Pratite nas

Kolumne

Do kada ćemo nijemo gledati ubijanje hrvatskoga Vukovara

Objavljeno

na

Na današnji dan umirali su ljudi jer su bili Hrvati, ubijen je Vukovar jer je bio hrvatski, razoren je kamen na kamenu jer je to bila zemlja – Hrvatska. S Vukovarom je tada umirala i Europa kao ideal. To je učinila Srbija pred očima cijeloga svijeta. Državna politika koja ne polazi od te činjenice prema Srbiji i svijetu i u uređenju današnjih društvenih odnosa u Hrvatskoj – ruga se žrtvi, a pogotovo hodajući u Koloni.

vukovar kolažGolema većina sudionika, svi oni koju su potrošili svoj novac i došli danas u Vukovar zapravo su tu kako bi poslali poruku da je hrvatski narod, a posebno oni osobno – još uvijek živ, da postoji, da štuje svoj identitet i uspomene. Međutim to su samo desetine tisuća Hrvata, pojedinaca, koji, kad se vrate iz Vukovara, moraju rješavati nešto drugo, svakodnevnije, važnije, moraju odgovarati na nijema ili otvorena pitanja svoje djece, obitelji, rodbine i prijatelja u pukom preživljavanju. Vukovar će ostati zauvijek tu negdje, ali pitanja zbog kojih postoji Kolona sjećanja preseliti će se na Pantovčak, na Markov trg, o njima će odlučivati Ivo Josipović, Vesna Pusić, Tomislav Karamarko, Milorad Pupovac i Vesna Pusić.

Gledat ćemo kako Ivo Josipović bez imalo srama govori o krahu međunarodnog prava kome je svim svojim nastojanjima s Pantovčaka silno pridonosio, gledat ćemo ga kako besramno kao predsjednik Republike Hrvatske u ovome bijednom igrokazu govori kako bi trebalo tražiti da «međunarodni sud u Haagu» preispita svoju odluku o puštanju Šešelja na slobodu», gledat ćemo Vesnu Pusić kako izražava «sućut srpskom narodu» zbog Šešeljevoga ponašanja, dok istovremeno njegovoga stvarnoga gazdu, državu Srbiju, državnom politikom Republike Hrvatske nastoji bezuvjetno osloboditi od odgovornosti za zlo koje je počinila ismijavajući na taj način uz sve ostalo i načela međunarodnoga poretka.

Čovjek ne može upravo danas dok gleda golemu kolonu dobrih, poštenih, ponosnih ljudi, koji nemaju nikakvoga drugoga načina pokazati javni stav, nego trošenjem svojih mirovina, plaća, ušteđevina i vremena, kako koračaju putevima smrti ulicama Vukovara, kako pokušavaju oživjeti prkos, inat, kako pokušavaju nijemo poslati poziv u pomoć i danas kao i nazad 23 godine, samo ovaj put za – spas istine i ponosa, ne zastati pred činjenicom da se Vukovar i danas ubija kao i 1991. godine.

Smije li se u silnim pozivima na ”dostojanstvo”, ”pijetet”, ”jedinstvo” koje izgovaraju i emitiraju ljudi svih pripadnosti, od onih najpoštenijih do zločinaca koji su kao životinjska horda tada ulazili u Vukovar, nasjesti na patetiku, na prašinu u oči o ”zajedništvu”, ”gradu heroju”, ”ljubavi i praštanju, a ne mržnji”, smije li se zapravo poći tim putem i – kamo on vodi?

Idemo redom.

Prvo priča o – herojstvu. Grad ni esencijalno ni formalno ne može biti – heroj. Ako je Grad heroj, onda herojstva nema, gubi svoj smisao, postaje obična stilska figura, koju kao i svaku kniževnost od pamtivjeka smije svatko tumačiti na svoj način. I biti u pravu. Ako je Grad heroj, onda u Hrvatskoj danas svaki sudionik životinjske horde sa slika, svaki zločinac, može računati na udio u tom herojstvu jer ih većina danas živi u Vukovaru i okolnim mjestima. Kao i u svemu važnom u Hrvatskoj, i o tome je formirana i postoji dijametralno suprotna službena ”istina”.

Ako je Grad heroj, onda je posve normalno da tko god hoće, tko god nema karaktera, časti, tko god ima bilo kakvu promotivnu mogućnost, proglasi – sebe herojem. Samo ga netko od nevidljivih planera najavi Stankoviću, pozove se EPH, da se mig Radmanu, promoviraju ga a nakon nekoliko godina osvane u Vladi ili na Pantovčaku. I ne možete to argumentirano osporiti, jednostavno zato što ne postoje kriteriji – herojstva. A i nemate gdje. Tako je Matić postao heroj, onda je posve normalno da je Bojan Glavašević heroj, što će okačiti na državnu zgradu kazališta Ivana pl Zajca njegov opskurni intendant i nadležna ministrica Zlatar Violić. Ako je Grad heroj, onda u njemu ni jedan ljudski postupak ne može biti individulan, osoban, poseban, jer valjda je jasno baš svakome da, ako je sve posebno, onda nije ništa posebno. Jednako kako ni jedan liječnik, ma sa kakvim se izazovima susreo u tadašnjoj ratnoj bolnici nije heroj, jednako kako novinar tadašnjega ratnoga radija ne može biti heroj, jer nije on činio ništa nadnaravno, jednako kako nije bilo herojstvo – biti zarobljen niti poginuti od neke od milijun granata. Herojstvo je i tada u takvim okolnostima pripadalo rijetkima. Zbog toga i jest herojstvo, univerzalni pojam i sadržaj pred kojim se klanja cijeli svijet. Herojstvo je svaki dan izlagati svoj život i penjati se na pedeset metara visoki i razoreni Vodotoranj, stavljati hrvatsku zastavu kao simbol i znak žive obrane. Ali, u današnjoj Hrvatskoj nitko ne zna kako se zvao taj mladić! Znamo li tko je Ivica Ivanika? Nikad čuli.

U prijevodu, jedini uvjet za službeno herojstvo je uvaliti se u državnu strukturu, preuzeti moć u ruke i – proglašavati što tko hoće. Već tjedan dana kao priprema Godišnjice pada Vukovara, gledamo i slušamo Šešelja, Matića, Glavaševića na televiziji, zatim Josipovića i Vesnu Pusić. Svi promotivni napori i pripreme ove godišnjice stavljeni su u funkciju veličanja certificiranoga lažova Predraga Matića i ”herojstva” sina pokojnoga Siniše Glavaševića. Uz to slikom i prilikom se, naslikavajući ljudsku kreaturu Šešelja po Beogradu, kako glavinja pušten s lanca i bez skrbi gospodara, pokušava hrvatskome narodu pokazati kako je današnja Srbija sasvim drugačija od one ”Šešeljeve”.

Može li netko upravo danas zaboraviti sliku uplakane krhke djevojčice u koloni dok iza nje odzvanja životinjski zov na klanje, koje nije bilo samo pjesma i kojemu je svjedočila svojim djetinjim očima? Je li možda herojstvo nastaviti život nakon tih slika u djetinjim očima i svakodnevno mirno prolaziti pored ljudi koj su ti tada to uradili?

Skrećući pozornost na, iz više razloga, upravo sada puštenoga Šešelja i hineći državničku zabrinutost, masku kakvu stalno nosi Ivo Josipović, a koju posve idiotski, bez ikakve distinkcije ili alternativnog razuma, slijedi Kolinda Grabar Kitarović koja očekuje da se ”srbijanski državni vrh ogradi!!!” od Šešeljeva režanja, zapravo se dodatno nadvija – najgušća magla nad Vukovar. Je li tim ljudima jasno da je pozivanje na ”ograđivanje” od Šešelja, na ”sankcioniranje Šešelja”, ”preispitivanje međunarodnoga prava”, zapravo – namjerno sračunati spasonosni apel Srbiji danas, da usprkos što nije ni malo drugačija nego devedesetih, pošalje poruku da – jeste. Jer eto, Šešelj je kriv za sva ta zla!!! Taj apel u biti silno treba današnjoj hrvatskoj vlasti, Srbiji nije bitan jer se ona ne osvrće na probleme hrvatskoga državnoga vrha u ostvarivanju međunarodne obveze – amnestiranja Srbije od zla i preuzimanja nove povijesne hipoteke na hrvatski narod.

