Do kada ćemo nijemo gledati ubijanje hrvatskoga Vukovara

1

Na današnji dan umirali su ljudi jer su bili Hrvati, ubijen je Vukovar jer je bio hrvatski, razoren je kamen na kamenu jer je to bila zemlja – Hrvatska. S Vukovarom je tada umirala i Europa kao ideal. To je učinila Srbija pred očima cijeloga svijeta. Državna politika koja ne polazi od te činjenice prema Srbiji i svijetu i u uređenju današnjih društvenih odnosa u Hrvatskoj – ruga se žrtvi, a pogotovo hodajući u Koloni.

vukovar kolažGolema većina sudionika, svi oni koju su potrošili svoj novac i došli danas u Vukovar zapravo su tu kako bi poslali poruku da je hrvatski narod, a posebno oni osobno – još uvijek živ, da postoji, da štuje svoj identitet i uspomene. Međutim to su samo desetine tisuća Hrvata, pojedinaca, koji, kad se vrate iz Vukovara, moraju rješavati nešto drugo, svakodnevnije, važnije, moraju odgovarati na nijema ili otvorena pitanja svoje djece, obitelji, rodbine i prijatelja u pukom preživljavanju. Vukovar će ostati zauvijek tu negdje, ali pitanja zbog kojih postoji Kolona sjećanja preseliti će se na Pantovčak, na Markov trg, o njima će odlučivati Ivo Josipović, Vesna Pusić, Tomislav Karamarko, Milorad Pupovac i Vesna Pusić.

Gledat ćemo kako Ivo Josipović bez imalo srama govori o krahu međunarodnog prava kome je svim svojim nastojanjima s Pantovčaka silno pridonosio, gledat ćemo ga kako besramno kao predsjednik Republike Hrvatske u ovome bijednom igrokazu govori kako bi trebalo tražiti da «međunarodni sud u Haagu» preispita svoju odluku o puštanju Šešelja na slobodu», gledat ćemo Vesnu Pusić kako izražava «sućut srpskom narodu» zbog Šešeljevoga ponašanja, dok istovremeno njegovoga stvarnoga gazdu, državu Srbiju, državnom politikom Republike Hrvatske nastoji bezuvjetno osloboditi od odgovornosti za zlo koje je počinila ismijavajući na taj način uz sve ostalo i načela međunarodnoga poretka.

Čovjek ne može upravo danas dok gleda golemu kolonu dobrih, poštenih, ponosnih ljudi, koji nemaju nikakvoga drugoga načina pokazati javni stav, nego trošenjem svojih mirovina, plaća, ušteđevina i vremena, kako koračaju putevima smrti ulicama Vukovara, kako pokušavaju oživjeti prkos, inat, kako pokušavaju nijemo poslati poziv u pomoć i danas kao i nazad 23 godine, samo ovaj put za – spas istine i ponosa, ne zastati pred činjenicom da se Vukovar i danas ubija kao i 1991. godine.

Smije li se u silnim pozivima na ”dostojanstvo”, ”pijetet”, ”jedinstvo” koje izgovaraju i emitiraju ljudi svih pripadnosti, od onih najpoštenijih do zločinaca koji su kao životinjska horda tada ulazili u Vukovar, nasjesti na patetiku, na prašinu u oči o ”zajedništvu”, ”gradu heroju”, ”ljubavi i praštanju, a ne mržnji”, smije li se zapravo poći tim putem i – kamo on vodi?

Idemo redom.

Prvo priča o – herojstvu. Grad ni esencijalno ni formalno ne može biti – heroj. Ako je Grad heroj, onda herojstva nema, gubi svoj smisao, postaje obična stilska figura, koju kao i svaku kniževnost od pamtivjeka smije svatko tumačiti na svoj način. I biti u pravu. Ako je Grad heroj, onda u Hrvatskoj danas svaki sudionik životinjske horde sa slika, svaki zločinac, može računati na udio u tom herojstvu jer ih većina danas živi u Vukovaru i okolnim mjestima. Kao i u svemu važnom u Hrvatskoj, i o tome je formirana i postoji dijametralno suprotna službena ”istina”.

Ako je Grad heroj, onda je posve normalno da tko god hoće, tko god nema karaktera, časti, tko god ima bilo kakvu promotivnu mogućnost, proglasi – sebe herojem. Samo ga netko od nevidljivih planera najavi Stankoviću, pozove se EPH, da se mig Radmanu, promoviraju ga a nakon nekoliko godina osvane u Vladi ili na Pantovčaku. I ne možete to argumentirano osporiti, jednostavno zato što ne postoje kriteriji – herojstva. A i nemate gdje. Tako je Matić postao heroj, onda je posve normalno da je Bojan Glavašević heroj, što će okačiti na državnu zgradu kazališta Ivana pl Zajca njegov opskurni intendant i nadležna ministrica Zlatar Violić. Ako je Grad heroj, onda u njemu ni jedan ljudski postupak ne može biti individulan, osoban, poseban, jer valjda je jasno baš svakome da, ako je sve posebno, onda nije ništa posebno. Jednako kako ni jedan liječnik, ma sa kakvim se izazovima susreo u tadašnjoj ratnoj bolnici nije heroj, jednako kako novinar tadašnjega ratnoga radija ne može biti heroj, jer nije on činio ništa nadnaravno, jednako kako nije bilo herojstvo – biti zarobljen niti poginuti od neke od milijun granata. Herojstvo je i tada u takvim okolnostima pripadalo rijetkima. Zbog toga i jest herojstvo, univerzalni pojam i sadržaj pred kojim se klanja cijeli svijet. Herojstvo je svaki dan izlagati svoj život i penjati se na pedeset metara visoki i razoreni Vodotoranj, stavljati hrvatsku zastavu kao simbol i znak žive obrane. Ali, u današnjoj Hrvatskoj nitko ne zna kako se zvao taj mladić! Znamo li tko je Ivica Ivanika? Nikad čuli.

U prijevodu, jedini uvjet za službeno herojstvo je uvaliti se u državnu strukturu, preuzeti moć u ruke i – proglašavati što tko hoće. Već tjedan dana kao priprema Godišnjice pada Vukovara, gledamo i slušamo Šešelja, Matića, Glavaševića na televiziji, zatim Josipovića i Vesnu Pusić. Svi promotivni napori i pripreme ove godišnjice stavljeni su u funkciju veličanja certificiranoga lažova Predraga Matića i ”herojstva” sina pokojnoga Siniše Glavaševića. Uz to slikom i prilikom se, naslikavajući ljudsku kreaturu Šešelja po Beogradu, kako glavinja pušten s lanca i bez skrbi gospodara, pokušava hrvatskome narodu pokazati kako je današnja Srbija sasvim drugačija od one ”Šešeljeve”.

Može li netko upravo danas zaboraviti sliku uplakane krhke djevojčice u koloni dok iza nje odzvanja životinjski zov na klanje, koje nije bilo samo pjesma i kojemu je svjedočila svojim djetinjim očima? Je li možda herojstvo nastaviti život nakon tih slika u djetinjim očima i svakodnevno mirno prolaziti pored ljudi koj su ti tada to uradili?

Skrećući pozornost na, iz više razloga, upravo sada puštenoga Šešelja i hineći državničku zabrinutost, masku kakvu stalno nosi Ivo Josipović, a koju posve idiotski, bez ikakve distinkcije ili alternativnog razuma, slijedi Kolinda Grabar Kitarović koja očekuje da se ”srbijanski državni vrh ogradi!!!” od Šešeljeva režanja, zapravo se dodatno nadvija – najgušća magla nad Vukovar. Je li tim ljudima jasno da je pozivanje na ”ograđivanje” od Šešelja, na ”sankcioniranje Šešelja”, ”preispitivanje međunarodnoga prava”, zapravo – namjerno sračunati spasonosni apel Srbiji danas, da usprkos što nije ni malo drugačija nego devedesetih, pošalje poruku da – jeste. Jer eto, Šešelj je kriv za sva ta zla!!! Taj apel u biti silno treba današnjoj hrvatskoj vlasti, Srbiji nije bitan jer se ona ne osvrće na probleme hrvatskoga državnoga vrha u ostvarivanju međunarodne obveze – amnestiranja Srbije od zla i preuzimanja nove povijesne hipoteke na hrvatski narod.

Perverzna je oholost promotora ”jednakosti u zlu, bezumlju, mržnji’‘ kojom se Hrvatsku u Hrvatskoj i u svijetu drži vezanu, razapetu, osuđenu bez ikakvoga naravnoga sudišta. Jedan cijeli rat i jedna dugogodišnja državna zločinačka politika predstavlja se doslovno kavanskom tučnjavom dva zločesta tipa posve izjednačene civilizacjske odgovornosti. Takvu državnu politiku vodi današnja vlast u Hrvatskoj.

Danas nema klanja, silovanja, paljenja, rušenja, nema bezumnika – jer Srbija nema uvjete za uspjeh na taj način. Zato se pristupa istim ciljevima na drugi način, i to upravo pričama i politikom o ”mržnji i ljubavi”, ”oprostu”, ”suradnji”, ”jedinstvu”, ”toleranciji”, ”suživotu”, ”nacionalnim pravima”, ”suočavanju sa prošlošću”, ”demokraciji”, ”europskim integracijama”, a Šešelja se i dalje drži na podužemu lancu ovoga puta kako bi se svalila krivnja na njega i pokazalo kako su stvarni kreatori novoga ruha jednake zločinačke politike – dobri i dragi susjedi, normalni ljudi i Europejci! Ciljeve ondašnje velikosrpske politike koja je krahirala vojno, danas revnosno ostvaruje hrvatski državni vrh. Između ostaloga i Kolonom sjećanja!

Sjeća li se netko da je Srbija odustala od agresije na Hrvatsku?

Zašto se mizernom Šešelju daju svake večeri udarne minute centralnih dnevnika, a istovremeno se šuti na daleko opasnije izjave i to dvostruko ponovljene, od strane poglavara SPC-a koji otvoreno negira hrvatsku državnost i suverenost Republike Hrvatske? Tko smije vjerovati u kredibilitet i iskrenost ljudi koji tako vode hrvatsku Državu i pozivaju na odavanje počasti žrtvi Vukovara? Je li se vjerovanje tim ljudima smije više nazvati glupošću ili to jednostavno moramno nazvati – namjernim neprijateljstvom prema vlastitoj zemlji i narodu?

Može li se danas u Kolonu sjećanja okupiti hrvatski narod iz tisuća svojih svakodnevnih kolona i stati iza Predsjednika i državnoga vrha, ako zna da ne postoji ni minimum sumnje da je taj čovjek i njegovi suradnici učinio sve što je mogao i smio da zločinci ne budu kažnjeni, da se redefinira i podupre na sve načina zločinačka politika koja je kreirala mržnju i poslala životinje na ulice Vukovara, koja je neke od životinja iz horde sa svih svjetskih televizija što pjeva o ”hrvatskom mesu i klanju” namjestila u – hrvatsku policiju danas a njihove lidere u Sabor, desetine državnih institucija, pa čak i u upravu Dokumentacijskoga centra za istraživanje Domovinskoga rata? Kakve je razlika je li se netko zove Višnjić ako je bio neprijateljski obavještajac o čemu su objavljeni neopozivi dokumenti, ili recimo – Savo Štrbac?

Govoriti danas, na današnji dan kako je naše sjećanje, tragediju, slike koje ni jedan pristojno human čovjek nikada neće zaboraviti, izazvala ”mržnja”, ”bezumlje”, ”agresor”, sramotni je pokušaj, a nažalost sve uspješniji – udara na zdrav razum običnog čovjeka.

Mržnju je netko kreirao, osmislio. Mržnju nacionalnh razmjera. Mržnja nije karakteristika naroda, nikada se ne može pripisati cijelom narodu iako cijeli narodi mogu biti sudionici zla i zločina ako ih vodi državni vrh čiji su ciljevi neljudski, necivilizirani i nelegalni, a političke metode utemeljene na laži i prevarama čitavih generacija. Kao što je slučaj sa Srbijom od osamdesetih do danas, Njemačkom, Italijom i Japanom krajem tridesetih godina prošloga stoljeća, kao što je puna povijest takvoga ponašanja gotovo svih najvažnijih današnjih država svijeta. Pojedinci postaju žrtve indvidualne mržnje tek onda kada njihove države ne žele preuzeti odgovornost za zlo koje su počinile i izazvale. Da je jedan jedini hrvatski Srbin, čak i netko od onih koji su do lakata bili u zločinu protiv hrvatskoga naroda stradao, bio žrtva osvete, bilo čega u Hrvatskoj nakon rata, što bi po svim naravnim zakonima običnoga čovjeka bilo normalno očekivati nakon toliko učinjenoga zla, svih ovih poslijeratnih godina – imalo bi smisla upozoravati na mržnju. Nije li bezobrazluk do neba, bez usporedbe, iz srpskih redova, iz ‘‘antifašističkih” krugova, sa Pantovčaka i Markova trga – hrvatski narod upozoravati na mržnju, fašizam, a istovremeno razvijati i štititi toliko puta dokazano zlo i njegove nositelje? Ako bi nešto upravo Vukovar trebao simbolizirati i biti svojvrsna ispovjedaonica hrvatskome narodu a pogotovo njegovoj politici, onda je to svijest o vrhunskim vrednotama i dostojanstvu u najtežim trenutcima borbe za opstanak. I savladavanju mržnje kao odgovora na pretrpljeno zlo.

Ono što se dogodilo Hrvatskoj 1991. godine nije kreirala niti učinila nikakva mržnja, niti bezumlje, niti bezumnici. To je osmislio zločinački mozak srpske nacionalne države. To je autentična i eksplicitna zločinačka politika i po svim univerzalnim načelima na kojima počiva suvremeni svijet – to je ultimativno kažnjivo. Onaj tko ne želi, tko neće, tko amnestira kreatora i sljednika takve politike sudionik je u zločinu. I točka!

Zato je jedino istinsko sjećanje, jedino istinsko jedinstvo, jedino istinsko dostojanstvo moguće ostvariti na – istini. Na pravdi. Na pravednosti. A to je posao države, ne stotina tisuća ljudi koji danas koračaju ulicama Vukovara. To je posao Ive Josipovića, Vesne Pusić, za to se kandidira Grabar Kitarović ili Milan Kujundžić. To nitko, ni jedan sudionik današnje Kolone jednostavno ne može niti u konačnici – smije pokušati ostvariti. To je granica s pojmom osveta.

Josipović je učinio apsolutno sve da nestane istina, nagradio je svakoga tko ju je uspješno prikrio, učino je apsolutno sve da srpska država koja je poslala životinje iz slika ulaska u hrvatski Grad ostane nekažnjena, da ta politika samo ”neošešeljena” ostane živa i efikasna.

Dakle, o kakvoj to on, o kakvoj to oni koji ga slijede, koloni, sjećanju, dostojanstvu, pijetetu, jedinstvu govore? Zovu li nas oni to, zovu li cijeli svijet koji ima te slike pred očima – na bezuvjetni zaborav i oprost kreatorima i sljedbenicima zločinačke politike? To je posve neupitno.

Zato ga se ne samo ne smije slijediti, već mora apsolutno kazniti na sve legalne i legitimne načine koji preostaju jednom narodu. Ako s druge strane Kitarović i Kujundžić ne vide kako je za jedinstvo nužan običan ljudski i društveni preduvjet – onda neka nam se ne predstavljaju kao alternativa. Pozivi na borbu protiv mržnje ne mogu se utemeljiti na primjerima osobnoga oprosta najtežih žrtava, jer kako je god individualni oprost veličanstven znak duha jednoga čovijeka, ne smije se na njemu graditi državna politika. Državna politika onima koji ne žele zatražiti oprost, ne smije omogućiti kreiranje političke ideje. Jer u njoj je zlo koje drži za vrat ne samo sjećanje na žrtvu, nego i cijelo hrvatsko društvo.

 Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

  • Zdenka

    Sad sam pročitala jučerašnji govor Biskupa Uzinića i mogu mu samo čestitat na izrečenom. Ništa nije ispustio, počevši od ‘Žrtvi’ i priznavanja im statusa, pa do procesuiranja agresora. Ukazujući istovremeno na duboku podijeljenost i nepravde koje pritiskuju ovu našu malu Državu! Ovo su riječi koje su i primjerene jednome Biskupu!