Jure Krišto: Razgrađivanje mita: Franjo Tuđman i Bosna i Hercegovina

0

Autor na temelju objavljenih stenograma razgovora u Tuđmanovu kabinetu, drugih dokumenata te uspomena sudionika događaja predstavlja bitne elemente njegovih geopolitičkih razmišljanja s fokusom na Bosnu i Hercegovinu.

Cijela plejada stranih i hrvatskih novinara, mnogovrsnih analitičara, bivših političara, stranih promatrača i svjedoka na Haškom sudu sročila je narativ, ne bez pozivanja jednih na druge, o tome kako je prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u dogovoru s čelnim čovjekom Srbije Slobodanom Miloševićem htio dijeliti Bosnu i Hercegovinu.[1] I priređivač transkripata Tuđmanovih razgovora u njegovu uredu i  pisac pogovora Ivan Lovrenović isticanjem rečenica i dijelova rečenica htjeli su sugerirati čitateljima upravo takvu interpretaciju svih tih dokumenata.[2] James J. Sadkovich, s druge strane, pokazao je da je velik broj novinara, stranih promatrača, publicista, mirovnih posrednika i političara imao svojih razloga za takve zaključke. Uz dobro poznavanje lokalnih povijesti i sukobljenih strana, Sadkovich je ponudio interpretaciju okolnosti i događaja koja se ne slaže s takvim odgovorima, štoviše koja sugerira da se objektivan promatrač i poznavatelj prilika ne bi smio s njima složiti.[3]

Tuđman je svojim izjavama o geopolitičkome značenju Bosne i Hercegovine za Hrvatsku mogao dati povoda nevještim promatračima za neutemeljene interpretacije. Tako je u razgovoru s predstavnicima Hrvata iz Bosne i Hercegovine (BiH) u Zagrebu 17. rujna 1992. istaknuo:

Gospodo, bosansko-hercegovačko pitanje jedno [je] od bitnih pitanja hrvatskoga naroda u cjelini[,] Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države [-] i neka to shvate svi Hrvati u Bosni i Hercegovini. To nije samo pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini, to je problem Hrvatske države, hrvatskog naroda u cjelini. Zašto? Zato što je to i povijesno i geopolitički tako povezano sa Hrvatskom zbog neprirodnih granica sadašnje države Hrvatske, zbog Bosne i Hercegovine ovakve ili onakve.[4]

Kolikogod takva retorika može slučajnoga namjernika navesti na zaključak o Tuđmanovim predispozicijama za podjelu BiH, bolji poznavatelji hrvatske povijesti znat će da se time Tuđman samo svrstao u red mnogih hrvatskih političara i mislilaca, i ne samo novijega datuma, koji su slično razmišljali.[5] Stoga ne treba bježati od zaključka da je u toj geopolitičkoj analizi hrvatskog naroda i hrvatske države sadržana bit Tuđmanova odnosa prema BiH, ali treba također držati na umu da mnoge zablude o Tuđmanovu odnosu prema BiH i o njegovoj ulozi u ratu između Hrvata i Bošnjaka izviru, pored ideoloških pretpostavka i primjene postmodernističkih modela na povijesna pitanja, i iz nerazumijevanja te Tuđmanove geopolitičke analize.

Ovaj rad izbjegava konstruiranje postmodernističkih modela i nametanje interpretacije na temelju stereotipnih pretpostavki i ograničava se na klasičan historiografski pristup analize dostupnih dokumenata. Rad je utemeljen na objavljenim stenogramima razgovora u Tuđmanovu uredu koje je vodio s raznim svjetskim, hrvatskim i bosansko-hercegovačkim političarima i crkvenim dostojanstvenicima[6] te drugim objavljenim dokumentima,[7][8] dopunjenima objavljenim uspomenama sudionika događaja te stručnom literaturom.

Bosna i Hercegovina kao problem

Zašto je BiH problem hrvatske države i hrvatskog naroda? U Tuđmanovoj neizbrušenoj analizi prepoznatljiva su tri tipa razloga – povijesni, geopolitički i politički. Povjesničar Tuđman je znao da je BiH kroz povijest bio u sastavu hrvatske države ili u njezinoj orbiti. Također je znao, i neumorno podsjećao sugovornike na to, da je moderna Bosna i Hercegovina kolonijalna tvorevina nastala i održavana od 15. do 18. stoljeća te je tako bila istrgnuta iz hrvatske orbite. Geopolitički gledano, Bosna i Hercegovina i Hrvatska toliko su međuovisne da ni jedna bez oslonca na drugu ne može dobro ni funkcionirati ni preživjeti. BiH zato što sve vitalne interese mora ostvarivati preko teritorija Hrvatske, kako se pokazalo i u ratovima pri raspadu Jugoslavije. Hrvatska, s druge strane, u čiju se utrobu uvukla Bosna i Hercegovina, vrlo teško može održavati svoje granice i jednako teško održavati svoje vitalne funkcije bez BiH.[9] Konačno, Hrvatskoj je bitno kakav je ustroj u susjednoj državi i kakva se unutarnja politika u njoj vodi. Zadnja opaska znači da Tuđman ne zamišlja Bosnu i Hercegovinu nužno uklopljenu u Hrvatsku – nije, dakle, nužna ni njezina podjela, ali je od vitalnog interesa Hrvatskoj kakav je ustroj te susjedne države i kakva se politika u njoj vodi.