Perverzna je oholost promotora ”jednakosti u zlu, bezumlju, mržnji’‘ kojom se Hrvatsku u Hrvatskoj i u svijetu drži vezanu, razapetu, osuđenu bez ikakvoga naravnoga sudišta. Jedan cijeli rat i jedna dugogodišnja državna zločinačka politika predstavlja se doslovno kavanskom tučnjavom dva zločesta tipa posve izjednačene civilizacjske odgovornosti. Takvu državnu politiku vodi današnja vlast u Hrvatskoj.

Danas nema klanja, silovanja, paljenja, rušenja, nema bezumnika – jer Srbija nema uvjete za uspjeh na taj način. Zato se pristupa istim ciljevima na drugi način, i to upravo pričama i politikom o ”mržnji i ljubavi”, ”oprostu”, ”suradnji”, ”jedinstvu”, ”toleranciji”, ”suživotu”, ”nacionalnim pravima”, ”suočavanju sa prošlošću”, ”demokraciji”, ”europskim integracijama”, a Šešelja se i dalje drži na podužemu lancu ovoga puta kako bi se svalila krivnja na njega i pokazalo kako su stvarni kreatori novoga ruha jednake zločinačke politike – dobri i dragi susjedi, normalni ljudi i Europejci! Ciljeve ondašnje velikosrpske politike koja je krahirala vojno, danas revnosno ostvaruje hrvatski državni vrh. Između ostaloga i Kolonom sjećanja!

Sjeća li se netko da je Srbija odustala od agresije na Hrvatsku?

Zašto se mizernom Šešelju daju svake večeri udarne minute centralnih dnevnika, a istovremeno se šuti na daleko opasnije izjave i to dvostruko ponovljene, od strane poglavara SPC-a koji otvoreno negira hrvatsku državnost i suverenost Republike Hrvatske? Tko smije vjerovati u kredibilitet i iskrenost ljudi koji tako vode hrvatsku Državu i pozivaju na odavanje počasti žrtvi Vukovara? Je li se vjerovanje tim ljudima smije više nazvati glupošću ili to jednostavno moramno nazvati – namjernim neprijateljstvom prema vlastitoj zemlji i narodu?

Može li se danas u Kolonu sjećanja okupiti hrvatski narod iz tisuća svojih svakodnevnih kolona i stati iza Predsjednika i državnoga vrha, ako zna da ne postoji ni minimum sumnje da je taj čovjek i njegovi suradnici učinio sve što je mogao i smio da zločinci ne budu kažnjeni, da se redefinira i podupre na sve načina zločinačka politika koja je kreirala mržnju i poslala životinje na ulice Vukovara, koja je neke od životinja iz horde sa svih svjetskih televizija što pjeva o ”hrvatskom mesu i klanju” namjestila u – hrvatsku policiju danas a njihove lidere u Sabor, desetine državnih institucija, pa čak i u upravu Dokumentacijskoga centra za istraživanje Domovinskoga rata? Kakve je razlika je li se netko zove Višnjić ako je bio neprijateljski obavještajac o čemu su objavljeni neopozivi dokumenti, ili recimo – Savo Štrbac?

Govoriti danas, na današnji dan kako je naše sjećanje, tragediju, slike koje ni jedan pristojno human čovjek nikada neće zaboraviti, izazvala ”mržnja”, ”bezumlje”, ”agresor”, sramotni je pokušaj, a nažalost sve uspješniji – udara na zdrav razum običnog čovjeka.

Mržnju je netko kreirao, osmislio. Mržnju nacionalnh razmjera. Mržnja nije karakteristika naroda, nikada se ne može pripisati cijelom narodu iako cijeli narodi mogu biti sudionici zla i zločina ako ih vodi državni vrh čiji su ciljevi neljudski, necivilizirani i nelegalni, a političke metode utemeljene na laži i prevarama čitavih generacija. Kao što je slučaj sa Srbijom od osamdesetih do danas, Njemačkom, Italijom i Japanom krajem tridesetih godina prošloga stoljeća, kao što je puna povijest takvoga ponašanja gotovo svih najvažnijih današnjih država svijeta. Pojedinci postaju žrtve indvidualne mržnje tek onda kada njihove države ne žele preuzeti odgovornost za zlo koje su počinile i izazvale. Da je jedan jedini hrvatski Srbin, čak i netko od onih koji su do lakata bili u zločinu protiv hrvatskoga naroda stradao, bio žrtva osvete, bilo čega u Hrvatskoj nakon rata, što bi po svim naravnim zakonima običnoga čovjeka bilo normalno očekivati nakon toliko učinjenoga zla, svih ovih poslijeratnih godina – imalo bi smisla upozoravati na mržnju. Nije li bezobrazluk do neba, bez usporedbe, iz srpskih redova, iz ‘‘antifašističkih” krugova, sa Pantovčaka i Markova trga – hrvatski narod upozoravati na mržnju, fašizam, a istovremeno razvijati i štititi toliko puta dokazano zlo i njegove nositelje? Ako bi nešto upravo Vukovar trebao simbolizirati i biti svojvrsna ispovjedaonica hrvatskome narodu a pogotovo njegovoj politici, onda je to svijest o vrhunskim vrednotama i dostojanstvu u najtežim trenutcima borbe za opstanak. I savladavanju mržnje kao odgovora na pretrpljeno zlo.

Ono što se dogodilo Hrvatskoj 1991. godine nije kreirala niti učinila nikakva mržnja, niti bezumlje, niti bezumnici. To je osmislio zločinački mozak srpske nacionalne države. To je autentična i eksplicitna zločinačka politika i po svim univerzalnim načelima na kojima počiva suvremeni svijet – to je ultimativno kažnjivo. Onaj tko ne želi, tko neće, tko amnestira kreatora i sljednika takve politike sudionik je u zločinu. I točka!

Zato je jedino istinsko sjećanje, jedino istinsko jedinstvo, jedino istinsko dostojanstvo moguće ostvariti na – istini. Na pravdi. Na pravednosti. A to je posao države, ne stotina tisuća ljudi koji danas koračaju ulicama Vukovara. To je posao Ive Josipovića, Vesne Pusić, za to se kandidira Grabar Kitarović ili Milan Kujundžić. To nitko, ni jedan sudionik današnje Kolone jednostavno ne može niti u konačnici – smije pokušati ostvariti. To je granica s pojmom osveta.

Josipović je učinio apsolutno sve da nestane istina, nagradio je svakoga tko ju je uspješno prikrio, učino je apsolutno sve da srpska država koja je poslala životinje iz slika ulaska u hrvatski Grad ostane nekažnjena, da ta politika samo ”neošešeljena” ostane živa i efikasna.

Dakle, o kakvoj to on, o kakvoj to oni koji ga slijede, koloni, sjećanju, dostojanstvu, pijetetu, jedinstvu govore? Zovu li nas oni to, zovu li cijeli svijet koji ima te slike pred očima – na bezuvjetni zaborav i oprost kreatorima i sljedbenicima zločinačke politike? To je posve neupitno.

Zato ga se ne samo ne smije slijediti, već mora apsolutno kazniti na sve legalne i legitimne načine koji preostaju jednom narodu. Ako s druge strane Kitarović i Kujundžić ne vide kako je za jedinstvo nužan običan ljudski i društveni preduvjet – onda neka nam se ne predstavljaju kao alternativa. Pozivi na borbu protiv mržnje ne mogu se utemeljiti na primjerima osobnoga oprosta najtežih žrtava, jer kako je god individualni oprost veličanstven znak duha jednoga čovijeka, ne smije se na njemu graditi državna politika. Državna politika onima koji ne žele zatražiti oprost, ne smije omogućiti kreiranje političke ideje. Jer u njoj je zlo koje drži za vrat ne samo sjećanje na žrtvu, nego i cijelo hrvatsko društvo.

 Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Susreti Istoka i Zapada od Istre, Rijeke, Dalmacije, …, sve do Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

U Barcoli, predgrađu Trsta, prije desetak je dana završena Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata na svijetu na kojoj je nastupilo preko dvije tisuće posada, među njima, kako navodi izvjestitelj televizije koja sebe naziva hrvatskom, i one iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

I dok je poznato zašto patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u svojim blagdanskim čestitkama, koje sve pršte od riječi mira i ljubavi, onako usput komada Hrvatsku na Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju, pa i tako podnošljivo mu umanjenu Hrvatsku – jer on je poput njegovih prethodnika neizostavni dionik, štoviše udarna pest svih srpskih memoranduma, pisanih ili nepisanih – ostaje ipak nepoznanicom zbog čega se djelatnik tzv. HTV-a upustio u irinejsko seciranje hrvatskog priobalja.

Je li podlegao domaćoj atmosferi u kraju u kojem se skrasilo mnoštvo optanata iz tih dijelova Hrvatske koji su radije izabrali živjeti u Italiji nego u komunističkom “raju”? Ili pak svjesno provocira zaražen u krugovima svoga ceha pomodnom šprajcovskom zlobom? Ili je u njegovu oduševljenom javljanju jednostavno došao do punog izraza Hrvatima svojstven podanički mentalitet, pogotovo kad se nađu u tuđinskom okruženju? Štogod bilo, duh “titoističke danuncijade” itekako je živ u studiju HTV-a smještenom u kulturnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvatskog primorja, ili kako tamo radije kažu – Kvarnera!

U tom je gradu stasala “pariška komuna” sa Zapada uvezenog fašizma (tzv. riječka danuncijada), da bi se na njezine temelje nakalemio još okrutniji, s Istoka ucijepljeni komunistički titoizam – pobjednik u prošlostoljetnom sukobu između ta dva revolucionarna totalitarizma koji je ostavio za sobom nepregledne rijeke mrtvih i nezaliječene rane u dušama živih. Toliko su se pobornici tih dviju mržnjom napajanih ideologija među sobom mrzili da nisu stigli ni primijetiti kako su toliko jedni drugima nalik da ih je teško razlikovati. U jednome su ipak složni – ne podnose hrvatstvo ni u kom obliku! I zato su suglasni da ga treba – ako ne iskorijeniti, onda barem staviti u zapećak. Izvjestitelj HTV-a, svjestan toga ili ne, uspješan je proizvod tog udruženog pothvata.

Da projekt “titoističke danuncijade” nema uspjeha samo na tzv. Kvarneru, uvjerljivo pokazuje osvrt na susjednu Istru. Taj se dio Hrvatske našao u sastavu matice temeljem istih povijesnih događaja uslijed kojih su se istočni dio Srijema do Zemuna i Boka kotorska našli izvan nje. Posljedica je to – s jedne strane pobjede staljinista nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su napredovali brže od zapadnih saveznika – a s druge primjene kriterija etničke većine. Na krajnjem hrvatskom istoku i jugu to su bili pravoslavni Srbi i Crnogorci, a u Istri Hrvati i Slovenci. Pri tom je tada ključnu ulogu u utvrđivanju etničke većine u Istri odigrao hrvatski svećenik Božo Milanović, a ne netko poput srpskog dvorskog političara Nikole Pašića koji se nije pretrgao u borbi za te krajeve nakon Prvog svjetskog rata (mada je i tada na snazi bio isti kriterij) bojeći se da bi u novoj zajedničkoj državi moglo biti više katolika (jer već ih je bilo 40%) nego pravoslavaca.

Zanimljivo je i kako je etnički sastav na navedenim rubnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora također posljedica jednog povijesnog događaja, samo odigranog nekoliko stoljeća ranije – prodora Osmanlija u kršćansku Europu. I dok je od Turaka tek oslobođeni Srijem naseljen Srbima pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića, mnoštvo toponima, ponajprije nazivi zaselaka, upućuju da su, bježeći pred turskim zulumom, u Istri svoj novi dom našli Hrvati uglavnom s prostora Dalmacije i Hercegovine (iako ih je u Istri, za razliku od Srba u Srijemu, tamo bilo i prije, ali nedovoljno da budu većina). Tako ćemo na najvećem hrvatskom poluotoku zateći Kožule, Mandiće, Prkačine, ali i Tudore, Marušiće, Udovičiće, Marase … U mnogih je ostala i obiteljska predaja o porijeklu (primjerice Korado Korlević, poznati astronom iz Višnjana, spominje da su njegovi predci došli s područja podno Dinare). Uzme li se u obzir i novije naseljavanje Hrvata iz Slavonije i Bosne uslijed nepovoljnih ratnih i ekonomskih prilika, Istra u genetskom smislu doista postaje “Hrvatska u malom”. No, zašto se ta “Hrvatska u malom” tako tvrdokorno opire gotovo svemu što Hrvate čini Hrvatima? Čini se da ono što je uspijevalo Jurju Dobrili, Matku Laginji i ostalim vrijednim hrvatskim preporoditeljima u doba opismenjavanja – očuvati nacionalnu svijest naraštaja istarskih hrvatskih ljudi unatoč snažnom pritisku talijanizacije – s današnjim njihovim, formalno pismenim potomcima ide daleko teže. I kroz stoljeća neki tamošnji rodom Hrvati nisu uvijek uspijevali odoljeti primamljivom zovu asimilacije u privilegirani talijanski korpus (primjer je predak olimpijskog pobjednika iz Londona, nositelj prezimena zabilježenog kao Cernogoraz, moguće daleki rođak žrtve Udbe, Hercegovca Stjepana Crnogorca). Danas, međutim, ovi “pismeni” nalaze u starim arhivima kako im izvorno prezime nije Cerovac nego Zerovaz, nije Žužić, nego Xusich, nije Paštrović, nego Pastrovicchio … Ta pošast se ne zaustavlja samo na razini pojedinaca pa po istome obrascu nisu Istrani, nego su Istrijani, niti su Puljani nego su Puležani, baš kako su i u gradu HTV-ovog glasnika s Barcolane sve više Fjumani. Tko zna, možda je i lokalitet kojeg austrijski popis stanovništva Istre iz 1910. godine bilježi kao Pisdizza, a koji se po svoj prilici odnosi prije na uvalu nego na rt, također izvorno talijanski? Kako god bilo, dojam je da je tamo sve otišlo u tri pisd…, pardon, u tri ćoška (jer moramo ostati fini na Kamenjaru i kad nas u druge vode vuče). A u kuću koja stoji na tri ćoška lako se, kao svoj na svoje, uselio zloduh “titoističke danuncijade”, odakle i klanjanje tom komunističkom p(r)obisvijetu.

U nabrajanjima HTV-ovog izvjestitelja s tršćanske jedriličarske regate i srpsko-pravoslavnog patrijarha-čestitara jedna je točka zajednička – Dalmacija, ili kako ju karakterizira novoustoličeni episkop dalmatinski Nikodim Kosović – mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. U pristupnom govoru izrazio je nadu da će biti dostojan svojih prethodnika, među kojima je i jedan imenom također Nikodim, ali prezimenom Milaš. Taj je ostao u sjećanju kao predani zagovornik susreta Istoka i Zapada na tim prostorima, budući su se oni susreli i u njemu samom (majka mu je bila Talijanka). Preminuo je 1915. godine, upravo u godini susreta Istoka i Zapada kakvog je sanjao, uobličenog u tajnom Londonskom ugovoru – engleskom mamcu za ulazak Kraljevine Italije u rat na strani Antante kojim se Dalmacija imala podijeliti između Italije i Srbije. Susret Istoka i Zapada po mjeri SPC-a nastavit će se i za Drugog svjetskog rata pri čemu će se protegnuti dublje u unutrašnjost – na istočnu Liku i zapadnu Bosnu. Otrićkim sporazumom iz 1941. godine fašisti (Zapad) postaju materijalna i logistička potpora četnicima-komunistima (Istok) u zvjerskom pogromu nad hrvatskim stanovništvom, ali i rušenju hrvatske države kao, neovisno o prevladavajućoj ideologiji, trajno nepoželjne geopolitičke činjenice. Zapadu je ona Istok, Istoku Zapad, a zapravo ju oba mogu podnijeti tek kao podijeljeni plijen u vidu istočnog komadićka Zapada i zapadnog “parčeta” Istoka. Plodonosna suradnja u iskorjenjivanju onih koji samim svojim postojanjem ometaju susret Istoka i Zapada nastavila se i kasnije odražavajući se u četničkim pokoljima u omiškom zaleđu, te selima vrgoračkog kraja. Nepodijeljenu potporu talijanskih fašista uživao je i zapovjednik četničke dinarske divizije u Kninu, svećenik SPC-a pop Momčilo Đujić, a na nju se nije mogao požaliti ni ne manje zloglasni mu kolega, pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak potječe od talijanske riječi za čekić – mazzola, kojim je navodno umlaćivao žrtve) kojeg je SPC 2005. godine proglasila svetim. Nije slučajno ni to što je dobar dio talijanskog oružja i streljiva nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine završio u rukama dotad suprotstavljenih im prosrpskih partizana, a ne formalnog im saveznika NDH čiju su vojnu nazočnost u svojoj zoni interesa sve vrijeme ograničavali uspijevajući u nakani da je učine simboličnom.

