Pratite nas

Kad spavaju cura i momak, to je prirodni grijeh. Ali dva momka – to je protuprirodni

Objavljeno

na

Svećenik rođen u kanadi postao je prava senzacija u Hrvatskoj, na njegovim se vjeronaucima skupljaju stotine djevojaka i mladića. Jedan je od rijetkih katoličkih svećenika koji su se specijalizirali za seksualnost.

Damir Stojić prava je svećenička zvijezda. Na njegovim vjeronaucima okupi se i po nekoliko stotina studenata. Stojić daje cijeloga sebe, govori sugestivno, publika ga sluša, plješće, smije se. Kako je rođen u Kanadi, donio je dašak propovjedništva koji je uobičajen na američkom kontinentu. Don Damir jedan je od rijetkih svećenika koji su se specijalizirali za seksualnost.

:: Koju temu trenutačno obrađujete na vjeronauku?
Počeo sam ciklus “Što znači biti muškarac”. Uočio sam da je u današnjem društvu velika kriza muškosti. Kriza očeva, muževa i muškaraca općenito.
:: U kojemu smislu?
Primjećujem ekstreme. S jedne strane kao negativnost vidim taj lažni mačizam, koji nikako nije dobar. Muškarci ne preuzimanju odgovornosti za svoja djela i to se sve oslikava u filmovima i serijama. Većinom su prikazani kao kriminalci ili kao neki mačo tipovi koji barataju s više žena. S druge su strane totalno feminizirani muškarci papučari koji nemaju svoje ja i koji su nekako potlačeni i neostvareni.

:: Znači li to da se žene u Hrvatskoj bolje snalaze u ovim teškim vremenima?
I kod njih sam primijetio neke devijacije. Kada govorim o tome što znači biti muškarac po Božjem naumu, moram se dotaknuti i teme što znači biti žena.

:: Mi koji ne poznamo tako detaljno Bibliju obično iz djetinjstva pamtimo Samsona i Dalilu.
To je zanimljiva priča, ali nisam mislio njih obraditi.
:: Koliko biblijski muškarac korespondira s današnjim?

Itekako. Samo moramo znati čitati Bibliju. Uzmimo kralja Davida. U jednom je trenutku vidio neku ženu kako se pere u svome vrtu. David je bio poveden požudom. Bio je spreman sve napraviti da nju dobije pa je zbog toga čak ubio njezina muža.
:: Na kraju je dobio tu ženu?
Da. Pogledajmo koji je motiv. Muškarac vođen požudom koji ništa drugo ne vidi. Ali David se obratio. Imamo i primjer Adama. Kada netko gleda Adama u edenskom vrtu, može pomisliti što to ima veze sa mnom, ali ima. Jahve je Adamu dao zapovijed da čuva i obrađuje vrt.
:: Znači Adam je ispao papučar?
Da. I što se dogodilo? Ušla je zmija i obraća se Evi, a ne Adamu. Zmija se obraća s vi, dakle Adam je bio pokraj Eve. Netko manipulira njegovom ženom, a on šuti. Toga ima danas. Mnogi muškarci nisu prisutni u svome domu. Koliko muškaraca nije sa svojom djecom. Nisu odigrali ulogu čuvanja i obrađivanja svoga vrta, a to je njihov dom.

Ne samo da sam imao iskušenja nego ih još uvijek imam. to je sasvim normalno i prirodno

:: Imamo Davida kao arhetip za mačo muškarca i  Adama koji je zapravo papučar.
Adam se uplašio. Velik je i problem današnjih muškaraca odsutnost. Oni se lakše snalaze u radu. Muškarci se brane i kažu da puno rade kako bi skrbili za djecu. Pune frižider. To je super, ali, prijatelju, tvoje dijete ime nekih problema  zato što nisi prisutan.
:: Koliko je seksualnost bitna u suvremenom odnosu muškarca i žene?
Seksualnost je bitna, ali nije najbitnija. Najbitnija je ljubav. Sveti Pavao rekao bi da ljubav sve pokriva. Nikada nije bilo toliko rastavljenih, toliko malo oženjenih, toliko potražnje za partnerima preko društvenih mreža, a nikada nije bilo toliko slobodan pristup seksualnoj ponudi glede pornografije i nikada nije bilo lakše zadovoljiti svoj seksualni nagon bez odgovornosti. Nešto ne štima. Ne znam je li ovo dobra ili loša vijest, ali ovih se dana treba otvoriti katolički dating-servis.

Crkva nije frustrirana

:: Vi kao studentski kapelan uočavate da mladi sve teže nalaze partnera?
Upravo to. Ali zato raste “potražnja” preko društvenih mreža. Pornografska industrija raste više nego ikada prije. Nikada ljudi nisu bili nezadovoljniji svojim seksualnim životom, a trebalo bi sve biti dobro.
:: Vi ste odrasli u Kanadi. Koje su sličnosti  i razlike između Europe i Kanade?
Kanada je samo nekoliko koraka ispred Hrvatske u negativnom smislu. Ova rasprava o zdravstvenom odgoju tamo se odvijala prije 15 ili 20 godina.

:: Kroz povijest se seksualnost, pa i tjelesnost općenito doživljavala negativno u Crkvi. Je li se to promijenilo?
Crkva nikada nije negativno doživljavala seksualnost i tjelesnost. U središtu naše vjere jest da je Bog uzeo tijelo. Prvo što bih rekao: nauk Crkve o seksualnosti samo je mali djelić unutar jednog cijelog opusa. Uvijek se pitam tko je frustriran oko seksualnosti – Crkva ili  svijet. Pa svijet. U katekizmu ima svega 12 stranica o seksualnosti, a sveukupno 450 stranica. Pitanje je tko je sada frustriran.
:: Je li Crkva malo zanemarila taj bitan aspekt života?
Crkva smješta taj aspekt u jedan kontekst. Katolička teologija tijela tempirana je bomba u pozitivnom smislu koja treba samo eksplodirati. Gdje god eksplodira, ljudi se njome zaraze. Za Crkvu je seksualnost Božji dar, jedan način kako se muževi i žene darivaju i kako oni postaju slični Bogu. A to mogu napraviti izražavanjem ljubavi i prenošenjem života.

:: Koliko je tabuiziran razgovor o seksualnosti?  Nema baš svećenika koji se ozbiljno bavi ovim područjem?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer ne znam što se događa u drugim sredinama. Vidim da se u zadnjih nekoliko godina dosta o tome govori.  Ne znam koliko je svećenicima zgodno o tome govoriti, ali vidim da su se neki kolege pokrenuli. Priča se. Drago mi je kada drugi svećenici od mene traže da im o tome govorim.

Muškarci se napajaju pornofilmovima pa više ne znaju komunicirati sa stvarnim ženama

:: Kakve su reakcije mladih?
Odlične. Zarazne. Tko god je ovo čuo, tko god dođe, baš je oduševljen. Dvorane su krcate. Nauk Crkve o seksualnosti je kao lav. Samo ga treba pustiti iz kaveza da se bori za sebe.

:: Po nekim statistikama velika većina studentskih veza završava seksualnim odnosima.
Nemam takve statistike. Uvijek trebamo biti oprezni jer znam muškarce koji su lagali.
:: Znači, studenti se vole hvalisati?
Nisu htjeli priznati da su ostali djevci, odnosno čisti. Ali recimo da su statistike točne. Upravo meni dolaze oni koji su zasićeni. Student u domu može raditi što hoće. Mnogi od njih i rade što hoće. Ali brzo skuže da to nije to. Shvaćaju da postoji dublja istina o seksualnosti. Ne treba ovisiti o tome što ljudi misle. Čak ću reći da mene ne zanima što ljudi misle, nego me zanima što je istina. A postoji neka istina o seksualnosti.

:: Problem nastaje u trenutku kada je taj ideal istine o seksualnosti većini nedostižan. Kada imate nedostižne ciljeve, onda nastaju frustracije. 
Nekima se čini taj nauk nedostižnim, recimo kada pretili čovjek dođe doktoru, on će mu reći da promijeni navike.
Crkva toliko poštuje čovjeka da mu ima hrabrosti reći istinu.
I sada ovo pitanje koje ti povlačiš – može li mladi čovjek to izdržati. Ja bih rekao da čovjek može i uživati živeći nauk Crkve. Za razliku od doktora Lepušića i Štulhofera koji misle da ne mogu, ja mislim da mogu. Žao mi je što imaju tako loše mišljenje o mladima.
:: Što s onima koji su “poklekli”?
Treba ih evangelizirati. Kad je Isus naučavao i narodu ga je bilo teško slijediti, Isus nije spuštao kriterije. Previše volim studente i mlade da bih spustio kriterije. Isus nas je naučio moliti kako na nebu tako i na zemlji. Iako znam da bi mnogi voljeli moliti kako na zemlji tako i na nebu i budi volja moja.

:: Jeste  li sudjelovali u ovoj anketi koju je provodio  papa Franjo, a koja se doticala i ovog problema?
Nisam, ali imam namjeru pisati Sinodi.
:: Što biste sugerirali da se promijeni?
Moramo jasno razlikovati dvije instancije. Dakle, jedno je istina, a drugo je kako prenijeti istinu. Sinoda neće raspravljati o istini, nego će raspravljati o tome kako ćemo na efikasniji i bolji način prenijeti istinu i primjenjivati istinu. To se zove pastoralna teologija. Pokušavam tu istinu prenijeti na jedan novi način. I stvarno imam dobre rezultate. Ljudi dolaze to čuti. Ljudi nastoje to živjeti. Naravno, Crkva je kao majka koja prati svoju djecu. Ta djeca ponekad padaju.

:: Postavlja li Crkva ponekad i previše prepreka. Dosta se raspravljalo o upotrebi kondoma u Africi.
Bio sam nedavno u Gani. Budući da se bavim ovom temom, pitao sam tamošnje svećenike baš o kondomima. Oni su mi rekli da je ova priča o kondomima najveća farsa i najveće ponižavanje tog Afrikanca. Ovo možeš zapisati debelim slovima: To ne funkcionira. Broj oboljelih od AIDS-a raste. To su mi rekli Afrikanci koji žive sa svojim narodom, a ne neki seksolog koji je možda povezan s nekom farmaceutskom industrijom. Ja sam živio u Washingtonu. Nema nigdje toliko kondoma kao u gradu Washingtonu, a tamo je situacija porazna. Što se događa s kondomima? Ljudi dobivaju spolno prenosive bolesti, tu su i neželjene trudnoće, i to ne zato što su krivo stavili kondom, nego zato što su se upuštali u neprirodno ili nemoralno ponašanje. Točka.

:: Koliko je normalno seksati se u braku?
Crkva se ne upušta u te detalje jer to ostavlja bračnim parovima. Međutim, Crkva poziva bračne parove na savršenstvo i da svaki bračni čin bude izraz ljubavi i otvoren prema životu. Seksualnost i to darivanje između muškarca i žene upravo je način da oni postaju jedno tijelo. Tako oni svojim tijelom izražavaju što su oni rekli na dan svoga vjenčanja, da se slobodno vole, da se trajno vole i da je ta njihova ljubav otvorena prema novom životu. Izražavanje ljubavi u krevetu sakramentalno je zato što oni na taj način postaju jedna slika Boga živoga.

:: Koliko su katolički bračni parovi svjesni toga?
To je opet ono pastoralno pitanje. Moram priznati jako slabo. Ali to nisu oni krivi. Možda su krivi svećenici, pa možda i Crkva kao takva zato što nije naviještala u zadnjih 40 godina.
:: Što s bračnim partnerima koji se počnu udaljavati? 
To je kompleksno pitanje. Većina bračnih parova koji imaju probleme nemaju problema sa seksualnosti, nego imaju problem zbog udaljavanja. A to se manifestira za stolom ili u krevetu. Uvijek ih pitam jedete li vi zajedno. To je zanimljivo. Krevet i stol.

Muški fenomen

:: Znači, kada muškarac stalno izbiva od kuće, a ženu boli glava, onda je problem negdje drugdje.
Ima ženskih i muških grijeha u braku. Tipični muški grijeh je neprisutnost. Žena je možda sklonija biti zlopamtilo, osvećivati se i ne opraštati. Zato se u Bibliji kaže: muževi, ljubite svoje žene; žene, vi poštujte svoje muževe. Doživio sam puno puta da je žena ponižavala svoga muža.
:: Pornografija u braku i vezi?
Koliko vidim, seks-industrija samo raste, i to je karakteristično i za Hrvatsku. Pornografija je muški fenomen. Nisam naišao na ženu koja je ovisna o pornografiji. To je veliki problem za brak. Tu je servirana jedna savršena žena pa onda taj muškarac teško može prihvatiti stvarnost. Bojim se za ove novije generacije. Muškarci se napajaju tim virtualnim ženama pa više ne znaju komunicirati sa stvarnim ženama.

:: Studenti su otvoreni za razgovore o seksualnosti?
Jako.
:: Je li im neobično da jedan svećenik o tome govori. Vidio sam na internetu da vi raspravljate čak i o oralnom seksu?
Mnogi će ljudi možda prigovoriti što ima jedan svećenik o tome govoriti. U braku, pa i u seksu bitna je ljubav, a svećenik koji živi svoj poziv zna nešto o ljubavi.

