Kad umire čovjek, zemlja postaje teža i dublja za još jednu ranu

0

Prije polaska na Rat Svebor se dogovorio da mu Stanula pričuva Tješidruga, a ako se ne vrati za deset dana, Palunko ga je trebao dovesti do Tajana. Svebor se stoga u zoru zaputi prema Briješkoj luci u kojoj mu bi privezan čun. S visine promatraše otočiće u Malome moru te mu se prije svanuća činjaše poput stopa Stribora, staroga boga vjetra i šume, čiji otisci bijahu zeleni i mokri kako bi na njima mogli niknuti luzi i gaji. Ruke kao da ne bijahu njegove.

Deset dana nije dohvatio vesla, čas zbog juga, čas zbog studeni, no snaga mu se u mišice brzo povrati. Na Tajanu ga iščekivaše nasmijani Palunko, a u naručje mu skoči Tješidrug. Palunko se oćutje suvišnim te se brzo otisne od otočića, a Tješidrug i Svebor doveslaše do Briješke luke i krenuše kozjim stazama prema Dubravi. Istodobno Majstor Radovan i Kalojanis ribaše oko Kosmača, a Boljehna trijebljaše pancetu koju je Vuka namijenila mališanu. „Ostavi se pancete! Samo stojiš doma i činiš štetu!“ srdito će Vuka. „Hvata me neka boljetica, ćutin se slabo!“ nehajno će Boljehna i otpije čašicu vina. „Kakvo si ti muško kad ti je dobra samo ta kvasina od Miljenka ispod Ćućina?

Dobro mi je ćaćko Vukoje govorio: ‘Vuke, o Vukana, ostavi se Boljehne Sparagovića! Njemu se ne hoće ni šparoga pred dvoron brat, a kamoli štogod ino činjet.’ Ti si kako neko muško, a vazda te boli glava.“ „Što si hotjela, to si i dobila. Prikuči mi još i oni bronzin sa škojkan. I donesi orahovicu da preduhitrimo droboboljeticu.“ Gotovo istodobno pred kuću dođe Svebor sa sinom te dva ribara s Kosmača. „A popravi si mi se, moli! Vi ti otac somo ništor penso, pa ti zabije dat ist. Vidin jo da te no molo Stanijuola od Palunkota lipo ugojila! Somo nemuoj veće ist da te vi Droboboljehna ne ispeče umisto projca za Božić!“ veselo će Majstor Radovan. „Zar ste to ulovili divljega prasca?“ upita Boljehna koji je po običaju čuo ono što želi čuti. „Ulovila san ja krme iz svoga dvora koda nijesam znala kakovo je!“ bjesnila je Vuka. Sjedoše putnici i ribari te domaćini za večeru. Ispijaše vino s Crnoga otoka koje Kalojanisu pokloniše ribari koji su na putu za Ogigiju odlučili predahnuti u Vučini. „Lijep zimski dan uistinu, dragi moj Tješidruže! Ti si mi najdraži slušač.“ Tješidrug istom naćuli uši znajući da slijedi priča. Stanula mališana dosita najedaše, ali mu ne tkaše priča. „Vidiš, maleni, kad zimi između divljanja juga i bure nastupi jedan nenadani proljetni dan, govoraše naši stari, natmureni Had puštaše Perzefonu da ode na jedan dan na rodni otok.

Obično je to bivalo kad umiraše njezini odgojitelji iz djetinjstva. Smrtnici koji bi se napili vode iz Lete zaboravili bi sve ljude i krajeve koje za života poznavaše te je Perzefona molila Hada za dopuštenje da ih posljednji put pozdravi. Činio je on to veoma rado (ne bez razloga) te bi toga dana napio Posejdona. Bradata bi starina s trozubom od pijanstva zaboravila progoniti Helija te bi Sunce zasjalo ljetnim sjajem. Kad bi se Perzefona vratila u Podzemlje, Had je budio mamurnoga Posjedona koji bi zbog glavobolje još žešće bjesnio. Narod je za divljanje mora krivio Perzefonu nazivajući je strašnom vladaricom Podzemlja te joj je stoga na ispraćaj pred zimu dolazilo sve manje svite, dolazili su samo oni najodaniji, a i njih je doskora bilo više u Podzemlju nego na otoku. Vidiš, Tješidruže, da ne smiješ vjerovati ni božanskoj istini dok je ne provjeriš jer i najljepše zvuke lire more priguši, a nemarnu sviraču lako pukne struna te se poznata melodija posve izobliči.“ „Vidiš, Mali Gosparu od Utišenja, ol tih ti se besid ol tega Koljijanjca pamet lako pomuti, pa evo jo veće ne znon je mi vo prvi ili šiesti žmul vina. Ako ne znon, vazmen istinu kojo mi premi i sebi rečen da je prvo. Drž se ti mene i dobro će ti bit na zemji!“ veselo zaključi Majstor Radovan i namigne Vuki da Boljehni donese krpatur. „Velika staros’, velika slabos’!“ zaključi pospano Boljehna koji je neki dan napunio dvadeset i pet ljeta.

Dragi čitatelji, u ovih ste se sad već više od dvije godine svakotjednoga i nešto više od tri godine najmanje svakomjesečnoga druženja s mojim štivima u Hrvatskome slovu mogli uvjeriti da je ime kolumne Jezik naš hrvatski više radno (posljedica prvih mačića u obliku jezičnih savjeta) te da su u međuvremenu svakotjedna štiva postala mjestom ispreplitanja izmaštanih i stvarnih svjetova, svojevrsne kronike osobnoga kretanja tijela kroz prostor i ogledala duše suprotstavljena jezikoslovnim i općedruštvenim previranjima, a danas kad su mi s Otoka pristigle vijesti da se ondje gasi još jedna mala luč koja mi je obasjavala pute i laze, odmarala mi um i lagodila srcu, nekako i nemam snage za jezikoslovna i ina sporenja jer „kad umire čovjek,/svijet bi morao stati/i zadrhtati/težinom tuge,/dubinom bola“. Koliko li samo tih naizgled bezimenih neznanih junaka prođe zemljom gotovo neprimjetno, tek na svojemu kraju tiho spuste umorne kapke i s Haronom otplove na onu stranu Stiksa?

„Verba volant, scripta manent“, rado mi je govorio jedan bili barba iza kojega će ostati (kad ga Bog odluči pozvati sebi da mu čini društvo, a čini se da mu ponestaje dobroga društva) i štošta zapisanoga i još više upamćenoga jer nisam jedini dječak kojega je učinio sretnim. (I u uspomene je lakše utisnuti događaje, nego riječi letušte.)Tko li će ga gore dočekati, pitam se, jer je uistinu zaslužio da mu Onaj Gori s Velon Beraston Broduon otare svaku suzu s očiju? Hoće li mi pozdraviti nonota Tonija, nonu Plačidu, barba Stipu, Pinota i Mikicu, tete Mariju i Marijetu i hoću li ih ja još jednom vidjeti? Hoću li uopće zaslužiti da ih ikad više vidim? Ne mogu s njim popričati, stoga mu pišem jer mi rekoše da je u snu dozivao i moje ime. Tako bih se rado i danas skrio iza njegovih skuta jer mi se često čini da sam i njega i sve gore spomenute iznevjerio, da sam izgorio u nekim svojim nemirima zavaravajući se kako je mir moguć barem u svijetu knjiga, daleko od ljudi. Skutrio bih se uza nj jer znam da bi izvadio čarobni galetin iz špaga, otvorio vrata svojega doma i rekao mi: „Uđi, Dome, mir s tobom.“

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 16. siječnja 2015.

facebook komentari