Pratite nas

Kronika

Kad nišani ožive

Objavljeno

na

Vlada Federacije BiH je na sjednici 2. srpnja donijela Odluku kojom se 11. srpanj 2014. godine – Dan sjećanja na genocid u Srebrenici proglašava Danom žalosti u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Dan žalosti se obilježava obaveznim isticanjem zastave Bosne i Hercegovine na pola koplja, odnosno jarbola, na zgradama Vlade FBiH i institucija Federacije Bosne i Hercegovine. Medijske kuće na teritoriji Federacije BiH, kao i organizatori kulturno-umjetničkih i sportskih manifestacija na teritoriji Federacije BiH, dužni su prilagoditi svoje programske sadržaje Danu žalosti.

Sjećanje na genocid, veliko poštovanje prema žrtvama genocida, kao i briga o njihovim obiteljima, velika je i stalna obaveza ove Vlade FBiH, na čemu kontinuirano radi, rečeno je danas, priopćeno je iz Ureda Vlade FBiH za odnose s javnošću.

[divide]

Kad nišani ožive

Fata Muminović je sa dvoje male djece preživjela Potočare. Iz Tuzle je došla u Nizozemsku i teško se izborila za povratak u okvire normalnog života. I danas je progone doživljene strahote.

Fata Muminović radi u općinskoj administraciji nizozemskog grada Harderwijka. U istoj zgradi je zaposlena i njena kćerka Begzada. Ona je magistar pravnih znanosti i zadužena je za obradu žalbi stanovnika ovog mirnog turističkog gradića. Sin Almir također ima stalni posao u jednoj od poslovnica velike europske firme za popravak autostakala.

„Tek sada osjetim da ponovo živim“, kaže Fata ne skrivajući zadovoljstvo i radost zbog svoje najveće životne pobjede. Njen život je priča o smrti, golgoti, posrtanju, stalnoj borbi i konačno – uspjehu. No, taj uspjeh je tek puko ovladavanje sopstvenom sudbinom krojenom vrtlogom i tragikom balkanskih ratova. Muminovići su pobijedili okolnosti koje su ih vukle u život pun haosa, ali su fragmenti te sudbine ostali zauvijek tu sa njima.

„Često sanjam kako jedno dijete držim u narčju, drugo tražim i ne mogu ga naći, a znam da odmah moram bježati“, skicira Fata svoje noćne more sa kojima mora živjeti i ovdje u mirnoj i blagorodnoj holandskoj ravnici.

Fata Muminović

Taj Fatin san utemeljen je na stvarnim događajima iz Srebrenice, gdje je 1993. izbjegla iz malog mjesta u Općini Bratunac. Njen suprug Bego poginuo je u studenom 1992. Almiru je tada bilo sedam, a Begzadi dvije i po godine. U Srebrenici su, kao i svi tamošnji Bošnjaci, ostali do 11. jula 1995. godine. Tada je Fata sa dvoje djece napustila sestrinu kuću u kojoj su našli utočište sa komadom bajatog hljeba u torbi.

„Put do Potočara bio je strašan. Stalno su padale granate i vidjela sam mnogo mrtvih i ranjenih. Kamioni UN-a su dovozili narod iz okolnih sela. Jedna granata pogodila je kamion… Bio je to pravi užas“, prisjeća se ona.

Fata veli da ni danas sama sebi ne vjeruje da je to preživjela. Sa djecom, dvjema sestrama i majkom spavala je na betonu uz cestu na ulazu u Potočare. Oni su bili na rubu mase ljudi koja se tu slila.

„Tu noć sa 10. na 11. juli neću nikada zaboraviti. Ta masa ljudi bila je ispred nas. Nisam vidjela šta se sve događalo, a ta huka, jeka i strašan osjećaj nadolazećih talasa straha, to je bio istinski užas“, govori Fata sjedeći na udobnoj kožnoj fotelji u foajeu hotela „Valk“ u Harderwijku dok se niz njeno zgrčeno lice slijevaju suze.

Hardewijk – grad koji je pružio novi dom Fati Muminović

„Nebo je visoko, a zemlja tvrda“

U Nizozemsku je došla u prosincu 1995. nakon potucanja po kolektivnom centru u Solini u Tuzli, gdje je jednu prostoriju dijelila sa još 21 osobom. Njena kćerka je stalno bila bolesna i morala joj je osigurati bolje higijenske uvjete.

„Nisam znala šta da radim. Doktorica mi je napisala da kćerka, koju je stalno bolio stomak, mora napustiti kolektivni smještaj. Šta sam ja tu mogla uraditi i ko mi je tada mogao pomoći? Nebo je visoko, a zemlja tvrda“, priča.

Nekada joj je, veli, bilo gore ovdje u Nizozemskoj nego u ratu u BiH. Nije znala jezik, nije imala s kim progovoriti, a ljude koji su pričali jezikom koji je razumjela je, usljed straha izazvanog traumom iz Srebrenice, izbjegavala. Više puta joj se, kaže, dogodilo da se suoči i sa najcrnjim pomislima.

„Mnogo puta sam klonula i nisam znala šta i kako dalje. Ali, tada bih pogledala djecu, digla glavu i krenula dalje“, nastavlja svoju priču Fata Muminović.

Demoni Balkana

Fata je 2005. sa djecom prvi put ponovo otišla u Podrinje. Cilj tog putovanja bio je obilazak suprugovog mezara i familije. Ta putovanja je uvijek potresu i ponovo vraćaju u vrijeme koje pokušava zaboraviti.

„Bila sam i u Potočarima. Kada odem dole uvijek vidim onu masu ljudi iz jula 1995. Bila sam i u Memorijalnom centru. Svaki taj nišan je ljudsko biće i kada doživiš da ti nišani odjednom ožive, to je strašno“, priča ona uz zgražavanje.

Uvijek kada ode u Srebrenicu sjeti se i trenutka kada je, dok se penjala na kamion koji je Srebreničane transportovao put Kladnja, srpski vojnik u njenog desetogodišnjeg sina Almira uperio puščanu cijev. Tada je Fata izgubila svijest i uspjela se popeti na kamion samo zahvaljujući pomoći svoje sestre.

Fata se ponovo može radovati životu…

Demoni Balkana je sigurno nikada neće ostaviti na miru. No, ona je uspjela podići svoje dvoje djece i to je čak i danas najviše raduje i tjera dalje. Vidi se to i po tome što je Fata u trenucima dok se opraštamo nasmijana i čila. Još jednom maše kroz prozor svog auta, odlazeći ponovo u svoju mirnu holandsku svakodnevicu za koju se teško izborila.

DW.de/kamenjar

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

25. srpnja 1992. u selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta.

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u Briševu je bio ratni zločin, počinjen početkom srpske agresije na BiH 24. i 25. srpnja 1992. Počinili su ga srpski teroristi nad Hrvatima iz sela Briševa u župi Stara Rijeka, 4 km južno od Prijedora.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10,Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku, nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan….

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati