Connect with us

Kolumne

Kako je Ćosić na vrijeme shvatio da je ‘U boj, u boj’ ratno-huškačka pjesma

Published

on

Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Borisa. Sličan i istančan sluh ima i Borisov kolega i istomišljenik Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski „upravniku” Stipi Alfieru kojega njegovi obožavatelji zovu punjena ptica.

Marin Ćilić je novi hrvatski bronhij. Trenutno svi lakše dišemo. Nakon njegove sjajne pobjede na US OPEN-u pokazalo se da Hrvatima ne treba puno da budu sretni. Samo dobro plaćen posao na kojem se baš previše ne radi, auto s dodatnom opremom, kuća i vikendica, može i malo veći stan i život je san. Od svega navedenog za sad je tu nažalost samo Ćilićeva pobijeda. S vremenom, za recimo od 100 do 150 godina svi će imati posao, kuće, Dinamo će igrati u Ligi prvaka, što više i dočekat će proljeće. Da je Goran ranije postao Ćiliću trener i da ga je recimo zapitao “Jesi li ručao?”, Ćilić bi odgovorio “Jesam!”, a onda bi Goran rekao: “E onda udri tu lopticu!”. Ćilić bi u tom slučaju ranije postao i naš heroj. No dobro, i ovako se lakše diše. Kako sam ja pasionirani tenisač odmah sam našao jednu sličnost sa Ćilićem. Danas je svima jasno da je Marina prije svega trebalo uvjeriti da ima igru za pobijediti i najbolje kao što su to Federer, Đoković i Nadal. I Goranu je to uspjelo. Vidite, i kod mene je slična situacija. Ja već dulje vrijeme uvjeravam moje partnere u tenisu da sigurno mogu igrati još lošije nego što igram. No, nažalost nitko mi ne vjeruje. Tvrde da sam u zabludi i da se lošije zaista ne može igrati. Izgleda da ću morati promijeniti trenera.

single_652x435_1395233463hrt_stipe_alfier_gallery800Kad smo već kod športa, i nogomet je šport. Gledam utakmicu Hrvatska : Malta. Na HRT-u prenosi Boris Ćosić. Čini mi se da je blizak s “upravnikom” svih HRT-ovih Dnevnika. Naime, u jednom trenutku navijači počeli provocirat veliku većinu liberalnih i progresivnih navijača kojima je stran svaki nacionalizam i koji slušaju Lepu Brenu i gledaju Žikinu dinastiju, a ne vole Thompsona. Počeli se navijači ognjištari derat „U boj, u boj, za narod svoj…” Ta primitivna pjesma kojoj je mjesto u Čavoglavima, a ne na stadionima odmah je zasmetala suptilnom sluhu našeg Borisa. Sličan i istančan sluh ima i Borisov kolega i istomišljenik Branimir Pofuk i mnogi drugovi bliski „upravniku” Stipi Alfieru kojega njegovi obožavatelji zovu punjena ptica. Ćosić je na vrijeme shvatio da se tu radi o ratno huškačkoj pjesmi. Misli Boris, oni bi nas opet zaratili. S kim? Zna se! U boj za narod svoj! Koji narod, razmišlja Boro. A što je s narodnostima? A što je s nacionalnim manjinama? Naročito sa jednom. I pošto pristrani sudac nije htio prekinuti susret zbog grubog vrijeđanja naroda i narodnosti očevici kažu da su Borisa jedva zaustavili da ne prekine prijenos. Ali, ako se ovo još jednom ponovi, zaprijetio je Boro, više me ništa neće spriječiti da isključim mikrofone. Osim ako se ognjištarski navijači ne ispričaju naprednim i liberalnim navijačima tako da zapjevaju svakom uhu dragu „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne…” Pričam s prijateljem Lukom Zaradićem i ogorčeno mu kažem „Kud to vodi Luka, još će na stadionima početi svirati Thompsona!” „Vidi se da ne ideš na tekme”, reče Luka, „pa na stadionima samo Thompson i svira”. Imao je pravo Slavek Goldstein kad je napisao putopisnu knjigu „41. godina koja se vraća”. No, nama je naš Boris, govoreći iz srca, svima dao putokaz što možemo, a što ne smijemo zapjevat.

Milan Kundera je napisao „Tamo gdje govori srce, nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe.”

Čitam sa posebnim zanimanjem tipičnu hrvatsku polemiku između kolumniste Ivice Šole i glavnog analitičara predsjednika Josipovića, Dejana Jovića. Odmah je uočljiv sukob starog, prevladanog, prevaziđenog, retrogradnog i uskogrudnog Šole s modernim, progresivnim, proeuropskim, proengleskim i projugoslavenskim Jovićem. Zatucani i neobrazovani Šola zlobno tvrdi da je naš Dejan za njega sigurnosni problem. Naravno, bez ijednog dijalektičkog argumenta. Šola, onako jadan, pouzda se u činjenice, ne znajući da je Dejan davno završio školu u kojoj je vrijedilo pravilo „Ako se činjenice ne slažu s našom istinom, to gore po činjenice.” Naivni Šola od nekud je izvukao Dejanovu znanstvenu analizu o hrvatskim generalima pa citira Dejana „Pogledajte hrvtaske generale, pa tu ne možete otkriti je li to pripadnik mafije ili države.” „In medias tres” kako bi rekli pravi generali iz Dejanu drage Juge. No, na Šolinu žalost naš Dejan je u pravu. Samo se prisjetite kako izgleda Gotovina, Markač, Ante Roso, Krstičević i da ne nabrajam dalje. Cosa nostra. Šaka jada. A kada se prisjetite pravih generala naše slavne JNA, kako su oni izgledali? Recimo Blagoje Ađić, Aca Vasiljević, pa haška zvijezda Mladić, Mile Martić i slični likovi. Da srce zaigra Dejanu i svima nama naprednim i progresivnim. Dobro, po čl. 38. Ustava RH Dejan ima pravo na svoje mišljenje i stavove. Ne može njega klerikalac Šola u tome sprječavat. Dejanov šef je vrhovni zapovjednih hrvatske vojske. Ili armije kako voli reći Dejan. Dejan je ujedno i njegov glavni analitičar i savjetnik. Između ostalog i za mafiju. Josipovićev don Corleone. I zato sam siguran da u hrvatskim oružanim snagama nema ni jednog Al Caponea. Naročito onih mafijaša iz Oluje. Da se je dosadni Šola popeo na živce i drugima, a ne samo Dejanu pokazala je i Ružica Cigler, bivša glavna urednica Večernjaka. Kako je to uobičajno i u skladu sa dobrim medijskim običajima Ruža je u jednom broju Večernjaka srezala Šolu kao peršun. Na sitno. Ona je skužila da je Šola plagijator. Plagirao je sam svoj raniji tekst. I umjesto da zločestog Šolu pozove na razgovor i povuče ga za uši dobronamjerna Ruža objavi na čitavoj strani Večernjeg svoju ispriku čitateljima zbog groznog Šolinog krimena. Sljedeće subote Dejan prosto ne može da veruje kad je vidio da je Šolina kolumna opet na istom mjestu. To je ujedno i dokaz da je predsjednik Josipović apsolutno u pravu kad predlaže referendum za promijenu Ustava, a kojim promijenama bi dobio daleko veće ovlasti nego do sada. Ako taj referendum uspije, ode Šola šorom. Osobno mislim da Dejan Jović ima pravo na svoju ljubav prema Jugi. Samo ako na tome ostane.

Krleža je jednom napisao „Ljubav prema jednima ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”

mustac-i-perkovicZa relativno kratko vrijeme započet će suđenje u Švabiji našim zaslužnim drugovima Perkoviću i Mustaču. U narodu se osjeća strepnja. Ljudi se snuždeno pitaju kako je uopće moglo doći do toga da poraženi Švabe sude pripadnicima pobjedničke narodne vojske. Zna se da je Perković sugestivno i uvjerljivo objasnio Švabama da se je neprijateljska emigracija morala ponekad odstrijeliti samo zato da bi Njemci mogli mirno plivati na svojim luft madracima jugoslovenskim Jadranom. Ali tko će tupavim Švabama tu sofisticiranu obrambenu taktiku objasnit? Možda to uspije Nobilu. Ne znam. Švabe pitaju da li je Srpski popularni junak Arkan još živ. Kad je izašao iz pritvora u Zagrebu Ante Nobilo je bio tužilac i siguran je da je bio živ. Mnogi misle da su za smrt Željka Ražnjatovića Arkana krivi Hrvati. Da ga oni nisu pustili iz pritvora i da mu Joža Boljkovac nije poklonio pištolj, on bi danas bio Nobilov klijent. I sigurno bi ga branio i obranio pred neovisnim hrvatskim sudovima. Ali problem je pred nama drugovi. Pojavu osuditi, a drugove Perkovića i Mustača spasit. I u skladu sa tom mudrom i humanom parolom u akciju je krenuo premudri Igor Alborghetti. Igor je jako zabrinut procesnim egzibicijama Vrhovnog pokrajinskog suda u Munchenu. Švabe nas stalno gnjave, traže nekakve dokaze, pitaju nas o tajnim policijama kojih u demokratskom centralizamu nije nikada ni bilo. I zbog zaštite interesa Lijepe naše Igor predlaže da Hrvatska na suđenje pošalje svoje službene promatrače. Moramo zaštiti naše interese dok smo još na vlasti, misli Igor. A drugove po mogućnosti spasiti. Poznato je da je Hrvatska imala službene promatrače u Haagu kad se sudilo Hrvatima. Najpoznatiji promatrač bio je Stipe Mesić koji je sve oduševio, a najviše Haško tužiteljstvo. Dobro, ovo sa Njemcima je nešto drugačije. Tu smo na vrijeme pojavu uočili, ali i uz sav trud i zalaganje drugove nismo spasili. Samo smo se malo osramotili. Ali još nije kasno misli Igor, perjanica Jutarnjeg i hrvatskog novinarstva. Kad bi se recimo moglo postati novinar godine zbog pametnih prijedloga, evo nam odmah pobijednika. Usput neka za svaki slučaj nazove Slobodana Novaka kretenom i fra Duka će mu predati pobjednički pehar.

