Pratite nas

Gospodarstvo

Kako je 10 bliskih Putinovih prijatelja u hipu ostalo bez 50 milijardi dolara

Objavljeno

na

Ruski milijarderi ove su godine izgubili bolnih 50 milijardi dolara. Zemlja tone u ekonomsku katastrofu, rubalj je u utorak potonuo dodatnih 7 posto nakon što je središnja banka digla kamate na čak 17 posto.

Nakon ponedjeljka kada je rublja oslabila za 9,5 posto, što nije viđeno od financijske krize 1998., u utorak poslijepodne pala je za više od 20 posto. Euro je dosegnuo nezamislivu razinu od 100 rubalja, a dolar od 80 rubalja, a zatim je ruska valuta ponovno skočila na oko 90 rubalja za euro i 72 rublje za dolar.

“Pad rublje je tako silovit da će trebati još jedan ‘big bang’ da ponovo preuzme kontrolu na tržištima”, upozorili su analitičari banke Barclays.

Kućanstva već sasvim konkretno osjećaju posljedice slabljenja nacionalne valute. Cijene su porasle za gotovo 10 posto na godišnjoj razini i nema naznaka da će stati. Zadnjih dana u nekim trgovinama cijene se izražavaju u stranoj valuti, kao što je bilo u 1990-im.

rublja-rusijaReakcija vlasti je zasad skromna. Premijer Dmitrij Medvedev je sazvao ministre iz gospodarskog sektora koji su odredili mjere za “stabilizaciju” rublje spekulirajući gotovim novcem i podupirući bankovni sektor, rekao je ministar gospodarstva Aleksej Uljukajev.

Vlada već za iduću godinu predviđa recesiju (-0,8 posto), nakon ograničenog rasta oko 0,6 posto ove godine. No središnja banka je u ponedjeljak upozorila da će BDP u 2015. pasti za barem 4,5 posto ako cijena nafte ostane na sadašnjoj razini, oko 60 dolara za barel.

Kombinirani učinak zapadnih sankcija i pada cijene nafte pokosio je račune 15 najbogatijih Rusa. Prema izračunu Bloomberga, rezultat je sljedeći:

1. Leonid Mikhelson
Predsjednik ruske energetske kompanije Novatek najveći je gubitnik. Kao ključni proizvođač plina Novatek je bila jedna od prvih kompanija na udaru sankcija nakon Putinova napada na Ukrajinu. Mikhelsonov portfelj otada je izgubio gotovo 50 posto vrijednosti, a oligarh ostao bez 8,7 milijardi dolara.

2. Vladimir Lisin
Predsjednik i najveći dioničar kompanije Novolipetsk Steel, nekad najbogatiji Rus, poznati je ljubitelj oružja i vlasnik dragocjene kolekcije pušaka. Predsjednik Ruskog olimpijskog odbora i Europske streljačke konfederacije, izgubio je pola vrijednosti svog portfelja kao i Mikhelson, a u Lisinovom slučaju to iznosi 7 milijardi dolara.

Leonid Mikhelson

Leonid Mikhelson

3. Ališer Usmanov
Vlasnik dnevnog lista Kommersant i magnat ruske metalurške industrije izgubio je 6,4 milijarde dolara ove godine. Najviše ga je koštao pad vrijednosti 48 posto udjela u najvećem ruskom proizvođaču željezne rude Metalloinvestu. Predsjedniku Međunarodne mačevalačke federacije za utjehu ostaju udjeli u Twitteru, Airbnb i suvlasništvo u britanskom nogometnom klubu Arsenal.

4. Andrej Meljničenko
Veliki vlasnik rudnika i suprug bivše srpske manekenke Aleksandre Nikolić, izgubio je gotovo 40 posto bogatstva ili 5,8 miljardi dolara ali još nije tako loše da bi morao prodavati svoju jahtu “A” vrijednu 300 milijuna dolara, jednu od najimpresivnijih privatnih jahti koje plove svjetskim morima.

5. Sergej Galicki
Osnivač najvećeg ruskog maloprodajnog lanca hrane Magnit i legendarni ljubitelj ruskog nogometa koji je svom lokalnom klubu Krasnodar izgradio stadion i sportsku akademiju za 250 milijuna dolara, ove je godine izgubio 5 milijardi dolara. Samo u ponedjeljak, urušavanje tečaja rublje odnijelo mu je 855 milijuna dolara.

6. Vagit Alekperov
Predsjednik ruskog naftnog diva Lukoil i bivši sovjetski ministar energetike ove je godine izgubio 40 posto bogatstva ili 4,9 milijarde dolara. Lukoil je bio prva privatna kompanija na listi meta zapadnih sankcija.

7. Mihail Fridman
Investicijski mogul koji se obogatio na prodaji joint venturea TNK-BP Rosnjeftu, ostao je bez 3,5 miljiarde dolara. Nove nevolje donosi mu sve nestabilniji ruski bankarski sustav, Fridman s partnerom Germanom Khanom ima kontrolni paket u najvećoj ruskoj privatnoj banci Alfa Bank.

8. Vladimir Potanjin
Bivši potpredsjednik vlade i predsjednik najvećeg svjetskog proizvođača nikla Norilsk Nickel, izgubio je 20 posto bogatsva ili 2,8 milijardi dolara. Potanjin je bio jedan od najvatrenijih zagovornika zimske Olimpijade u Sočiju 2014. i uložio je golem novac u razvoj Olimpijskog sela.

9. German Khan
Partner Mihaila Fridmana u najvećoj ruskoj privatnoj banci Alfa Bank prodao je lani svoj udio u joint ventureu TNK-BP Rosnjeftu za 3,3 milijarde dolara. Ove je godine ostao bez 2,5 miiljarde ili 22 posto svog bogatstva.

10. Mihail Prohorov
Predsjednik tvrtke Onexims udjelima u ruskim bankama, energetskim kompanijama i rudnicima, izgubio je 2,4 milijarde dolara. Još uvijek ima snage zadržati Brooklyn Netse ali razmišlja o preseljenju tvrtke koja kontrolira taj NBA klub iz SAD-a u Rusiju kako bi udovoljio pozivu predsjednika Vladimira Putina oligarsima da što više svojih kompanija vrate kući.

>>Totalna panika u Rusiji: Banke pred krahom, valuta u slobodnom padu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Objavljeno

na

Objavio

Dok mi čekamo, Srbi će graditi LNG terminal.  HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina. Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal.

Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode.

Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto. Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju. Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina.

Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal. Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode. Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto.

Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju.

Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik “pravoslavne uspornice” koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi. Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta.

No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina. Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju.

Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a. Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a? koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi.

Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta. No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina.

Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju. Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Borislav Ristić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Blokirani u borbi: Evo vam predložak za prigovor za ukidanje ovrhe koju je potpisao javni bilježnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sutkinja Zorka Čačić Zagrajski donijela nepravomoćnu presudu o ukidanju ovrhe potpisane od strane javnog bilježnika,

jer se isti ne može smatrati sudom, predlažem svima da se u prigovoru sudu, uz svoja obrazloženja, obavezno pozovu na ovu presudu prema oglednom primjerku u prilogu (.pdf), napisao je Mario Strinavić iz Blokiranih.

Podsjetimo, Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Zorka Čačić Zagrajski na prigovor dužnika nepravomoćno je donijela presudu o ukidanju Ovrhe potpisane od strane javne bilježnice pozivajući se na presudu EU suda pravde jer se javni bilježnik ne može smatrati Sudom i takve ovrhe imaju ukinuti.

facebook komentari

Nastavi čitati