Kad počinje život, a kad počinje zločinac

1

Jer za te glodavce – nakon nepodnošljivom im svjetlošću obasjane dekade koju su silom prilika proveli u svom prirodnom podzemnom staništu, i “trećejanuarskog” obrata, kad su opet izmiljeli iz rupa – više nema mesa, a bome ni salate nema tko da im šalje. Ostalo im je tek da bez srama pabirče po kostima…

U središtu rasprave o zakonskom reguliranju pobačaja pojavilo se pitanje kad počinje život. Zagovaratelji prava na život nerođenog djeteta tvrde da život počinje začećem, dok su pobornici prava na pobačaj čvrsto uvjereni da život počinje kasnije. Potonji bi tako s etičke točke gledišta opravdali zakon koji predviđa državno potpomognuto odstranjivanje tih “nakupina genoma” i prije nego što one u nekom tajanstvenom trenutku zažive ljudskim životom. A ono što nije ljudsko biće, nije ni moguće ubiti. To se jednostavno uklanja, usisava, drobi, odstranjuje. Tako u jednoj zemlji ljudski život, ta Božjim zakonom (nerijetko i ljudskim) zaštićena krhka biljka, može voljom zakonodavca započeti 10 tjedana od začeća, u drugoj 15, a ponegdje se ta granica proteže i iza 20. tjedna.

U jednoj drugoj aktualnoj diskusiji potaknutoj sve brojnijim nalazima posmrtnih ostataka žrtava Drugog svjetskog rata i poraća postavlja se neobično pitanje kad počinje zločinac. Stvar je tim začudnija, jer se kvalifikacija potencijalnog zločinca prevaljuje na onog čiji su posmrtni ostatci nađeni, budući da, navodno, nije pristojno tim naočalama promatrati počinitelja. I tu dolazi do zanimljivog obrata, gotovo paradoksa. Naime, mnogi među onima koji tvrde da život počinje začećem grozničavo se upinju pronaći dobnu granicu kad netko uopće može biti zločincem, pa mudruju je l’ to 13, 14, 16 ili tko zna koliko godina života.

Čudne li logike – stiješnjeni u svom kaznenom prostoru branitelji dostojanstva žrtava kao da se unaprijed odriču mogućnosti da i oni koji prelaze tu dobnu granicu, imali 18, 25, 50 ili 80 godina, mogu također biti nevini. Jer, eto, ako su te dobi, zakon propisuje da mogu biti krivi, pa je moguće da su krivi, a onda valjda i jesu krivi. Pogotovo ako su bili na krivoj strani. A kad je strana kriva, ne mogu puno drukčiji biti ni oni koji su se na njoj našli. Željezna je to logika, logika protiv koje se uistinu teško obraniti. Ali i promašena taktika, taktika s kojom se još teže izlazi iz kaznenog prostora.

S druge strane, neumorni tragači za granicom početka ljudskog života duboko poslije začeća u ovom su pitanju neumoljivi i posve dosljedni. Njihov pravorijek glasi – zločincem se postaje već u trenutku začeća. Tako barem tvrdi ugledni stručnjak za politički korektan tretman domaćih izdajnika i ostalih zločinaca, dr. Spreitz s instituta “Karl Marx Spreitz”, potanko obrazlažući kako je od Komesara primio depešu u kojoj upravo to stoji. Dodaje i kako se pri tom ne treba zamarati tričarijama poput utvrđivanja činjeničnog stanja, okolnosti događaja, pojedinačne krivnje, prava na pošteno suđenje i drugih nepotrebnih prepreka koje nisu ništa drugo doli prozirni proizvod licemjernog, učmalog, jednom riječju tradicionalnog društva. Prema teoriji uvaženog dr. Spreitza objekti njenog interesa krivi su toliko da ljudskim bićima ne mogu ni postati, niti su to ikad bili. Krivi su, dakle, ne samo i prije nego što su postali živi, već i takvima ostaju dok god su živi. Pa i kasnije, jer od krivnje ih ni smrt rastaviti ne može.

A za što su to krivi? Neka se srami tko to ne zna – za Jasenovac i 20 tisuća kozaračke djece, za 40 vukovarske srpske djece (tisuće negdje nestale, ali s dovoljnim odmakom vremena mogu se pojaviti), za Aleksandru Zec, za Oluju provedenu nad hitrim motoriziranim zečevima (inače domalo nimalo pitomim vucima), …, ma, za što god trebalo. Jer kad zatreba, specijalistički tim dr. Spreitza uvijek nešto može pronaći. U najmanju ruku dovoljno imena ako ponestane kostiju … Ili neku prerađenu magnetofonsku vrpcu kao dokaz… Ili barem neko mrtvo slovo na papiru, uzmanjka li tako pribavljenih dokaza.

Krivnja jednostavno izvire iz same prirode zločinca koja se prenosi s koljena na koljeno pri čemu uopće nije važno je li on osobno počinio zločin, glasi inačica istočnoga grijeha, nastala u mudroslovnoj radionici dr. Spreitza. I nije ga tom spoznajom prosvijetlio Svevišnji, nego netko drugi – inače i sam vrsni poznavatelj Božjeg pisma, štoviše njegov protagonist još od samih začetaka kad se od Boga dragovoljno “sekularizirao”. A onome tko se usudi pobuniti protiv tog Svjetlonoše – što njegovu vjernom slugi, pragmatično sekularnom dr. Spreitzu ne pada na pamet – slijedi strašna “kazna”, teški križ. Drukčijeg jednostavno ni ne zaslužuje. Naime, kad je netko zločinac po naravi, nema mu druge nego nositi za vratom obješenu ploču s natpisom “zločinac sam od začeća”, ali i to neprestance na sav glas ponavljati. Bilo kad se to od njega izričito traži, bilo kad nasluti da bi se moglo tražiti. Ne pokaže li se u tome dovoljno revnim, smije ga se, štoviše poželjno je, likvidirati bez obzira na dob i lokaciju, krio se u maternici ili izvan nje. Jednostavno, krivima – dakle, domaćim izdajnicima i ostalim zločincima – treba aktivno pripomoći da ne budu više živi. Stoga nema ničeg prirodnijeg nego da takvima, onako kako su im nekad repati pacovi grickali meso, sada kusati šprajcovi glođu kosti. Jer za te glodavce – nakon nepodnošljivom im svjetlošću obasjane dekade koju su silom prilika proveli u svom prirodnom podzemnom staništu, i “trećejanuarskog” obrata, kad su opet izmiljeli iz rupa – više nema mesa, a bome ni salate nema tko da im šalje. Ostalo im je tek da bez srama pabirče po kostima.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

  • Sivooki

    Strahotno i ubojito.