Pratite nas

Kolumne

Kako god okreneš

Objavljeno

na

Ljeto je bilo kišovito, ali ni ova jesen koja nam se približava izgleda ne će biti bolja. Zbog toga je zacijelo ljepše putovati širim, suvremenijim cestama. Jedna takva stigla nam je blizu svjetski poznatog molitvenog središta u župi Međugorje. Nedavno je otvoriše, presjekoše prije vrpcu, blagoslov…, ne, nisu je blagoslovili. Vjerujem medijima barem ovo. Umjesto blagoslova bio je vatromet. On je zacijelo obveselio i pomoći će u svakoj nevolji hodočasnike što će tom novom cestom nastaviti ovamo dolaziti u desetcima i stotinama tisuća. Dobro, nazivaju ih turistima, ali nemoguće je skriti razlog njihova dolaska. Oni traže Boga, pomno slušaju svoju Kraljicu mira i preobražavaju ovaj svijet. Tu su i mnogi domaći slični njima. Međutim, briga zagovornika društva bez Boga za sve to. Nema Boga i gotovo, davno je to rekao komunistički komesar.

Poduku da Boga nema izgleda da je izvrsno svladao Neven Kovačić. Čak su to zabilježile i kamere i fotoaparati. U Zagrebu je na prosvjedu »Raskinimo vatikanske ugovore«, bacio na tlo staricu Ružicu Ćavar. Ne će se ona šuljati oko njegovih bezbožnih plakata, iako su se on i njegovi prije toga šuljali oko njezinih. Sad, ona priča o razumu, o toleranciji, priča o ljudskim pravima, nešto je što mora malo pričekati. S ovim vjernicima ne može se drukčije. Udri po glavi, lomi ruke, Ružici baš onu lijevu. Ogradiše se kasnije organizatori od svega, što nimalo ne pomože napadnutoj. Nabrojimo ih: »Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku«; Inicijativa »Nisam vjernik«; udruga »Protagora«. Bilo je i drugih, ja ove pronađoh u medijima.

Nije mi se dalo mirovati pa u tim medijima, točnije na internetu ako baš hoćemo, pronađoh kada se ovi ovako prosvijetliše te ustaše protiv Boga i svih onih koji su za njega, bez obzira koliko ih je i bez obzira na demokraciju. Zamislite, bi to u zemaljskom raju. Bože mili! Šapnu zmija Evi da zagrize u jabuku (tako kažu umjetnici, teolozi kažu u plod s drveta spoznaje dobra i zla), pa će progledati, prosvijetliti se. I zagrize ona, dade i Adamu te smo danas tu gdje jesmo. Pronađoh i da je to bio čin pobune, trenutak kada je čovjek počeo slobodno misliti. Meni, pak, pade na pamet križ. Mi vjernici vjerujemo da nas je on prosvijetlio, ispravio onaj Evin ugriz. Gledam ga na zidu svoje sobe. Što bih ja bez njega u svim svojim trenutcima?! Kako god okreneš, on me je spasio i on me je vodio, a nastojat ću da tako bude i ubuduće.

Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu ovome misli benediktinka, časna sestra Theresa Forcades. Nju su prošlih dana doveli u Šibenik na neki festival Fališ, festival alternative i ljevice, kako sami kažu, ma što god to značilo. U tim njihovim krugovima postala je poznata po propitivanju katoličkog nauka u području ćudorednosti. Spomenula je tako kako žena ima pravo odstraniti fetus ako je teško bolestan. Nije rekla što ako su se liječnici prevarili pa su taj njezin fetus, koji drugi nazivaju dijete, zabunom proglasili bolesnim. Ona je išla dalje. Njoj je važna znanost, njezine spoznaje. Razum kolo vodi, a duša je očito prevladana. Mnogima se to nije učinilo nimalo vjerski, nimalo ispunjeno mudrošću s križa pa su joj stoga prigovorili. Je li to još jedan ugriz u onu jabuku?

Marin Čilić očito je poznatiji od spomenute benediktinke. Ipak, njega to nije ponijelo, on i dalje vjeruje u svoga Boga onako kako su ga učili roditelji, djed i baka, jednostavno kraj u kojem je odrastao. Uspeo se na teniski vrhunac i nakon što je došao kući otišao na sv. misu, tijekom nje čitao poslanicu i tako posvjedočio što mu je važno u životu. Svi su mu zapljeskali, onako od srca. U goste mu je došla i kandidatkinja za hrvatsku predsjednicu Kolinda Grabar Kitarović. Nedugo prije toga u televizijskoj emisiji Bujica izjavila je da je katolkinja, da ima pravo to reći kao što to pravo ne uskraćuje drugima koji kažu da su agnostici. Oni koji prate politiku lako su shvatili da je mislila na trenutnog hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića. Rekao je on to u više navrata, možda bi rekao još jedanput da je Marinu Čiliću došao u goste. I nije. On i molitva nekako se ne vole. Tek određeni mediji izvijestiše, drugi to sakriše, da je gvardijanu fra Željku Železnjaku zabranio da na čakovečkom središnjem trgu održi zajedničku molitvu i blagoslov u povodu 23. obljetnice oslobođenja Međimurja. To je valjda ta nova pravednost o kojoj je govorio prije nekoliko godina kada je stupao na vlast. Tko zna, možda je baš to nagnalo onog nesretnog Nevena da postupi onako kako je postupio.

Ljudi se pitaju i što je nagnalo Željku Markić, pročelnicu udruge »U ime obitelji«, da upravo sada krene s referendumom o tzv. preferencijalnom glasovanju. Pred vratima su nam predsjednički izbori, vrijeme je da se razmotri što je kroz svoj mandat učinio dosadašnji predsjednik Ivo Josipović. Međutim, umjesto svega priča o referendumu. Puno ih je nezadovoljno zbog toga, HDZ nije Markićku podržao pa ona viče da su jednaki SDP-u. Netko kaže da joj se jednostavno zavrtjelo u glavi otkada joj je HDZ pomogao da uspješno privede kraju onaj prošli referendum o braku. Što god bilo po srijedi, uvijek treba paziti kada što iznijeti na vidjelo. Podrazumijeva se, usput pripaziti na odvijanje samog referenduma ako je već tako dogovoreno. U onaj škotski prošlih dana mnogi dvoje. Britanci se prepali poraza pa su navodno sa svime »mućkali«. Priča ide dalje, pričekajmo što će još iz toga izići.

Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu za sada je izgleda sve jasno. Presudili su Ivi Josipoviću, Stjepanu Mesiću, Vesni Pusić i Miloradu Pupovcu. Proglasili su ih veleizdajnicima. Nisu štitili hrvatski narod na što su pozvani svojim službama. Slično čeka i tuđince koji su radili i još rade protiv hrvatskih probitaka, a počesto su tu među nama. Kažu da su tako činili još stari Rimljani. Pitanje je samo, hoće li sve ovo podržati hrvatski narod. Čini mi se da hoće jer se u posljednje vrijeme budi iz svoje teške šutnje. Da nije, ne bi nam tako bezobzirno po našim trgovima tukli starice. Očito su se prepali i djeluju živčano. Slično kao naši protivnici devedesetih godina prošloga stoljeća. Nitko zaista narod ne može pobijediti kada je on toga svjestan.

Neke silnice iz prošlih dana pokušao sam povezati u smislenu cjelinu. Mislim da nije važno jesam li uspio, nego je važno hoće li svatko od nas uspjeti početi razmišljati svojom glavom. Dogodi nam se da dopustimo drugima da nam je nakljukaju i spremni smo to braniti čak i šakama. Dotle je istina na sasvim drugom mjestu. Treba je potražiti želimo li uspješno proći ovozemaljskim prašnjavim stazama.

Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati