Kad daješ, neka nikada lijeva ne zna što radi desna!

    0
    Najgore je ono umisliti da si velik. Susrela sam se nekolicinu puta s osobama koje žive u potpunoj zabludi i lažima koje prosipaju okolo ljudima koje žele uvjeriti da su zvijezde.
    polijevanjeIzazivaju me da se zalijem vodom. Ja se trenutno mogu zaliti samo prijavnicama za nepoložene ispite, računima za struju i uplatnicama za četvrto polaganje. Kao i većina ovih koji se doista zalijevaju.
    A, s obzirom u kakvom su mi pluća stanju, ne vjerujem da mi je pametno opet završit na antibioticima jer mi ovih dana ističe knjižica, i trebala bih čekati pola dana da me prime u hitnoj dok doručkuju i popiju kavu.

    Puna mi je naslovnica ovih dana velikih humanitaraca koji se hrabro, pokazujući svoje trbušne mišiće i dobru volju, zalijevaju ledenom vodom.
    Jeben je to kompleks.
    Nema ništa gore u životu od fikcije u kojoj si velik. Od zablude u koju želiš uvući sve oko sebe. Nema ništa gore od osjećaja nebitnosti koji rađa nezadovoljstvo i u googleu traži slučajne fotografije nastale nekad davno na nekom društvenom događaju.

    Novi mediji nam dozvoliše svima da budemo poznati na minut – dva. Mark Zuckerberg nam dozvoli svima da se na društvenim mrežama hvalimo što smo kupili od naših bijednih plaća, gdje smo otišli na more i što jedemo u restoranu.

    Dozvoli nam Mark svima da pokazujemo da smo izišli na večeru. Dozvoli nam Mark svima da primamo lajkove na fotografije na kojima ne ličimo na sebe. Dozvoli nam Mark, najzad svima, da se upoređujemo sa veličinama i da se zalijevamo hladnom vodom kao svjetske zvijezde koje doniraju naše trogodišnje plaće u humanitarne svrhe.

    Znam da poplave više nisu in u vašim superhumanitarnim oblastima, ali moram vam ispričati.
    Nadine je neki dan poslom obišla skloništa u kojima se nalaze djeca pogođena poplavama.
    Ne treba uopće spominjati gdje je završio stvarni novac namijenjen za pomoć.
    Ja bih vam rado pisala o fiktivnoj pomoći koje su zvjezdice poslale.

    Djeca su Nadini pričala kako se boje kiše. U malom dječjem životu bića koje živi dvjesto kilometara od vas najveći strah se zove KIŠA. Samo nekoliko desetina kilomentara od vas, veliki humanitarci i zvijezdice moje drage djeca plaču kada počme padati kiša.

    Ali, jebiga Marina, poplave više nisu IN.
    Sada je in politi se hladnom vodom i pokazati koliko si dobar i human. Kako si se priključio akciji za bolest kojoj ne znaš ni ime. In je sjesti na terasu i nominirati troje ljudi koji moraju uraditi isto.

    Proći će i Ice Bucket Challenge. Proći će i apel za pomoć žrtvama poplava. Proći će svaki krik unesrećenog.
    Samo će jedno uvijek ostati IN – Prikazivanje malog biednog čovjeka koji je umislio da je velik humanitarcem.
    Koliko se njih polilo vodom ovih dana a zreli su za humanitarne pomoći?
    Koliko se njih drži dvaju isječaka u novinama iz 2009. i svoj neuspjeh svakim danom umiruje lošim tekstom lošeg novinara u lošim novinama.
    Koliko njih je hladom vodom ovih dana pokazalo tijelo, terasu i hrabrost bez da je ikad u životu pomoglo nekome.

    Uspjeh ljudi moji nema nikakve veze s novcem i slavom, a pogotovo ne s fiktivnom slavom koja se očituje u jednom isječku iz novina iz 2005.
    Uspjeh je osjećaj. Kažu da je da je super osjećaj. Ja ne znam.
    Javit ću vam ako ikad osjetim.

    A do tada, kad se pomaže nekome kome to treba, nek se to radi jednom markom. Gestom. Pažnjom.
    I neka nikada lijeva ne zna što radi desna.

    Marina Radoš za pogled.ba

    facebook komentari