Robert Frost je napisao „Mozak je sjajan organ. Uključi se isti trenutak kad se probudite i radi sve dok ne dođete u ured.” U ovom konkretnom slučaju ured Jutarnjeg.

HDZ dobro predviđa događaje. Ima pregled igre kao Ray Charles. HDZ je protiv referenduma udruge „U ime obitelji” kojim se želi promijeniti izborni sustav. Dobri, stari HDZ. I slijepcu je jasno da će taj referendum uspjeti bez problema. Ni Ustavni sud neće se usuditi proglasiti takovo referendumsko pitanje neustavnim. Sve će proći vrlo jednostavno. Kao zagrijanim nožem kroz putar. Umjesto da iskoriste sretnu okolnost što je HDZ-ov glavni rival SDP također protiv i priklone se sigurnom pobjedniku, mudre HDZ-ovske glave traže široku javnu raspravu. Nisu ni za izborni prag od 3 % jer bi tobože u Sabor ušlo previše stranaka. Ni sad u Saboru nema mjesta pa bi nastala prevelika gužva. Neki će morati stajati i to točno na izbornom pragu od 3 %. Protiv su zabrane predizbornih koalicija, što je gotovo pravilo u demokratskom svijetu. Boje se da bi mogla propasti njihova koalicija sa velikim i snažnim HSLS-om koja sam ne može ni sanjati o saborskim klupama. No, oni su spremni i na stajanje. Tako da im saborske klupe nisu problem. I vidimo da novi HDZ zbog čiste solidarnosti sa SDP-om propušta ući u momčad koja pobjeđuje. A što će se reći onima koji će potpisati zahtjev za referendum. Bit će ih od prilike jedan milijun. Skoro kao gledaoca Žikine dinastije. HDZ-ovci će vjerojatno reći mi smo se šalili. Nije u referendumima sve, glasujte za HDZ. Naravno, nakon široke javne rasprave.

Još je Winstron Churchill rekao „Ako želiš spriječiti neku političku odluku, organiziraj javnu raspravu.”

Bunjevci nisu ni Srbi ni Hrvati, oni su naši. Nije rekao, ali je mislio Srpski predsjednik Nikolić. Prije toga je onima koji nisu Srbi, ali su njegovi poklonio školske knjige na čirilici. Kako bi pokazao da su njegovi. Predsjednik Josipović reagirao je rezolutno i oštro „Ja ga razumijem jer je predizborna kampanja.” Liberalni vojvoda kaže da Srbija svima omogućava svojim Ustavom da se izjasne kako žele. Zato se Bunjevački Hrvati i mogu izjasniti da su Srbi ili u najgorem slučaju da nisu Hrvati, kad god to zažele. Sada sa zahvalnošču od bivšeg četničkog vojvode dobivaju školske knjige na čirilici. HDZ se trgnuo i diskretno protestirao. Javilo se i Ministarsvo vanjskih poslova, dajući do znanja da će se ta stvar riješiti diplomatskim putem i izražavajući žaljenje što neke stranke na tom minornom pitanju skupljaju jeftine poene. I sad vidimo na djelu hrvatski jal koji ne prihvača, kako je rekao vojvoda „srpsku velikodušnu gestu” kojom se Hrvatima daruje „udžbenike na ćirilici.” Još su nam samo trebali uz to darovati još jedan reprint časopisa „Zenit” u kojem izdavač Ljubomir Micić s pravom Hrvate smatra križancima papige i majmuna.

A hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova trebalo se držati pametne izreke Winstona Churchilla koja glasi „Diplomat je onaj koji dva puta dobro razmisli prije nego ništa ne kaže.”

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading