Kad sam junački studirao pravo i kitio se dvojkama, nije postojao mobing

0

Charles Baudelarie je napisao: “mala je korist od očiju ako je um slijep!”

U vrijeme tvrde ekonomske krize kad su Hrvati kratki s lovom, a do sljedeće je ostalo još puno mjeseci, neki se još stignu baviti i sa pravosuđem. U pravilu su to oni, kako lijepo piše Kristina Turčin, koji nisu bliski vladajućoj opciji. Sjedim u Bolu, u Varaderu na kavici, kad mi se prikrpi tip otkrivši mi da smo zajedno služili JNA rok u Mariboru.

hodak

Kad sam mu, sa superiornim smiješkom, uzvratio da sam ja nezaboravnu JNA služio u Bitoli, on ležerno odmahne rukom i reče: “Ma to je predaleko!” te pređe odmah na temu dana. Znate li vi, poštovani gospodine Odak, da Hrvatska ima retardirano pravosuđe. “Hodak” ispravim ga “I nisam Krsto nego Zvonimir!”. Međutim, njega je već krenulo. “Uzmite samo naše Ministarstvo pravosuđa (MP)” kaže on. “To Ministarstvo nam poručuje da Hrvatska neće tražiti izručenje Predraga Japranina koji se nalazi na Interpolovoj tjeralici zbog ratnog zločina u Petrinji 1991.g., nad troje hrvatskih civila.” Iako je Predrag 2012.g., lociran u Melbourneu taktičari iz MP kažu kako nema smisla tražiti njegovo izručenje dok Australija ne izruči Hrvatima famoznog kapetana Dragana. Ako, naime, ne izruče Dragana, onda neće ni Predraga pa zašto se mučiti i trošiti vrijeme i novac. Naročito dragocjeno vrijeme trudbenika MP koje mi svi plaćamo iz naših poreza. Pokušavam svom “zapjenjenom Mariborčaninu” objasniti kako u MP imaju racionalan pogled po kojem je od 1991.g., prošlo već puno vremena pa da, kako je to lijepo sročila naša ministrica Vesna Pusić, treba gledati unaprijed, a ne se stalno osvrtati prema prošlosti. U MP također smatraju kako jedino trebamo gledati prema svijetloj budućnosti koja nas već zasljepljuje svojim nadolazećim sjajem, ali moj tobožnji kolega iz vojske se ne da te nadodaje: “Recimo da je Japranin hrvatski dragovoljac koji je počinio ratni zločin nad tri Srbina.

Bi li i tada MP čekalo rješenje izručenja kapetana Dragana po sustavu “ako klokani ne daju Dragana nećemo tražiti ni Predraga”. Moja šutnja ga je ohrabrila. “Dopustite da pripalim!” “Ne pušim!” odgovorih hladno. “Pametno!” primijeti “Mariborčanin”. “A što kažete na presudu Općinskog suda u Zagrebu kojom je pravobraniteljici za djecu Ivani Klarić Milas dosuđeno 200.000 kn. Lovu mora iskrcati Pravni faks u Zagrebu jer jadnu Ivanu nije zaštitio od mobinga koji je nad njom provodila profesorica Dubravka Hrabar.” “Na godišnjem sam!” odgovorih. “Ne znam baš sve detalje, ali mislim da je faks trebao uzeti zaštitare da zaštite našu Ivanu.” “Ma, dajte, molim vas!” kaže moj sugovornik. “Naša pravobraniteljica će, što od glavnice, troškova i kamata, metnuti u svoj novčanik oko 300.000 kunića, naravno kad presuda postane pravomoćna. Možda ne postane!” ohrabrih se ja. “Ajte, gospodine Odak!” izusti moj sugovornik. “Prof. Hrabar je, prema presudi, rekla našoj Ivani “zašto se upuštaš u projekt koji će propasti?” I znate što? Propao je” drekne moj sugovornik. Ustavni sud srušio je novi Obiteljski zakon u pisanju kojeg je marljivo sudjelovala i naša Ivana. Nije to sve. Profesorica Hrabar navodno je napala Ivanu i rekla joj: “Znamo da vam nije do novaca, jer novac nećete dobiti, pa zar ste toliko tašti da ne možete odoliti pozivu vlasti?” “I tu je profa, kako kažu na Braču, falila!” reče moj sugovornik. “Ivana je, kak’ bi rekli Zagorci išla na sud služiti peneze! I dobro ih je zaslužila.” dodah ja. Kako je stala na stranu vlasti, vlast joj se pokazala zahvalnom te je Ivana postala i pravobraniteljica za djecu sa većom plaćom negoli je imala kao docentica na Faksu. “Siguran sam da je ispunjavala uvjete za tu funkciju!” rekoh. “Ha,ha,ha!” nasmije se moj novi poznanik. Sjetih se kako je jedna od mojih omiljenih novinarki Kristina Turčin nedavno otkrila da je među sucima Ustavnog suda, koji su srezali novi Obiteljski zakon, bio i jedan koji je doktorirao na katedri prof. Hrabar. Teoretski je moguće da je netko od sudaca, koji je donio ovu lijepu i pravednu presudu o naknadi štete zbog mobinga, možda imao problema polažući ispit na katedri prof. Hrabar. Odavno mislim da sam se rodio u krivo vrijeme. Kad sam ja junački studirao pravo i kitio se dvojkama, nažalost nije ni postojao pojam mobinga. Profesori bi bacali indeks na mene, prijetili da me više ne žele vidjeti, tražili da se otvori prozor kako bi moje gluposti odletile van iz sobe i mobingirali me sve u šesnaest. Da sam znao ono što danas znam, trebao sam ih sve tužiti sudu, i uz malo sreće i nekog dobronamjernog suca mogao sam još kao studoš kupiti fiću i stan. Moj novi prijatelj naglo pogleda na sat i reče: “Nemojte zamjeriti moram pred punicu iz Maribora.” Vjerojatno je u mojim očima pročitao koliko mi je žao zbog rastanka, no punica je punica, osobito kad je iz Maribora.

Napokon ostadoh sam. Srknem svoj nescaffe i otvorim novine. Ukinuta presuda novinarki Slavici Lukić zbog sramoćenja. Drugostupanjski sud smatra kako se nije radilo o sramoćenju već o njenom vrijednosnom sudu. Ako vas netko u novinama nazove idiotom nemojte ga tužiti jer vas on zapravo nije mislio uvrijediti već je samo izrekao svoj vrijednosni sud o vama. Pa se vi slikajte! Ako ste maznuli značajnu sumu love, žalite se i uz žalbu pošaljite svoju sliku u uniformi. Ako je slučajno nemate, pošaljite sliku nekoga tko je u Domovinskom ratu bio na pravoj strani bez obzira što to danas znači. Tablice Vrhovnog suda Hrvatske (VSH) kažu da je jedan dan u uniformi 1,6 godina manje zatvora u slučaju ako ste presuđeni na recimo desetak godinica zatvora. Kao što se to recimo omastilo Sanaderu. Valjda mu je još i danas žao što se nije slikao u uniformi kroz bar tjedan dana.

I u “slučaju Franak” euforija se naglo stišala. Nestala je kao ovogodišnje ljetne oluje. Visoki trgovački sud je, naime, presudio 60:40 % u korist banaka. Neki od odvjetnika, suznih očiju, izjavljuju kako su jako zadovoljni odlukom VTS. Kako ja tamo nemam ni jedan predmet mislim, sa svojim konjuktivitisom u očima, da su štediše popušile. Predstavnik udruženja banaka izjavljuje da su banke zadovoljne. Ako su i jedni i drugi zadovoljni, zašto su onda uopće išli na sud. Čini mi se da su jedino štediše nezadovoljne.

Općinski sud u Vukovaru, nekako u tišini, počeo je izricati kazne Vukovarcima koji su skinuli ćirilićne ploče s javnih ustanova. Dobro, rebnuo je taj sud i neke koji se nisu ni približili tim pločama, kao recimo Tomislava Josića. Zanima me znaju li suci tog suda za članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina? To je misterija koju izgleda nitko ne može otkriti. Treba otkriti i što će naše pravosuđe smisliti da plati obranu Josipa Perkovića u Njemačkoj? Možda bi bilo dobro rješenje uzeti od Švaba neki malo deblji kredit. Pola se dade za obranu Perkovića i Mustača, a pola za nove aute u HEP-u. Ono što ostane treba dati uglednim i razvikanim odvjetnicima koji više od tri mjeseca ne daju plaću svojim pripravnicima i službenicima.

Pustimo to i vratimo se našim sve sjajnijim zakonima. Oduševio me članak 89. novog Obiteljskog zakona koji je Ustavni sud smrskao kao truli orah. On glasi: “Dijete je dužno poštivati svoje roditelje i pomagati im u obavljanju poslova u obiteljskoj zajednici u skladu sa svojom dobi i zrelošću, te biti obzirno prema članovima obitelji.” Moja je procjena kako je to revolucionaran članak i revolucionarnom pravu! Stari, konzervativni i rigidni članak 90., u starom i zaostalom Zakonu koji nisu pisale ni prof. Rešetar ni Ivana Milas, glasio je: “Dijete je dužno poštivati svoje roditelje i pomagati im te biti obzirno prema svim članovima obitelji.” Vidi se da je taj članak potekao iz kuhinje konzervativnih profa sa Pravnog faksa u Zagrebu. Po novom članku 89., odzvonilo je huliganima. Dođe recimo napušeni sedamnaestogodišnjak ujutro kući s nekog Ultra festivala, a roditelji ga dočekaju sa Obiteljskim zakonom u ruci. Upozore ga da je na čl. 89. radila Ivana Milas, pravobraniteljica za djecu RH. Ako starci postanu živčani, jer klinca to ne impresionira, pa počnu vrijeđati ljubitelja ultra glazbe i frizura, on će odmah ravno u ured pravobraniteljice. Tada će ona stare konzerve odmah optužiti za mobing i zatražiti da to sud utvrdi. Nakon presude Općinskog suda u Zagrebu, starci mogu odmah prodati svu svoju imovinu da plate odštetu ljutom klincu i onda mogu objesiti gaće o štap!

Bez obzira na ove sjajne primjere naše svakodnevne sudske prakse, ne bih se složio sa preoštrom tvrdnjom da je hrvatsko pravosuđe retardirano. Pomirljivo bih rekao kako je hrvatsko pravosuđe, pravosuđe sa posebnim potrebama.
Aristotel je rekao: “Amicus Plato, sed magis amica veritas” ili “drag mi je Platon, ali istina mi je draža” ili “drago mi je naše pravosuđe, ali draža mi je istina”.
U nedjelju je bio 27. srpnja ljeta Gospodnjeg 2014. U Jugi je to bio praznik: Dan antifašističkog ustanka naroda RH. Zato je Anita Belak Krile u Slobodnoj demokratski dala prostor dvojici povjesničara za ocjenu tog kontroverznog dogođaja. Tri četvrtine teksta dobio je dr. Goran Hutinec sa Zavoda za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a jednu četvrtinu dobio je prof. dr. Josip Jurčević sa Instituta za društvene znanosti “Ivo Pilar”. Dr. Hutinec je vrijedni izdanak progresivno karijerističke struje naših novijih povjesničara. Kao da slušam Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Klasića, Dragana Markovinu I Vjekoslava Pericu. Svi su oni vjerni sljedbenici Mladena Zvonarevića, jugounitarista iz 1971.g., poznatog po svojim rigidnim stavovima. Činjenica je da je NDH nastala 10. travnja 1941.g. Naš dr. Hutinec je siguran da su ustaše u tih tri mjeseca poubijale tisuće i tisuće Srba, Židova, komunista, Cigana i napredne omladine. On, kao da ispunjava športsku prognozu, ležerno barata tisućama i tisućama civila koje su ustaše u ta tri mjeseca tamanile k’o u partizanskim filmovima. Po njemu se narod ustao “spontano” i, zajedno s Talijanima i četnicima, digao ustanak.

Sve u stilu “oj, narode Like i Korduna, došlo vrijeme da se diže buna!” A zločini nad Hrvatima, po Goranu su bili, kao po staroj jugošpranci, samo osveta za sve zlo koje su počinile ustaše. Tako sve do 1950.g.! Goran odbija heretičku ideju da bi i bez ustaškog nasilja došlo do ustanka jer su Srbi bili protiv svake ideje o stvaranju hrvatske države. On se pouzdaje u pouzdano izvješće “Oružništva NDH” koje krivnju za srpsko-četnički ustanak prebacuje na ustaše. Mora da je taj izvještaj pisao neki napredni omladinac tipa Rade Žigića. Ne znam samo zašto je Anita Krile oduzimala vrijeme mladom i ambicioznom dr. Hutinecu, mogla je jednostavno nazvati Stipu Mesića, Ivu Josipovića ili Milorada Pupovca. Mogla je čak nazvati i našu poletarku Jadranku Kosor i čula bi sve iste šprance i povijesne floskule, koje je uostalom i htjela čuti kad je zvala dr. Hutineca. Prof. Jurčević samo ponavlja ono što je već odavno utvrđeno u ozbiljnim povjesničarskim krugovima. 27. srpnja je dan četničkog ustanka u Lici, potpomognutog od strane Talijana koji su, nakon 1943.g., zajedno s četnicima preko noći postali antifašisti. Osim prof. Jurčevića, nitko od progresivnih povjesničara ne spominje svećenika Juraja Gospodnetića koji je voljom progresivnog i napaćenog naroda ispečen na ražnju. Između ostaloga, i to nabijanje svećenika na ražanj, bio je jedan od razloga da komunistička Juga taj zloglasni dan proglasi jednim od najznačajnijih državnih praznika u RH. Tako je obilježila i početak svoje vlasti kao zločinačke. Na kraju, sjetite se 1991.g. kolike tisuće nevinih Srba su pobili tuđmanovci dok se oni nisu sjetili da u ljeto 1990.g., postave balvane. Nakon pušione u kolovozu 1995.g., smišljaju se novi scenariji. Najnoviji je ljubazni poziv Hrvatima u Vojvodini da se isele u svoju Tuđmaniju.
Charles Baudelarie je napisao: “mala je korist od očiju ako je um slijep!”

Zvonimir Hodak/dnevno.ba

facebook komentari