Kontekst Tuđmanove prve formulacije o geopolitičkome značenju Bosne i Hercegovine bili su pregovori predsjednika Predsjedništava Socijalističkih republika tijekom 1991., prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, čak i prije najave tog proglašenja. Na 7. sjednici Vrhovnoga državnog vijeća Republike Hrvatske 8. lipnja 1991. predsjednik Tuđman je izvijestio o rezultatima zadnjega takvog sastanka.[10] Na toj sjednici Tuđman je obrazlagao da se na zadnjem sastanku predsjednika konačno otvorilo pitanje BiH kao ključ za razrješenje krize Jugoslavije. Zašto je Tuđman smatrao razrješenje pitanja BiH bitnim za razrješenje problema Jugoslavije? Zapravo nije samo Tuđman tako mislio, nego su svi sudionici tih neplodnih skupova bili svjesni da će sporovi u Jugoslaviji završiti ili se slomiti na problemu Bosne i Hercegovine. Tuđman je možda bio svjesniji od drugih da je uočavanjem Bosne i Hercegovine kao problema koji treba rješavati otvoren put za rješenje problema Jugoslavije. Na tom sastanku polovicom lipnja 1991. odlučeno je da se sastanu predsjednik BiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević kako bi počeli razgovor o razrješenju pitanja BiH. Sva trojica su pristala na sastanak i na rješavanje problema koji se zove Bosna i Hercegovina. Naravno da bi se mogle napisati knjige o tome zašto je upravo Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dano da riješe problem Bosne i Hercegovine, ali  je znakovito i za sada dovoljno istaknuti da su svi sudionici bili svjesni da će se pitanje Jugoslavije lako riješiti, bilo kao jedinstvena zemlja ili razdijeljena po republikama, kad se postigne suglasje o interesnim pitanjima u BiH. Moglo bi se također argumentirati da su svi predstavnici svojih republika bili svjesni da će konačno rješenje biti postignuto kad se dogovore modaliteti o podjeli Bosne i Hercegovine, ali bi to ovu raspru odvelo u drugom smjeru. Ovdje je dovoljno istaknuti da je Tuđman bio svjestan kako je taj problem “visio u zraku” i kako se sada prišlo njegovu rješavanju. Od osobite je važnosti Tuđmanova primjedba da je pitanje buduće sudbine BiH sada dobilo status legalnosti.[11] Tuđman je u svojim kasnijim iskustvima predsjednika države i vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske bio suočen s iznevjerenjem danog obećanja, s kršenjem dogovorenoga i s najobičnijom prevarom, ali nije odustajao od “mandata” koji je dobio od političkih predstavnika jugoslavenskih republika da, zajedno s Izetbegovićem i Miloševićem, riješi problem BiH. Čvrsto je vjerovao prije raspada Jugoslavije da se rješenje za nju “nalazi … u razgraničenju Bosne i Hercegovine i ako to postignemo, znači onda možemo tražiti eventualno osnovu za Savez suverenih republika i država.”[12] Nije posve jasno ima li Tuđman u tim najranijim formulacijama problema BiH u vidu razgraničenje unutar BiH ili razgraničenje koje bi dokinulo BiH kao sastavnicu novoga saveza “suverenih republika i država”, ali nema nikakve dvojbe da je to predloženo još u kontekstu Jugoslavije, dakle u vidu stvaranja neke konfederacije ili saveza država Jugoslavije. Uostalom, nevjerojatno strpljivo ustrajavanje u dogovorima s Izetbegovićem, usprkos prevarama i iznevjerenim obećanjima, znak je da je Tuđmanu bilo više stalo do kvalitete ustroja BiH i politike u njemu, nego do prisvajanja njegova dijela.

Čini mi se da je to ključ i za razumijevanje dnevne, vojne i strateške politike koju su razne strane na području bivše Jugoslavije vodile.

Ako prihvatimo tezu da je Tuđman, kao i svi vođe jugoslavenskih republika, vjerovao da će u konačnici BiH trebati podijeliti (s čvrstim granicama ili s mekima unutar BiH), izuzetno je važno konstatirati tko je s njezinom stvarnom diobom započeo. Njemu kao i svima drugima tada je bilo potpuno jasno da rješenje problema Bosne i Hercegovine potiču Srbi i to tako što žele izdvojiti svoj teritorij iz nje. Također mu je bilo jasno da je “Izetbegović … bespomoćan u odnosu na taj srpski pokret razgrađivanja Bosne i Hercegovine.”[13] U sučeljenju s tom stvarnošću, ostale su samo dvije mogućnosti. Prva je da se Hrvati i muslimani (koji će se kasnije identificirati kao Bošnjaci) slože oko uređenja BiH i da ujedinjeni vojno poraze Srbe ili da se i jedni i drugi slože sa Srbima da se BiH podijeli na tri dijela. Hrvati u BiH zajedno s Tuđmanom kao političkim predstavnikom i Hrvata u BiH mogli su se podijeliti, i podijelili su se, samo oko toga može li se s muslimanima/Bošnjacima dogovoriti takvo uređenje zemlje kojim bi Hrvati bili zadovoljni ili s njima dogovor nije moguć te da treba tražiti rješenje u međusobnom razgraničenju. Većina Hrvata iz BiH nije vjerovala da je s muslimanima/Bošnjacima moguć dogovor.

Već se iz ovoga dade zaključiti kako je optužba da je Tuđman dijelio BiH u najmanju ruku iznenađujuća, jer je razdioba BiH bila zadaća u koju su svi relevantni čimbenici bili uključeni od predsjednika Predsjedništava republika bivše Jugoslavije, uključujući i predsjednika BiH, do predstavnika međunarodnih institucija, uključujući Europsku zajednicu (EZ) i Ujedinjene narode (UN). Štoviše, svestrani angažman oko podjele BiH preuzela je na sebe međunarodna zajednica.

Drugi važan zaključak je taj da se u početku raspada Jugoslavije nije nikad sumnjalo u to da BiH treba razdijeliti; pitanje je bilo samo kako to učiniti da sve tri etničke i vjerske zajednice budu zadovoljne.[14] Pitanje podjele BiH nije se nikada svodilo na podjelu na dvoje, nego isključivo na podjelu na troje, tj. na razdiobu između muslimana/Bošnjaka, Hrvata i Srba. Upravo je tako Tuđman odgovorio svojim kritičarima, posebno onima koji su mu predbacivali navodni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH: “Nikakvog dogovora o podjeli [Bosne i Hercegovine] između Srbije i Hrvatske nije bilo.” No također je dodao da je uvijek javno zastupao ideju da postoje samo dva moguća rješenja za BiH, jedno je konfederalizacija, a drugo dioba.[15]

Zasebno je pitanje kako se i zašto mijenjala politika međunarodne zajednice te kako se, sukladno toj politici, mijenjala koncepcija podjele BiH ili kako se i kada pojavila koncepcija da Bosna i Hercegovina mora biti sačuvana kao cjelovita, jedinstvena zemlja. To je predmet nastavka ove diskusije.

Političko stanje u Hrvatskoj i pitanje BiH

Za razumijevanje Tuđmanove politike prema BiH nužno je uzeti u obzir tadašnje političke prilike.

U prosincu 1990. godine etnički Srbi u Hrvatskoj proglasili su “srpsku krajinu” i odcjepljenje od Hrvatske. Odmah s nove godine, 9. siječnja 1991., Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružanju hrvatskih policijskih snaga, na što je Sabor Republike Hrvatske donio rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske,[16] a koncem ožujka 1991. u sukobima snaga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i milicije Srpske autonomne oblasti Krajina poginuo je prvi hrvatski branitelj. Koncem lipnja 1991. Hrvatska je proglasila samostalnost i neovisnost,[17] Tijekom ostatka 1991. oružane snage, Jugoslavenska narodna armija (JNA), Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije  (SFRJ) i raznih srpskih paravojnih sastava napale su na Republiku Hrvatsku, što je kulminiralo razaranjem i zauzimanjem Vukovara, uz masakr branitelja i civila, masakrom mnogih drugih civila, razaranja bolnica, škola i kulturnoga nasljeđa te razaranjem Dubrovnika. Nije nevažno istaknuti da su Sjedinjene Američke Države (SAD) odobrile takvu agresiju na Hrvatsku, s čime su nesumnjivo bile suglasne barem neke članice Europske Unije.

U BiH, polovicom rujna 1991. Srbi su počeli stvarati srpske autonomne oblasti (SAO) na prostorima koje su smatrali svojima. Do kraja tog mjeseca u BiH se slilo preko 100.000 JNA vojnika i pripadnika srpsko-crnogorskih paravojnih jedinica te se razmjestili po srpskim SAO krajinama u BiH i Hrvatskoj. Krajem rujna pale su i prve hrvatske žrtve u BiH u selu Ravno na jugoistoku Hercegovine.[18] Alija Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) i predsjednik Predsjedništva BiH, ne samo da nije reagirao na ono što se dogodilo hrvatskom selu u njegovoj državi nego je izjavio da srpska agresija na Hrvatsku, koja se vodila i iz njegove zemlje, “nije naš rat”, nego rat Srba i Hrvata. Štoviše, političko vodstvo Bosne i Hercegovine davalo je znakove (prihvaćanje jugoslavenskog dinara, sporazum Muhamed Filipović-Radovan Karadžić 2.8.1991.[19]) o ostanku u krnjoj Jugoslaviji, što je zapravo značilo u proširenoj Srbiji.[20] Mnogobrojni hrvatski mladići iz BiH već su se priključili oružanoj obrani Republike Hrvatske.

Svjestan nemogućnosti očuvanja muslimanskog jedinstva u jedinstvenoj Jugoslaviji, Izetbegovića više nije zanimalo dogovorno uređenje BiH kako je bilo zamišljeno od početka, nego je počeo zagovarati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Uzor mu je i dalje ostala unitarna država kakva je bila Jugoslavija, a interes je i dalje bio usredotočen na muslimansko stanovništvo. Izetbegovićev odnos prema stradanjima hrvatskoga sela u BiH bila je jasna naznaka da bošnjačko čelništvo nije ni moglo zamisliti jedinstvenu BiH doli unitarnu, kao što se nije brinulo za bilo koju etničku zajednicu doli bošnjačku-muslimansku. Situacija u BiH postala je jasna. Kako su Srbi već ranije odlučili da ih u BiH zanima samo srpsko stanovništvo i teritorij koji će zauzeti i zadržati, a da se muslimansko vodstvo brine samo za muslimansko stanovništvi, Hrvatima u BiH ostala je samo opcija obrane Hrvata i barem onog dijela teritorija na kojem su Hrvati bili kompaktno stanovništvo. BiH je stvarno postala razdijeljena zemlja, samo su buduće granice između triju etničkih zajednica trebale biti odlučene ratom, budući da su predstavnici muslimana i Srba nisu prihvaćali sva predložena rješenja koja bi izbjegla rat.

U takvoj konstelaciji, očuvanje BiH kao (unitarne) države mogao je biti interes samo Bošnjaka, dok su Srbi i Hrvati mogli razmišljati o BiH kao o labavoj konfederaciji triju etničkih država ili o pripojenju srpske i hrvatske etničke zajednice Srbiji odnosno Hrvatskoj, što bi također impliciralo formiranje muslimanske države na dijelu BiH.

Na prijedlog Predsjedništva RBiH, Skupština BiH donijela je 15. listopada 1991. Deklaraciju o suverenitetu.[21] Srpski su predstavnici bili protiv te deklaracije te su napustili sjednicu i započeli proces osnivanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Republike Srpske. Takav razvoj političke situacije bio je potpuno nepovoljan za Hrvate u BiH i za Hrvatsku te je doveo do potrebe o odlučivanju barem o onom dijelu BiH u kojem je hrvatsko stanovništvo u većini. Uistinu, 18. studenoga 1991. predstavnici hrvatskog naroda u BiH utemeljili su u Mostaru Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu “kao političku, kulturnu, gospodarstvenu i područnu cjelinu” s Matom Bobanom kao predsjednikom.[22]

No osnutak hrvatske političke autonomije u BiH nije bio izraz jedinstva predstavnika tamošnjeg hrvatskog naroda. Dapače, u vodstvu HDZ-a BiH nastao je rascjep. Predsjednik stranke Stjepan Kljujić iz Sarajeva naginjao je prema rješenju boansko-hercegovačkog pitanja na bošnjačkoj liniji, dok je, uvjetno rečeno, hercegovačka struja – uz koju je pristajalo i vodstvo iz srednje Bosne i bosanske Posavine – prihvatila Zajednicu kao izraz političke volje hrvatskog naroda. Zajednica je stoga na sjednici 23. prosince 1991. otkazala Kljujiću ovlasti zastupanja Hrvata u BiH u bilo kojim pregovorima. Taj se rascjep prenio na elitu cjelokupnoga hrvatskog nacionalnog korpusa.[23]

Stjepan Kljujić

Upravo je zbog toga Tuđman pozvao u Zagreb predstavnike HDZ-a BiH na razgovor upriličen za 27. prosinca 1991.[24] Na tom se sastanku razgovaralo izravno o rješenju problema BiH. Uzimajući riječ na početku zagrebačkoga sastanka, Boban je formulirao cilj ‘alternativne politike Hrvata u BiH’, kako se izrazio, a koji bi se sastojao u tome da se prostor koji obitavaju Hrvati proglasi “nezavisnim hrvatskim prostorom i priključi državi Hrvatskoj[,] ali u onom vremenu i u onom trenutku kada to [h]rvatsko vrhovništvo … odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo.”[25]

Nedvojbeno je da je vodstvo HDZ-a BiH tim potezom odustalo od borbe za konfederalnu ili neku drugu BiH. Ujedno je odustalo od stare maksime da je (cjelokupna) BiH geopolitički interes Hrvatske. No pitanje je koliko su za tu promjenu odgovorni Hrvati u BiH i nisu li ti novi geopolitički pogledi posljedica trenutačne političke situacije. Tuđman se složio s tim novim geopolitičkim pogledima, ali ne bez važnih kvalifikacija koje bitno relativiziraju Bobanovu formulaciju. Stoga je vrlo važno Tuđmanovo obrazloženje trenutačne političke i vojne situacije na temelju kojih se objašnjavaju i geopolitički interesi. U objašnjenju svoje geopolitičke analize Tuđman je uzeo u obzir raspad Jugoslavije, prisutnost Jugoslavenske armije na bosansko-hercegovačkom području, interese velikih sila, napose Sjedinjenih Američkih Država (SAD), nepristajanje Srbije i Srba na neovisnu BiH, zemljopisni raspored stanovništva i brojčano stanje svake etničke skupine u BiH, interese Hrvatske i slične čimbenike. Iz toga bi se dalo zaključiti da je Tuđmanov (novi) odnos prema BiH plod analize trenutačne političke situacije, odnosa snaga na terenu i predmnijevane želje međunarodne zajednice, osobito SAD. U tom smislu je podsjetio Stjepana Kljujića da je Hrvatska zagovarala održanje suverene BiH, ali je to bilo u vrijeme kad su Srbi u Hrvatskoj zahtijevali izdvajanje iz Hrvatske. No i tada je, preciznije još 1989., Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) izjavila da Hrvati imaju svoje zahtjeve ako se opstanak BiH stavi pod znak pitanja. Na kraju 1991. Tuđman je zaključivao da bosansko-hercegovačka nezavisnost nema velikih izgleda kad se uzme uz obzir srpsko protivljenje tome, koje, k tome, ima potporu srpsko-crnogorske armije. No ako bi do nezavisnosti i došlo, Tuđman se pita koja bi perspektiva Hrvata tamo bila. Od stvaranja jugoslavenske države udio Hrvata u BiH smanjio se sa 24% na 17%. Ako bi došlo do bosansko-hercegovačke nezavisnosti, Hrvati bi se mahom iseljavali u Hrvatsku te bi njihova opstojnost u toj državi bila u još većoj opasnosti, što bi bilo pogubno i za Hrvatsku. Stoga je Tuđman zaključio da je interes hrvatskog naroda u tom trenutku da u BiH dođe do “razgraničenja”. Takvoj mogućnosti otvoreni su važni međunarodni krugovi, jer ga vide kao način izbjegavanja rata. Hrvati ne moraju otvoreno zagovarati raspad BiH, ali bi bilo nerazumno “ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda … ovdje u ovoj Republici i … u Bosni i Hercegovini.” Tuđman nije propustio dati do znanja da je o takvim mogućnostima bilo riječi u razgovorima s Izetbegovićem i Miloševićem. Dodao je da bi “gotovo optimalno rješenje” za Hrvate bilo da se, upravo zbog geopolitičkih razloga, uz krajeve koji su zacrtani Zajednicama Herceg-Bosnom i Posavinom, Hrvatskoj pripala cazinska, bihaćka krajina. Oko Sarajeva bi se stvorila državica koja bi bila tampon zona između Hrvatske i Srbije. Nije nevažna Tuđmanova napomena da bi se takvom politikom izbjegao rat u BiH.[26]

Potrebno je napomenuti da je, uz Kljujića, i Miro Lasić, Hercegovac, izrazio svoje neslaganje s takvim geopolitičkim pogledima, ističući da je optimalno rješenje “održati Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu, ne dirati njene granice”, jer bi takva u budućnosti bila naklonjena Hrvatskoj. Nije se slagao s pregovorima sa Srbima na štetu Muslimana niti sa zamišljajima da bi Hrvatima moglo pripasti više od 20 od 110 općina u BiH, kao ni s time da bi se Cazinska krajina mogla prikloniti Hrvatskoj. Bio je uvjeren da bi izdvajanje Hercegovine bilo porazno za Hrvate u BiH kao i za hrvatsku budućnost, jer bi oko 600.000 Hrvata ostalo izvan Hrvatske, a onih 150.000 koliko bih joj se pridružilo ionako su duhovno u njoj. Nasuprot Tuđmanovu mišljenju, Lasić je zaključio da samo “nedjeljiva Bosna” može biti prava tampon zona između Hrvatske i Srbije.[27]

Bilo je i drugih govornika koji su izlagali u istom smislu. Ivan Markešić je podupro svoje neslaganje s prijedlozima Tuđmana i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne s navodnim stajalištem Katoličke crkve u BiH, poimence vrhbosanskoga nadbiskupa Vinka Puljića i provincijala redodržave Bosne srebrene: “Jedinstvena je poruka i ja na tome stojim, da cjelovita, suverena Bosna i Hercegovina je najbolje rješenje za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.”[28]

Tuđman nije prihvatio takve argumente i nije promijenio svoje mišljenje. U poduljem monologu rekapitulirao je svoje geopolitičke poglede. Povijesno gledano, (unitarna, građanska) BiH “nije rješenje za hrvatski narod”.[29] Tuđman je ponovno podsjetio da je BiH kolonijalna tvorevina, koja nije postojala između dva rata, ali su je komunisti ponovno izmislili da bi tobože ublažili antagonizme između Hrvata i Srba. Trenutačno, nema cjelovite BiH, jer je Srbi ne prihvaćaju, a bosansko-hercegovački predstavnici (bošnjačko-muslimanski dio) u nju ne vjeruju, jer dogovaraju ostanak u Jugoslaviji. Iskustvo pokazuje, pak, da sa Srbijom nema političkog rješenja i nema otklanjanja mogućnosti rata bez uspostavljenih granica.[30] Samo se od sebe nameće nužda da BiH treba podijeliti, što je, Tuđman je ponovno podvukao, dogovarano i zaključeno s Izetbegovićem i Miloševićem “u četiri oka, i u šest oka”.[31] Onima iz bosansko-hercegovačkog poslanstva koji su zagovarali ustrajavanje na čuvanju suvereniteta BiH Tuđman je odgovorio s podsjećanjem da “ni jedan narod na svijetu ne može nikada ostvariti svoje maksimalne zahtjeve.”[32] Zato je i prekorio Kljujića da nije potpuno poštovao dogovor o tome da će početi pregovore s Izetbegovićem i Karadžićem o hrvatskim zahtjevima u BiH, nego se priklonio Izetbegovićevoj politici i interesima Muslimana. Nije prihvatio argument da bi samo 30% Hrvata u BiH bilo priključeno Hrvatskoj, jer treba uzeti u obzir značenja teritorija koji bi pripao Hrvatskoj za njezinu sigurnost i druge uvjete života.

Nedvojbeno je, dakle, da se koncem 1991. raspravljalo o mogućnosti pripojenja hrvatskih dijelova BiH Hrvatskoj. To zapravo ne začuđuje, jer je Tuđman to raspravljao s Izetbegovićem i Miloševićem, a to predstavlja i logičan slijed zaključka da mora doći do razgraničenja unutar[33] Kad je postalo jasno da u BiH mora doći do razgraničenja među etničkim zajednicama, samo od sebe se nametalo pitanje mogućeg priključenja srpskog i hrvatskoga dijela Srbiji, odnosno Hrvatskoj. BiH. Srbi u BiH donijeli su 9. siječnja 1991. Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine.

Pokušaj rješenja problema BiH ratom

Hrvatsku su poslije 15. siječnja 1992. priznale mnoge zemlje kao suverenu državu, uključujući i Europsku zajednicu. Da bi priznala suverenost BiH, međunarodna zajednica, predstavljena Badinterovom komisijom, zahtijevala je provedbu referenduma i dogovor o načelima o ustavnom uređenju BiH.[1] Referendum je bio održan koncem veljače 1992.,[2] koji su Srbi bojkotirali, a Tuđman je potaknuo Hrvate u BiH da iziđu na referendum i da ga podrže. Na referendumu je 2/3[3] onih koji su izišli na njega glasovalo za nezavisnost BiH, što znači da su Hrvati mahom glasovali za nezavisnost te da su upravo njihovi glasovi bili odlučujući.

Srpske snage nisu se zamarale referendumom nego su napale na Sarajevo, a time je postalo jasno da će bosansko-hercegovački problem biti razriješen ratom i da će to biti rat svih protiv svih. Izetbegović je čvrsto vjerovao da je JNA jamac sigurnosti i očuvanja BiH, pogotovo kad je pokazao političku lojalnost i nemarenje za ono što se s teritorija njegove države događalo Hrvatskoj.  Čak je po nagovoru JNA pristao na stvaranje federacije sa Srbijom i Crnom Gorom.[4] U srpskim redovima se također naziralo nejedinstvo. Srpski predstavnik iz BiH Nikola Koljević 8. siječnja 1992. došao je u Zagreb i predložio tripartitnu zajednicu u Bosni i Hercegovini koja bi bila konfederacija triju naroda s jasno definiranim teritorijem.[5] No Slobodan Milošević je odbio tu ideju, očito zainteresiran za mnogo veće planove.[6] Bitno je naglasiti da je u trenutku otpočinjanja ratne opcije ideja o podjeli BiH još jače prisutna. To jasno potvrđuje međunarodna zajednica s predlaganjem razgraničenja. Potkraj veljače 1992. u ime EZ-a plan o podjeli BiH predložio je portugalski veleposlanik Cutileiro.[7][8][9] To ne čudi, jer je Glavni štab Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine 25. veljače 1992. izdao Direktivu kojom imenuje snage koje rade na dezintegraciji BiH, a među njima su i “ekstremne snage HDZ-a”.[10] Muslimani su na početku 1992. nedvojbeno bili zainteresirani samo za integralnu Bosnu i Hercegovinu. Nakon postignute suglasnosti o podjeli zemlje na tri sastavnice u Lisabonu 31. ožujka 1992. (vidi kartu), Izetbegović je po povratku povukao svoj potpis, na što su i druge dvije strane učinile isto. Nakon nekoliko daljnjih neuspješnih razgovora, oni su prestali. Izetbegovićev pristanak na konfederaciju sa Srbijom i Crnom Gorom nisu dobro primili njegovi politički suradnici i stranački kolege, jer time ne bi ostalo ništa od suvereniteta BiH, kao što nisu odobrili njegov potpis na Cutileirov prijedlog o podjeli zemlje.

Države članice EZ-a priznale su BiH 6. travnja 1992., a SAD sutradan.[11] Isti dan kad i SAD, Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu priznala je i Republika Hrvatska.[12] I bosansko-hercegovački Srbi su 7. travnja 1992. proglasili Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu.[13] HR Herceg-Bosna utemeljila je 8. travnja 1992. Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Početkom svibnja 1992. predstavnik Hrvata u BiH, Boban, i predstavnik Srba u BiH, Karadžić, u Grazu iznijeli su u kojim detaljima se ne slažu oko međusobnog razgraničenja, istaknuli potrebu nastavka dogovaranja u okviru konferencije Europske unije o Bosni i Hercegovini i izjavili da prestaju razlozi međusobnog ratovanja.[14]

Čini se da je taj sporazum uznemirio Izetbegovića i probudio bojazan da bi se Hrvati u BiH mogli sporazumjeti sa Srbima, što bi sigurno bilo na štetu muslimana-Bošnjaka. Izetbegović se okrenuo Tuđmanu i intenzivirao razgovore s njime. U odgovoru na Izetbegovićevo pismo od 5. srpnja 1992., Tuđman je vrlo jasno objasnio Izetbegoviću interes Hrvatske za Bosni i Hercegovini, što je vrlo slično stajalištima koje je Tuđman iznosio i predstavnicima Hrvata u BiH. Hrvatska je zainteresirana za Hrvate u BiH te je za njihovu obranu, kao i obranu muslimana koji su napadnuti od istog srpskog neprijatelja, dala svoj doprinos. Sva humanitarna pomoć muslimanima u BiH išla je preko Hrvatske, a Hrvatska je zbrinula i stotine tisuća izbjeglica iz BiH.  Hrvati u BiH, nastavio je Tuđman, morali su organizirati obranu od srpskog agresora. Hrvatska zajednica Herceg Bosna i HVO dio su tog samoorganiziranja u BiH. Srpska agresija na “područja s većinskim hrvatskim stanovništvom” nastavlja se i stoga je besmisleno govoriti o dogovoru Hrvata sa Srbima na štetu muslimana. Osjećaju ugroženosti Hrvata pridonijele su i “neke unitarne i unitarističke tendencije u dijelu muslimanskog vodstva”, zbog čega je bilo među njima inicijativa da se dijelovi BiH pripoje Hrvatskoj, što je vodstvo Republike Hrvatske odbilo.[15]

Alija Izetbegović i Franjo Tuđman

Na tragu tog pisma i nekih sličnih poteza Izetbegović je s Tuđmanom 21. srpnja 1992. u Zagrebu sklopio sporazum o prijateljstvu i suradnji između RBiH i Republike Hrvatske.[16] Sporazum je sklopljen u svrhu zajedničke obrane od agresije Srba i JNA, ali je uključivao i svestrane gospodarske, financijske, kulturne i druge odnose. HVO je ušao u sastav jedinstvenih oružanih snaga RBiH[17] i, uz pomoć Hrvatske, angažirao se u obrani BiH u Posavini i Hercegovini.[18]

Bilo bi logično očekivati da su se političke karte konačno složile i da se tada moglo pristupiti vojnom porazu zajedničkog neprijatelja. No dogodilo se upravo suprotno. Izetbegović nije, očito, nikad namjeravao provoditi zagrebački sporazum, nego mu je služio za dobivanje vremena kako bi pripremio vojsku za napad na hrvatska područja u BiH.[19] Vjerojatno je to bio razlog da je Izetbegović odbio Tuđmanov prijedlog o potpisivanju vojnog sporazuma.[20] Da je Hrvatska imala takav sporazum, obrana Posavine bi bila osigurana. Izetbegović, očito, nije vjerovao Tuđmanu kao što ni Tuđman nije gajio simpatije i imao povjerenje u Izetbegovića.[21] Potonji je sve više optuživao Tuđmana zbog nastojanja da napravi “veliku Hrvatsku” na račun BiH.[22]

Umjesto poštivanja ugovora i pokazivanja povjerenja, muslimanska strana, neki predstavnici Hrvata u BiH i tisak pojačali su optužbe o Tuđmanovoj namjeri da dijeli i razori BiH, a Hrvate (u Hercegovini) da stvaranjem hrvatskih enklava u BiH da su samo instrument te Tuđmanove politike. Na žalost, i međunarodna je zajednica uskoro prihvatila te teze i optužbe i Tuđmanu je bilo sve teže braniti hrvatske političke i vojne interese u BiH. Međunarodna je zajednica ujedno podržala muslimane u ostvarivanju njihovih strateških interesa. Tuđman je ne samo bio svjestan toga, nego je to svojim suradnicima iznosio kao bitnu sastavnicu međunarodne politike na balkanskim prostorima.[23][24] te nastoji dio odgovornosti za agresiju na BiH prebaciti i na Hrvatsku. Tuđman je tumačio da međunarodna zajednica želi sačuvati BiH i ne vjeruje da muslimani u BiH, koji se predstavljaju prozapadnima i koji sekularnu Tursku rado ističu kao svog prijatelja, stvaraju fundamentalističku BiH. Utoliko im je Hrvatska kriva za tenzije i neprijateljstva koja se stvaraju u BiH, za labavljenje hrvatsko-muslimanskog savezništva

Od 26. do 28. kolovoza 1992. počela je Londonska konferencija, kojoj je predsjedao lord Carrington. Početkom rujna 1992. započela je Ženevska konferencija, kojoj su predsjedali Cyrus Vance i David Owen. Iz zaključaka tih konferencija čini se da im svrha bila višestruka: željelo se ohrabriti Srbe na njihovu vojnom pohodu, dok se kod muslimana podržavala i učvršćivala ideja o Bosni i Hercegovini kao cjelovitoj suverenoj državi, a Hrvate se predstavljalo kao agresore koji je žele dijeliti i dio pripojiti Hrvatskoj. Time se ujedno onemogućavalo Hrvate da priskoče u pomoć Hrvatima te tako izravno pomagalo bosansko-hercegovačkim muslimanima da vojno ovladaju prostorima koji su prije bili pod kontrolom HVO-a.[25]

U svakom slučaju, tijekom proljeća 1993. muslimanske su snage sve jače pritiskale hrvatska područja u BiH koja su do tada bila pod kontrolom HVO-a.[26] Prije eskalacije sukoba Izetbegović i njegovi suradnici imali su u Zagrebu sastanak s Tuđmanom 27. ožujka 1993., na kojem su izvijestili da su dobivali uvjeravanja da će BiH ostati nezavisnom državom te da se njezini konstitutivni narodi moraju dogovoriti o njegovu ustroju.[27] Na tom je sastanku Izetbegović iznio onu famoznu ideju ujedinjenja Hrvatske i BiH.[28] Međunarodna zajednica nije marila za te Izetbegovićeve inicijative, a veliko je pitanje je li i sam bio iskren kad ih je poduzimao. Naime, umjesto ujedinjenja, međunarodni posrednici David Owen i Thorvald Stoltenberg predložili su u srpnju 1993. uređenje BiH kao Savez republika BiH.[29] Na tom tragu je 28. kolovoza Hrvatska zajednica Herceg Bosna proglasila uspostavu Hrvatske Republike Herceg Bosne.[30]

Danas se može raspravljati o tome koliko je osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosna i kasnije Hrvatske Republike Herceg Bosna pridonijelo dekonstrukciji BiH i je li zbog toga okrivljavanje Hrvata BiH za podjelu BiH utemeljeno. Izvjesno je da je međunarodna zajednica sve jače pritiskala Hrvatsku kao agresora na Republiku BiH.[31] No nedvojbeno je da Hrvati u BiH nisu osnovali Hrvatsku Republiku Herceg Bosna iz hira, nego su reagirali na inicijative i poteze međunarodne zajednice, tj. na prijedlog Owena i Stoltenberga za uređenje BiH kao Savez republika BiH. Sigurno je i to da Izetbegović nije naklono gledao na osnivanje hrvatske zajednice u BiH. Samovoljno je iz Ratnoga predsjedništva RBiH isključio hrvatske članove Miru Lasića i Franju Borasa[32] te umjesto njih kooptirao dva sarajevska Hrvata, Stjepana Kljuića i Ivu Komšića, u čiju kooperativnost nije sumnjao.[33]

Pred kraj 1993. hrvatskoj je politici glavna briga postalo držanje linija koje su pred muslimanskom navalom postajale sve nesigurnije. Područje hrvatske enklave oko Vareša bilo je, po svemu sudeći, izgubljeno. Tuđman je bio spreman osigurati ili popraviti, ako je bila pomaknuta, crtu Jajce-Travnik-Vitez-Busovača te ponovno kontrolirati Gornji Vakuf  kako bi se osigurao prodor do Novog Travnika. Kupres je tada još bio u srpskim rukama, ali je Tuđman imao osiguranja srpske strane da bi oni ustupili Kupres u zamjenu za neka druga područja. Sve je to Tuđman planirao u pretpostavci da se Unija BiH održi. Ako se ne održi, imao je uvjeravanja Fikreta Abdića da bi bihaćko-cazinska krajina pripala Hrvatskoj, zajedno s tim prostorima koja bi se uspjela vojno kontrolirati.[34] Usora i Žepče su se smatrali izgubljenima.[35] Vojno osiguranje prostora koje je nekad držao HVO postalo je sve teže i neizvjestnije.[36]

Tuđmanova kritika politika sarajevskih Hrvata i muslimana u BiH i američka solucija

Pored nesigurnih crta obrane, krajem 1993. ni politička situacija u BiH nije bila ništa sigurnija.  Sarajevski politički predstavnici Hrvata osnovali su Hrvatski koordinacijski odbor Herceg-Bosne i zatražili sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Na tom je sastanku u Zagrebu 15. prosinca 1993. postalo jasno da su se predstavnici sarajevskih Hrvata složili s međunarodnom zajednicom i s muslimanskim vodstvom o agresivnoj politici F. Tuđmana i Hrvatske. Tvrtko Nevjestić[37] je iznio pred Tuđmana političke nazore koji su trebali biti ne samo alternativa, nego i kritika njegovoj politici. Bit te alternativne politike nekolicine sarajevskih Hrvata je priklanjanje Izetbegovićevim političkim pogledima i prihvaćanje njezinih kritika upućenih Tuđmanovoj politici. Nevjestić je tvrdio da je Sarajevo i hrvatski grad, kao što je BiH i hrvatska zemlja, i da su sarajevski Hrvati respektabilna snaga u njemu te bi ih tamo trebalo i zadržati (implikacija je da je Tuđmanova politika pretpostavljala iseljavanje Hrvata iz Sarajeva i BiH). Također je inzistirao na tome da su vanjske granice BiH nepovredive i pozvao Tuđmana da to izričito prizna (implikacija je da se Tuđmanova politika sastojala od nepriznavanja cjelovitosti BiH i od njegova dijeljenja). Sarajevska skupina Hrvata također je tražila Tuđmanovo obećanje prekida neprijateljstava s muslimanima (implikacija je da su hrvatske snage započele neprijateljstva s bošnjačkom vojskom) te kažnjavanje zločinaca, najprije hrvatskih, što bi drugi trebali slijediti.[38]

Tuđman je odgovorio podsjećajući goste da u njihovim nazorima ima “neracionalnosti”. Podsjećajući ih da na stvari gleda iz povijesne perspektive, podsjetio je da su se Hrvati katolici borili s bosansko-hercegovačkim muslimanima (ne Turcima) tri stoljeća te da nijedan hrvatski političar (Radić, Maček, Pavelić, ni sebe nije isključio) “nismo uspjeli uspostaviti radne odnose s Muslimanima.”[39] Nije zanijekao da zna geopolitičku važnost BiH za Hrvatsku i “zbog toga sam se zauzimao da Bosna i Hercegovina opstane,”[40] dakako, samo kao neka konfederacija ili tome slično. Nisu to, međutim, htjele velike sile (Europa, Amerika) i pustile su Srbima da kasape BiH kako bi se onemogućilo stvaranje islamske države u Europi. Tuđman je podsjetio sugovornike da je “sve učinio”, upotrijebio sve političke čimbenike od Turske do Njemačke da bi s muslimanima sklopio prijateljske, čak konfederalne odnose, ali nije uspio. Umjesto dogovora, muslimani su se nudili i danas se nude Srbima, a uzdaju se, ne u laičku Tursku, nego u fundamentalističke muslimanske zemlje.

Prijedlozi sarajevskih crkvenih i svjetovnih predstavnika došli su u vrlo nezgodno vrijeme kad je prijetila opasnost da muslimanske snage zauzmu i one dijelove teritorija na kojima su Hrvati bili kompaktno stanovništvo i da tako vojno nametnu jedinstvenu BiH. Takva bi BiH bila gotovo posve bez Hrvata, osim one male enklave sarajevskih. Ne treba zanemariti ni to da su u tom vojnom nadiranju bošnjačke snage vršile brojne stravične zločine, što je višestruko povećavalo dramatičnost položaja Hrvata. Stoga je Tuđman upozoravao sarajevske hrvatske predstavnike da su im politički pogledi i prijedlozi “neracionalni” i mogao se pitati koliko je tim sarajevskim predstavnicima bilo stalo do sudbine Hrvata izvan Sarajeva.

Među Hrvatima u BiH nedvojbeno su od samog početka krize u Jugoslaviji postojale dvije suprotstavljene političke pozicije. Jedna, koja bi se mogla nazvati sarajevskom, jer ju je u biti zastupala manja skupina Hrvata iz Sarajeva, uz koju je pristajao vrhbosanski nadbiskup i redodržavnik franjevačke redodržave, obojica sa sjedištem u Sarajevu, i druga, koja bi se mogla nazvati hercegovačkom, jer je Hercegovina kao kompaktna hrvatska cjelina bila gotovo bez izuzetka uz nju, uz koju su pristajali i predstavnici Hrvata iz područja srednje Bosne i Bosanske Posavine te fratri Hercegovačke franjevačke provincije. Iako je sarajevska opcija davala dojam da je motivirana velikim ciljevima i da ima stratešku viziju o BiH, pomnija analiza nuka na zaključak da su njezini zagovornici bili motivirani mnogo prizemnijim razlozima.

To ne znači da je postojao identičan politički stav kod svih predstavnika sarajevske opcije. Franjevački predstavnici brzo su se složili s laičkima da se politika Hrvata u BiH mora podrediti, čak suobličiti s Izetbegovićevom, dok je redovita crkvena hijerarhija pokušavala pronaći neki srednji put. U svakom slučaju, sarajevska orijentacija je usvojila i retoriku, barem na deklarativnoj razini, bosanskog rodoljublja, iako se, opet deklarativno, nije odricala hrvatskog identiteta. Objektivno je to značilo priklanjanje politici koja je štitila muslimanske interese i politiku A. Izetbegovića, jer im Izetbegovićeva politika nikad nije nudila nikakvu nacionalnu i vjersku zaštitu nego samo unitarnu državu.

Tuđman i “Hercegovci” vodili su se načelom “uzmi što možeš sada, a poslije ćemo tražiti bolja rješenja”. Obrazloženje tog načela sastojalo se od vjerovanja i uvjeravanja da će Hrvatska, koja bi bila osnažena hrvatskim dijelovima BiH, biti u boljoj poziciji brinuti se o Hrvatima koji ne bi mogli ući u teritorijalni sklop HR Herceg-Bosne. I hercegovačka opcija je usvojila svoju osebujnu retoriku koja je bila ispunjenja hrvatskim rodoljubljem, uz potpuno zanemarivanje bosanskoga.

Dvije hrvatske političke opcije u BiH frontalno su se sudarile i ni u jednoj varijanti posljedice za Hrvate ne bi bile povoljne. Bilo je logično za očekivati da će treći urediti i njihove međusobne odnose i odnose Hrvata s muslimanima u BiH. Taj treći je bila Amerika, s Billom Clintonom na čelu.

Amerikanci su se zainteresirali za razrješenje krize u BiH u ranom razdoblju 1994. Amerikanci nisu previše spekulirali i analizirali nego su posegnuli za rješenjem koje je najbolje odgovaralo njihovim političkim načelima i njihovim interesima. Načelo da Hrvati u BiH moraju biti s muslimanima/Bošnjacima, čime bi bilo izbjegnuta opasnost stvaranja muslimanske države u srcu Europe, bilo je, čini se, odlučujuće. Činjenica da je takvo rješenje više u suglasju s političkim nazorima sarajevske skupine Hrvata nego s Tuđmanovim samo je slučajna koincidencija.

Tuđman je bio svjestan onoga što se događalo. Na sastanku s predstavnicima Herceg-Bosne 13. veljače 1994. u Zagrebu izložio je da se Amerika, nakon perifernog sudjelovanja putem nazočnosti svojih predstavnika na različitim konferencijama (Cyrus Vance, Bartome, Redman), izravnije uključuje u razrješenje krize te pokazuje naklonost muslimanima i kritički odnos prema ulozi Hrvata u toj zemlji – sve u cilju dogovaranja suradnje između Hrvata i muslimana.[41] Ostala je samo nada da Amerikanci neće u tolikoj mjeri pritisnuti Hrvate da ne bi dopustili ustroj BiH kao uniju triju republika, unutar kojih mogu postojati kantoni.[42] Tuđman je pokrenuo sve raspoložive snage, koje nisu bile bogzna kako velike, da uvjeri Amerikance da bi, i zbog najnovijeg negativnog iskustva s muslimanima (u sukobu s njima Hrvati su imali dvostruko više mrtvih nego sa Srbima), dugoročno i strateški bolje rješenje bilo da muslimani i Hrvati budu razdvojeni.[43] U slučaju, pak, da svijet pusti Srbe da idu sa Srbijom, trebalo bi nastojati uvjeriti svijet (Amerikance) da bi bilo bolje da i Herceg-Bosna ide s Hrvatskom, a Hrvatska bi uspostavila najtješnji mogući savez s muslimanima u BiH.[44]

Naoko, ništa se u Tuđmanovim političkim nazorima nije promijenilo. Svjestan odnosa vojnih snaga na terenu, nadao se, i pokušavao u tom smislu diplomatski djelovati, da bi međunarodna zajednica (tada je to značilo gotovo isključivo SAD)  prihvatila njegove političke poglede i sugerirana rješenja – BiH je moguća kao država sastavljena od tri nacionalne cjeline (kantona), a ako se dopusti Srbima da se ujedine sa Srbijom, i Hrvatima (Herceg-Bosni) bi trebalo biti dopušteno da se ujedine s Hrvatskom.  No već je na tom sastanku Tuđman počeo skretati fokus s Herceg-Bosne na Bosnu i Hercegovinu te na građenje suradničkih odnosa između Hrvatske i (muslimansko-hrvatskog) dijela BiH. Više nije mogla biti riječ o tome da se u BiH stvori tampon država, nego da upravo Bosna i Hercegovina bude ta tampon država.[45] Tuđman je po prvi put “provukao kroz uši” svojim sugovornicima da će se situacija razvijati tako što će Amerika i Njemačka tražiti da Herceg-Bosna ostane u uniji s Bošnjacima-muslimanima.[46]

[ad id=”40551″]

dr. sc. Jure Krišto, Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Članak Dekonstrukcija mita objavljen je na engleskom jeziku :
Deconstructing a Myth: Franjo Tuđman and Bosnia and Herzegovina, Review of Croatian History, 6/2010., no. 1, 37-66.

[1] M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 22.

[2] Tekst odluke Skupštine BiH o raspisivanju referenduma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 132.

[3] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 78-79.

[4] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 82.

[5] Isto, 83-84.

[6] Isto, 85.

[7] Tekstove različitih oblika Cutillerova plana vidi u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 136-162.

[8] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 86-87.

[9] Izetbegović je kasnije tvrdio da ni on nije nikad namjeravao prihvatiti ono što je potpisao u Lisabonu, nego mu je dogovor služio za dobivanje suvereniteta, vidi intervju Radio slobodnoj Europi, citiran u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 23.

[10] Tekst sporazuma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 138-140.

[11] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 91. Tekst zajedničke izjave ministara vanjskih poslova EZ-a o priznanju BiH u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 163.

[12] Tekst odluke, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 167-168.

[13] Tekst odluke, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 169-170.

[14] Tekst sporazuma, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 176-177.

[15] Tekst pisma, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 195-196.

[16] Tekst sporazuma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 212-214.

[17] Vidi tekst Uredbe o oružanim snagama RBiH u M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini,  215-216; F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 100-102.

[18] Stenogrami, knj. prva, 239.

[19] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 102-104. Na sjednici s predstavnicima Hrvata iz BiH u Zagrebu 17. rujna 1992. Tuđman je dao do znanja da mu je poznat plan i izjave muslimanskog vodstva da poslije rata sa Srbima na red dolaze Hrvati katolici, a cilj je stvaranje građanske, što znači, unitarne države, Stenogrami, knj. prva, 239-240.

[20] Tuđman je to otkrio predstavnicima Hrvata iz BiH na sastanku u Zagrebu 17. rujna 1992., Stenogrami, knj. prva, 241.

[21] Ivan Lovrenović u pogovoru objavljenim stenogramima napisao je: “Definitivno se može reći da ta dvojica ljudi (Tuđman i Izetbegović) nisu ni u jednom trenutku podlegli običnoj ljudskoj slabosti da razmijene i jednu jedinu iskrenu riječ”, Ivan Lovrenović, “Memnto jednoga političkog somnambulizma”, Stenogrami, knj. druga, 537-541 (540).

[22] Vidi: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 23-24.

[23] Vidi: Tuđmanov sastanak s predstavnicima srednje-bosanskih općina i predsjednikom HVO-a Herceg-Bosna Matom Bobanom 8. ožujka 1993. u Zagrebu, Stenogrami, knj. prva, 284-285.

[24] Stenogrami, knj. prva, 286.

[25] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 108-109.

[26] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 142-147.

[27] Tekst zajedničke izjave Tuđmana i Izetbegovića u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 339; Haaški sud- “Zajednički zločinački pothvat” Što je to?, svezak II., Hrvatsko kulturno vijeće, Zagreb 2010., 983.

[28] Stenogrami, knj. prva, 307; točkice u izvorniku.

[29] Tekst plana od 30. srpnja 1993. u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 414-415.

[30] Tekst odluke u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 421424; usp.: F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 130.

[31] No na sastanku s ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Zbora Jankom Bobetkom 23. studenoga 1993. Tuđman je bio zatečen činjenicom, i vrlo ljut, da je netko napisao zapovijed u ime Ministarstva obrane – Šušak je nije potpisao – o postavljanju Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane, iz koje bi bilo očito da Republika Hrvatska organizira i zapovijeda vojnim operacijama u BiH, Stenogrami, knj. prva, 473-484 (476; dio teksta na koji se Tuđman referira je na str. 477.

[32] Tekst opoziva u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 483.

[33] Tekst imenovanja u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 484; usp.: F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 133-136.

[34] Vidi stenogramske bilješke sastanka koji je predsjednik Tuđman održao 6. studenoga 1993. s Ministarstvom obrane RH, Stenogrami, knj. prva, 434.

[35] Stenogrami, knj. prva, 434.

[36] Davor Marijan, “Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)”, Časopis za suvremenu povijest, 36/2004. br. 1, 241-242, tvrdi: “Brojka angažiranih pripadnika HV nikad nije prešla formacijske lake brigade JNA (1400-1800 ljudi) uz potporu ekvivalenta topničke bitnice i oklopne satnije. Nikada nisu bile koncentrirane na jednom taktičkom pravcu ili mjestu već su dijeljene na manje skupine u svrhu ‘krpljenja’ prevelike crte obrane… S takvim snagama ne ide se u agresiju i secesiju druge države.. Njihova uloga je u prvom redu bila psihološka i stvarno predstavlja simboličku potporu…”.

[37] Prevođeni Tvrtkom Nevjestićem, u skupini su bili fra Petar Anđelović, provincijal franjevačke provincije Bosne srebrene i dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva “Napredak” te Ivo Komšić, predsjednik HSS-a i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

[38] Stenogrami, knj. prva, 508-510.

[39] Stenogrami, knj. prva, 510.

[40] Stenogrami, knj. prva, 511.

[41] Stenogrami, knj. druga, 24.

[42] Stenogrami, knj. druga, 43, 52.

[43] Stenogrami, knj. druga, 43-44.

[44] Stenogrami, knj. druga, 52.

[45] Stenogrami, knj. druga, 25. Tuđmanovo izlaganje, to treba držati na umu, došlo je nakon sastanka lidera Herceg-Bosne u Livnu, na kojem je zaključeno da bi Hrvati u BiH bili za uniju triju republika, Stenogrami, knj. druga, 25.

[46] Stenogrami, knj. druga, 53.

facebook komentari