Pratite nas

Povijesnice

Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti

Objavljeno

na

Popularno je vjerovanje da se Srednji Vijek naziva Mračnim Dobom jer je bilo upravo to – mračno, ispunjeno raznim iracionalnostima koje su dovele do uništenja svih sfera društva. Istina je ipak nešto drugačija, mračno doba se tako naziva jer imamo jako malo izvora o tome što se događalo.

To je motiviralo neke da popune sve te nedostatke sa svojim teorijama pa tako već par stoljeća imamo niz mitova koji nemaju nikakve veze sa stvarnim činjenicama. U nastavku je recenzija sjajne knjige Jamesa Hannama (povjesničara znanosti) pod nazivom “Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti”. Recenzija je izuzetno zanimljiva i iznosi niz detalja koji su vjerujem nepoznati mnogima, razmišljao sam istaknuti zanimljive dijelove, ali onda bih jednostavno morao istaknuti čitav tekst što onda gubi svoj smisao. Autor recenzije je Tim O’Neill, povjesničar amater (inače ateist) koji već godinama u svome stilu raspravlja o povijesti srednjeg vijeka na raznim forumima tako da više nema prevelikog strpljenja za razne mitove i laži koji se stalno promoviraju. Original recenziju možete pronaći na njegovom blogu. Knjiga je popularnog karaktera, a izvorni naziv je God’s Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science.

Uvod

genesisMoj interes za srednjovjekovnu znanost pokrenula je jedna knjiga. Još davne 1991. godine kada sam bio siromašan i gladan poslijediplomski student na Sveučilištu Tasmanije, pronašao sam knjigu Roberta T. Gunthera, “Astrolabi svijeta” – 598 stranica pažljivo katalogiziranih Islamskih, Srednjovjekovnih i Renesansnih astrolaba sa fotografijama, dijagramima, listama zvijezda i bogatstvom drugih informacija. Našao sam je i to ne slučajno u jednoj knjižari, na katu jednog od prekrasnih starih skladišta na rivi u Hobartu. Nažalost knjiga je koštala 200$, a toliko su mi tada bili mjesečni troškovi življenja. No, vlasnik je navikao prodavati knjige osiromašenim studentima tako da sam preskočio ručak, ostavio polog od 10$ i vraćao se svaki tjedan nekoliko mjeseci kako bih platio koliko mogu i kako bih konačno mogao uzeti knjigu kući, omotanu u smeđi papir na način kakvog su još samo knjižare u Hobartu njegovale. Tek je par užitaka većih od primanja u ruke knjige koju želiš imati i čitati već dugo vremena.

Imao sam još jedno iskustvo takve sreće prije par tjedana kada sam primio svoj primjerak knjige Jamesa Hannama – Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti. Već godinama razmišljam da pokrenem web stranicu o znanosti i tehnologiji u srednjem vijeku kako bih predstavio najnovija istraživanja tog područja široj publici i kako bih odgovorio pristranim mitovima o tom razdoblju kao Mračnom dobu iracionalnih predrasuda. Srećom sada mogu prestati brinuti o tome jer Hannamova super knjiga učinila je taj posao za mene, i to u finom stilu.

Kršćansko Mračno Doba i drugi histerični mitovi

Jedna od profesionalnih opasnosti kada ste ateist i sekularni humanist koji nema dovoljno zdravog razuma pa čitate ateističke rasprave je što ćete naići na veliku količinu povijesne nepismenosti. Pokušavam se utješiti pretpostavkom da je većina ljudi na takvim forumima postala ateist kroz proučavanje znanosti i iako su poprilično učeni iz područja geologije i biologije, obično im je znanje povijesti zakržljalo na razini srednje škole. Tako razmišljam jer je alternativa priznanje da je učenje povijesti i razumijevanje povijesti od strane prosječne osobe posve slabo pa stvari postaju potpuno deprimirajuće.

Dakle, uz redovito ponavljanje starog mita kako je Biblija napisana na Nicejskom koncilu, zamorne gluposti na internetu o “Isusu koji nikada nije postojao!” i drugo pseudopovijesne gluposti, od strane inače inteligentnih osoba, koje bi i Dan Browna natjeralo u smijeh; mit da je Katolička Crkva izazvala Mračno doba i da je srednjovjekovni period bio razdoblje znanstvene pustoši redovito iznose na svjetlo dana u javnu arenu kako bi počela još jedna runda.

Mit kaže da su Grci i Rimljani bili mudri i racionalni ljudi koji su voljeli znanosti i koji su bili na rubu da učine niz čudesnih stvari (pred izumom parnih strojeva, jedan je od primjera kojeg maštovito zazivaju) sve dok se nije pojavilo kršćanstvo koje je zabranilo svaku učenu i racionalnu misao i tako nas gurnuli u Mračno Doba. Tada je teokracija željeznom rukom, vođena gestapovskom Inkvizicijom zabranjivala svaku pojavu znanosti i istraživanje sve dok Leonardo da Vinci nije izumio inteligenciju i čudesna Renesansa nas je sve spasila od srednjovjekovne tame. Na internetu stalno pronalazimo manifestacije te čudne, ali naizgled neumorne ideje u rasponu od dirljivo nespretnih do krajnje histeričnih, ali to preostaje jedna od onih “općepoznatih” stvari koji “svi znaju” i koji prožimaju modernu kulturu. U nedavnoj epizodi “Family Guy-a”, Stewie i Brian ulaze u futurističku alternativu svijeta u kojoj su stvari toliko napredne jer, kako je objašnjeno, kršćanstvo nije uništilo svo učenje, uvelo nas u Mračno Doba i zabranilo znanost. Pisci nisu ni osjetili potrebu da objasne što je Stewie mislio time – pretpostavili su da svi razumiju o čemu se radi.

Jednom u svakih 3-4 mjeseca na forumima poput RichardDawkins.net imamo rasprave u kojima netko pokrene staru “Tezu o konfliktu” i počinje uobičajeno ritualno udaranje po srednjem vijeku, kao zaostaloj intelektualnoj pustoši u kojoj je čovječanstvo okovano praznovjerjem i potlačeno od strane slugu Zle Stare Katoličke Crkve. Izvlače se neke stare norme. Giordano Bruno je predstavljen kao mudar i plemenit mučenik za znanost umjesto kao iritantni mistični newager kakav je stvarno bio. Hipatija je predstavljena kao još jedan takav mučenik i spominje se mitsko kršćansko uništenje Aleksandrijske knjižnice, iako su obje te ideje besmislene. Afera Galileo uvodi se kao dokaz o hrabrom znanstveniku koji se odupire neznanstvenom opskurantizmu Crkve, unatoč činjenici da je slučaj bio podjednako o znanosti kao što je bio i o Svetom Pismu.

I gotovo bez iznimke, netko iskopa grafički prikaz (slika lijevo) kojeg sam nazvao “NAJGLUPLJA STVAR NA INTERNETU IKAD”, i trijumfalno slavi kao da je to dokaz ičega osim činjenice da je većina ljudi neupućena u povijest i nisu u mogućnosti shvatiti da nešto poput “Znanstvenog napretka” ne možemo mjeriti, a kamoli iscrtati na grafu.

Nije teško rastaviti tu glupost na dijelove, posebice jer ljudi koji je predstavljaju ne znaju ništa o povijesti i jednostavno su pronašli graf na nekoj drugoj stranici i popularnim knjigama no stvar propada čim im ponudite neki uvjerljivi dokaz. Volim ih zapanjiti sa zahtjevom da mi nabroje jedno ime, samo jedno, znanstvenika koji je spaljen, progonjen ili potlačen zbog znanosti u Srednjem vijeku. Nikada mi nisu uspjeli nabrojati niti jedno ime. Obično pokušaju ugurati Galilea u Srednji vijek, što je zabavno ako uzmemo u obzir činjenicu da je bio suvremenik Descartesa. Kada ih pitam zašto nisu uspjeli pronaći bilo kojeg znanstvenika s obzirom da je Crkva očito bila toliko zauzeta sa njihovim ugnjetavanjem, često pribjegavaju tvrdnji da je Zla Stara Crkva bila toliko učinkovita u ugnjetavanju da su se svi bojali baviti znanošću. Dok im dam listu nekih Srednjovjekovnih znanstvenika, među njima: Albertus Magnus, Robert Grosseteste, Roger Bacon, John Peckham, Duns Scotus, Thomas Bradwardine, Walter Burley, William Heytesbury, Richard Swineshead, John Dumbleton, Richard of Wallingford, Nicholas Oresme, Jean Buridan i Nicholas of Cusa – i pitam ih zašto su se ti ljudi mogli zadovoljno baviti znanošću u Srednjem Vijeku bez ugnjetavanja od strane Crkve, moji protivnici su u pravilu već pobjegli kako bi se sakrili i počešali po glavi pitajući se što je pošlo po krivu.

Podrijetlo mitova

Kako su nastali mitovi koji su doveli do stvaranja “NAJGLUPLJE STVARI NA INTERNETU IKAD” i povezanih besmislica, je dobro dokumentirano u posljednjih nekoliko knjiga iz povijesti znanosti, ali Hannam se mudro obračunava sa time u uvodnim stranicama svoje knjige, s obzirom da bi inače vjerojatno većina čitatelja bila sumnjiva prema ideji da je Srednji vijek temelj moderne znanosti. Prava mješavina Prosvjetiteljskog fanatizma, protestantskog antipapizma, francuskog antiklerikalizma i klasicističkog snobizma, sve pomiješano kako bi Srednji Vijek postao druga riječ za nazadnost, praznovjerje i primitivizam, obrnuto od svega što prosječna osoba povezuje sa znanošću i razumom. Hannam objašnjava kako su polemičari poput Thomasa Huxleya, Johna William Drapera i Andrew Dickson Whitea, svi sa svojim antikršćanskim ciljevima, uspjeli oblikovat još uvijek postojeću ideju da je u Srednjem Vijeku nedostajalo znanosti i razuma. Opisao je kako su tek nedavno pravi povjesničari počeli ispitivati tvrdnje polemičara, kroz radove pionira područja poput Pierre Duhema, Lynn Thorndikea i autora moje knjige o astrolabovima, Robert T. Gunthera, tek tada su se počele ispravljati laži polemičara od strane pravog, nepristranog istraživanja. Taj je posao završen sa trenutnom generacijom modernih povjesničara znanosti poput David C. Lindberga, Ronalda Numbersa i Edwarda Granta.

U akademskim krugovima je “Teza Konflikta”, o povijesnom sukobu između znanosti i teologije već dugo vremena odbačena. Jako je čudno da se toliko mojih kolega ateista i dalje očajnički drže te već dugo mrtve pozicije koju su jedino držali amaterski polemičari devetnaestog stoljeća, a ne pažljivog istraživanja objektivnih i provjerenih  povjesničara. To je čudno ponašanje za ljude koji se vole nazivati “racionalistima”. Ostavit ću drugima da procjene koliko je to “racionalno”.

Kada već govorimo o racionalizmu, kritični faktor tih opskurnih mitova je koliko je zapravo racionalnog intelektualnog istraživanja bilo u Srednjem Vijeku bilo. Dok dinosauri poput Charles Freemana i dalje nastavljaju sa tvrdnjom da je kršćanstvo ubilo razum, činjenica je da zahvaljući Klementu iz Aleksandrije i Augustinovom ohrabrivanju korištenja poganske filozofije i Boecijevom prijevodu radova o logici (Aristotela i drugih), razum i racionalno ispitivanje je jedan intelektualni dragulj koji je preživio katastrofalni kolaps Zapadnog Rimskog Carstva i očuvan je kroz Mračno Doba koje je bilo rezultat tog kolapsa. Edward Grantova vrhunska knjiga Bog i razum u Srednjem Vijeku opisuje to sa karakterističnom žestinom, a Hannam daje dobar sažetak tog ključnog elementa u prva četiri poglavlje.

Ono što čini njegovu verziju pristupačnijom od Grantove jest način na koji pripovjeda priču o životima ključnih ljudi tog vremena- Gerbert of Aurillac, Anselm, Abelard, William of Conches, Adelard of Bath itd. Neki recenzenti Hannamove knjige misle da takav pristup odvraća pažnju. No, s obzirom na širinu Hannamove teme, ovaj prilično neizbježan i polubiografski pristup svakako je prikladniji od grubog sažetka evolucije srednjovjekovne misli.

Hannam također pruža sjajan uvid u renesansu dvanaestog stoljeća koje je bilo, suprotno uvriježenoj percepciji i “Mitu”, razdoblje u kojem su se antička učenja vratila u zapadnu europu. Daleko od toga da je postojao otpor od strane Crkve, upravo su crkvenjaci preuzeli to znanje od muslimana i židova Španjolske i Sicilije. Daleko od toga da je postojao otpor ili zabrana od strane Crkve, znanje je prihvaćeno i formirano na temelju drugog velikog srednjovjekovnog doprinosa svijetu; sveučilištima koji su se počeli osnivati diljem kršćanskog svijeta.

Bog i Razum

Očuvanje razuma u srcu istraživanja i analize Srednjovjekovnih učenjaka u kombinaciji sa priljevom “novih” grčkih i arapskih znanja potakli su pravu eksploziju intelektualnih aktivnosti u Europi od dvanaestog stoljeća nadalje. Iznenadni poticaj od strane novih perspektiva i pogleda na svijet pao je na plodno tlo Europe koja je bila, po prvi put u stoljećima, relativno mirno mjesto, prosperitetno, otvoreno i istinski znatiželjno.

To ne znači da konzervativne i reakcionarne snage nisu imale sumnje o nekim novih područjima istraživanja, posebice o tome kako će filozofija i spekulacije o prirodnom svijetu i kozmosu utjecati na prihvaćenu teologiju. Hannam je dovoljno pažljiv pa ne tvrdi da nije bilo otpora procvatu novih razmišljanja i istraživanja, ali – za razliku od upornih zagovaratelja “Mita” – on daje otporu potrebnu pažnju umjesto da ispriča neku drugu priču. Zapravo, konzervativci i reakcionisti sa svojim napori su u pravilu bili sporedni igrači i gotovo uvijek su bili potpuno neuspješni u ograničavanju neizbježne poplave ideja koje su se širile sa sveučilišta. Nakon što je širenje počelo, bilo je praktički nezaustavljivo.

Ustvari, neki od teoloških pokušaja da se postave granice na ono što se može odnosno ne može prihvatiti od “novih znanja” zapravo je imalo učinak poticanja istraživanja umjesto ograničavanja. “Osuda 1277.” pokušala je ustvrditi neke stvari koji nisu mogle biti “filozofski točne”, posebice one koje postavljaju ograničenje na božansku svemoć. To je imalo zanimljiv efekt jer je pokazalo da je Aristotel zapravo neke stvari krivo uočio – nešto što je Toma Akvinski naglasio u svojoj slavnoj i utjecajnoj Summa Theologicae.

Osuda i Tomina Summa Theologicae stvorila je okvir za razvoj unutar kojeg su prirodni filozofi mogli sigurno nastaviti svoje studije. Okvir je propisao načelo da je Bog odredio prirodne zakone, ali nije ograničen njima. Konačno, ustvrdili su da je Aristotel ponekad u krivu. Svijet nije “vječan, prema zakonu”. Nije vječan, točka. Ukoliko je Aristotel mogao pogriješiti u nečemu što je smatrao posve sigurnim, onda je i ostatak njegove filozofije u pitanju. Oslobođen je put za prirodne filozofe Srednjeg Vijeka kako bi mogli nadići grčka otkrića. (Hannam, p. 104-105)genesis

To je upravo ono što su nastavili raditi. Daleko od toga da je to bilo mračno doba mirovanja, kao što je prva polovica srednjovjekovnog perioda (500. – 1000. p.K) sigurno bila, period od 1000. do 1500. godinne zapravo je vrijeme najimpresivnijeg procvata znanstvenih istraživanja i otkrića još od vremena antičkih grka, zasjenivši rimsko i helensko razdoblje u svakom pogledu. Zahvaljujući Occamu i Duns Scotusu koji su zauzeli kritički stav prema Aristotelu, kritičniji od Tominog opreznijeg pristupa, put je bio otvoren za srednjovjekovne znanstvenike četrnaestoga i petnaestoga stoljeća, da propitaju, pregledaju i testiraju poglede koje su im ostavili prevoditelji iz dvanaestog stoljeća, sa izvanrednim učincima;

U četrnaestom stoljeću srednjovjekovni mislioci počeli su primjećivati da je nešto ozbiljno krivo sa Aristotelovom prirodnom filozofijom, a ne samo dijelovima koji su se direktno protivili kršćanskoj vjeri. Došlo je vrijeme kada su srednjovjekovni učenjaci mogli početi svoju vlastitu potragu za novim znanjima… krenuvši novim smjerovima koje niti Grci niti Arapi nisu nikada istražili. Njihov prvi proboj bilo je kombiniranje dvaju područja matematike i fizike na način kakav nitko prije nije učinio.(Hannam, p. 174)

Priča o napretku i izvandrednim učenjacima iz Oxforda koji su ga postigli i tako položili temelje prave znanosti – eng.”Merton Calculators” – vjerojatno zaslužuju knjigu samo za sebe, ali Hannamov opis sigurno možemo smatrati opravdanim, opis čini fascinantan dio njegovog rada. Imena pionira znanstvene metode su – Thomas Bradwardine, William Heytesbury, John Dumbleto i predivno imenovani Richard Swineshead – zaslužuju da budu poznatiji. Nažalost, zbog sjena “Mita” oni su i dalje ignorirani i odbacivani čak i u nekim novijim knjigama popularne povijesti znanosti. Bradwardinov sažetak ključnih uvida ovih ljudi otkriva jedan od najsnažnijih citata rane znanosti i zaslužuje da ga kao takvog prepoznajemo (citiran prema Hannam, p. 176):

(Matematika) je tumač svake prave istine … onaj tko ima drskosti baviti se fizikom, a zanemarivati matematiku trebao bi odmah znati da nikada neće proći kroz vrata mudrosti.

Ti ljudi ne samo da su bili prvi koji su primijenili matematiku na fiziku, nego su razvili i logaritamske funkcije 300 godina prije John Napiera i teorem srednje brzine 200 godina prije Galilea. Činjenica da su Napieru i Galileu pripisana otkrića koja su srednjovjekovni učenjaci već otkrili još je jedan pokazatelj kako je “Mit” deformirao našu percepciju povijesti znanosti.

Slično, razvijena fizika i astronomija Jeana Buridana i Nicholasa Oresmea bile su korjenite i dalekovidne, ali su nepoznati prosječnom čitatelju. Buridan je bio jedan od prvih koji su usporedili kretanje kozmosa sa još jednom srednjovjekovnom napravom – satom. Slika o svemiru koji radi kao sat poslužila je znanstvenicima sve do našeg razdoblja, a stvorena je u Srednjem vijeku. Oresmeove spekulacije o rotirajućoj Zemlji pokazuju da su ti učenjaci bili sretni razmišljajući o idejama(koje su njima bile čudne) da vide bi li to moglo vrijediti – Oresme je ustvrdio da ta ideja zapravo odgovara prilično dobro uočenom stanju. Teško da su ti ljudi produkt “mračnog doba”, a njihove karijere su očito oslobođene bilo kakve Inkvizicije i prijetnji spaljivanja koje su tako drage grozničavim zagovornicima “Mita” koji izmišljaju takve jezive scene.

Galileo: neizbježno

Kao što je već spomenuto, niti jedna manifestacija “Mita” nije potpuna bez uplitanja afere Galileo. Zagovornici ideje da je Crkva gušila znanost i razum u Srednjem Vijeku jednostavno ga moraju uključiti jer bez njega nemaju apsolutno niti jedan primjer u kojem Crkva proganja ikog vezano uz istraživanje prirodnog svijeta. Uobičajeno shvaćanje da su Galilea proganjali jer je bio u pravu o heliocentrizmu je totalno pojednostavljenje inače kompleksne situacije, takvo shvaćanje ignorira činjenicu da Galileov glavni problem nije bio što se ideja nije slagala sa Svetim Pismom nego što se ideja nije slagala sa poznatom znanošću onog vremena. Suprotno onome kako obično opisuju aferu, prava točka sukoba bila je činjenica da su znanstveni prigovori heliocentrizmu u to vrijeme bili dovoljno uvjerljivi da se teorija ne prihvati. Kardinal Bellarmini pojasnio je Galileu 1616. godine da ako bi te znanstvene prigovore mogli prevladati onda bi mogli reinterpretirati i Sveto Pismo. Sve dok su prigovori bili opravdani, Crkva je, razumljivo, odlučila da neće mijenjati egzegezu staru nekoliko stoljeća zbog pogrešne teorije. Galileo je pristao predavati heliocentrizam kao teoriju za izračun, ali odmah se predomislio i u tipičnom stilu, predavao ju je kao činjenicu. Zato i njegov progon od Inkvizije 1633. godine.

Hannam daje objašnjenje konteksta svega toga sa prikladnim detaljima u dijelu knjige koji također objašnjava kako je humanizam “Renesanse” doveo novi val znanstvenika koji ne samo da su u potpunosti obožavali i oponašali antiku, nego su i napustili sve uspjehe znanstvenika poput Duns Scotusa, Bardwardinae, Buridana i Orsemea. Stoga su mnogi napreci ili ignorirani i zaboravljeni (samo kako bi ih poslije opet neovisno otkrili) ili omalovažavani, ali ipak potiho prisvojeni. Činjenica da je Galileo koristio radove srednjovjekovnih znanstvenika bez ikakvog davanja zasluga (referenciranja) je poprilično inkriminirajuća. U svom nastojanju da odbace srednjovjekovnu dijalektiku i imitiraju grke i rimljane – što znači da je “Renesansa” na mnogo načina začudno konzervativan i dosta retrogradan pokret – originalan razvoj i napredak srednjovjekovnih znanstvenika je odbačen. Ironična je činjenica da je znanstvenik kalibra Dunsa Scotusa ostao poznat uglavnom kao etimologija riječi “budala” (eng. dunce).

Koliko god da je završni dio knjige dobar, i koliko god da je vrijedna prilično detaljna analiza činjenica oko afere Galileo, moram reći da se posljednjih četiri ili pet poglavlja Hannamove knjige čine kao preopsežna tema za toliko stranica. Mogao sam lako pratiti njegovu argumentaciju, ali ja sam već upoznat sa materijom i sa tvrdnjom koju dokazuje. Pretpostavljam da bi oni koji se drže poznatog prikaza “Renesanse” i ideje Galilea kao progonjenog mučenika genija, mogli smatrati da je tempo prebrz i ne bi mogli pratiti argumentaciju. Mitovi su ipak dosta inertni.

Najmanje jedan recenzent nije se uspio oduprijeti težini te inerciji, iako možda uz to ima i nekih drugih poteškoća. Nina Power u časopisu New Humanist očito ima problema sa napuštanjem ideje o Crkvi koja proganja srednjovjekovne znanstvenike; “Samo zato što progoni nisu bili tako loši kakvi su mogli biti, i samo zato jer neki mislioci nisu bili uvijek najugodniji ljudi ne znači da je uplitanje u njihov rad ili zabranjivanje njihovih ideja bilo opravdano tada niti je opravdano danas.”

Pa, nitko nije ni rekao da je danas to opravdano, knjiga jednostavno objašnjava kakva je tada bila situacija, objašnjavanje zašto priroda i opseg kakvog mnogi ljudi pretpostavljaju nije točan ne znači da netko nešto “opravdava” – to se zove ispravljanje pseudopovijesnih zabuna. Ipak, Power ima pravo kada kaže; “Hannamova karakterizacija (renesansnih) mislioca kao “nepopravljivih reakcionara” koji su “skoro uspjeli uništiti 300 godina napretka u prirodnoj filozofiji” nije u skladu sa opreznim opisima koji se javljaju ranije u knjizi”. No, to nije zato što je ta karakterizacija pogrešna nego zato što mu duljina i opseg knjige ne daju prostora da tu kompleksnu i mnogima radikalnu ideju objasni.

Moje jedine primjedbe knjizi su dosta trivijalne. Opis “agrarne revolucije” Mračnog Doba u prvom poglavlju koje opisuje tehnologije poput konjskog remenja i korištenje pluga, primjenu energije vode i vjetra kako bi se povećala proizvodnja prije neproduktivnih dijelova Europe je općenito utemeljena, ali previše naglašava dva elementa Lynn Whiteove teze o Srednjovjekovnoj tehnologiji i Društvenim promjenama. – važnost stremena i konjskog ovratnika. Koliko god da je važna i revolucionarna bila Whiteova teza 1962. godine, novije analize su pokazale da su neke od njegovih centralnih ideja dvojbene. Ideja da je stremen bio važan za nastanak teške konjice u onoj mjeri u kojoj White to tvrdi je danas većinom odbačena od strane vojnih povjesničara, a njegove tvrdnje o tome kako je ta konjica pokrenula feudalni sustav su bile od samog početka sumnjive. Ideja da su rimski sustavi za vuči bili neefikasni kako to tvrde Whiteovi izvori također ima mnogo prigovora. Izgleda da Hannam prihvaća Whiteovu tezu što nije baš opravdano s obzirom na procjene kroz posljednjih 40 godina.

Imam jednu osobnu primjedbu (kao humanist i ateist), na stranici 212. ima mali dodatak u kojem Hannam tvrdi da su “nevjernici zamutili vodu koristeći izraz ‘humanist’ kako bi dobili mekšu verziju ‘ateista’.” Žao mi je, ali kao što svi humanisti nisu ateisti (kao što i sam Hannam zna) nisu niti svi ateisti humanisti (kao što će ubrzo shvatiti svatko tko provodi vrijeme na nekoj od antiteističkoj stranici ili forumu.) Dakle, ne postoji “nevjernička”zavjera da “otmemo” izraz “humanist”. Mi koji smo humanisti smo humanisti – kraj priče. “Ateizmu” ionako nije potrebno nikakvo omekšavanje.

Zanemarivši to, ovo je čudesna knjiga i briljantan, čitljiv i pristupačan protuotrov za “Mit”. Trebala bi se naći na listi želja za Božić svakog zainteresiranog za srednji vijek, povijest znanosti ili svakog tko ima prijatelja u zabludi koji još uvijek misli da su noći u srednjem vijeku osvjetljavali zapaljeni znanstvenici.

 Preuzeto i priređeno s bloga: Katolik s dna kace/bitno.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tovarnik i Ilača – herojska istinita priča o rijetko viđenom junaštvu

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je jedna inspirativna, herojska istinita priča o rijetko viđenom junaštvu koja nakon čitanja raznih svjedočanstava, zatitra srce u drugačijem ritmu.

Tijek borbi za Tovarnik i Ilaču, hrvatska sela u Zapadnom Srijemu na putu za Vukovar, ostao je nepoznat hrvatskoj javnosti do danas.

Iako se radi običnom čovjeku o začuđujućoj hrabrosti i junaštvu o kojoj bi trebalo snimiti i cjelovečernji film, Hrvati jedva da znaju za postoje ova dva izuzetna sela-heroja.

Panika u redovima JNA, a bile su kolone tenkova, kamiona, topova i tisuće vojnika, bila je takva da su lupali po seoskim kapijama Ilače tražeći i moleći predaju, a JNA je počela sama pucati po svojoj koloni.

Pokojni svećenik profesor Ivančić izjavio je na jednom svom predavanju da se to sve dogodilo kada su neke osobe iz državnog vrha došle k njemu znajući za kolone tenkove u Tovarniku i Ilači u kretanju prema Vukovaru i rekli da je situacija u zemlji gotovo izgubljena, a on je u miru odgovorio: „Organizirat ćemo veliki molitveni lanac i Bog će nam pomoći!“. Tako je i bilo, osim hrabrih branitelja i Bog je pomogao Hrvatima, olupine kamiona i tenkova JNA su ležale uz cestu uništene od vlastitih granata.

I ovaj puta: divljenje za naše hrvatske vojnike i vječno im hvala!

„Gotovo istodobno s borbama za Slakovce započele su i borbe za Tovarnik i Ilaču, sela na samoj granici s Vojvodinom i na vrlo važnoj komunikaciji kojom su do grada Šida u Hrvatsku dolazile cjelokupne tehnike i neprijateljske vojne snage. Procijenjeno je da za zaustavljanje neprijatelja neobično važan Tovarnik, ali da su oni i doista dobro organizirani i nešto bolje naoružani od drugih sela.

U Tovarniku je tada bilo tridesetak policajaca iz Slavonskog Broda i Varaždina, te tristotinjak mještana koje je vodio Marijan Popović. Tovarničani su se počeli organizirati i naoružavati odmah nakon događaja u Borovu Selu, no zajedno s lovačkim naoružanjem, kompletnim naoružanjem sela, mogla se opremiti tek polovica ljudi. Problem su rješavali tako da su postavili desetak obrambenih točaka, na prilazima selu, te tamo dežurali, a svaki je dobivao oružje kada bi stigao na položaj.

U Tovarniku su, iz Vukovara, dugo dolazile naredbe da se ne upušta u borbu s vojskom koja je prolazila selom. Sve su kolone kontrolirane i u Vukovar su dostavljani podaci o njihovoj veličini i sadržaju, no, osim manjih incidenata, sukoba nije bilo. Koliko je tzv. JNA Tovarnik bio osjetljivo pitanje, vidi se iz slučaja vojne kolone koja je 14. rujna dovozila smjenu u vukovarsku vojarnu. U njoj je tada još uvijek boravio ročni sastav vojnika, a kao smjena stizali su srpski dragovoljci i rezervisti. Vidno uplašen, na pregovore s Tovarničanima o prolasku kolone došao je osobno zamjenik zapovjednika Novosadskog korpusa, pukovnik Davor Košut. Molio je Tovarničane da “ne gledaju neke koji će provocirati, jer bit će ih pijanih”. Ovakav odnos prema lokalnom stanovništvu nije bio uobičajena praksa, pa je bilo očito kako je tzv. JNA veoma stalo da kolona prođe bez poteškoća. Jedan svjedok iz Tovarnika ovako opisuje kolonu:”Bilo je barem trideset autobusa punih srbijanskih rezervista, kamiona, kombija, osobnih automobila, i sve to uz pratnju tenkova i oklopnih transportera, a većina vozila imala je zakvačeno neko topničko oružje. Prepoznali smo i domaće Srbe iz Tovarnika i okolnih sela u uniformi jugovojske. Koloni kao da nije bilo kraja, a kada je napokon prošla, Tovarničani su u Vukovar javili što ih stiže.” Dedaković (zapovjednik obrane Vukovara) je, opet, u svojem stilu, bez i malo nervoze, odvratio: “Neka ih, nek’ oni samo dolaze, svi će oni dobiti što zaslužuju…”

No “velika narodna armija” nije završila sa slanjem pojačanja, a nije niti mogla niti željela sebi dopustiti da za svaku kolonu strahuje i pregovara s “tamo nekim seljacima”. Već 19. rujna iz Beograda je prema Šidu krenula nova kolona tenkova. Sljedećeg jutra, s punktova smještenih nasuprot Šidu i Ilincima, u tovarnički krizni štab stigla je obavijest kako su pred selo počeli stizati tenkovi i kao se slažu u borbeni položaj. Bilo je jasno da je Tovarnik došao na red.

U 8,30 tenkovi raspoređeni ispred sela zasuli su vatrom željezničku postaju, a iz Šida je, ravno u selo, krenulo nekoliko tenkova praćenih pješaštvom. Jedan od tovarničkih branitelja, Marko Đambo, odlučio se, s pomoću konopca, podvući ispod tenka protutenkovsku minu. Kada je tenk odletio u zrak, nastala je pomutnja u neprijateljskim redovima, a braniteljima su porasla krila i razvila se žestoka borba. Tovarničani, višegodišnji prvaci u streljačkim natjecanjima, brzo su se riješili neprijateljskog pješaštva. Napadači su se počeli povlačiti iz sela. Tada je iz Šida i s neprijateljskih položaja iz okolice grada započela strahovita topnička paljba. Prve uništene zgrade bila je pravoslavna, a zatim i katolička crkva. Iako je u selu bilo oko dvije tisuće ljudi nitko nije poginuo. To se može zahvaliti činjenici da je Civilna zaštita u Tovarniku na vrijeme organizirala skloništa. Prema smjerovima iz kojih je dolazila topnička vatra moglo se zaključiti da je selo u okruženju, a stanovnici su prestali brojati granate kad ih je palo tri stotine. Noć je donijela zatišje, pa su branitelji napokon mogli procijeniti vlastiti učinak: tri uništena tenka i jedan transporter, te dva napuštena tenka. Jedan je od njih selom provozao Marin Vuković, a zatim su “spremljeni” na mjesta s kojih će im u daljnjim borbama biti znatno topničko pojačanje.

U jutro u devet sati ponovno je započela topnička kanonada po selu, no u selo nitko nije pokušavao ući. Tijekom dana neprijateljskom su se topništvu pridružila i dva zrakoplova, koji su, među ostalim, uništili odašiljač Tovarnik. Oko 18 sati istog dana, prema selu je krenulo 40 tenkova pod zapovjedništvom pukovnika Slobodana Kembera. U pratnji tenkova, kao pješaštvo, krenula je i “specijalna” kažnjenička postrojba iz Valjeva, sastavljena od kažnjenika srpskih zatvora osuđenih na dugogodišnju robiju. Tenkovi su u selo nadirali sa nekoliko strana, a nakon što su potrošili sedam zolja koliko su još imali, branitelji su se morali povući. Iste noći tenkovi su uspjeli prodrijeti u selo. Pod okriljem mraka branitelji su iz sela izvukli dva zarobljena tenka i odvezli ih prema Lovasu, u šumu Jelaš.

Po koloni su nastavili pucati iz pješačkog oružja kako bi bar spriječili posade da izlaze iz oklopnjaka i ulaze u kuće, a s pješaštvom su se još mogli nositi.

Nadiranje je zaustavljeno kada se na oštroj, dvostrukoj krivini na izlazu iz Tovarnika k Ilači prevrnuo jedan tenk. Kolona se zaustavila, a dio koji je uspio proći nastavio je k Ilači gdje je vruće dočekan. Koristeći se ovom prilikom Tovarničani su odlučili iz sela izvući civile u manjim skupinama. Dio će ih se izvlačiti k Nijemcima, a dio k Lovasu i dalje k Iloku. Što na jednu, a što na drugu stranu, izvuklo se oko dvije tisuće ljudi. Izvlačenje civila bilo je moguće samo tako da se južni dio sela izvuče k Nijemcima, a sjeverni k Lovasu i Iloku. Prvo što su zauzeli neprijateljski vojnici bila je glavna ulica kroz Tovarnik, koja je zapravo cesta Vinkovci-Šid, pa je do odlučilo o smjeru povlačenja.
Istodobno sa napadom na Tovarnik, 20.9.1991., napadnuta su i gotovo sva slobodna Hrvatska sela na istoku. U selo Nijemce, iz smjera Ilinaca, također su nadirali tenkovi.

Prvi je naletio na minu, a iz drugog je posada pobjegla. U selu se tad zatekla skupina boraca iz prve gardijske brigade – “Tigrova” koji su iz Zagreba vozili oružje u Ilok, pa su, zajedno sa Mungosima zapovjednika Meseljevića, odbacili napad.  Napadače su od namjere odvratile mine koje je postavio Janko Katić kod poljoprivrednog dobra Nijemci u poljoprivredne strojeve – tanjurače. Na te je mine naišao tenk kojemu su oštećene gusjenice. Vidjevši to, posada je pobjegla, a slijedila ju je i posada drugog tenka. Tako su Nijemčani došli do dva tenka.

Ova skupina Tigrova na svojem je putu u Ilok stigla u Ilaču 22.9.1991., točno na vrijeme na još jedan okršaj. Tamo ju je već bila pristigla još jedna skupina “Tigrova” iz Iloka, manje skupine boraca iz drugih mjesta, kao i skupina iz Tompojevaca koju je vodio Željko Živanović – Plavi Nula. Šef kriznog štab Ilače, Jakob Asić, uspio je nagovoriti zapovjednika skupine koja je prevozila oružje, Vlatka Delača, da ostane u selu i pomogne Ilačanima u obračunu s kolonom koja je stizala k selu.

U 15 sati istog dan, iz susjednih Šidskih Banovaca, Asiću je, preko Ilačkog gostioničara Antuna Tunjiča, stigao ultimatum pukovnika tzv. “JNA”( Milovanoviča ili Milutinoviča ) da mu se donese i preda sve oružje iz Ilače, pa im se ništa neće dogoditi. Ako ne sravniti će ih sa zemljom. Zapovjednik obrane Ilače, Josip Gelemanović, imao je tada dosta posla obilazeći i minirajući punktove oko sela, a Asić na ultimatum nije reagirao.

Znajući kao se priprema okršaj, a budući da su znali da ni tijekom okršaja, a ni nakon njega neće biti vremena za brigu o civilima, Ilačani su počeli izvlačiti prema Nijemcima sve one koji nisu bili potrebni obrani. Tijekom ljeta napravljena je cesta između ovih dvaju sela, koja je zaobilazila sela Šidske i Vinkovačke Banovce, sada pod nadzorom Srba. Prvotna namjena bila samo alternativa cestama koje su blokirali Srbi, no sada je bila i te kako dobro došla za dopremanje oružja i izvlačenje civila.

Već u subotu 21.9.1991. kolona iz Tovarnika ušla je, kasno poslije podne, u selo i došla do njegova drugog kraja. Bili su stigli gotovo do groblja na izlazu iz sela kada je jedan transporter otvorio vatru po krovovima kuća u glavnoj ulici. Branitelj sela koji su pratili kretanje kolone uzvratili su na vatru. Vozač jednoga kamiona, koji je vukao haubicu 152 mm, pogođen je i u koloni se dogodila najgora moguća stvar, morala je stati. Dio se vozila uspio izvući i krenuti k Šidskim Banovcima, no glavnina nije mogla više ni naprijed ni natrag. Pucnjava se navečer smirila, a tad su branitelji donijeli odluku da te noći, od prilike pola sata nakon ponoći, napadnu kolonu koja je stajala. Vinkovcima i Vukovaru javili su što namjeravaju i zatražili pomoć.

Pola sat nakon ponoći približili su se koloni. Iz nje je otvorna vatra, jer se napad očekivao no silina napada izazvala je taku paniku da se dobar dio ljudstva razbježao na sve strane, a kada ih je dočekala vatra, lupali su po kapijama i vratima kuća vičući da se predaju. Topništvo iz kolone nastojalo se braniti, no u panici, dio granata ispalilo je na vlastite snage u Šidskim Banovcima. Bitka je trajala do pet sati u jutro, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Začuli su se VRB-ovi i topovi iz Ilinaca, a granate koje su počele padati pogađale su ljude i vozila u djelu kolone koji je stajao između Tovarnika i Ilače. Ilačani su u čudu gledali, a onda pretpostavili kako su se neprijateljski zapovjednici uplašili da će “ustašama” u ruke pasti dalekometni topovi i haubice iz kolone kojim će moći gađati kolone koje su se od Sremske Mitrovice kretale k Šidu, pa i po samom Šidu, na čijem su sajmištu bile smještene tisuće vojnika čekajući raspored. Ako su se Hrvati usudili napasti kolonu sa tisućama vozila, znači da ih ima mnogo i da imaju čime tući. Istina je da su Ilačani, zapravo, kolonu tukli s nekoliko minobacača i protuoklopnim oružjem.

Poslije će Željko Živanović – Plavi Nula posvjedočiti kako se zapravo radilo o dobroj korekciji vatre iz centar veze Vukovarskog štab obrane, majstor specijalnog ratovanja, specijalisti za ubacivanje u neprijateljske veze, Julije Novak, uspio se ubaciti u vezu i “navodio” neprijateljsko topništvo na vlastitu kolonu. Naši su uvjerili njihove na vezi da je to čelo kolone zapravo “ustaško”, koje je krenulo njih zaustaviti. Kada se razdanilo, Ilačani su da je učinak napada na kolonu, što s njihove, što s druge strane bio razoran. Stotine mrtvih neprijateljskih vojnika ležalo je u hrpama uništenih vozila i tehnike. Među njima branitelji su pronašli tijelo Zorana Milašinovića, poručnika, zapovjednika topništva Valjevskoga korpusa. Kod njega su pronašli ratni dnevnik, malu crvenu knjižicu, u kojo je za 19.9.1991. bilo napisano doslovce:”nalazimo se između Tovarnika i Šida, pouzdano znam da se iza nas nalazi kolona od trideset kilometara, što rezervista, što aktivne vojske. Nitko od njih ne zna kamo idu. Mislim da nas netko vodi u rat, a ja se pitam zašto, zašto, zašto…?” Iz knjižice se doznalo kako su posade topova sastavljene od po pet rezervista, koji su uglavnom Srbi, te još četiri člana topničkog odjeljenja koji su redovni vojnici, Hrvati, Albanci, Makedonci, Mađari…

Te su noći poginula i trojica Ilačkih branitelja: jedan domaći čovjek, Đuro Balić, te dvojica momaka iz okolice Zagreba, Robert Močiljanin i Marijan Kornet. Močiljanin je te noći prije pogibija uništio, sigurno, desetak vozila. Učinio je to tako što se u mraku došuljao kanalom uz cestu izvan sela prema Tovarniku te skidao neprijateljska oklopna vozila kao glinene golube napadajući iz bočno. Branitelji su iz kolone uzeli vozila i topove kojim su mogli uporabiti. Među njima bila su sačuvane i tri haubice 152 mm. One su mogle nadomjestiti nedostatak oklopnih sredstava, no topova je bilo toliko da za njih nije dovoljno posada. Oko podneva, u selo je stigao Tompojevčanin Željko Živanović – Plavi Nula, te tridesetak «Tigrova» iz Iloka, s Draganom Basićem na čelu. Bila je to skupina koju je Jastreb poslalo kao ispomoć. O onome što se dogodilo u Ilači kaže: “Događalo se nešto što je nama bilo iznimno drago – tako male snage zadržavaju te njihove snage gotovo pet dana. U toj njihovoj koloni, kako znamo, bilo ja deset tisuća različitih vozila i najveća je nesreća što smo mi, zapravo, ostali bez protuoklopnih sredstava. Samo je budala mogla takvu masu tehnike i vojske poslati u napad jednom jedino komunikacijom.

Selo nije bilo mirno. Po njemu su cijelog dana padale rasprskavajuće granate što ih je ispaljivao jedan oklopni transporter iz Šidskih Banovaca. Stizale su vijesti kako se gardist, Goran Balić i Stjepan Perić, koji su iz Svinjarevaca donijeli Josipa Božića, Ilačanina, koji je poginuo braneći Svinjarevce. Dok su Ilačani pokopavali svoje i neprijateljske mrtve, Perić i Balić krenuli su u Bokšić kako bi uspostavili vezu s Jastrebom i zatražili da ostanu i pomognu u Ilači. Asić im je rekao da traže ispomoć, jer, osim grupe «Tigrova» iz Iloka, u pomoć nije došao nitko. Nakon ovoga u selo je stigla grupa boraca iz Donjega Novog Sela, potpuno nenaoružana. Budući da su i u njihovu selu imali malo oružja, a znali su kako ja u Ilači uništena vojna kolona, pretpostavljali su da će ih Ilačani opremiti. O haubicama koje su zarobili nešto je znao Stjepan Perić, pa ih je postavio u položaj za paljbu i usmjerio na Šid, na područje Sajmišta. Prema podacima srpskog ne ovisnog tjednika «Vreme» od 17.10.1991. i članka Dragana Todorovića, objavljenog u njemu, bio je to dobro odabran cilj: “U jesen 1991. Šid je bio sabiralište jedinica JNA. Odavde se u konvojima išlo prema Vinkovcima i Vukovaru. Vojska je, uglavnom rezervisti, bila smještena na livadi zvanoj vašarište, a ceo Šid bio je pravo vašarište. Vladao je zakon sile i Srbina, a opštinska vlast je aktivno učestovala u osvećivanju Srba u Hrvatskoj. Oružje su isporučivali mahom kriminalci i ljudi sumnjivih karakteristika, koji su zauzvrat bili zaštićeni pri obavljanju poslova za koje su jedino stručni – pljačku i maltretiranje.” (tekst u originalu na srpskom jeziku)

Ipak, iz Vinkovaca je stigla naredba da se iz tih haubica puca samo ako selo ponovno bude napadnuto. Asić je uspostavio vezu sa Nijemcima i zamolio tamošnje borce da s ona dva tenka udare na Šidske Banovce kad napad na selo ponovo krene. Sedamdesetak – osamdesetak ljudi čekalo je nakon toga da tenkovi ponovno krenu na selo. Doznali su kako je Treći kanal srpske televizije objavio da su srpske snage kod Tovarnika i Ilače doživjele katastrofu, a vojnici su u popratnoj reportaži tvrdili kako su bili izdani. Reportaža je hvalila Hrvate i govorila o njima kao nadljudima, pa su i njihovim susjedima u Šidskim Banovcima živci popustili. Dvadeseti drugoga rujna poslijepodne, kolnim putovima pokraj Ilače, oni su počeli iseljavati civile Srbe prema Iincima i Ivancima.

Koliki su šok doživjele neprijateljske snage govori i činjenica da se sljedeći napad na Ilaču dogodio tek nakon nekoliko dana priprema – 25.9.1991.. Tog poslijepodneva više nije bilo srljanja, bahatosti i šepurenja. U napad je krenulo sedam tenkova T-84, koji su sa ceste mogli izgurati silne olupine i prepreke. Za njima su išli oklopni transporteri iz kojih je izašlo pješaštvo i tada je započela bitka. Po dogovoru, iz Nijemaca je ispaljeno nekoliko tenkovskih granata na Šidske Banovce, a ispaljene su tri pripremljene haubice. Tragedija je bila u tome što ih nitko nakon toga nije znao napuniti, pa su, uz hrpu streljiva, ostale neuporabljive.

Nikola Salapović uspio je zoljom uništiti jedan tenk T-84 pogodivši ga u spremnik. Ljudi sa toliko mnogo srca, a s tako malo znanja, istrčavali su pred tenkove sa zoljama. Budući da su bili odveć blizu – one nisu djelovale , a oni su bili očajni jer su mislili da im je netko podmetnuo neispravno oružje.

Ukratko bitka je brzo završila. Branitelji su se povukli u šumu Jelaš te odatle krenuli ili u Nijemce ili u Ilok. Neprijatelj je ovladao Ilačom.

Nakon 20. rujna 1991. godine u mjestu Tovarnik civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, mučili i ubijali. Stravične su posljedice srpske okupacije Tovarnika. Ubijeno je 68 mještana, od kojih su 53 pokopani u masovnu grobnicu, među njima i župnik tovarnički vlč. Ivan Burik, a ostali su nađeni u pojedinačnim grobnicama. Protjerano je bilo više od 95 posto od 2500 Hrvata koliko je prije rata živjelo u Tovarniku, a srušeno je ili oštećeno više od 70 posto kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koji su ostali živjeti na svojim ognjištima, a većinom se radilo o starcima i ženama, bili su prisiljeni – poput Židova za vrijeme nacizma – nositi oznake na rukavu: bijele krpe, kao znak predaje. Istim su znakom obilježene i njihove kuće, da bi pijane bande pljačkaša lakše znale gdje smiju ući pljačkati i zlostavljati, pa i ubijati ako im se prohtije.

Nakon okupacije sela vojnici JNA, rezervisti i četnici zarobljavaju prve mještane Tovarnika. Zarobljenike iz podruma odvode u kuću pokojnog dr. Đorđa Cvejića, koja postaje mjesni zatvor, logor i strašno mučilište. Tim zarobljavanjem, maltretiranjem, deportiranjem u Šid i koncentracijske logore po Srbiji, najviše u logor Begejci kod Zrenjanina i Sremsku Mitrovicu, te okrutnim ubojstvima bez suda i milosti, otpočinje prva faza genocida nad tovarničkim Hrvatima. Već te nedjelje ispred pravoslavne Crkve ubijeni su pucnjima u leđa Željko Vrančić, Berislav Šimunić i Antun Šimunić, a kod svojih kuća Manda i Mato Živić, Mladenka i Franjo Kuzmić i Janko Budim. Svjedoci bilježe ubojstva i idućih dana. U srijedu 25. rujna ubijeni su Petar Bilić i Jozo Šišić, Stjepan Matić te Stjepan Kovačević i Ivo Adamović.

Početkom listopada skupina od 30 Tovarničana iz logora u Sremskoj Mitrovici vraćena na zahtjev u Tovarnik i odmah po dolasku uslijedila su nova mučenja i egzekucije, tako da su u utorak 1. listopada ispred srušene katoličke Crkve ubijeni: Filomena Glibo, Ivan Maloševac, Đuro Grgić, Ivan Đankić, Ilija Džambo, Vojislav Selak, a Antu Markanovića do smrti su u zatvoru premlatili zločinci Miloš Stanimirović, Stevan Srdić i Željko Krnjajić. Tijekom listopada i studenog 1991. okupator u Tovarniku uspostavlja vlast koja se očituje odredbama o policijskom satu, radnoj obvezi i rasističkoj odredbi o obilježavanju Hrvata i njihovih kuća. Ubijanje se nastavilo tijekom listopada i studenog, a sva ubojstva, potvrđuju svjedoci, počinili su pripadnici rezervnog sastava JNA i četnici. Mnogi od njih bili su domaći Srbi mještani Tovarnika.”

narod.hr/drol.ratkodragovic.from.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

19. rujna 1991. Beograd – ‘bacanje cveća’ pred tenkove koji razaraju Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 19. rujna 1991. dogodilo se poznato „bacanje cveća pred tenkove“ u Beogradu. Bilo je to prilikom kretanja Prve gardijske oklopne divizije JNA (poznatije kao elitna Titova divizija) prema hrvatskom gradu heroju Vukovaru.

Hrvatski junaci branitelji Vukovara uspjeli su razbiti jednu od najelitnijih oklopnih postrojbi Europe u to vrijeme.

Bio je to samo još jedno od niza „događanja naroda“ u glavnom gradu Srbije Beogradu čiji su građani masovno i učestalo sudjelovali na huškačkim ratnim mitinzima od 1987. nadalje. Tako se stvarala ratna atmosfera i podloga za agresiju na Hrvatsku i druge u cilju ostvarenja opće prihvaćene ideje Velike Srbije.

Tisuće Beograđana je oduševljeno izašlo na ulice pozdraviti tenkove koji su išli na Hrvatsku. Vukovar je razrušen, Hrvati pobijeni ili raseljeni, a slika o cvijeću i oduševljenju Beograđana ostala je u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda.

U to vrijeme razboriti i časni antiratni glasovi u Srbiji i Beogradu su postojali, ali bili su rijetkost kao i danas.

Naime, sličnu huškačku atmosferu pokušava podgrijati i današnje čelništvo Srbije koje je aktivno sudjelovalo u divljačkoj agresiji na Hrvatsku što huškanjem (Vučić), što kao četnički vojnik i agresor (Nikolić), a što kao jedan od najvažnijih političara u Srbiji u to vrijeme (Dačić).

Osim toga ovaj događaj, kao i donji TV prilog, jasno pokazuje da je iz glavnog grada Srbije Beograda kretala ne samo upravljačka i huškačka agresija na Hrvatsku, već da su u toj agresiji sudjelovali i Beograđani i drugi građani susjedne Srbije. To znači da je na djelu bila agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat kao što su hrvatski političari s ljevice, (kvazi)povjesničari i velik dio nevladinih udruga godinama pokušavali sugerirati.

facebook komentari

Nastavi čitati