Pratite nas

Kolumne

KAD ISTINA ZABOLI

Objavljeno

na

Nisam ja nikakav odvjetnik generala Glasnovića jer je on sam objasnio što je izrekao kratkim vojničkim jezikom.  Nekima bi ta istina bila bolna čak i da im je izrečena u maniri stare bečke škole.  Kad već gospodin Markovina spominje kućni odgoj mislim da je bolje biti slabo odgojen nego krivo zadojen.

Izjava gospodina generala Željka Glasnovića izuzetno je uzbudila je sve one koji su se prepoznali u vrlo slikovitom opisu prosvjednika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nije to bio samo vrlo slikovit opis već i vrlo precizna konstatacija o ideološkom protuhrvatskom profilu prosvjednika, a što je odmah uzburkalo njihove istomišljenike. U tome dakako prednjače oni koji su bliže main stream medijima jer su oni i dan danas u rukama tih ideoloških struktura. Nije čudno što se odmah javio gospodin Dragan Markovina, čovjek koji je izjavio kako je najžešći Jugoslaven i Hrvatska mu ništa ne predstavlja. Imao se čine i pohvaliti. Potpuno je jasno kako čovjek koji se herojski borio protiv „jugoslavenske“ agresije na Republiku Hrvatsku ne može imati isto mišljenje kao i čovjek koji se izjašnjava kao najžešći Jugoslaven. Isto tako potpuno je nejasno kako jedan čovjek akademski obrazovan, znanstvenik nakon sveg zla  što ga je  komunističko jugoslavenstvo počinilo može zastupati tu ideološku paradigmu. Žestoko braneći jugoslavenstvo on u načelu opravdava sve zločine koje je ono počinilo u II svjetskom ratu te u poraću, sve do 1990. godine kako bi se ta suluda tvorevina održala. Možda on kao znanstvenik nije upoznat s Bleiburgom, Teznim, Jazovkom, Hudom jamom i mnogim drugim od za sada poznatih 1700 stratišta na kojim su utemeljitelji jugoslavenstva  pogubili neistomišljenike. Ne postoji objašnjenje kojim bio se moglo opravdati te stravične zločine onih koje gospodin Markovina tako grčevito brani.

markovina teršTema  diplomskog rada gospodina Markovine : “ZAVNOH-temelji i političko djelovanje”, kod prof. dr. Nikice Barića, jasno prezentira područje njegovog političkog interesa i jasnije rasvjetljava njegove ideološke stavove. U tom smislu nije čudno ni njegovo zanimanje za probleme povijesnog nasljeđa dalmatinskog autonomaštva.

Zbog ideološke zaslijepljenosti on jednostavno ne vidi kako je međunarodna zajednica osudila taj totalitarni sustav proglasivši ga zločinačkim i putem  Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006. traži osudu svih totalitarnih sustava.  Totalitarizam komunizma, socijalizma i jugoslavenstvo koje zastupa gospodin Markovina najbolje pojašnjava njegova izjava: “Mi smo imali jedan model, do pada socijalizma, koji je imao jednu veliku manu, a to su političke slobode. Da smo to uspjeli premostiti na način da dopustimo političke i društvene slobode, a zadržimo sličan ekonomski model, to bi bilo po meni idealno. I dalje od toga nema potrebe izmišljati toplu vodu, …”  Drugim riječima on bi možda dopustio i neke slobode neistomišljenicima, a to bi vjerojatno bila sloboda šetnje desnom stranom ulice. Taj socijalizam kojeg Markovina toliko slavi i Jugoslavija bili su toliko dobri da su se raspukli kao baloni od sapunice ali su pritom i zaprljali okolinu.  I običnom čovjeku bilo je potpuno jasno kako ta umjetno stvorena državna tvorevina zasnovana na strahovladi ne može opstati. Ekonomija koju hvali gospodin Markovina bila je toliko „dobra“ da smo živjeli od humanitarne pomoći. Jeli smo donirani sir i takozvana Trumanova jaja (u prahu), pili mlijeko u prahu. Kasnijim stalnim podizanjem ogromnih kredita prikrivala se nesposobnost gospodarstva za tržišnu utrku. To neefikasno gospodarstvo prema krahu poveo je klirinški sustav poslovanja s istokom, a završni udarac zadao mu je Ante Marković svojim „ekspertnim“ ekonomskim mjerama. Toliko o kvaliteti ekonomije koju toliko hvali gospodin Markovina.

