tuđinskog komunizma. Te dvije ideologije su se međusobno borile za prevlast i pritom su masovno zlostavljale ljude svih narodnosti i uništavale materijalna, kulturna i druga dobra. Najistaknutiju zaoštrenost između Hrvata i Srba na tlu propale Kraljevine Jugoslavije i uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske stvorio je komunizam i fašizam. Za Hrvatsku i Hrvate je napose bio opasan jugoslavenski, odnosno velikosrpski četički fašizam i jugoslavenski, velikosrpski partizanski komunizam, kako za vrijeme Drugog svjetskog rata tako i u poraću. Istu opasnost za Hrvate i sve nesrbe pokazao je velikosrpski četnički fašizam i komunizam istih velikosrpskih predznaka u Srpsko-Crnogorskom agresivnom ratu 1991. predvođen od Slobodana Miloševića, Srpske akademije znanosti i Umetnosti i podržavan od hijerarhije i većeg dijela Srpske pravoslavne crkve.

    Jugoslavenski, što uvijek znači velikosrpski fašizam i komunizam bili su već u Kraljevini Jugoslaviji okrutni prema Hrvatskoj i Hrvatima. Kapitulacijom Jugoslavije 17. travnja 1941. i još ranije srbski fašistički četnici vrše oružane i koljačke zločine u Hrvatskoj. Prvi oružani četnički napad na Slunj izveo je bataljun najelitnijih srpskih i crnogorskih četnika već 12. travnja 1941. napadom iz Primišlja. Ove četnike su predvodili primišljanski četnici, koji su dobro poznavali okolicu mjesta Slunja. Na obadvije strane tj. u redovima hrvatskih branitelja Slunja i u redovima srpskih napadačkih četnika bilo je poginulih i ranjenih.

    Već 5. svibnja uoči četničko-hajdučkog Đurđev dana veljunski četnici u organizaciji dugogodišnjeg četničkog vođe paroha SPC Branka Dobrosavljevića poklali su 8-članu hrvatsku obitelj mlinara na Korani Jose Mravunca.

    U navođenje i opise velikosrpskih četničkih fašista tijekom II. svjetskog rata se ovdje ne će ulaziti radi preopširnosti, nego samo istaknuti, da je ubijanje Hrvata i svih nesrba bilo u Planu velikosrpske ideologije pod fašističkim i komunističkim simbolima jer su jedino tako mogli ostvarivati zamišljenu Veliku Srbiju na tuđim prostorima. Ovo se može jasno pročitati u Četničkom načelima Draže Mihailovića, koja je napisao banjalučki odvjetnik Stevan Moljević i u ponašanju jugoslavenskih komunista prema uzoru Listopadke revolucije 1917. pa nadalje.

    U slučaju ubijstva Jure Francetića se radi o zarobljenom ranjeniku, za kojega važi Ženevska konvencija o humanom postupku sa zarobljenicima i ranjenicima. Ubijati zarobljenike, čak bez suda, kako su to masovno radili jugoslavenski komunisti je ratni zločin kažnjiv prema Ženevskoj konvenciji.

    Hrvatski častnik Jure Francetić i negov pilot, zastavnik Mijo Abičić su usljed zrakoplovnog kvara pali kao ranjenici u zarobljeništvo komunističkih partizana.

    Umjesto pružene njege, što je obveza za ranjenike prema Međunarodnoj konvenciji, komunistički partizani su 22. prosinca 1942. u selu Močile pokraj Slunja predvođeni od komesara – Srbina Nikole Trbojevića, sa sjekirom izmasakrirali ranjene zarobljenike Hrvate: Francetića i Abićića. Jure Francetić je noću 27/28. prosinca 1942. podlegao ranama ili je bio umoren, što je mnogo vjerojatnije jer su istoga dana komunistički partizani ubili ranjenoga domobranskog zastavnika, pilota Miju Abičića.

    Uz ostalo, glavni razlog protivljenju podignutog spomen obilježja vitezu Juri Francetiću jest upravo u tome da se zataška komunističko-partizanski zločin mučenja i ubijstva zarobljenih častnika Hrvatske domovinske vojske:

    1) Zapovjednika Crne legije, koja se je pod Francetićevim vodstvom vrlo uspješno i pobjedonosno borila protiv srpskih fašističkih četnika u Bosni, i

    2) Zastavnika Hrvatskog zrakoplovstva Mije Abičića, pripadnika Hrvatskog domobranstva.

    Takozvane antifašiste najviše smeta, što na spomen obilježju stoji “Hrvatskom vitezu Juri Francetiću…hrabrom borcu protiv srpskih četnika…”

    Opće je poznato da se Srbe ne smije nigdje ponižavati niti njihovom imenu pripisivati zločin. To se vidi iz povijesti i suvremenosti. Hrvatska politička i medijska terminologija naziva neosuđene hrvatske generale i heroje Mirka Norca i Antu Gotovinu zločincima, ali Srpski agresivni rat na Hrvatsku ne naziva hrvatska terminologija time pravim nazivom, nego Domovinski rat, da se ne bi uz srpsko ime vezala, agresija, okupacija, genocid, urbicid, posijama minska polja i sva druga ratna zločinstva, koja su potakli, vodili i sprovodili Srbi.

    Ovdje ću samo pripomenuti da je Domovinski rat neispravan naziv i on dovodi u nedoumicu međunarodnu javnost i Sud u Den Haagu. Naime, Domovinski rat je sinonim za Građanski rat, a u Hrvatskoj nije vođen građanski rat između Hrvata niti između hrvatski pokrajina, nego se je cijela Hrvatska branila od Srpske agresije, okupacije i svih ratnih zločinstava.

    U II. svjetskom ratu Hrvatska se je uglavnom oružano branila i to od napadača koji su u svojim ideologijama imali ratni plan obnove Jugoslavije, koja je samo maska za Veliku Srbiju. To je povijest potvrdila i 1991. godine zapečatila srpskim fašističkim i komunističkim pečatom.

    Današnje svrstavanje takozvanih antifašista svih komunističkih i četničkih potomaka je zabluda ili svjesna obnova aveti prošlosti, koje je povijest porazila.

    Drugo je pitanje civilizacijski kult prema mrtvima svih zaraćenih strana. Sve europske države visoke civilizacije i kulture održavaju spomen na mrtve bez obzira, kojoj su zaraćenoj strani pripadali. Ovdje ću samo primjerice spomenuti: U Španjolskoj, u Escariolu blizu Madrida je zajednička spomen kosturnica palim fašistima i komunistima, U Francuskoj se održavaju groblja poginulih njemačkih vojnika i časnika iz obadva svjetska rata. U Poljskoj, koja je najviše stradala od Hitlerovog nacifašizma postoje uređena groblja palim njemačkim vojnicima. U Volgogradu, bivšem Staljingradu stoji spomen obilježje poginulim njemačkim ratnicima. U Njemačkoj, u svakom selu, mjestu i gradu postoje spomenici raznih oblika i veličina, na kojima se, u većini slučajeva navode ne samo imena mrtvih njemačkih vojnika i časnika, nego i mjesta, gdje su poginuli, u zemljama, koje su Nijemci tada agresivnim ratom okupirali. U Njemačkoj ima čak spomenik pobunjenim Hitlerovim oficirima i spomenik Hitlerovom feldmaršalu, zvanom “Pustinjska lisica” Erwinu Rommelu, generalu Pancertrupa u Francuskoj i kasnije vrhovnom zapovjedniku njemačkih operacija protiv Engleza, koje je predvodio Montgomery u Africi i drugim visokim zapovjednicima iz II. svjetskog rata. U glavnom parku u Hamburgu postoji spomenik njemačkim ratnicima iz II. svjetskog rata, sa svim pobližim oznakama, a veći je nego ijedan antifašistički spomenik u Hrvatskoj i to nikoga ne smeta.

    Evo i primjer vezan za Slunj. Naime, Slunjani su bili vjerni Jelačiću i sačinjavaliu su zajedno s Otočanioma Tjelesnu gardu hrvatskog bana Josipa Jelačića, pobjednika protiv pojave komunizma u Mađarskoj, vjernog hrvatskom narodu, ali i Bečkom dvoru. Međutim, bilo je Slunjana, koji su bili i protiv Bečkog dvora Franje Josipa II. Bez obzira na to, tko je bio protiv koga i kako su se kasnije odvijali austrijsko-hrvatski odnosi pa i odnosi u samoj Austriji postoji sačuvan i odrćavan spomenik – obelisk za natporučnika 4. slunjske bojne, Ivana Kalinića i nalazi se između današnjeg mosta Rotunde (Rotundenbrücke) i ulice Rustenschachen Allee.

    Dakle, u spomenike i spomen obilježja bez obzira, na kojoj su ratnoj strani bili i poginuli bivši ratnici ne dira nitko u civiliziranim i kulturnim pravnim državama, nego:

    “MIR MRTVIMA – OPOMENA ŽIVIMA”

    Doduše ne dira u njih niti suvremena i suverena država Hrvatska, ali ima aveti kommunističke prošlosti i njima pridružene građanke nehrvatske nacionalnosti s izrazitom croatofobijom, koji se ne mogu iskaliti na živim ljudima – Hrvatima pa se pokušavaju osvetnički nametnuti protiv poginulih Hrvata.

    Kao jedan od glavnih obnovitelja spomen obilježja, u Slunju umorenom, zarobljenom ranjeniku Juri Francetiću, pitam hrvatsku i svjetsku javnost, kome smeta, 8. lipnja 2000. godine obnovljeno spomen obilježje, koje su na Jurjev dan 1943. podigli domobrani Slunjske satnije, a na dan 8. lipnja 1943. su ga uništili komunističko-četnički partizani.

    Na ovom obnovljenom spomen obilježju je skoro sve isto, što je bilo na prethodnome, kojeg su razorili vandalski duhovi komunizma i fašizma. Isti je kamen, isti je tekst na spomen ploči, stoji na istom mjestu i iznad svega je jednak Kristov križ kao što je bio onaj uništeni:

    franspoo-480x405

    SLAVA OVDJE UMRLOM

    legendarnom borcu protiv četnika

    hrvatskom vitezu

    J U R I F R A N C E T I Ć U

    Otočac, 2.VII.1912. – Slunj,28.XII.1942.

    i svima palim hrvatskim vojnicima na ovim prostorima.

    Podigla Urv. HRVATSKI DOMOBRAN

    Ogranak Slunj – 2000. godine.

    Ovo, obnovljeno spomen obilježje treba stajati u Slunju jer piše osnovne podatke o legendarnom vitezu Juri Francetiću, koji je tu mučenički za Hrvatsku završio svoj ovozemaljski život.

    Ono smeta samo kroatofobe i mortofobe, a takvi su od pada komunizma na Berlinskim vratima 1989. i u Hrvatskoj 1991. apsolutna manjina i ne mogu se lažnim upiranjem na ljudska prava nametnuti većini Slunjana – Hrvata i većini kulturnih i civiliziranih Hrvata u cijeloj Hrvatskoj i diljem svijeta, koji su za postojanje i njegu spomen obilježja hrvatskom vitezu JURI FRANCETIĆU u Slunju.

    Hrvatski pjesnik Branko Klarić posvetio je uspomeni na tragično preminuloga JURU FRANCETIĆA u Slunju pjemu pod naslovom “Ustaši koji je pao”. Pjesma završava strofom: “Klicat će Hrvatskoj svojoj cvjetovi mali,

    Cvjetovi procvali.

    I sve će spominjati tebe,

    Blagoslivljat grob tvoj,

    Ustašo, junače pali,

    Brate moj.”

    Ustaše spadaju u redove najhrabrije hrvatske vojske svih vremena. Nisu bili ni fašisti, ni nacisti ni zločinci, nego ponos Hrvatske domovinske vojske – Hrvatskih oružanih snaga. Kao među svakom vojskom u ratu svih naroda, bilo je mnogo zločinaca među ustašama, ali većina ustaša nisu bili zločinci, nego domovini Hrvatskoj najhrabriji i najvjerniji sinci i uzor – dobri vojnici.

    Komunisti, Jugoslaveni i velikosrbi sotoniziraju ustaše jer im nisu bili dorasli po vojničkim vrlinama i hrabrosti, a napose ih sotoniziraju jer su ustaše nastali na bojni zov za spas Hrvatske od jugoslavenske tamnice s jedinim ciljem – oružanom borbom za uspostavu i očuvanje Nezavisne Države Hrvatske.

    Ustaškog krilnika Juru Francetića nije zanimala ni ideologija ni politika, nego vojnička borba za uspostavu i obranu Nezavisne Države Hrvatske i za spas svih Hrvata i građana lojalnih državi Hrvatskoj, bez obzira na njihovu vjeru.

    Takav je bio, hrabro se borio, spašavao ljude od četničkih i komunističkih nasilja i takav je Jure Francetić u vojničkoj službi narodu i domovini Hrvatskoj poginuo.

    Posve je opravdano postojanje spomen obilježja hrvatskom vitezu Juri Francetiću u Slunju, kojeg su obnovili – veterani HRVATSKI DOMOBRANI – slunjski.

    Vitez Jure Francetić je na mrtvoj straži za Hrvatsku u Slunju, a živu stražu Juri Francetiću drže svi Hrvati i sve Hrvatice – čuvari ponosa hrvatske nacije i države u vječno hrvatskome Slunju, koji je uvijek takav bio, takav jest i uvijek će takav hrvatski biti i ostati. U tome nam Bog pomogao i hrvatski duh nas hrabrio!

    Uz domobranski pozdrav: ZA HRVATSKU – UVIJEK!

    Mr.ph. Dragan Hazler

    predsjednik Urv.HRVATSKI DOMOBRAN – Ogranak Slunj

    glasbrotnja.net/dragovoljac.com

    facebook komentari

    • Ida Galić

      Jugoslavenskim i hrvatskim komunistima ništa nje bilo sveto pa ni grobovi hrvatskih junaka i vojnika palih u 2. svj. ratu.
      Naj bestijalniji primjer takvog nepoštivanja mrtvih, ma tko da su, je preoravanje grobova nekoliko tisuća palih hrvatskih vojnika na zagrebačkom groblju Mirogoj. To su poslije rata učinili tako temeljito, da se više nikada nije saznalo gdje je tko pokopan. Još jedan detalj povezan s time! Čovjek, koji je naredio to preoravanje grobova je hrvatski komunist i funkcioner Vladimir Bakarić. On je bio doktor rimskog prava, a tamo stoji, da su grobovi mrtvih, ma tko da su nedodirljivi. Tako je taj “učeni drug tim svojim činom pljunuo na to što je predstavljalo njegovu doktorsku dizertaciju!

    • pljuc

      heroj