Kako je lipo hodit usrid mora

3

U više sam navrata tijekom ove godine naglašivao nemjerljivu ulogu mora u životu hrvatskoga naroda te činjenicu da se nijedan ne samo južnoslavenski narod, nego nijedan slavenski narod uopće nije do te mjere sljubio s morem koliko su Hrvati. Bila je to ljubav gotovo na prvi pogled. Veoma su se kratko, naime, Hrvati skrivali od toga najzamamnijeg neživa stvora, osluškivali njegov šum izdaleka i od njegovih se vala štitili gorskim vijencima. Uskoro su mu prišli, nazivali ga morem zlatom, nikad nisu pokušali njime vladati nego su se s njim suživjeli, uzimali su od njega koliko im je bilo dostatno, štitili ga od onih koji su od njega htjeli samo ribu i sol, koji su htjeli samo golu dobit. Zauzvrat je more Hrvatima bilo jedinim prijateljem u najtežim vremenima. Sklanjali su se na otoke tijekom najgrubljih razdoblja, na njih primali i morske putnike koje bi s karatilom izbacile nevere, a katkad su mu se utjecali moleći ga da ih smjesti u sigurnije luke. Onoga trenutka kad smo se od mora počeli odricati, kad smo pripustili tuđe brodice, kad su našim morem ovladala gorostasna plovila i plavce za dokolicu, kad smo se pretvorili u perače vlastitih krpatura i lincula koje prostiremo za tuđince te prometnuli u iznajmljivače vlastitih kuća polako smo (ali sigurno) i sami počeli propadati.

A nije vazda bilo tako! Prije dolaska Hrvata na istočnu jadransku obalu ilirska su plemena nastanjivala naše strane i njima gospodarila, barem na početku nama znane ilirske povijesti, i to veoma slično Hrvatima. Ilirske su lađe bile malene i brze, a pomorci i „marinci“ spretni. Učas bi zaposjeli grčki ili rimski brod te bi puni plijena hitro zamaknuli iza brdskih glavica, u sigurnost vlastitih nastamba. Kad bi pak bili napadnuti s mora, palile su se signalne vatre (koje su ih uzbunjivale) i ubrzavali ustrojavanje obrane. Onoga trenutka kad su toliko oslabili da su izgubili vlast na moru (a slučajno se ta vlast u doba Agrona i Teute prostirala područjem kasnije Crvene Hrvatske), njihova je propast bila samo pitanje trenutka jer se ne može živjeti na Jadranu ako ne vladaš barem dijelom mora. Hrvati tu povijesnu lekciju očito još nisu naučili.

Naši su predci (za razliku od nas) bili svjesni činjenice da Bog i priroda (koja slikom božanskoga također govori o Bogu) određuju način života. Veoma su se brzo izvještili kao ribari, ali i kao pomorski ratnici. Lađe su Neretvana, najpoganijih među Hrvatima, bile slične ilirskima, način vladanja morem još nepredvidiviji od vladanja njihovih prethodnika, a sustav uzbunjivanja savršeniji. Koliko li je samo Ćurila i Kurila (< kuriti 'paliti') na našoj obali i Fanosa (< fanos 'zublja') na premostištima rijeka od Brštanika do Višegrada? Nekoć nas očito ništa nije moglo iznenaditi. Već su u 9. st. Hrvati polako ovladavali svojom stranom mora. Knez je Domagoj 869. – 871. pomagao franačkomu kralju Ludoviku II. u oslobađanju Barija. Prve su to nama poznate vijesti o Hrvatima s one bane mora i pravi početak naše priče.

U Kronici siponskih biskupa 970., dakle stotinjak godina nakon Domagojeva pothvata, spominje se kako je rimsko-njemački car Oton I. zbog zasluga u borbama protiv Saracena osnovao dva slavenska naselja na poluotoku Garganu: Vico Garganico i Peschici. Koliko su se dugo te prvotne skupine Hrvata održale u južnoj Italiji dostatno govori činjenica da se u naselju Pescichi (koje se hrvatski nazivalo i Pješticom) početkom 17. st. rodio hrvatski leksikograf Jakov Mikalja (1601. – 1654.), autor glasovitoga Blaga jezika slovinskoga. U pokrajini Abruzzo oko 1290. spominje se nekoliko slavenskih sela u koja su Hrvati dospjeli preko luke Vasto, a u 14. st. spominje se i njihova crkva sv. Nikole. U Molizeu se pak Hrvati povremeno spominju od 13. st., a da ih nije bilo malo, potvrđuju pretpostavke o snažnome čakavskom supstratu u moliškohrvatskome jeziku na koji su najznatnije utjecali Hrvati doseljeni iz Makarskoga primorja i Neretvanske krajine na prijelazu iz 15. u 16. st. koji su govorili šćakavskim ikavskim govorima.

Prvi je veliki zbjeg Hrvata u Italiju zabilježen 1395. kad je dubrovačko Veliko vijeće odlučilo da se izbjeglice pred Osmanlijama brodovima prevezu u Apuliju. Da stari zavičaj nisu zaboravili, pokazuje podatak da su koncem 15. st. u lađama koje su izgradili u Italiji prešli Jadran i počeli napadati osmanlijske podanike u Zažablju, Popovu i Trebinju. Koliko se izbjeglica u tome razdoblju slilo na područje Dubrovačke Republike možda vam može predočiti podatak da se od početka do konca 15. st. broj stanovnika toga jedinog slobodnog pedlja hrvatskoga povijesnog prostora učetverostručio te je koncem 15. st. na području Dubrovačke Republike živjelo više stanovnika nego što ih na istome području danas živi. U pogledu nam je očuvanja materinskoga jezika iseljenih Hrvata zanimljiv podatak koji navodi trebinjsko-mrkanski biskup Anselmo Katić. On je 1779. zabilježio kako je u Napuljskome Kraljevstvu (a predaje o napuljskoj kraljici kruže i Molizeom, i Popovom, i Zažabljem) u dvama selima naišao na članove obitelji Obradović (najvjerojatnije s Brštanice) koji „govore materinskim ilirskim jezikom i razgovaraju međusobno kao da su u staroj domovini iz koje su otišli prije nekoliko stotina godina“. Da su se stanovnici širega neretvanskog područja selili u Italiju, svjedoči i sudbina obitelji kardinala Nikole Radulovića (1627. – 1703.) iz Češljara u Popovu koja je preko Dubrovnika dospjela u apulski gradić Polignano.

Na temelju navedenih podataka razvidno je kako su moliški Hrvati tek ostatak ostataka nekoć znatno brojnije hrvatske zajednice u južnoj Italiji koji je ondje opstao najvjerojatnije zahvaljujući vlastitoj izoliranosti. Pritom treba napomenuti kako su se, gonjeni tko zna čijim zulumom, gotovo s istoga područja na istočnoj strani Jadrana (s područja kasnije Crvene Hrvatske) na gotovo isto područje s onu banu mora (na petu i zapetnicu Čizme) doselili Japigi, pripadnici naroda čiji je mitski praotac Japiks, preživjeli Dedalov sin. (Krije li se i ovdje nastavak jedne grčke priče koju negdje počeh čitati?) Jedan je od njihovih jezika – mesapski – preživio gotovo tisuću godina nakon što su Japigi prešli Jadran. Moliški su Hrvati na Apeninskome poluotoku pouzdano prisutni petstotinjak godina, pa nam nema druge nego se nadati da će nadmašiti svoje pretke iz antičkoga Ilirika te da još dugo, dugo ne će zabit svoj lipi jezik, kako je od njih koncem 18. st. zaiskao Nicola Neri (Nikola Crnčević?), moliški Hrvat i borac za ujedinjenje Italije! Uostalom, moliški su hrvatski toponimi relevantniji za jezična proučavanje čak i romanskih jezika od talijanskih jer je, primjerice, dalmatska osnova mund- 'brdo' koja se čuva u ojkonimu Mundimitar (ista se osnova čuva u ojkonimu Mundanije na otoku Rabu, otoku s kojega potječe osnivač San Marina, što također nije sasvim slučajna podudarnost)primljena od Dalmata na istočnoj jadranskoj obali i prenesena na zapadnu stranu na kojoj je običnija i prozirnija osnova mont- uščuvana u talijanskome imenu toga naselja Montemitro.

Na koncu si možemo tek postaviti nekoliko pitanja i iznijeti nekoliko želja. Nije li sad nama koji smo ostali u domovini i moliškim Hrvatima mnogo lakše hoditi priko mora? Nije li sad lakše iz Ključa (utvrde kod Gacka s čijim su padom Hrvati počeli napuštati hercegovačka gorska prostranstva) stići do Kruča? Pa iako u moliškim brdima dosad ne bijah, nekako me vuku prizori uzanih cesta sličnih vijugavim prtinama koje poznajem iz Popova, malenih mjesta na Apeninima koja podsjećaju na kamenom optočeno Ravno, slike nonica koje poput Stoše svilu predu ili kradu za svojega dragog nedaleko od kakve tangarije slične onoj s pogledom na Baćinska jezera. Zamamnim mi se čini sudjelovanje na kakvoj siesti u Filiču (da ne zabimo nijedno naše misto) tijekom koje bih s Vesnom, Antoniom i Stijepom oči odmarao bludeći po zelenim gajima i slušajući divnje koje zbore u ta-fa-te-fe ritmu. Tko zna možda bih upravo ondje napokon razabrao glase u dubravi i konačno odgonetnuo Džorin Čudni san?

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo

facebook komentari

  • peppermintt

    Prije dolaska Hrvata na istočnu jadransku obalu ilirska su plemena
    nastanjivala naše strane i njima gospodarila, barem na početku nama
    znane ilirske povijesti, i to veoma slično Hrvatima. Ilirske su lađe
    bile malene i brze, a pomorci i „marinci“ spretni. Učas bi zaposjeli
    grčki ili rimski brod te bi puni plijena hitro zamaknuli iza brdskih
    glavica, u sigurnost vlastitih nastamba. Kad bi pak bili napadnuti s
    mora, palile su se signalne vatre (koje su ih uzbunjivale) i ubrzavali
    ustrojavanje obrane. Onoga trenutka kad su toliko oslabili da su
    izgubili vlast na moru (a slučajno se ta vlast u doba Agrona i Teute
    prostirala područjem kasnije Crvene Hrvatske), njihova je propast bila
    samo pitanje trenutka jer se ne može živjeti na Jadranu ako ne vladaš
    barem dijelom mora. Hrvati tu povijesnu lekciju očito još nisu naučili.

  • peppermintt

    Već su u 9. st. Hrvati polako ovladavali svojom stranom mora. Knez je
    Domagoj 869. – 871. pomagao franačkomu kralju Ludoviku II. u oslobađanju
    Barija. Prve su to nama poznate vijesti o Hrvatima s one strane mora

  • peppermintt

    U Kronici siponskih biskupa 970., dakle stotinjak godina nakon
    Domagojeva pothvata, spominje se kako je rimsko-njemački car Oton I.
    zbog zasluga u borbama protiv Saracena osnovao dva slavenska naselja na
    poluotoku Garganu: Vico Garganico i Peschici. Koliko su se dugo te
    prvotne skupine Hrvata održale u južnoj Italiji dostatno govori
    činjenica da se u naselju Pescichi (koje se hrvatski nazivalo i
    Pješticom) početkom 17. st. rodio hrvatski leksikograf Jakov Mikalja
    (1601. – 1654.), autor glasovitoga Blaga jezika slovinskoga. U pokrajini
    Abruzzo oko 1290. spominje se nekoliko slavenskih sela u koja su Hrvati
    dospjeli preko luke Vasto, a u 14. st. spominje se i njihova crkva sv.
    Nikole. U Molizeu se pak Hrvati povremeno spominju od 13. st., a da ih
    nije bilo malo, potvrđuju pretpostavke o snažnome čakavskom supstratu u
    moliškohrvatskome jeziku na koji su najznatnije utjecali Hrvati
    doseljeni iz Makarskoga primorja i Neretvanske krajine na prijelazu iz
    15. u 16. st. koji su govorili šćakavskim ikavskim govorima.