:: Jeste  li imali problema s nekim starijim konzervativnim svećenicima?
Apsolutno ne. Dapače. Uživam dosta dobar ugled među svećenicima. Nikada nisam doživio da je netko do kolega bio kritičan. Konstruktivni savjeti dobro dođu.
:: A koji su to konstruktivni prigovori?
Poneki mi zamjeraju na stilu. Unosim neki američki stil pa se možda neki nisu navikli na to.

Vjerujem ne samo da mladi mogu izdržati bez seksa prije braka nego da mogu itekako i uživati u toj čistoći

:: U zadnje vrijeme u nas se dosta govori o homoseksualcima. Volio bih da nešto razjasnimo. Osuđuje li Crkva jednako heteroseksualni čin prije braka i homoseksualni čin?
Toma Akvinski napravio je razliku. Postoji prirodni i protuprirodni grijeh. Kad momak i cura spavaju  prije braka, to je prirodni grijeh, a ovo je protuprirodni grijeh. To je neuredna sklonost. Kada netko ispovijedi blud, to je široka lepeza. Neće biti isto ako jedan momak od 18 godina padne na pornografiji i samozadovoljavanju i jedan muž koji vara svoju ženu. Sve je to blud, ali je velika razlika. I, naravno, i pokora će  biti različita.

:: Je li veći grijeh kada se neki student samozadovoljava ili kad spava s curom?
Vrlo kompleksno pitanje, ali načelno mogu reći da se Crkva ne upušta u kazuistiku.
:: Koliko je sakrament ispovijedi u Katoličkoj crkvi s  jedne strane dobra stvar jer svakome čovjeku daje šansu za novi početak, a koliko se zbog njega lakše ulazi u grijeh jer se sve može ispovjediti?
Ispovijed nije neki psihološki tretman ni autopraonica. U ispovijedi ima jedna nevidljiva milost. Mi zaista vjerujemo da Isus briše grijeh. Sakrament je vidljivi znak nevidljive Božje milosti. Naravno, može jedan vjernik pristupiti ispovijedi bez iskrenog kajanja i tajiti nešto. Ne znam što se nalazi u srcu tog vjernika. Najsavršeniji je slučaj kada se netko zaista kaje, kad zaista priznaje grijehe, zaista se želi toga osloboditi. Vidio sam pozitivne efekte ispovijedi u osobnom životu, ali i u životu studenata koji mi dolaze. Čisto na psihološkoj razini dobro je nekome nešto reći, ali ispovijed je nešto više.

:: Vi ste također bili u nekim ljubavnim iskušenjima prije nego što ste postali svećenik?
Sveti Franjo Saleški rekao je da strasti umiru deset minuta nakon tjelesne smrti. Ne samo da sam imao iskušenja  nego ih još uvijek imam. To je sasvim normalno i prirodno.
:: Vi ovdje radite s mladim studenticama. Imate veća iskušenje nego netko tko radi u staračkom domu?

Svatko ima svoja iskušenja jer vrag ne miruje. Pokušavam postupiti očinski i profesionalno. Naravno, moram imati neke ograde. I imam ograde. Imam ured i radno vrijeme. Ono što vrijedi za jednog profesora, psihologa, učitelja  na poslovnoj razini, vrijedi i za mene. Ne držim se samo kršćanskog morala nego i poslovne etike.
:: Većina naših političara deklarira se kao katolici. Bi li oni po vama trebali snažnije provoditi nauk Katoličke crkve?

Katolički političar trebao bi svoje stavove oblikovati evanđeoskim vrednotama, što samo može obogatiti javni prostor. Za mene je bezobrazno kada netko govori da ja svoje vrednote ne mogu unijeti u javno mnijenje. To mi zaista sliči na neka prošla vremena.
:: Ako je neki političar deklarirani konzervativac, a pritom ima ljubavnicu, je li se Katolička crkva dužna izjasniti?
Crkva je majka i ona uvijek pazi na svoju djecu. Majka ljubi svoje dijete. A djeca znaju nekad raditi gluposti kakve smo svi mi radili. Naravno da se mi zabrinemo i da smo tužni kada naša djeca pokleknu, ali opet ljubimo tu djecu. Ne znam nijednu instituciju koja to radi osim naše Katoličke crkve. U isto vrijeme mi primjenjujemo radikalnu  istinu i radikalno milosrđe.

::  Koga će Crkva izabrati kad na jednoj strani ima ateista koji je moralan čovjek i ima uredan brak, a na drugoj strani deklariranog katolika s devijacijama.
Ovaj deklarirani katolik puno je gori. To je rekao papa Benedikt prije nekoliko godina. Znate čega se ja najviše bojim? Ne bojim ateista, komunista, bojim se loših katolika. Sada sam doslovno citirao vidjelicu iz Lourdesa, svetu Bernadettu. Da imamo u zemlji dobrih katolika, ova bi zemlja procvjetala. Bojim se samo loših katolika.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

VIDEO – Žestoka rasprava o referendumu u emisiji Otvoreno

Objavljeno

na

Objavio

To nije antisrpski referendum nego antikorupcijski. Želimo osigurati da birači budu oni koji će moći djelovati na političare. Kada smo skupili više od 300 000 potpisa za referendum o izmjeni izbornog zakona smo to već željeli, rekla je Željka Markić u HRT-ovoj emisiji Otvoreno.

S njom se nije složio saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević. – To je antimanjinska, antisrpska inicijativa protiv manjina.

Na neki način ovim se želi zabiti klin suradnje između manjina i Vlade desnog centra. Važan je i javni servis koji ima ulogu u zaštiti manjina. Inicijativa je došla od jednog marginalca gospodina Đapića i kroz javni servis postala aktualna, rekao je Milošević.

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO, rekao je da su mu Miloševićeve uvrede kompliment, a da je sve počelo kad je Sanader sklopio sporazum sa SDSS-om. – Na ove uvrede ne želim uopće odgovarati, a kad dolaze od predstavnika SDSS-a, meni su kompliment. Smatram da su pojedini predstavnici manjina u Saboru prešli granicu dobrog ukusa. Svi građani Hrvatske moraju imati jednaka prava i moraju biti politički Hrvati. To se postiže izbornim sustavom, naša inicijativa je potpuno ustavna. Neke stvari koje su relikt iz prijašnih 20 godina, treba mijenjati. Problem nastaje kada je premijer Ivo Sanader 2008. godine sklopio sporazum sa SDSS-om, rekao je Anto Đapić.

Dodao je kako su oni, pod platformom tadašnje Hrvatske stranke prava, na izborima osvojili 93 000 glasova i jedno mjesto u parlamentu, dok su manjine sa 40 000 glasova dobile 8 saborskih mandata.

Arsen Bauk (SDP) rekao je kako je legitimno zabiti klin suradnji desnog centra i manjina, ali da inicijativu koju predvode Markić i Đapić ne smatra ozbiljnom. – Ja sam skeptičan kada o manjinskim pravima govore gospodin Đapić i Markić, bez namjere da ih vrijeđam.

Ono što je postala tema kao zajednička inicijativa gospođe Markić i Đapića, nije točno. Što se tiče ovoga što je rekao gospodin Milošević, slažem se da bi to bilo smanjenje stečenog prava nacionalnih manjina. Ali, apsolutno je legitimno pokušati zabiti klin između Vlade desnog centra i nacionalnih manjina. Zato što se desni centar ne zalaže dovoljno za njih, rekao je Bauk. Ipak, Bauk je dodao da su nacionalne manjine nekoliko puta prevarene od strane njihovih predstavnika.

– Prevara nacionalnih manjina je manja od ove HNS-ove prevare, ali mislim da se predstavnici nacionalnih manjina ne zalažu dovoljno za njihova prava, smatra Bauk. Saborski zastupnik Mosta Robert Podolnjak napomenuo je kako je najvažnije “da manjine ne smiju igrati ulogu arbitra u sastavljanju parlamentarne većine”.

– Ne možemo govoriti o referendumu jer još ne znamo što bi on značio i kako bi izgledao. Od 92. godine imali smo različite modele i mijenjali zakon svakih nekoliko godina. Zastupnici srpske nacionalneodne manjine su, koliko je meni poznato, također tražili izmjene zakona. Mislim da je ovo pitanje ustavne pozicije i položaja zastupnika nacionalnih manjina. 2008. sam u znanstvenom radu rekao da nije primjerena uloga zastupnika manjina kao arbitara u formiranju Vlade, rekao je Podolnjak.

Ministar uprave Lovro Kuščević (HDZ) rekao je da nema države u okruženju koja ovoliko štiti nacionalne manjine, ali također smatra da bi izborni zakon mogao biti bolji.

facebook komentari

Nastavi čitati