Jure Zovko: Živimo u doba eutanazije mišljenja

0

Kultura je posebno ugrožena u današnjem vremenu tržišne globalizacije / Svako osporavanje i omalovažavanje tradicionalizma narušavanje je temeljnih ljudskih vrijednosti / Osobe s autoritetom danas se u Hrvatskoj ne respektiraju

Filozof Jure Zovko redovni je profesor i predstojnik katedre za teorijsku filozofiju na Sveučilištu u Zadru, znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju (Zagreb), gostujući profesor na brojnim inozemnim sveučilištima, član uglednih svjetskih filozofskih akademija L’Institut international de philosophie (Paris) i L’ Académie Internationale de Philosophie des Sciences (Bruxelles), dopredsjednik Međunarodnog Hegelova društva (Internationale Hegel-Gesellschaft) itd. Uskoro će objaviti knjigu Europska estetička baština, koja je povod ovom razgovoru.

Profesore Zovko, hoćemo li baštinu zbog interesa sadašnjega globalnog neoliberalizma morati zaboraviti?

Knjiga je trebala biti objavljena u povodu ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, ali nije zbog kulturocidne politike Milanovićeve vlade prema hrvatskoj humanistici. Drugo, kada filozof piše o kulturi, u Ministarstvu znanosti pitanje sufinanciranja automatski prebacuju na Ministarstvo kulture, koje tvrdi da je posrijedi znanstveno istraživanje i uskraćuju novčane potpore.

Recite, hoćemo li baštinu morati zaboraviti?

Nećemo, iako je kultura posebno ugrožena u današnjem vremenu tržišne globalizacije i simplifikacije smisla i zato ću parafrazirati Hölderlina i reći „gdje je opasnost, tu je i spasonosno“. Zato sam i napisao knjigu s napomenom da je svaki od europskih naroda integrirao ponešto od svoje kulture u europsku kulturnu baštinu. Mi smo zahvaljujući Matiji Vlačiću Iliriku europskoj kulturnoj i misaonoj baštini darovali hermeneutiku, metodu univerzalnog razumijevanja i pouzdane interpretacije.

Koja je nepromijenjena od Platona.

Paradoksalno je kako je Platon, unatoč prividno negativnu pristupu umjetnosti, razvio koncept eidetskog oponašanja koji će ostati mjerodavan za sve kasnije sustave u filozofiji umjetnosti. U pisanju knjige bio sam nadahnut Cassirerovom tvrdnjom „da je u osnovi sva sustavna estetika, koja se do sada pojavila u povijesti filozofije, bila i ostala zapravo platonizam“. U tom sam se kontekstu potrudio napisati filozofiju umjetnosti europske tradicije kroz prizmu platoničke eidetske mimeze.

Hegelijanac ste, a Hegel je bio liberal, pa recite koja je razlika između Hegelova i današnjega liberalizma?

Nažalost, u Hrvatskoj je Hegel jednostrano recipiran kao filozof revolucije, kao preteča dijalektičkog materijalizma. Ali valja znati i da je Hegel teror revolucionara, koji su provodili u ime slobode i sa svrhom da se ostvari pravedno društveno uređenje, nazvao „furijom destrukcije“. Izrijekom proklamirana sloboda prešla je u svoju suprotnost i manifestirala se kao teror jednakosti u ime deklarativne, apstraktne slobode. U političkom pogledu Hegel je liberal jer zagovara slobodu pojedinca kao osobe, koji kao građanin pripada određenoj državnoj supstancijalnosti. Hegel smatra da pojedinac može ostvariti slobodu i građanska prava samo unutar državnih institucija, kao građanin države. Sve ostalo su apstraktne priče.

Naši tobožnji liberali tako ne misle.

Furije destrukcije uvijek će potkopavati državne institucije revolucionarnim idejama, ali jednom ostvarena sloboda građanina unutar države nema alternative. Naši se liberali vežu uz globalni, tržišni kapital, po definiciji su protivnici vlastite države i pritom ispuštaju važnu stvar iz vida da kultura može opstati samo zahvaljujući potpori države, odnosno da je kapitalizam sa socijalnom odgovornošću, tzv. „rajnski model“, koji se etablirao u Njemačkoj i Francuskoj, moguć jedino uz intenzivan državni intervencionizam.

Je li današnji neoliberalizam zapravo nastavak komunističkog jednoumlja, samo umotana u atraktivnu ambalažu ljudskih prava i individualnih sloboda?

Komunističko jednoumlje i diktatura nespojivi su s proklamacijom ljudskih prava. Komunizam je propao, između ostaloga, jer nije poštivao pravo građanina na slobodu religije, govora i političkog angažiranja.

Nije li neoliberalizam opasniji od komunizma jer potiče hedonizam, što u čovjeku otupljuje instinkt pobune?

Može se reći da je današnji neolibaralizam zasnovan na principu konzumerizma kao sekularne religije za koju se autonomno odlučujemo. Kao što je na početku prošloga stoljeća rekao Max Weber, dobili smo „stručnjake bez duha i konzumente bez srca“. Konzumiranje kao temeljni motiv društva postaje liturgijska praksa religije kapitala. Religijska mjesta suvremenog okupljanja postali su kupovni centri u kojima se građani spontano okupljaju nedjeljom kako bi participirali u religiji konzumerstva. Usque ad mortem.

Može li se današnji medijski izmanipulirani čovjek osloboditi zavodljivosti neoliberalizma?

Može kultiviranjem prosudbe i odlučivanja. Jednostavno rečeno, onoga časa kad shvati da je čips kancerogen, neće kupiti dva pakiranja da bi treće dobio besplatno.

S obzirom da je filozofija prethodila ideologiji, a onda je ideologija istisnula filozofiju, što je sljedeće na redu?

U Staljinovo vrijeme filozofija je bila čarobni ključić kojim su se „rješavali“ svi problemi na razini ideologizacije. Danas je filozofija postala, metaforički rečeno, poput Sokratova obada koji nas bocne da se probudimo iz konzumerističke ovisnosti. Ako filozofi danas pokušaju, Hegelovim rječnikom kazano, dati svoj razborit i promišljen sud o vremenu u kojemu žive, onda će i filozofija biti prisutna u društvu. To je jedan od razloga zašto pišem kolumne.

Kao filozof recite kakvu će ulogu u budućnosti imati kultura i nacija koje globalizam vidi kao protivnike svojeg melting pota?

Metafora melting pota dominirala je u američkom društvu asimilacije svih pridošlica i useljenika. Pokušalo se nešto slično primijeniti i u bivšoj Jugoslaviji, ali su te nježnije biljke brzo uvenule pred najezdom srpskoga nacionalizma. U Europskoj Uniji također su se ponadali da će funkcionirati melting pot, no Turci i Arapi ne odriču se svojeg kulturnoga identiteta, svoje religije ni običaja pa se razvija nešto što je Angela Merkel kritizirala kao multi-kulti akrobacije.

Može li hrvatski identitet spasiti globalna kultura, koja ga anatemizira i proizvodi lošu umjetnost?

To je jako dobro pitanje. Kičasti plakat Vanje Cuculića za Matanićevu predstavu Fine mrtve djevojke u kazalištu Gavella od prije dvije godine prokomentirao sam kao napad na kulturu i kultivirani um, a ne kao uvredu katoličkoj religiji. U kulturi koja još živi pod neizbrisivim dojmom principa Gavrila Principa vlada, nažalost, uvjerenje da se s pomoću dvaju kičastih kipića može stvoriti umjetničko djelo koje će artikulirati goruće probleme hrvatskoga društva.

Prošle godine objavili ste knjigu Hrvatska u filozofskom zrcalu: moral, politika i kultura. Je li knjiga „posljedica“ krize morala, politike i kulture?

Ta knjiga zapravo je osmrtnica hrvatskoj kulturi. Osim što supsumira gotovo sve društveno-političke događaje, knjiga zapravo neizravno pita zašto nema istinskoga morala i ozbiljnih kulturnih tema u suvremenom društveno-političkom životu u Hrvatskoj.

Jesu li za to odgovorni i hrvatski filozofi, koji malo govore o uzrocima krize?

Filozofi su također odgovorni jer su godinama stigmatizirali moral kao obilježje dekadentnoga zapadnjačkog društva. Svjesno se zaboravljalo da smo klasične moralne vrijednosti kao što su odlučnost, kompetentnost, razboritost i pravednost, baštinili od starih Grka. S kršćanstvom se, kako kaže Hegel, etablirala sloboda osobe kao temeljna ljudska vrijednost zapadnjačke civilizacije, a u prosvjetiteljstvu je postala glavnom odrednicom modernoga čovjeka. Te vrijednosti neprolazni su dio europske kulturne baštine pa je svako osporavanje i omalovažavanje tradicionalizma narušavanje temeljnih ljudskih vrijednosti, što je bilo glavno obilježje totalitarnih, nedemokratskih sustava kakav je bio i boljševički totalitarizam na čelu s „drugom Titom“ u Jugoslaviji, a koji je proizašao iz antifašizma. Danas se raznoraznim subverzivnim manifestacijama, kao što je primjerice zagrebački Subversive Film Festival, želi popljuvati sve što je vrijedno u europskoj kulturnoj tradiciji. Zato se promiče moralni relativizam pod sloganom multi-kulti akrobacija koje kod nas danas dominiraju pod poštapalicom „Balkan, Balkan über alles“.

Znači li to da doista živimo u „najvećoj recesiji duha od mlađega kamenog doba“, kako ste napisali?

Znači. Nesporna je činjenica da živimo u razdoblju eutanazije kritičke misli, u vremenu recesije duha i posvemašnje erozije morala, što ćemo u budućnosti skupo plaćati. Zato se primjerice u Hrvatskoj ne može etablirati elitni konzervatizam i tradicionalizam. Zato je urušena institucija poštivanja autoriteta. Osobe s autoritetom danas u Hrvatskoj ništa ne znače niti se respektiraju. Prozirne konstrukcije političkih dužnosnika o arhetipskim fenomenima „zmija“ i drugih gmizavaca, koje tobože pritajeno prijete hrvatskoj demokraciji, služe zapravo uveseljavanju poluobrazovanoga puka kako bi se odvratila pozornost od ozbiljnih društvenih tema. Ljudski duh stvorio je ovu recesiju, on je jedini može i prevladati.

Kada će se to dogoditi?

Ne znam kada, ali sigurno će se dogoditi. Kultura je odveć važan čimbenik da bi ostala samo u okvirima društvene getoizacije i na marginama diktata kapitala. Na promjenama bismo trebali svi zdušno poraditi.

S obzirom na dugotrajnost krize, zašto o tome rijetko ili malo govori tzv. hrvatska inteligencija?

Matoš je svojedobno s pravom rekao kako je velik problem što nemamo slobodne, neovisne inteligencije.

Matoš je to bio.

Matoš je bio rijetka pojava među hrvatskim intelektualcima jer je pokušavao objediniti vrijednosti patriotizma s idejom slobode kao temeljnom odrednicom europske moderne. Kod njega dominira liberalizam ljudskih prava proklamiran u Francuskoj revoluciji, ali povezan sa Starčevićevom idejom o pravu na samostalnu državu. Matoš je shvatio da tek u slobodnoj državi možemo ostvariti sve vrijednosti moderne kao što su sloboda, socijalna odgovornost, pravednost, da možemo razvijati vlastitu kulturu i kreirati svoj kulturni identitet. Zato ga je iritirala površnost koja je vladala među hrvatskom inteligencijom, koju je on prispodobio sintagmom „smoking i štirkana košulja“. Danas bismo rekli „moja štikla i Sanaderi u fraku“.

Znači li to da naša inteligencija služi tuđim interesima, koji je nagrađuju malim apanažama?

Ključni je naš problem dominacija „globalnih liberala“ na javnoj sceni. Oni se nikada nisu distancirali od svoje totalitarne, komunističke prošlosti i primarni im je cilj državu, koju nisu htjeli, destruirati u svim njezinim supstancijalnim segmentima. Jednoumlje koje je nekoć diktirano putem partijskih struktura moći danas se manifestira putem apstraktnoga globalizma koji zastire svaki oblik kulturnog identiteta, počevši od jezika, književnosti, umjetnosti.

S obzirom na to bi li lustracija, da je provedena, najviše pogodila intelektualce i intelektualne institucije?

Ne znam, ali siguran sam da su se u tim institucijama nalazili mnogi koji su uzrok destrukcije kulturnog i nacionalnog identiteta. Prvih deset godina nakon uspostave demokracije gorljivo sam zagovarao lustraciju i nailazio na otpor na svakom koraku. No kada su građani 2000. na parlamentarnim izborima dali povjerenje bivšem šefu komunističke partije i glavnom partijskom ideologu Ivici Račanu, čelnici komunizma i njihovi aparatčici odreda su rehabilitirani. Njihov svjetonazor nije umro. Osobno sam zbog članka Karikatura struke na Odsjeku za filozofiju, koji sam objavio 1991. u Nedjeljnoj Dalmaciji, imao velikih problema pri izborima u znanstveno-nastavna zvanja. Ali zato profesori koji u proteklih 25 godina nisu objavili nijedan ozbiljniji međunarodni znanstveni rad i danas čvrsto sjede na katedrama za humanističke i društvene znanosti, izabrani su na visoke pozicije u dekanatima i rektoratima i, što je u svemu najgore, istodobno sprečavaju pristup sveučilištu osobama koje ozbiljno rade i imaju međunarodnu reputaciju. Nekadašnji marksisti dovode sebi slične trabante da izučavaju lik i djelo njih samih i njihovih prethodnika.

Zagreb je u objema Jugoslavijama bio kulturna metropola, a danas je poligon negacije mainstreama. Je li to posljedica hrvatskoga provincijalnog kompleksa ili komunizma?

To je posljedica oboga. Utjecajni ljudi u politici, znanosti i kulturi sa sjetom se prisjećaju vremena kada je Zagreb bio kulturna metropola pa danas nastupaju kao čuvari jugoslavenskoga kulturnog pamćenja i ne prestaju prolijevati krokodilske suze i žalopojke nad ruševinama jugoslavenskoga melting pota.

Može li alternativna kultura sačuvati hrvatski kulturni i nacionalni identitet, koji jugonostalgičari odjeljuju?

Jedna od temeljnih odrednica hrvatske politike od uspostave države bila je zatiranje i gušenje onoga što bi se nazvalo mainstream. Svi ministri kulture, s iznimkom Zlatka Viteza, bili su ponosni na raznorazne alternative i supkulture koje su forsirali. Kad nemate definirano ono što je supstancija hrvatske kulture, imate različite fenomene močvara, baruština i žabokrečina u kojima se koprcaju politički kulturnjaci, kvaziumjetnici i poltrončine koji svjetskoj javnosti hrvatskom kulturnom predstavljaju ono što ona zapravo nije.

Vjerujete li u multikulturalizam?

Da kultura treba biti kontekstualizirana u odgovornu politiku na mudar način, najbolje potvrđuje najsposobnija živuća političarka – Angela Merkel. Sve one koji izbjegavaju proces integracije u njemačko društvo kancelarka Merkel oštro je ukorila izjavom da u Njemačkoj nema mjesta za „multi-kulti“ akrobacije: zna se što je mainstream njemačke kulture pa tko od useljenika ne želi naučiti njemački jezik i ne može prihvati njemačku kulturu, neka izvoli iseliti. Razumljivo je zašto se središnja kulturna institucija Nijemaca u svijetu zove Goethe-Institut, a ne, primjerice, Bertoldt Brecht-Institut.

Je li današnji model europskog integriranja, koji se temelji isključivo na kapitalu, a zanemaruje kulturni identitet i povijest, dugoročno održiv?

Problem je što smo mi još negativno opterećeni slikom Europe. Godinama su nam naši kvaziintelektualci, educirani u komunističkoj indoktrinaciji, ispirali mozak kako smo stoljećima bili predmetom kolonijalnog izrabljivanja Austro-Ugarske Monarhije i Mletačke Republike. Pritom se svjesno prešućivala činjenica da smo istodobno pripadali civiliziranom i razvijenom svijetu. Naša su djeca ipak imala mogućnost studirati na tada vodećim svjetskim sveučilištima.

Mogu i danas.

Osobno smatram da u Hrvatskoj treba više promicati europski duh liberalizma. U duhu Hegelove filozofije smatram da su pojmovi „kršćanski“ i „slobodarski“ temeljna odrednica povijesti napretka ljudske svijesti.

Kao i kršćanstvo, koje se sve više anatemizira?

Jedino kršćanstvo od svih religija zagovara i promiče nauk o ljudskoj slobodi kao temeljnoj čovjekovoj odrednici, u kršćanstvu nalazimo odlučno zastupljen stav da su svi ljudi pred Bogom i zakonom jednaki. Tvrdnja apostola Pavla u poslanici Galaćanima da smo navještenjem evanđelja svi postali slobodni, a krštenjem postajemo jednaki, postala je temeljna platforma za ukidanje ropstva i promicanje ideje o slobodnim građanima. Rođena je ideja da su svi ljudi jednaki i slobodni, ali ljudski duh morat će u praksi doživjeti mnogo lomača i giljotina dok ta ideja ne postane stvarnost, odnosno dok stvarnost ne bude dovedena u sklad s univerzalnošću ljudskoga uma.

Zašto je filozofija potrebna u današnjem svijetu? Da pomaže manipulaciji ili da u ljudi osvještava manipulaciju?

Filozofija bi trebala pridonijeti kultiviranju ljudskoga uma i društva, razvijati i oštriti u pojedinca sposobnost kultivirane prosudbe. Ne budemo li imali profinjen osjećaj za kulturu, kulturnu prosudbu i kultivirane oblike života, pregazit će nas globalizacija suvremenoga konzumerizma i trivijalizacije.

Filozof Jacques Derrida, govoreći o 11. rujna 2001, izbjegavao je dati konkretan odgovor o tom događaju filozofirajući o značenju riječi terorizam, o idiomu koji mu je važniji od činjenica. Je li zadaća filozofije da ne kaže istinu, da se prilagodi interesima politike?

O postmodernizmu kao filozofijskom i kulturnom pokretu imam izričito negativno mišljenje. Za razliku od poetizirane kritike logocentrizma, koju zagovaraju Derrida i postmodernisti, osobno smatram da je logos, um koji promišlja i rasuđuje, zadnje što mogu izbaciti kroz prozor. Derrida zato i nije htio dati jasan sud o terorističkom napadu jer bi to značilo povratak u etički normativizam, koji je on odbacio.

Treba li se filozofija baviti i politikom?

Politika i političari trebaju također biti „predmet“ kritičke prosudbe, vrednovanja i analize. Imamo li na umu poznatu Platonovu metaforu broda koji tone, što je slika društveno-političke situacije u Hrvatskoj, normalno je da se nameće pitanje koga izabrati na demokratskim izborima za kormilara u tako delikatnoj situaciji? Najveći je naš problem što su političari postali stručnjaci opće prakse, koji ne mogu raditi nigdje osim u politici.

Jer je upitan sustav vrijednosti. Tko je pozvan uspostavljati vrijednosne kriterije?

U hrvatskom se političkom diskursu pokušava nametnuti univerzalno gledište kako je moral jako sklisko područje. Time se na mala vrata u hrvatsku politiku kao svjetonazor pokušava progurati moralni relativizam ili, točnije rečeno, politički amoralizam. U zemljama s etabliranom kritičkom javnošću zbog takvih izjava redovito se podnose neopozive ostavke, dok je to kod nas uobičajena praksa, političko nasljedstvo, koje postupno prelazi s vlasti u oporbu i obrnuto kao svojevrsni politički modus vivendi. Pitanje upravljanja državom i državnim proračunskim sredstvima stvar je političke odgovornosti, gdje se moralni principi ne mogu izbaciti kroz prozor kao suvišni inventar.

Je li kaos kriterij?

Pokušaji romantičnoga poetiziranja kaosa kod mene ne prolaze. Zagovaratelj sam reda, odgovornosti i profesionalnosti.

Je li posljedica kaosa i ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, koja sve više izražava imperijalne pretenzije moćnijih ekonomija i kultura, čemu pogoduje i naša vlast donoseći zakone protiv interesa naroda?

Zabrinjava činjenica da se Republika Hrvatska svake godine dodatno zadužuje, zbog čega je primorana žrtvovati vlastitu suverenost pa ne nastupa kao kreativni subjekt, nego kao pasivni objekt poigravanja međunarodnih moćnika, koji će ubuduće prisiljavati našu državu da u bescjenje rasproda ostatak svojih imovinskih i gospodarskih resursa. Prodaja državnih banaka stranim bankovnim kompanijama pokazala se kao jedan od najpogubnijih poteza, to će dokrajčiti hrvatsko gospodarstvo, koje se nije uspjelo prilagoditi tržišnim uvjetima poslovanja poslije sloma realnoga socijalizma. U takvim uvjetima najviše stradava hrvatska kultura, po čemu bismo kao nacija trebali biti prepoznatljivi u okvirima EU.

Jesu li naši saborski zastupnici i njihove stranke kupljeni od stranaca da narod prodaju kao roblje?

Da, čini se da je umišljeni pseudoberekin iz Dugobaba postao novi ideal hrvatskim političarima. Metafora „Judinih škuda“, koju je Franjo Tuđman spomenuo u studenom 1996. po povratku iz washingtonske bolnice Walter Reed, sve više dominira u hrvatskoj politici. Hrvatski političari spremni su prodati stranim kapitalistima za šaku škuda sve ono što čini hrvatsku državnu supstancijalnost. Na redu su autoceste, sutra će biti šume i vode.

Eto, novi rektor Zagrebačkog sveučilišta rekao je da će rehabilitirati biblijske vrijednosti.

Priča da će na Sveučilištu etablirati biblijske vrijednosti najobičnije je bacanje prašine u oči. Rektor bi trebao odgovoriti zašto kao prodekan i dekan Filozofskoga fakulteta nije zagovarao etabliranje biblijskih vrijednosti na fakultetu gdje je desetljećima provođena sustavna ideologizacija nastavničkoga kadra i nastavnih programa tijekom komunističke diktature. Činjenica da je uspio doktorirati u 47. godini zavređuje poseban respekt. Osobno smatram da je gospodin Boras djelovao kao marioneta moćnih „protagorovaca“ na Filozofskom fakultetu, što uostalom najbolje potvrđuje njegov izbor najbližih suradnika.

Predsjednik i agnostik Ivo Josipović sve više obilazi hrvatska katolička prošteništa kao da se obratio. Je li riječ o obraćenju ili varanju hrvatskih glasača?

Predsjednikov odlazak u crkve u povodu blagdana gotovo je identičan odlascima na parade gejeva i gejica. Ako netko odlazi u crkvu bez osjećaja religioznosti, onda je to uvreda za sve osobe koje su tamo iz uvjerenja.

Josipović se eto zalaže i za referendumsku demokraciju.

Zalagat će se za još koješta samo da dobije još jedan mandat i nastavi rehabilitaciju nekadašnjih titoističkih struktura.

Jesu li referendumi spas od loše vlasti?

Referendumi su dobra stvar kao značajan segment izravne demokracije. Divim se ljudima koji satima i danima sjede za stolom i skupljaju potpise protiv prodaje hrvatskih autocesta.

Živimo li sukob civilizacija Samuela Huntingtona?

Taj sukob sve više izlazi na vidjelo. Paradoksalno je da će buduće poprište sukoba ponovno biti Hegelov pojam slobode jer je on po Huntingtonovu mišljenju ostvaren i respektiran samo u zemljama zapadnjačke civilizacije, tj. zemljama zapadne Europe, na američkom kontinentu i u Australiji. Znakovito je da blok tzv. pravoslavnih zemalja na čelu s Rusijom Huntington ne ubraja u zemlje zapadne kulture i civilizacije, što vrijedi i za članice EU, Rumunjsku, Bugarsku i Grčku. Eto, imamo čast ponovno biti antemurale toga novog sukoba.

Je li naša civilizacija došla kraju?

Ne. Štoviše, ponosan sam na našu zapadnjačku civilizaciju zbog slobode i autonomnosti osobe, koja je jedino u našoj civilizaciji ostvarena. Zato će se uvijek u budućnosti govoriti o propasti Zapada, no on će ostati upravo zbog svoje posebnosti privlačan drugim civilizacijama. Ne zaboravimo da je najveće pristaše Zapad dobio u disidentima iz drugih civilizacija kao što su Ayaan Hirsi Ali, Ahmed Salman Rushdie i brojni drugi.

Magistrirali ste s temom o pojmu istine kod Platona i Heideggera pa na kraju recite postoji li istina ili samo njezine interpretacije?

Dosta komplicirano pitanje. Postoje četiri modela teorije istine. Želim li primjerice interpretirati neko djelo, moram se osloniti na teoriju istine kao korespondentnosti te sukladno tomu rekonstruirati izvornu autorovu namjeru. Pri procesu rekonstrukcije moram primijeniti također teoriju istine u smislu koherentnosti, dakle da moja interpretacija bude konzistentna i u skladnu s kontekstom autorova stvaralaštva. Kao treći stupanj istine pri interpretaciji nameće se teorija konsenzusa, jer optimalno je uspostaviti konsenzus među interpretima. Na kraju trebamo zapravo doći do onoga što je istinska vrijednost na umjetničkom djelu, kao što je Walter Benjamin rekao, što je njegov Wahrheitsgehalt, po čemu je ono umjetnost te se razlikuje od kiča.

Razgovarao Andrija Tunjić/matica.hr

facebook komentari