Kako je Josipović izgubio pravi put

2

Nakon poraza je važno sačuvati dostojanstvo, ali nije to jednostavan zadatak. Koliko nekim ljudima poraz može teško pasti, najbolje se vidi na primjeru bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Od godinama dosadnog i bezličnog političara bez jasna stava koji se u želji da se svidi svima, na kraju malo kome sviđao, sumanutim potezima i izjavama u svega nekoliko dana prometnuo se u glavnog vic-mahera. Neuspješnog, doduše

Gorak je smijeh koji nam je priuštio dodjelom odlikovanja svojim odabranim suradnicima iz Ureda predsjednika, koji vjerojatno ni sami nisu slutili kako će na koncu za posao za koji su, u godinama najveće krize, bili sjajno plaćeni i zbog kojeg su uživali društvene povlastice, još biti i nagrađeni najvišim državnim odlikovanjima. Neki od njih, poput šefa odjela za odlikovanja i priznanja, šefice odjela za pravne i kadrovske poslove ili šefa arhiva na Pantovčaku vjerojatno ni sebi ne znaju objasniti kako su se jednoga dana probudili okićeni Redom Ante Starčevića za osobit doprinos u izgradnji suverene hrvatske države i promociju interesa RH u svijetu.

Njih troje samo su tri bisera u nisci bisera Josipovićevih zadnjih odlikovanja. I dok mogu razumjeti kako se to troje iskusnih državnih činovnika, kojima Josipović nije prvi šef na Pantovčaku, nije usudilo protiviti bivšem predsjedniku, pitam se kako se nitko iz niza odlikovanih savjetnica i savjetnika nije dosjetio reći predsjedniku kako je to što radi neviđena glupost. Barem Zrinka Vrabec Mojzeš, Danica Juričić Spasović i Saša Perković znaju kakve će posljedice po predsjednikov i njihov ugled imati takav potez. Kako to da nitko od njih politički imenovanih nije odbio najviši državni orden za posao koji su radili za plaće o kojima čak i brojni menadžeri u ovoj zemlji danas mogu samo sanjati? Uostalom, car je gol i rezultati njihovog i njegovog rada su poznati – ishod izbora o tome sve govori. Kakvi su to savjetnici?

Velered za izgubljeni put

Ah, da. To su Josipovićevi savjetnici i najbliži suradnici. Vjerojatno je i zbog njih, u međuvremenu, tijekom pet godina vladavine izgubio onu tanku nit koja i najmoćnije uvijek veže sa stvarnošću i omogućava im da znaju koji je pravi put i onda kad svi gledaju u carevo novo ruho i viču da je car gol. A da je izgubio pravi put, izgubio ga je. I za to zaslužuje odlikovanje Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom.

Jer, kako drukčije objasniti ludovanje s odlikovanjima, izjave poput one da o udbašima zna koliko i o marsovcima i, konačno, umišljaj kako se njegovog izlaska na izbore sad svi boje. Zbog te izjave kako ga se sad svi boje, ne mogu se oteti dojmu kako je podjelom odlikovanja svim dužnosnicima svoga Ureda zapravo samome sebi dodijelio sva ta odlikovanja. Kako predsjednik Ivo Josipović ipak nije mogao odlikovati bivšeg predsjednika Ivu Josipovića, onda je odlikovao sve koji simboliziraju njegovu vladavinu. Nekako se to baš fino ogleda u odlikovanju uručenome članu Opusa Dei, povjereniku za vjerska pitanja Stjepi Bartulici, za ‘iskazani samoprijegor’.

Zašto bi netko strahovao ili bi trebao strahovati od izlaska ovakvog Ive Josipovića na izbore? Zato što Josipović ima tim i program kojim bi preporodio Hrvatsku? Zato što bilježimo nagli deficit licemjera na političkoj sceni? Zato što se Josipović dokazao dok je bio na vlasti i trudio se ispunjavati svoja obećanja biračima koji su mu povjerili tu vlast? Zato što je u njegovom mandatu Hrvatska krenula putem Nove pravednosti, a ne putem Nove nepravednosti?

Samoprijegor, samoprijekor i odmor

Zato što nije u stanju ispuniti ni obećanje kako neće iz Državnog proračuna uzimati povlaštena primanja dok se ne vrati na Pravni fakultet? Zato što je inzistirao da se ukine ta podla i pokvarena zakonska odredba da državni dužnosnici kad padnu s vlasti još punih godinu dana iz naših džepova osiguravaju svoju egzistenciju? Zato što je tražio da u jednoj od najbjednijih država svijeta dužnosnici imaju naprosto zakonsku otpremninu kao i sav pošten svijet?

Možda zato što je na kraju, zahvaljujući hrvatskom političkom Apsurdistanu, dobio stotine tisuća protestnih glasova ljudi koji su se prepali jurišnika Tomislava Karamarka? Zato što misli da su zbilja svi ti ljudi glasali za njega jer je zaslužio još jedan mandat? Zato što se odrekao sebe samoga i svoja jedina dva predsjednička poteza: pokajničkog odlaska u Ahmiće i odlaska u Vukovar sa srpskim predsjednikom Borisom Tadićem? U cijeloj izbornoj kampanji nije ni riječju spomenuo ta dva događaja, trudio se silno da se zaborave ne bi li se dopao (radikalnoj) desnici i održao otvorenim put za suradnju s HDZ-om Tomislava Karamarka i Milijana Brkića jednom kad se riješe Zorana Milanovića.

Josipoviću nedostaje i samoprijegora i samoprijekora. Umjesto da zabavlja javnost lošim šalama, bilo bi bolje da nas na neko vrijeme poštedi i sebe i svog taštog ludovanja. Na kraju krajeva, i on je samo čovjek i ne sumnjam da se od svega doista umorio. Zapravo je čudno kako se nakon predaje Pantovčaka svojoj nasljednici nije povukao u mir Baške Vode ili Daruvarskih toplica barem na mjesec dana, a pa se u miru odmorio i dobro razmislio što, kako i s kime dalje. Ne bi riskirao daljnje urušavanje autoriteta, javnost bi za to imala razumijevanja i bila bi ga na kraju i željna.

Ovako, ranjen i umoran, zapeo je u limbu tranzicije iz ogorčenog, poraženog vladara u umjerenog političara i uglednog profesora Pravnog fakulteta. Za Ivu Josipovića ‘u ovom strašnom času’ samo je jedan pravi put – odlazak na podulji odmor.

[ad id=”40551″]

Helena Puljiz

facebook komentari