Pratite nas

Priče

Kad umire čovjek, zemlja postaje teža i dublja za još jednu ranu

Objavljeno

na

Prije polaska na Rat Svebor se dogovorio da mu Stanula pričuva Tješidruga, a ako se ne vrati za deset dana, Palunko ga je trebao dovesti do Tajana. Svebor se stoga u zoru zaputi prema Briješkoj luci u kojoj mu bi privezan čun. S visine promatraše otočiće u Malome moru te mu se prije svanuća činjaše poput stopa Stribora, staroga boga vjetra i šume, čiji otisci bijahu zeleni i mokri kako bi na njima mogli niknuti luzi i gaji. Ruke kao da ne bijahu njegove.

Deset dana nije dohvatio vesla, čas zbog juga, čas zbog studeni, no snaga mu se u mišice brzo povrati. Na Tajanu ga iščekivaše nasmijani Palunko, a u naručje mu skoči Tješidrug. Palunko se oćutje suvišnim te se brzo otisne od otočića, a Tješidrug i Svebor doveslaše do Briješke luke i krenuše kozjim stazama prema Dubravi. Istodobno Majstor Radovan i Kalojanis ribaše oko Kosmača, a Boljehna trijebljaše pancetu koju je Vuka namijenila mališanu. „Ostavi se pancete! Samo stojiš doma i činiš štetu!“ srdito će Vuka. „Hvata me neka boljetica, ćutin se slabo!“ nehajno će Boljehna i otpije čašicu vina. „Kakvo si ti muško kad ti je dobra samo ta kvasina od Miljenka ispod Ćućina?

Dobro mi je ćaćko Vukoje govorio: ‘Vuke, o Vukana, ostavi se Boljehne Sparagovića! Njemu se ne hoće ni šparoga pred dvoron brat, a kamoli štogod ino činjet.’ Ti si kako neko muško, a vazda te boli glava.“ „Što si hotjela, to si i dobila. Prikuči mi još i oni bronzin sa škojkan. I donesi orahovicu da preduhitrimo droboboljeticu.“ Gotovo istodobno pred kuću dođe Svebor sa sinom te dva ribara s Kosmača. „A popravi si mi se, moli! Vi ti otac somo ništor penso, pa ti zabije dat ist. Vidin jo da te no molo Stanijuola od Palunkota lipo ugojila! Somo nemuoj veće ist da te vi Droboboljehna ne ispeče umisto projca za Božić!“ veselo će Majstor Radovan. „Zar ste to ulovili divljega prasca?“ upita Boljehna koji je po običaju čuo ono što želi čuti. „Ulovila san ja krme iz svoga dvora koda nijesam znala kakovo je!“ bjesnila je Vuka. Sjedoše putnici i ribari te domaćini za večeru. Ispijaše vino s Crnoga otoka koje Kalojanisu pokloniše ribari koji su na putu za Ogigiju odlučili predahnuti u Vučini. „Lijep zimski dan uistinu, dragi moj Tješidruže! Ti si mi najdraži slušač.“ Tješidrug istom naćuli uši znajući da slijedi priča. Stanula mališana dosita najedaše, ali mu ne tkaše priča. „Vidiš, maleni, kad zimi između divljanja juga i bure nastupi jedan nenadani proljetni dan, govoraše naši stari, natmureni Had puštaše Perzefonu da ode na jedan dan na rodni otok.

Obično je to bivalo kad umiraše njezini odgojitelji iz djetinjstva. Smrtnici koji bi se napili vode iz Lete zaboravili bi sve ljude i krajeve koje za života poznavaše te je Perzefona molila Hada za dopuštenje da ih posljednji put pozdravi. Činio je on to veoma rado (ne bez razloga) te bi toga dana napio Posejdona. Bradata bi starina s trozubom od pijanstva zaboravila progoniti Helija te bi Sunce zasjalo ljetnim sjajem. Kad bi se Perzefona vratila u Podzemlje, Had je budio mamurnoga Posjedona koji bi zbog glavobolje još žešće bjesnio. Narod je za divljanje mora krivio Perzefonu nazivajući je strašnom vladaricom Podzemlja te joj je stoga na ispraćaj pred zimu dolazilo sve manje svite, dolazili su samo oni najodaniji, a i njih je doskora bilo više u Podzemlju nego na otoku. Vidiš, Tješidruže, da ne smiješ vjerovati ni božanskoj istini dok je ne provjeriš jer i najljepše zvuke lire more priguši, a nemarnu sviraču lako pukne struna te se poznata melodija posve izobliči.“ „Vidiš, Mali Gosparu od Utišenja, ol tih ti se besid ol tega Koljijanjca pamet lako pomuti, pa evo jo veće ne znon je mi vo prvi ili šiesti žmul vina. Ako ne znon, vazmen istinu kojo mi premi i sebi rečen da je prvo. Drž se ti mene i dobro će ti bit na zemji!“ veselo zaključi Majstor Radovan i namigne Vuki da Boljehni donese krpatur. „Velika staros’, velika slabos’!“ zaključi pospano Boljehna koji je neki dan napunio dvadeset i pet ljeta.

Dragi čitatelji, u ovih ste se sad već više od dvije godine svakotjednoga i nešto više od tri godine najmanje svakomjesečnoga druženja s mojim štivima u Hrvatskome slovu mogli uvjeriti da je ime kolumne Jezik naš hrvatski više radno (posljedica prvih mačića u obliku jezičnih savjeta) te da su u međuvremenu svakotjedna štiva postala mjestom ispreplitanja izmaštanih i stvarnih svjetova, svojevrsne kronike osobnoga kretanja tijela kroz prostor i ogledala duše suprotstavljena jezikoslovnim i općedruštvenim previranjima, a danas kad su mi s Otoka pristigle vijesti da se ondje gasi još jedna mala luč koja mi je obasjavala pute i laze, odmarala mi um i lagodila srcu, nekako i nemam snage za jezikoslovna i ina sporenja jer „kad umire čovjek,/svijet bi morao stati/i zadrhtati/težinom tuge,/dubinom bola“. Koliko li samo tih naizgled bezimenih neznanih junaka prođe zemljom gotovo neprimjetno, tek na svojemu kraju tiho spuste umorne kapke i s Haronom otplove na onu stranu Stiksa?

„Verba volant, scripta manent“, rado mi je govorio jedan bili barba iza kojega će ostati (kad ga Bog odluči pozvati sebi da mu čini društvo, a čini se da mu ponestaje dobroga društva) i štošta zapisanoga i još više upamćenoga jer nisam jedini dječak kojega je učinio sretnim. (I u uspomene je lakše utisnuti događaje, nego riječi letušte.)Tko li će ga gore dočekati, pitam se, jer je uistinu zaslužio da mu Onaj Gori s Velon Beraston Broduon otare svaku suzu s očiju? Hoće li mi pozdraviti nonota Tonija, nonu Plačidu, barba Stipu, Pinota i Mikicu, tete Mariju i Marijetu i hoću li ih ja još jednom vidjeti? Hoću li uopće zaslužiti da ih ikad više vidim? Ne mogu s njim popričati, stoga mu pišem jer mi rekoše da je u snu dozivao i moje ime. Tako bih se rado i danas skrio iza njegovih skuta jer mi se često čini da sam i njega i sve gore spomenute iznevjerio, da sam izgorio u nekim svojim nemirima zavaravajući se kako je mir moguć barem u svijetu knjiga, daleko od ljudi. Skutrio bih se uza nj jer znam da bi izvadio čarobni galetin iz špaga, otvorio vrata svojega doma i rekao mi: „Uđi, Dome, mir s tobom.“

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 16. siječnja 2015.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati