Kako je Edo Maajka postao izdajnik na 23% ‘zelene površine’

    1

    Kad se rodi čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči kad treba štutjeti ili makar prešutjeti. S obzirom da još nemam pedest godina imam pravo ne prešutjeti svima onima koji su „dobri“ jer izvanredno dobro, konitinuirano, i korski rigaju svoju mržnju  naspram svih drugačijih od njih pri čemu se istovremno i dalje komodaju samododiljenom titulom jedine žrtve. Sve je pokriveno službenim fermanom, pa ti čik udari.

    edo_maajka_3_387287S1Pametan popušta – kaže poslovica. Je li baš uvijek?! Edo Maajka jednom više je dokazao da ni jedna poslovica nije poput vegete s kojom se gurmanizira svaki kipeći lonac. Ustao je u obranu unirverzalnosvete crte preko koje uljezima nema prolaska. Ustao je kako to i dolikuje onima koje odlikuje kuraž poštenog čovjeka, kozmopolite, supruga, oca, i prijatelja svih ljudi dobre volje. Ustao je jer, za razliku od kukavica, pošten se ne plaši vlastite žrtve. Njegovo temljeno pravo kao pojedinca napadnuto je na mjestu apsolutne svetosti koja predstavlja intimno, osobno, životno. To je ona svetost bez koje život nema smisla i bez koje ovaj svijet ne treba ni postojati – Ljubav, obitelj, tolerancija. Takav život ne vrijeđa i ne ugoržava tuđe živote ali ga baš zato žele uništiti oni koji nemaju svoje živote. Ne žele oni kužnuti životnu poantu – Voljena osoba i djeca nisu međa oko koje je moguće natezanje.

    Zato što je Edo Maajka bez dozvole jedino „ispravnih“ džamijaša usudio se zavoliti, oženiti, i djecu dobiti sa ženom druge vjere, i to židovske, krenula je na njega hajka sa 23% zelene površine Bosne i Hercegovine. Zbog ljubavi s Židovkinjom Edo džematlijama nije više Maajka već izdajnički agresor na bošnjačku Bosnu – bezbeli Bošnjakistan. Da bude još gore i prethodni brak je imao s „nevjernicom“ iz Hrvatske u koju ga je kao dijete iz Brčkog protjerao rat. 

    Iako smo u školi naučili da je Mrtvo more najveća i najdublja zemaljska depresija, a Marijanska brazda najdublja voda na Zemlji, siguran sam,  na ovom svijetu sigurno ima nešto što jo još depresivnije i dublje od spomenutog. Na žalost, još se nije rodio netko sposoban izmjeriti veličinu depresije i dubinu bola koju ispusti krik čovjeka natjeranog javno braniti sebe i svoju obitelj.

     „Vrijeđaju me jer sam oženio Židovku. Ne samo mene nego cijelu moju obitelj“. Strašno! U usporedbi s Edinim krikom poznati Krik na slici Edvarda Muncha čini se tek kao obična mrtva priroda.   

    Citat: „Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama. Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom.“

    Hoće to „patriote“ koji se u višenacionalnoj državi jednoglasno samoproglasiše  „temeljnim“ narodom u BiH. Pri tome druga dva konstutivna naroda pokušavaju pretvoriti u manjinske multi-kulti zumbule načičkane u par sarajevskih saksija, za kozmetičko pokazivanje stranim delegacijama kad navrate na baščaršijske ćevape. 

    Kako reče Edo – dehumanizacija. Prvo „neprijatelja“ dehumaniziraš na razinu krvoločne zvijeri. Nema veze što su manjina. Uvijek je većina ugrožena od  manjine – zar ne? Zatim na razini proglasa sve te dehumanizirane krvoloke ishutbiraš direktno u patriotske glavice džematlija, ponavljaš gradivo sve dok ne postane rastući kvasac koji tjeme probija iznutra, a  onda industrijski usavršena radna akcija ide kao lojem podmazana. Naime.  „neprijatelja“ istrijebiti nije samo moralno opravdano, poželjno, legelano, već je i nužno potrebno.

     Od dehumanizirajuće sudbine koja „neprijatelja“ izdimi kroz visoke dimnjake još strašniji džehenem čeka izdajnike iz reda vlastitog naroda. Baš kao što je u Sarajevu džehenem zadesio bh Romea i Juliju Boška i Admiru  jer su kao Edo počinili isti „grijeh“ i zato su ubijeni od istih ovih koji prijete njemu i njegovoj obitelji. Mrtvi Boško i Admira, onako zagrljeni, za opomenu drugima ostavljeni su danima da leža na cesti.

    Edo može biti sretan što je daleko od bošnjačkog „Jeruzalema“. Neće on dobiti emotivnu podršku  bošnjačkih političara – prije će mu oči iscuriti nego li će dočekati. Nema. Nestalo. Sve su emocije potrošene u humanitarnoj podršci Hamasu. Osim ako se Edo ne oženi po treći put, i to nekom Palestinkom, ili Bošnjakinjom koja se dragovljno otisnula u srijski džihad. Tad mu na facebook stranicu neće moći stati sva sila pristiglih aferovanja i bujrumluka. Nije toj bagri ravan ni  proždrljvi grčkoperzijski Mantikor.

    Zamislite – On  kao poznati i uspješan musliman, Bošnjak, usudio se  u ovo doba svetih ratova, protivno volji mrzitelja iz reda vlastitog naroda, poslati u svijet poruku da je moguće voliti osobu druge vjere i nacije, i s njom djecu rađati. Takav ljudski uzvišen čin ne trpi ni jedna faštistička politika, pa zašto bi velikobošnjački fašizam bio izuzetak.

    Kako drugačije nego fašizmom nazvati upise na facebook stranici Nasera Orića – bošnjačkog heroja i ratnog komadanta  Srebrenice –  u kojima se veliča Hitler i liju suze zašto započeti posao na Židovima nije dovršio do kraja. Prizivaju Hiću neka se namah povampiri a oni časte visokim pećima i još višljim dimnjacima u Zenici  koji ionako zjape prazni.  Nitko iz bošnjačke vlasti nije prosvjedovao  s onim uzvišenim pravom na emociju s kojim su prethodno koletkivno plakali za teroristima Hamasa, makar su to nevješto upakovali kao jecaj za nevino poginulom djecom i civilima. Bošnjački političari nisu odbili Orićev fašizam ali su zato nekulturno odbili sastati se s izraelskim veleposlanikom koji je doputovao u Sarajevo s namjerom spasiti ih od njih samih.

    Neće oni podržati ni Edu. Neće ga u dva ujutro nazvati Kožo. Neće ni Stjepan Mesić jer u Australiji ima koncert ustaških pjesama. Neće se javiti ni daidžanski fratri iz Sarajeva jer Ahdnama nije predvidjela pomilovanje za ljude poput Ede i Lilah. Neće ni Željko Komšić jer on se bolje oženio – žena mu je Bošnjakinja s dna kace. Neće ni OHR, Izetbegović, Grabundžija, Fahro, Federalna TV, a ni oni što marškaju druagčije od sebe. Interesantno – svi oni  tvore zajednički savez „patriota“. Tko ih je*e sve po redu. Ima Edo sreću što ga taj ološ neće nazvati jer tako će ostati čovjekom. Neka njima njihov Hamas, Gornja Maoča, Mevlidi, unitarizam, Erdogan, fotelje, motorizirana ergela, novčane naknade za odvojenost od bračne drugarice, i druge patrioidotizacije. Narodu ništa ne treba – Dosta su im  poplave, mokri zidovi, i prazni džepovi.

    Znam kako Brčko diše. Slučajno je to i moj rodni grad. Gdjegod ti Edo bio, Izrael ili Australija – nije bitno – tvoji posteri i danas krase zidove brojne omladine, a pjesme brojne brčanske kafiće. Više je u Brčkom Eda nego li gurbetana. Obostrana je to ljubav. Biti ono što jesi i drugima ne braniti da budu ono što žele. Živjeti i pustiti druge da žive. Iz takvih ljudi nikad neće otići ono pravo Brčko, a ni takvi ljudi iz Brčkog, bez obzira na kojoj dalekoj destinacji trenutno živjeli. Za razliku od Sarajeva Brčko je tamo gdje je uvijek bilo. Doduše. I kod u nas je zalutalo par markiranih dubioza i  bradatih sjekiraša koji gradu pristaju baš kao ženi brkovi. Oni su tu da bi nas podsjetili da može biti i gore. Kao onomad.

    Ako je nekakva utjeha, pravednici su odabrani najprije na svojoj koži osjetiti svu nevolju današnjeg svijeta u kojem su glupani i mrzitelji pretjerano sigurni, a pametni i pošteni puni šutnje poradi osobne sigurnosti. Kao da su mrzuljke zaboravile, ili nikad nisu ni znale, zaljubljene ionako  samo Bog razaumije…. Siguran sam da govorim i u ime svih onih Bošnjaka i muslimana u BiH koji  šute, jer u BiH pametan mora popustiti, što zbog straha za posao, što zbog biljega kojim slobodoumne obilježe kao izdajnika. To je nametnuti i trenutno jedino mogući „modus vivendi“ s mrziteljiima.  .

    Koliko god licemjerje današnje korumpirane avangarde skrivalo pandemijskski razmjer patoloških mrzitelja, koje oni neumoljivo legu, uvijek iznova demantiraju ih njihove metastazirajuće razvaline među narodima, kulturama, i vjerama. Zlorabeći svaku ranu i grob ova bagra 20 godina maršira iz pobjede u pobjedu. Normalan svijet je u okruženju. Enklava.

    Evidentiranje mrzuljkica u pravilu se etiketira kao ekstremizam, a najčešće kao fašizam. Odluka pošto-poto uljepšati Potemkin svijet ne pita za cijenu. Moraju se uništiti oni čija zemlja je svijet jednakopravnih, a religija im je činiti dobro. Istovremno vodeći fašisti bivaju nagrađeni zlatnim skulpturama medjveda, lava, palme, ljiljana, i drugih primjeraka flore i faune. Pravo životinjsko crastvo u džungli. Zato oni nama smiju reći marš a mi njima ne. Zato oni imaju pravo na emociju ali mi nemamo. Zato nam ispred naših stoljetnih domova postavljaju smjerokaze kamo moramo zauvijek otići čim sa svojih cipela otresemo „njihovu“ zemlju.

    Za kraj je možda najbolje parafrazirati poruku Charles-Lousa de Sevondan Montesquieua – U ovom raznovrsnošću šarolikom svijetu najčešće vidimo ljude koji se prepiru oko vjere i pri tome ne primjećuju da se u isto vrijeme natječu tko će je se manje pridržavati. Hoće to lapeže. Dok veliki čovjek postavlja stroge zahtjeve na sebe čovjekoliki mrzuljak postavlja ih isključivo drugima.

    Filip Antunović

    facebook komentari