No potpuno je nejasno kako čovjek kojem Hrvatska ne znači ništa može biti profesor na jednoj hrvatskoj obrazovnoj instituciji. Što je to što on poučava studente? To je nažalost povijest utemeljena na komunističkoj ideologiji koju je partija fabricirala nakon pogubljenja neistomišljenika.  Kad se prezentiraju činjenice utvrđenje temeljem znanstvenih istraživanja II svjetskog rata te poslijeratnih događanja koje jasno pokazuju zločine počinjene od strane Partije, to se odmah proglašava revizijom povijesti, ustaštvom, klerofašizmom, nacionalizmom i mnogim drugim pogrdnim etiketama.  To etiketiranje trebalo bi opravdati postojanje raznih udruga koje će se boriti protiv toga  „zla“, a za to obilno koristiti novac hrvatskih poreznih obveznika. To vam gospodo ovaj puta neće proći Sramotno je to što lažni antifašisti žele pod pravi antifašizam kao pod  smokvin list sakriti svoje stravične zločine. Upravo zato lažni ti antifašisti nemaju moralno pravo nazivati se antifašistima jer se pravi antifašizam borio upravo protiv takvih kao što su oni. Nažalost oni su prevarili antifašizam kao uostalom i sve one s kojima su došli u doticaj.

Stav gospodina Glasnovića o ideološkom profilu prosvjednika stvorili su upravo oni s dotičnog fakulteta koji prednjače svojim protuhrvatskim istupima i najvjerojatnije stoje u pozadini ove takozvane pobune.  Gospodin Markovina osudio je spominjanje pendreka i suzavca od strane generala Glasnovića koji je pod tim sredstvima prisile podrazumijevao MUP jer je to njihov zadatak, tim više što je taj prosvjed bio organiziran bez odobrenja nadležnih tijela, a time i nelegitiman. Koristeći se dvostrukim kriterijima, kakvim se uobičajeno koriste pripadnici tog ideološkog kruga, nije mu ni palo na pamet osuditi vrlog profesora tog fakulteta koji je direktno pozivao na nasilje zahtijevajući od prosvjednika da slome noge zaštitarima. Nije osudio ni izjavu jednog od svojih kolega profesora koji je rekao kako se on s…e  na Bleiburg.

Gospodin Markovina svoju demokratičnost pokazuje  člankom na portalu Telegram.hr u kojem ljubav generala Glasnovića prema Domovini naziva patološkom vrijeđajući tako generala i njegovo pravo na osobnu viziju Domovine. Odakle mu uopće saznanje kako general zamišlja svoju Domovinu? Možda je postao vidovit pa može čitati tuđe misli.  U vrijeme Domovinskog rata general je pokazao svoje iskreno domoljublje i izuzetnu hrabrost susrećući se svakodnevno sa smrću pa je zbog ranjavanja bio i dva puta klinički mrtav, a gospodin Markovina je svoju ljubav prema Hrvatskoj pokazao izjavom kako mu Hrvatska ništa ne predstavlja (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=UvHJAM0uYgY – postavljeno na web 17. kolovoza  2016.).

Kao i uvijek do sada, kako su to Jugoslaveni činili, i generalovo je domoljublje proglašeno nečim nečasnim ili bolje rečeno u ovom slučaju patološkim. Upravo gospodin Markovina je patološki zaljubljen u Jugoslaviju izjašnjavajući se kao najžešći Jugoslaven. Malo čudno da ne zna kako je ta njegova Jugoslavija odavno propala i više ne postoji.  Možda još nije saznao i da je Broz umro. Njegovo veličanje Jugoslavije u čije ime su počinjeni stravični zločini koje je osudila i međunarodna zajednica može se smatrati patološkim.

Premda nije vjernik kao povjesničar bi trebao znati kako su prvi slučajevi davanja misa zadušnica zabilježeni u dalekoj prošlosti i to čak prije Krista. Vezani su uz Judu Makabejca (Jehudah HaMakabi – 160. pne.) koji je za pokojne prinosio žrtvu naknadnicu za oporost grijeha (2 Mak 12,46). Od tuda u katoličanstvu potječe običaj davanja misa za pokojnike. Upravo davanjem mise zadušnice za pokojne priznaje se njihova grješnost i potreba za čišćenje njihovih duša. Združeni vjernici na tim misama svojom molitvom pomažu dušama u čistilištu kako bi prihvatile svoje grijehe, priznale ih i očistile se. Svećenik kao sluga Božji nije pozvan suditi već opraštati i širiti temeljnu zapovijed Novog zavjeta, a to je ljubav. On je dužan na zahtjev vjernika prikazivati i mise zadušnice i ne postoji pokojnik za kojeg bi se to moglo zabraniti. Drugim riječima to nije bilo nikakvo slavljenje pogubljenih generala NDH već molitva za oprost grijeha koje su oni imali, baš kao što ih imaju i svi drugi ljudi. Koliko su ti generali krivi vrlo je upitno zbog tadašnjih montiranih procesa kakav je organiziran i protiv uzoritog kardinala Alojzija Stepinca.

Pokušaj prikazivanja generala Glasnovića kao osobe koju ne doživljava građanska Hrvatska zaista je trivijalan. Na temelju točno neutvrđenih podataka kreira se poželjni zaključak. Je li to znanstveni način kojim se može i smije služi jedan znanstvenik i doktor povijesti. Svoje tvrdnje kako generala Glasnovića ne doživljava građanska Hrvatska on sam pobija u daljnjem tekstu konstatacijom:“ Sve to skupa ne bi naravno predstavljalo nikakav problem, da Glasnović ne predstavlja paradigmu čitavog jednog svijeta, u kojem participira značajan dio populacije, koji manje-više misli identično poput njega, … “  Sva sreća da je to tako pa Jugo-nostalgičari neće moći ostvariti povratak Hrvatske u mračni totalitarni sustav koji se zvao Jugoslavija.

Možda se gospodin Markovina i sam boji  lustracije pa ju počinje nazivati suspenzijom demokracije. Čudno je to kako su Nijemci i sve bivše komunističke zemlje Europske unije osim Slovenije i Hrvatske  (svaka na svoj način i u određenoj mjeri) mogle provesti tu suspenziju demokracije. Kako je to uopće EU mogla donijeti Rezoluciju 1481/2006. i tražiti osudu svih totalitarnih sustava. Je li i to suspenzija demokracije?

Mnogi znanstvenici i akademici, a ne samo gospodin Glasnović smatraju da su Hrvatskoj  potrebne akademska lustracija, dekomunizacija, a naročito rasvjetljavanje povijesnih događaja.  Ljudi koji su bili u UDB-i KOS-u i drugim obavještajnim službama koje su zatvarale i mučile nevine ljude čiji je jedini krimen bio u tome što su neistomišljenici moraju snositi odgovornost za počinjena nedjela bilo to sankcijom za eventualno počinjena kaznena djela, bilo moralnom osudom i lustracijom za djela za koje nije predviđena kaznena odgovornost, a njihovim činjenjem grubo su povrjeđivana temeljna ljudska prava. Takvih nažalost ima i svim segmentima društva pa i u akademskoj zajednici.

 Nakon raspada komunizma u Hrvatskoj su na visokim dužnostima ostali partijski kadrovi koji ne samo da nisu educirani za poslove na koje su raspoređeni već i svojim mentalnim sklopom nisu u mogućnosti prihvatiti opće promjene koje diktira razvoj društva. Na njihova mjesta moraju doći mladi educirani stručnjaci koji će pokrenuti društvene i proizvodne procese  u pozitivnom smjeru i stvoriti bogatije i pravednije društvo.

Svjedoci smo otkrivanja sve više lažnih povijesnih podataka, a naročito onih koji su nastali kao produkt ideoloških konstrukcija.  Kod nas u Hrvatskoj to se najviše odnosi na period II svjetskog rata, poslijeratni period pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Upravo te povijesne neistine  induktor su ideoloških sukoba i uzrok su duboke podijeljenosti našeg društva. Jedino istina, ma kakva ona bila, može dovesti do smirenja tenzija, pomirenja i društvene stabilnosti. Nažalost, mnoge će ta istina zaboljeti.

Nisam ja nikakav odvjetnik generala Glasnovića jer je on sam objasnio što je izrekao kratkim vojničkim jezikom.  Nekima bi ta istina bila bolna čak i da im je izrečena u maniri stare bečke škole.  Kad već gospodin Markovina spominje kućni odgoj mislim da je bolje biti slabo odgojen nego krivo zadojen.

Generale uvjeren sam da je tvoj kućni odgoj besprijekoran, a ti samo dalje „peglaj“. Svi istinski domoljubi su uz Tebe.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati