Kad non-paper kaže: Predaj vojsku!

3

Nisam uopće sumnjala da će netko negdje pronaći neki papir koji će postati krunski dokaz da je Hrvatska ponovo – pod velikim međunarodnim pritiskom. Iz dana u dan taj pritisak raste. Razlog navodnom pritisku je hrvatski politički zahtjev Srbiji da kao uvjet za otvaranje pregovora s EU-om o pravosuđu upristoji svoj zakon kojim se proglasila nadležnom za suđenje za sve ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

[ad id=”93788″]

Da podsjetimo zaboravne, riječ je o ratu koji je pokrenula Srbija, koristeći JNA kao svoju vojsku, za ostvarenje etnički čistog prostora velike Srbije. Nakon što nije uspjela ostvariti plan, zakonom se ovlastila da bude, kako to naziva šef hrvatske diplomacije Miro Kovač, „sudac i policajac za područje cijele Jugoslavije“.

Hrpa optužnica

One dosad poznate optužnice iz tog spektra (Vesna Bosanac, Vladimir Šeks, Ejup Ganić, Agim Čeku i navodno još tristotinjak tajnih) pisali su još vojni tužitelji JNA početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ili izgledaju kao da su ih pisali tužitelji JNA, iz ideološko-političke pozicije čuvara komunističke Jugoslavije. A dijelom je zaista riječ o istim ljudima-tužiteljima koji su samo s vremenom promijenili institucije – iz JNA se premjestili u srpski sud za ratne zločine.

Procesi koje je organizirala Srbija po tom zakonu (npr. Veljko Marić, suđenja za Ovčaru) izgledali su kao da ih vode sudovi bivše JNA, koji kazneno progone nacionaliste, separatiste i sve neprijatelje jugoslavenskog komunističkog režima. Sad Srbija još nastoji dobiti EU-certifikat za tu svoju legislativu, čijom primjenom može u svakom trenutku politički provocirati i politički destabilizirati susjedne države, sve dok ne umre i posljednji aktivni ili pasivni sudionik rata iz devedesetih.

Zato uopće nije upitno je li hrvatska državna politika trebala zauzeti jasnu poziciju da bez promjene takvog zakona Srbija ne može otvoriti pregovaračko poglavlje o pravosuđu. Hrvatska državna vlast bi se ogriješila o zaštitu nacionalnih interesa da to nije učinila.

Zbilja ne znam državu koja bi dragovoljno i bez otpora svome agresoru dala placet da sudi njezinim vojnicima i civilima za zločine počinjene na njezinu tlu. I aktualno državno vodstvo je učinilo upravo ono što su bili dužni učiniti: šef diplomacije je poručio i Srbiji i partnerima u EU da Srbija od Hrvatske neće dobiti zeleno svjetlo za otvaranje pregovora o poglavlju 23 dok ne izmijeni sporni zakon, predsjednica je izričito podržala tu poziciju, Vlada također, oporba zasad pojedinačno.

A nakon parlamentarnih izbora u Srbiji, na potezu će biti nova (stara?) srpska državna vlast. No tu dolazimo i do važne priče o kontekstu i pozadini tih strašnih pritisaka, kojima se već tjedan dana puni hrvatski javni prostor.

Naime, čim je Hrvatska nedvosmisleno dala do znanja da bez promjene spornog zakona neće dati Srbiji suglasnost za otvaranje pregovora, Srbija se potrudila iz toga napraviti priču o – hrvatskoj blokadi. Pa su pitali za mišljene šefa mađarske diplomacije, šefa austrijske diplomacije, pa su zatražili službeni njemački stav…

Pametno s Mađarima

I šef mađarske diplomacije Peter Szijjarto očekivano je dao punu potporu srpskom otvaranju pregovora. Uostalom, ne dovodi srpski zakon o regionalnoj jurisdikciji u opasnost šefa mađarske vojske da mu sude srpski sudovi za ratne zločine i to nakon što su JNA i srpske vojske razorile i popljačkale pola Mađarske i protjerale Mađare sve do Budimpešte. Ali ministar Szijjarto je pružio srpskom premijeru Vučiću i više od uobičajene potpore, kakva se daje kad se nekoga predmetni problem ne tiče.

Obećao je da će Mađarska sprečavati bilo koju instanciju (misli se ovaj put na Hrvatsku) da blokira srpski pristup EU i dao izravnu predizbornu potporu Vučiću kazavši kako bi, da je Srbin glasovao za njegovu stranku. Uz to je ustvrdio kako su međusobni odnosi Mađarske i Srbije trenutačno na najvišoj povijesnoj razini.

Konstatacija je točna. Srpska državna vlast na čelu s premijerom Vučićem je odradila političke pripreme pridobivanja (i) tradicionalnih hrvatskih saveznika za svoj pristupni put u EU, kako bi na drugoj strani dobila njihovu prešutnu suglasnost i za svoju daljnju ulogu balkanskog žandara nad državama bivše Jugoslavije. Vučićeva je Srbija uredila manjinska prava Mađara i Nijemaca u Srbiji na najvišoj europskoj razini, počela vraćati imovinu koju su im otele komunističke vlasti…

I zbog toga, a ne samo iz načelnih razloga, Mađarska, Austrija, Njemačka, sve tradicionalne hrvatske političke saveznice, zdušno podržavaju otvaranje pristupnih pregovora Srbije i EU-a i nemaju simpatija za hrvatske prigovore. To je Vučić odlično odigrao za srpske političke interese.

No hrvatski je problem što je za Vučiča i njegovu politiku odlično odigrala i bivša šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić u suradnji s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem i uz punu potporu bivšeg premijeraZorana Milanovića, a kroz tzv. politiku „regiona“ u kojoj su godinama zanemarivani hrvatski nacionalni interesi, u korist navodno općeg i nadnacionalnog regionalnog dobra. Ta hrvatska regionalna politika nije Srbiju učinila hrvatskim prijateljem, kada je riječ o odnosu prema ratnim zločinima ili prema hrvatskoj manjini u Srbiji. Ali je zato u svome finalu prošle jeseni, od tradicionalnog hrvatskog političkog saveznika Mađarske, uspjela učiniti najvećeg neprijatelja.

Prioriteti i gđa. Pusić

Prioriteti gospođe Pusić nisu bila manjinska prava Hrvata u Vojvodini ili upoznavanje europskih partnera s destabilizacijskim potencijalom srpskog zakona o regionalnoj jurisdikciji za ratne zločine, već politički preodgoj mađarskog premijera Viktora Orbana.

Posljedice Vučićeve brige za srpske političke interese i nebrige Vesne Pusić za hrvatske nacionalne interese prelamaju se danas i na pitanju hrvatskog uvjetovanja otvaranja pristupnih pregovora Srbije s EU. Zbog njih je aktualnom državnom vodstvu potrebno više energije i angažmana da bi se objasnili razlozi uvjetovanja.

Ali stvari opet nisu ni približno tako dramatične kako bi se moglo zaključiti čitajući i slušajući domaće medijske spoznaje o velikom „pritisku“, koji je kulminirao „otkrićem“ non-papera (savjetodavnog papira za internu uporabu i orijentaciju) Europske komisije, napisanog još od prošlog ljeta, a u kojem EK ne prihvaća hrvatske argumente za modifikaciju spornog srpskog zakona kao zajednički europski stav, već preporučuje da se spor riješi bilateralno.

Pa to i jest cilj hrvatskog uvjetovanja: da nakon izbora, a prije otvaranja pregovora Srbija promijeni postojeći zakon, koji ima potencijal destabilizacije šireg susjedstva. Ne vidim zašto bi vjerojatnom novom-starom premijeru Vučiću promjena spornih odredbi bila problem ako želi uistinu europeizirati Srbiju.

[ad id=”68099″]

Niti vidim kakav bi to pritisak mogao natjerati hrvatsku državu da kao članica EU i NATO-saveza, 2016. godine isporuči na prosudbu ratnom sudu Srbije i bivše JNA vojsku koja ju je 1991. godine obranila od JNA i Srbije. Jer je tako rekao – non-paper.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

  • Omnes Omnibus

    OK, vidjeti cemo hoce li vlada pronaci kičmu

  • Sivooki

    Tako, polako, nek se slegne prašina i dim koji dižu “hrvatski mediji”.

  • Milan Kušnjačić

    Iz knjige:”Gospodari kaosa” , Davor Domazet Lošo
    Nije teško u ovoj metodi “ivestigativnog novinarstva” prepoznati determinističko doktrinarno načelo inverzije, pa se je zato prikladno prisjetiti riječi njemačkog pisaca Ernesta Jungera koji je rekao: Kad prihvatiš pitanja protivnika – onda je to prvi korak u pravcu kapitulacije.”

    – hrvatska politika ima samo dvije mogućnosti: ili trajno blokirati Srbiju ili će pokleknuti pod pritiscima jer nemaju niti kičme niti moralne snage na duži rok oduprijeti se. Vidimo kakvi su slabići kad treba stopirati i stornirati Pusićkinu kandidaturu.