Kad je riječ o zločinima nad Hrvatima onda su zločinci pretežno “nedostupni”!?

    0

    Četekovec podsjeća i opominje – Kad je riječ o zločinima nad Hrvatima onda su zločinci pretežno “nedostupni”!?

    Mediji su zabilježili s dva, najviše tri retka, a većina ni retkom, još jednu tužnu obljetnicu – pokolj nevinih Hrvata, koje su počinili srpski četnici  u Četekovcima, Čojlugu i Balincima kod Podravske Slatine, početkom  rujna 1991. U tim selima postrojbe srpskog agresora ubile su 22 civila, i dva hrvatska policajca koji su branili selo. Tijela poginulih nađena su na pragovima i po dvorištu. Najmlađoj žrtvi bilo je 18 godina, a najstarijoj čak 93. Najviše je bilo masakriranih žena starijih od 6o godina. Ubili su ih uglavnom u leđa, a žrtve nisu pružale otpor. Neke su i zapalili, tako se nije mogao procijeniti uzrok smrti, odnosno jesu li  žrtve bile žive  kada su tijela gorjela.

    četekovecGdje su sada Pupovac, Mesić, Teršeličkina Documenta, Džakula, Pupovac, Savo Štrbac, Vojislav Stanimirović i mnogi drugi, koji se tobože zalažu da svaka žrtva ima svoga zločinca? Pa, ako ima, tko je do danas, dakle 23 godine nakon početka srpske agresije, odgovarao za pokolj u Četekovcima? Vjerovali ili ne – nitko.

    Međutim, neprestano ističemo da ovakvih slučajeva ima još iznimno mnogo te da netko namjerno oteže ili ne želi progoniti srpske ratne zločince. S druge pak strane, svi ovi nabrojeni “humanisti” itekako su glasni kad je riječ o možebitnim stradanjima Srba tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Za njih je zločin – zločin. Slažemo se. I za nas! Pa, što se onda čeka, tim prije što se uvijek mora imati na umu tko je prvi počeo agresiju? Dakle, sve ove nevine hrvatske žrtve ubijene su na pragovima svojih obiteljskih kuća, nisu se čak ni branile.

    U Državnom odvjetništvu odgovaraju da se “postupak vodi”, ali da “zločinci nisu dostupni hrvatskom pravosuđu”, da su u Srbiji. Pa, i hrvatski branitelj Veljko Marić je u Srbiji. Nisu mu dokazali ubojstvo jednog Srbina, za što su ga teteritili, u vojno – redarstvenoj akciji “Otkos” 1991., ali su ga ipak uhitili te osudili na drastičnih 12 godina robije, koliko u Den Haagu nije dobio ni jedan od najvećih ratnih zločinaca na Balkanu – Veselin Šljivančanin. Što Srbija ne uhiti zločince iz Četekovaca? Jedan od razloga je sigurno i taj što to od njih nitko i ne traži, a Veljko Marić i tko zna koliko drugih hrvatskih branitelja i civila koji su po zatvorima, a za koje nemamo pojima, neka trunu na robiji, od Hrvatske, BiH do Crne Gore.

    Ova medijska šutnja je iznimno dobro smišljena. Na taj način se prikrivaju srpski zločini, a, naglašavaju srpske žrtve koje su pale u srpskoj agresiji. Mučki ubijene Hrvate treba što prije zaboraviti. Kakvo je to opravdanje – “oni  nisu dostupni?”. A što je s onima koji se šeću Vukovarom, Borovim Selom, Kninom i drugim gradovima i mjesta, a koji su “dostupni?”

    Opet se moramo vratiti na Izraelce ili Amerikance. Njima “nitko nije nedostupan”, a najmanje oni za koje oni smatraju da su im neprijatelji, ili da su ubili nekoga prije šezdeset ili više godina. Traže ih dok ih ne nađu.

    Jedna ubačena provokatorica, tko zna od koga, Vesna Teršelič, čak i prima odličja za svoj rad, za progon Hrvata. Zbog čega se odličja ne dodjeljuju i onima koji u državnim službama zataškavaju ovakve zločine?

    Imamo odlično opremljenu policiju i tajne i ine službe. Imamo i Državno odvjetništvo. Imamo sve što treba. Pa, gdje je onda problem? Problem je što problema nema. Nekima je u Hrvatskoj itekako stalo da se umanjuju srpski zločini, a najbolji primjer za to je – Četekovec.

    Stoga, koja je ono sad partizanska obljetnica na redu? Gdje će ponovno, u koju šumu, Pupovac i njemu slični otići obilježavati i oplakivati srpske žrtve, te govoriti – vidite oni koji govore protiv nas dobit će isto ili još više prostora u medijima!

    A, što je sad ovo?

    Srpski se zločin dogodio prije 23 godine, a krivaca “nema”. Nema ni “državnog vrha”. Nema ni medija. Nema nikoga. Obitelji masakriranih iz Četekovca očito će se i dalje pitati – tko je ubio naše najmilije?

    Oni su ubijeni dva puta: jednom 1991., a drugi puta svih ovih godina kad nitko ne želi ni pronaći njihove zločince. (Traže ih tako da ih ne nađu!). A ako ih netko ne želi ni pronaći, nije li to na određeni način također – zločin?

    Četekovec podsjeća i opominje.

    Mladen Pavković

    kamenjar.com

    facebook komentari