Žrtvom takvog poimanja susreta Istoka i Zapada pokazuje se danas i bl. Alojzije Stepinac. Točnije ne on – jer tamo gdje je sada zacijelo ima još više posla, nego što ga je imao dok je hodao zemaljskim poljanama – nego cijeli hrvatski vjernički puk koji se u njega uzda, budući se njegovo proglašenje svetim odgađa upravo pod tom firmom. Kako to obično biva u nadnacionalnim središtima moći, bez obzira na zakone, uloženi trud i dobru volju oko ravnomjerne raspodjele visokih položaja i dužnosti, u činovničkom aparatu na kraju prevladaju oni domaći, lojalni samom središtu. Takvi djeluju sukladno interesu sredine iz koje su potekli, a koji je počesto suprotstavljen onome periferije što je hrvatski narod ne jednom iskusio. U sjećanju mu je ostalo tragično iskustvo s Beogradom kao središtem nominalno višenacionalne zajednice ravnopravnih, a slično danas proživljavaju Hrvati u BiH sa Sarajevom u glavnoj ulozi. Teško da je drukčije stanje u vatikanskim hodnicima, jer tamošnjom kurijom ipak dominiraju Talijani. Bez obzira na svećenički poziv i odgoj u katoličkom duhu, kao ljudi od krvi i mesa oni nisu imuni na prepoznavanje talijanskih geopolitičkih interesa i na napast podleći kušnjama koje iz toga proizlaze. Jasnu artikulaciju tih interesa, među ostalim predstavlja i to što je Zadarska nadbiskupija i dan danas izravno podređena Rimu. Stoga ne bi bilo iznenađenje pokaže li se da se iza klopke za Stepinca krije tipična mletačka prijetvornost kakvu je hrvatski narod tijekom tegobne povijesti imao prilike gorko iskusiti – ovaj put u formi ekumenizma serviranog vodstvu koje se lako oduševljava svime što prema mjerilima ovog vremena dobro zvuči.

Kad bi za to postojala istinska volja s obje strane, pomirenje katolika i pravoslavnih rješavalo bi se hijerarhijski odozgo prema dolje, no za to bi trebalo pokazati odlučnost i preuzeti odgovornost. Puno je lakše spuštati domaće zadaće na vrući teren nižih razina, moguće i kao pogodnu izliku za neuspjeh. Pri tom pridavanje enormne važnosti SPC-u, tom “zločestom djetetu” pravoslavlja, u biti predstavlja tek postavljanje balvana pod jednu plemenitu i, uzevši u obzir znakove vremena u kojem živimo, nadasve pragmatičnu nakanu. Naravno, ima smisla da takvu inicijativu slijede i konkretni potezi na terenu, ali oni trebaju biti povučeni mudro i oprezno u skladu s dva tisućljeća taloženim iskustvom Katoličke crkve. U tu je svrhu od u Srba sustavno demoniziranog bl. Alojzija Stepinca kao ispružena ruka pomirnica sigurno pogodniji sv. Leopold Bogdan Mandić, a od sjevera Dalmacije kao prirodno mjesto susreta Istoka i Zapada njezin krajnji jug, njegova rodna Boka kotorska.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati