Kako je Dežulović branio (za) Jugoslaviju

4

Kad je Tomica Ivković završavao karijeru u jugoslavenskom dresu, Boris Dežulović je svoju tek započinjao. Doduše na malo grbavijem terenu. Mlad, drčan, naoštren, nije se libio startati kramponima pravo u kosti protivniku. I dok je većina dizala ruke od Jugoslavije, a poneki i rukavice, Boris je hvatao prve utakmice u plavom dresu. Ne moramo ni spominjati da se odmah istakao i vrlo brzo ustalio u timu. Na svom prvom gostovanju na inače domaćem terenu, nova nada jugoslavenske obrane pokazala je svu raskoš svog talenta. Doduše nije bilo puno posla za jugoslavenskog vratara, jer je protivnik bio sabijen u vlastiti šesnesterac i panično spašavao glavu izbacujuć loptu u korner i radeći očajnički faulove oko vlastitog šesnesterca, gdje je vrebao majstor za slobodnjake” artiljerijski Siniša Mihajlović” kodnog imena Ratko Mladić.

Boris_DEZULOVIC_vikarSlobodnih udaraca je ustvari bilo i najviše jer je tehnička premoć momaka u plavom, ovaj put za gostovanje obučenih u sivomaslinaste dresove bila očita. Sijevalo je oko stativa, tresle su se prečke i sve se činilo da protivnik neće izdržati, pogotovo kad je robusni centarfor sivomaslinastih “Blagoje Adžić” par puta zatresao protivničku mrežu. Možemo ustvari zaključiti da je golman Jugoslavije Boris Dežulović to poluvrjeme bio prilično nezaposlen i napade na protivnički gol gledao je sa prilične distance. Mogao je samo uživati u slici kako njegovi suigrači naprosto oru protivničku polovicu. Možemo reći da bi ga tko malo i zapazio u tom prvom poluvremenu kad skoro nije ni opipao loptu, pa bi onako trčkarao po šesnaestercu čisto da se malo zagrije. Stanje je bilo takvo da su mnogi gledatelji neravnopravne utakmice govorili jedna drugome da je plavi, odnoso sivomaslinasti tim, komotno mogao izići na teren bez golmana. Dok je jedna strana terena bila preorana projektilima koji su sijevali sa svih strana druga strana je bila potpuno netaknuta.

A onda je počelo drugo poluvrjeme. I nitko ne zna što se dogodilo u poluvremenu, zašto su na teren istrčale potpuno različite momčadi. Ona iz prvog poluvremena koja se bila šćućurila u vlastiti šesnaesterac i panično izbijala lopte, odjednom je, prvo stidljivo i oprezno a onda sve hrabrije i bezobraznije kretala u protunapade. Ekipa koja je prvo poluvrjeme orala i preoravala protivničku polovicu kao da je ostala bez force. Istina, još su se par puta i u drugom djelu zaletjeli na protivničku polovicu ali su brzo gubili loptu i bivali su stučeni lakonogim kontrama. Protivnik je počeo igrati presing i na njihovoj polovici. Nastala je pomutnja i njihov, u prvom poluvremenu nezaposleni golman, morao je sve češće intervenirati. A on se nije štedio. Radio je parade, uklizavao, branio i rukama i nogama, boksao, izlijetao van šesnaesterca, rušio protivničke napadače ko čunjeve. Ali protivnik nije odstajao. Boris je branio, Boris se izvijao, Boris nije dao, Boris je i inetrevenirao kod suca, tražeći da se pola protivničke ekipe isključi, hrabrio je ekipu, galamio na klonule, bodrio i davao snagu. Ali sve uzalud. Borina ekipa je malo po malo malakasavala a Borina mreža se punila. I na kraju kao u nekoj tužnoj baladi, njegova ekipa je napustila teren, jednostavno se evakuirala. Još je pucalo, još je sijevalo a Boris se i dalje bacao, čupao lopte ispod prečke, nadljudskom snagom bio čas u zraku, čas u klizećem položaju, sam protiv svih. A kad je vidio da mu je ekipa napustila teren i da je ostao kao u nekom prastarom mitu, sam kontra svih, tražio je prekid utakmice, ridajući očajno, na koljenima i udarajući od bijesa šakama o mokar travnjak, suznih očiju, zahtjevao poništenje rezultata.

I onda kad je sudac već davno odsvirao kraj i kad su se svjetla na stadionu pogasila, i kad je zadnji gledatelj napustio tribine a i kad je samo vjetar raznosio ljuske od koštica, on je i dalje vikao, bodrio, galamio, radio parade i trčao od stative do stative.

Neki su ga gledali kao heroja, drugi kao čudaka koji, treći kao neizlječivog romantičara koji ne želi skinuti štucne, kopačke i rukavice i dan danas revno trenira ako jednom dođe do revanša i ako se se izgubljena utakmica poništi.

A oni koji ga bolje poznaju kažu da i danas kad sretne suca koji je sudio tu povijesnu utakmicu zna potezati za rukav i pokazivati prstom negdje u daljinu, tražeći da isključi cijeli protivnički tim, zbog neferplaya jer da stalno rade neke sitne faulove nad njegovim igračima.

Ostala je samo legenda i jedna tužna priča o jednoj velikoj požrvotvornosti, o golmanu koji nije htio baciti rukavice ni kad su svi napustili teren, o igraču koji i danas zaigra i koji i danas brani isti gol, sjetna priča o zadnjem golmanu koji je stajao na branki Jugoslavije.

facebook komentari

  • Inkvi odličan 🙂 .. pozdrav i hvala Inkviju

    • peppermintt

      dobar sve bolji 🙂
      super je ovo odradio 🙂

  • Inkvi odličan 🙂 .. pozdrav i hvala Inkviju

    • peppermintt

      dobar sve bolji 🙂
      super je ovo odradio 🙂