Kako funkcionira sarajevska medijska scena?

0

Posljednji ozbiljan pokušaj promjene ustava BiH bio je onaj u Prudu, krajem 2008. Tri lidera su se tada složila oko određenih principa, a svoje zamisli stavili su na jednu stranicu A4 formata. Sulejman Tihić se s papirom nije ni vratio u Sarajevo, a (sarajevski) mediji su sporazum već označili kao “pokušaj podjele Bosne”. 

Tih dana do savršenstva je dovedena politička minijatura “optuži za podjelu Bosne – postavi se kao  branitelj”. Sulejman Tihić je nekoliko dana nakon evidentne propasti sporazuma iz Pruda, tugaljivo, pred nekoliko stranih novinara, priznao (držeći u ruci Dnevni Avaz) kako “ne može ništa reći a da ga on – u tom trenutku Haris Silajdžić – ne napadne”.

Mediji politički faktor

federalna_tv_tvchannel_largeNo, nije Silajdžić bio jedini. I Lagumdžija je tada uspješno oprobao recept “podjela Bosne – obrana”. Tihić nije imao šanse. Slabog karaktera, osuđen na vječnu potragu za kompromisom koji nikad neće doći, popustio je pred sarajevskim medijskim pritiskom, koji će do danas evoluirati u najsnažniji politički faktor u BiH! Katalizator medijskog pritiska u BiH prvenstveno su mediji smješteni u Sarajevu. Njihova snaga ne izvire iz snažne i razvijene javnosti, koja bi u normalnim zemljama reagirala na medijske impulse, nego iz činjenice da međunarodna zajednica doživljava medije kao glas javnosti, a onda preko OHR-a prijeti izravnim uplitanjem u same političke procese.

Činjenica da sarajevski mediji nisu nikakav glas javnosti, nego isključivo glas uske političke elite koja vlada Sarajevom, predmet je i ovog teksta.

Sarajevski mediji se dakle predstavljaju kao glas “svih građana BiH” što neodoljivo zaudara na mimikriju SDP-a, Naše stranke, a u posljednje vrijeme i DF-a. Ovo ne treba čuditi jer se radi o istoj grupaciji ljudi, koji dijele isti društveno-kulturni krug. Građanski diskurs sarajevskih medija pravi iluziju društveno odgovornih medija koji se osim raskrinkavanja kriminala, korupcije i nepravde, eto uspijevaju baviti i borbom protiv fašizma i nacionalizma.

Suvišno je i naglašavati da je leglo kriminala u Hercegovini, leglo zločina u Republici Srpskoj, da je korupcija nekako izraženija kod Srba i Hrvata, a da je fašizam i nacionalizam bez iznimke među Srbima i Hrvatima a ako ga već ima među Bošnjacima, onda je ograničen na “naše budale” ili drugim riječima – vehabije.

Iako je u pitanju mnogo medija, teško je povjerovati da se radi o koordiniranom nastupu. I on to u najvećoj mjeri nije. Ali postoji jedan fenomen koji u najvećoj mjeri definira sarajevske medije – ”medijski opinion makeri”.

Radi se o medijima čije poruke (manje ili više) definiraju poruke ostalih medija. Te poruke preuzimaju ostali mediji i šire ih kao neupitne činjenice.

Povratak Waltera

WalterPeriod dolaska stranaka platforme na vlast je pokazni primjer tog procesa. SDP je u to vrijeme preko FTV-a kontrolirao glavnog ”opinion-makera” te je svako protivljenje platformi u tom trenutku u Sarajevu bilo krajnje nepopularno.

Izuzev načelnih kritika TV1, i tek nešto oštrijih Slobodne Bosne, gotovo cijela sarajevska medijska scena stala je iza SDP-a. Oslobođenje, Dani, FTV, portali, televizije, novine… svi su uglas slavili pobjedu SDP-a, svjesno zanemarujući ulazak nacionalista (SDA), fašista (HSP) i notornih kriminalaca (NSRZB) u vlast.

Sarajevski mediji kreirali su atmosferu “Povratka Waltera” koji će sada fašistima (Čoviću i Dodiku prije svih) “Jebati mater”. Svima koji bi na bilo koji način doveli u pitanje ovu medijsku misiju slijedila je medijska egzekucija. Primjer medijske egzekucije je slučaj profesora Uge Vlaisavljevića, koji je osim iz medija, do danas izgnan i iz sarajevskog društvenog života. Nije jedini. Medijski presing se raspadao u vrijeme raspada koalicije SDP – SDA. Uvjeti za raspad medijske stege SDP-a stečeni su razlazom Zlatka Lagumdžije sa Slavom Kukićem i Reufom Bajrovićem.

Slavo Kukić je izbio FTV iz ruku Lagumdžije, što se brzo manifestiralo smjenom Bakira Hadžiomerovića (Zlatkovog intimusa) te prelakom ekipe Šabić-Jukić-Avdić pod kute SDA. Reuf Bajrović preselio je u Washington odakle je preko NDI istrgnuo kontrolu SDP-a nad sarajevskim NVO sektorom. Riiječ je o otprilike 22 udruge koje se u nazivu bave svim i svačim, ali u praksi samo jednim – komentiranjem političkih procesa.

Prekid koalicije SDP-SDA značio je da cijela NVO-medijska ekipa, mijenja stranu. Priključuje im se Oslobođenje i Dani, u vlasništvu SDA tajkuna Muje Selimovića. U roku nekoliko dana, formirala se cijela medijska koalicija usmjerena protiv SDP-a. Sastanak Lagumdžija – Čović (kada je dogovoreno elektorsko glasanje) bio je Lagumdžijin politički harakiri. SDA mediji (tada dodatno pojačani Slobodnom Bosnom i Klixom) proglasili su Lagumdžiju “djeliteljem Bosne”. Invaziju izjava i političkih analiza imali su predsjednici NVO-a, intelektualci i svi oni nakalemljeni na SDA i navedene medije.

Jačina Sarajeva

Naravno, kao branitelj Bosne pojavio se sam Sulejman Tihić, a njegov zamjenik Bakir Izetbegović čak je priprijetio “patriotama”. Mahanje patriotama nije bilo uzaludno, jer jedan patriot se svakako probudio: Željko Komšić. Nositelj zlatnog ljiljana, svjestan da ga Lagumdžija, lojalnog i poštenog, vodi u političku smrt, odlučio je izaći iz SDP-a i pokrenuti vlastiti politički projekt. Pridružuje mu se Slavo Kukić (već na osnivačkoj sklupštini) a zatim i Reuf Bajrović. Reuf mu naknadno plasira još neke kadrove, poput svog intimusa Emira Suljagića, kojeg je ranije financirao u kampanji 1.mart.

Sarajevska medijska scena likuje nad svojom očitom moći. Uništili su SDP i njenog neposlušnog lidera a protiv njega su okrenuli i međunarodnu zajednicu. Kolika je zaista jaka (i podla) sarajevska medijska scena najbolje se vidi na terenu. Međunarodni službenik, ili diplomat prolazi hodnikom. Prilazi mu novinarka i moli za izjavu. Pristojan kakav jest, stranac pristaje. Pitanje ide: “Što mislite o pokušajima nekih da unište državu BiH?” Dužnosnik je naravno kategorički protiv. Onda pitanje: “A kako komentirate Lagumdžijin pokušaj da sruši Bosnu?!” Dužnosnik je i protiv toga.

Nabere novinarka pet-šest takvih zgroženih izjava, smontira prilog kako je Amerika (ili zemlja iz koje je dužnosnik) “protiv rušenja Bosne i protiv Lagumdžije”. Nakon toga slijedi još niz izjava slično rangiranih dužnosnika koji su jednako protiv. Ambasade to naravno gledaju i sljedeći put kad daju izjavu sami će, bez pitanja, reći kako su “protiv rušenja Bosne i Lagumdžije”. Posebno je zloupotrebljavan, da ne kažemo silovan, bio Valentin Inzko. Uz njega su česti bili i američki dužnosnici Patrick Moon, Roderick Moore i Jonathan Moore. Čini se da su više bili žrtve medijske zloupotrebe, nego što su bili kreatori političkih stavova. Ako bi kada rekli nešto suvislo ili konstruktivno, to ne bi nalazilo put u eter.

Sarajevska medijska scena u nekoliko je navrata ipak pokazala vlastitu koordinaciju. Medijska hajka na Milorada Barašina dobar je primjer kako se smjenjuje državni tužitelj. Medijsko umivanje i kupanje Živka Budimira nakon masovnog pomilovanja svih ozbiljnijih kriminalaca u zemlji dobar je primjer kriznog PR-a.

Medijski napadi na Romea Zeleniku, upravitelja mostarskog zatvora, primjer su slabo koordiniranog napada na nekog dužnosnika. Napadi na stotine dužnosnika iz Republike Srpske dokaz su da sarajevski medijski pritisak ne prelazi entitetske granice. Napadi na Dragana Čovića primjer su kako se prikupljaju glasovi za konkurenta koji se nakloni sarajevskoj medijskoj sceni. Inače, jako dobre odnose sa sarajevskim medijima ima upravo Martin Raguž, i to ponašajući se češće kao neki od tuceta NVO analitičara, a rjeđe kao predsjednik (hrvatske) stranke. Silno prisustvo u sarajevskim medijima učinilo je da mu u općini Centar Sarajevo fali samo 350 glasova da dostigne Bakira izetbegovića! Promocija Martina nije vrijedila i za promociju hrvatskih interesa. Niti bi to Martinu bilo dopušteno da radi, čak i da je htio.

SDA medijski magovi

Sarajevska medijska scena nipošto nije slobodna. Njeno djelovanje danas je uglavnom financirano i dijelom upravljano iz SDA. Ova stranka financira medije kroz javna poduzeća, najviše BH Telecom. Neke medije, poput Dana i Oslobođenja, neposredno posjeduje.

Kroz političke blokade na rubu zakonitosti i korektnosti drži na funkciji menadžment FTV-a, kojem je uzgred rečeno, već godinama istekao mandat. SDA je na pokušaje SDP-a da vrati kontrolu nad FTV-om odgovorila potezanjem zaštite vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka u Domu naroda FBiH, a onda se pobrinula da Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda FBiH nikada ne postigne kvorum, tako da se o ovom pitanju Ustavni sud još uvijek nije izjasnio! SDA na ovaj način drži menadžment FTV-a pod direktnom kontrolom. Ostale medije na ovaj ili onaj način plaća.

Iz cijele priče iskače Dnevni Avaz, koji pak radi vlastitog kredibiliteta mora paziti da ne ide previše protiv ostalih, kako i sam ne bi postao žrtva šizofrene optužbe “djelitelja Bosne”. Iako je SDA poklopila većinu medija (izuzev Avaza) teško je reći da su svi mediji i svi novinari dio uigranog orkestra. Radi se o sistemu koji je istovremeno politički kontroliran, ali i koji sam vrši kontrolu. Ukoliko neki medij iskoči iz “tračnica ispravne probosanske politike” drugi je medij tu koji će upozoriti na to. Stranka (danas SDA, jučer SDP) je tu da financira, NVO je tu da osigura potrebnu količinu ispravnih mišljenja, stranci su tu da zastupaju ono što “građanska javnost” misli. Za sve njih, BiH završava u Bilješevu, a sve iza je neka nepoznata BiH, koju fašisti žele da otmu. Srećom, tu su sarajevski mediji da još jednom, po tko zna koji put u posljednje četiri godine, spriječe “podjelu Bosne”.

Sretno njima, nama, a Bosni najviše.

 

Piše: Sabit Tutum, Sarajevo/Dnevnik.ba

facebook komentari