Kako je srpska agresija postala ‘unutarnji oružani sukob’?

2

Teza po kojoj do međunarodnog priznanja Hrvatske ne možemo govoriti o međunarodnom sukobu isto je tako neodrživa jer je gola činjenica da je Hrvatska bila izložena srpskoj agresiji i hrvatska obrana se tu ni na koji način ne može tretirati kao građanski rat!

[dropcap color=”#4f4f4f” font=”0″]R[/dropcap]eagirajući neki dan na nepravomoćnu presudu u slučaju Kerestinac, Vrhovni sud je poništio presudu niže instance ističući između ostaloga ”da se u obrazloženju netočno i neprihvatljivo tvrdi kako su optuženici počinili kazneno djelo tijekom trajanja ”unutarnjeg oružanog sukoba”. Vrhovni sud podsjeća nižu instancu da je u doba inkriminiranih djela ”već uvelike bio u tijeku međunarodni oružani sukob u svezi sa agresijom koja je izvršena na Republiku Hrvatsku….”. Čitajući ove retke u dnevnom tisku čovjek se smrzne jer mi ispred sebe imamo presedan po kojem je jedan hrvatski sud zaboravio da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku te je razdoblje srpske agresije preveo u ”unutarnji oružani sukob”.

Ta pak definicija silno asocira na građanski rat, što prevedeno znači u najmanju ruku da smo došli do toga da i pojedini suci dvoje je li zadnji rat bio srpsko crnogorska agresija ili se pak radilo o do sada neindetificiranom ”unutarnjem oružanom sukobu”. Hvala Bogu da još imamo Vrhovni sud koji jako dobro zna što se događalo u Domovinskom ratu, pa je poništio ovu presudu, ali je zastrašujuće da u Hrvatskoj postoji pravosudna instanca koja sa tim ima problema! Teza po kojoj do međunarodnog priznanja Hrvatske ne možemo govoriti o međunarodnom sukobu isto je tako neodrživa jer je gola činjenica da je Hrvatska bila izložena srpskoj agresiji i hrvatska obrana se tu ni na koji način ne može tretirati kao građanski rat! Točno je da Hrvatska nikada nije proglasila rat, ali čak i ako bi se držali forme do zadnjeg zareza, postoji najmanje jedna saborska odluka i deklaracija i to iz ljeta 1991. koja nedvosmisleno govori o srpskoj agresiji. Da ne govorimo o tome da je Hrvatska samostalnost proglasila još u lipnju 1991., nevezano s tim što je tu odluku suspendirala na tri mjeseca. Sve su ove relacije mogle biti na stolu hrvatskog suda koji se ipak odlučio ratno razdoblje prije priznanja tretirati ”unutarnjim oružanim sukobom” i nije nikakvo čudo da mu je Vrhovni sud morao održati predavanje. Kako god, mi smo došli do faze da nam više ni sudovi nisu sigurni radi li se u ovom ratu o srpskoj agresiji ili ne, što pokazuje da su dijelom urodila plodom mahnita nastojanja o izjednačavanju krivnje čija kruna je bila način na koji je organizirano Josipovićevo primanje Tadića u Vukovaru, ali i u Paulinom Dvoru te ”Documentino” sugeriranje o ovom ratu kao nekoj vrsti građanskog rata.

Uostalom, upravo na tom tragu smo i doživjeli pokušaj jednakog tretmana i svekolikog izjednačavanja agresorskog i obrambenog PTSP-a, čemu nas podučava Bojan Glavašević. Sve je to na tragu jedne te iste politike. Pogledate li pak udžbenike povijesti iz kojih nam djeca uče povijest, tamo je situacija još gora. Nigdje pune istine o Domovinskom ratu, srpskoj agresiji, pravoj i punoj ulozi dr. Tuđmana. Sve je to blijedo, nejasno, preskromno plasirano, tako da bude nevažno. Čisti falsifikat pune i prave povijesti! Da svojevrsni prevrat i mini revolucija traje na svim frontovima svjedoče i nedavno objavljeni podatci o sastavu upravnog odbora Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata. Naime, ravnatelj tog centra, Ante Nazor, upozorava ovih dana da predsjednik upravnog vijeća ovog centra Kruno Kadrov ”ne zna što je Domovinski rat”. Nazor upozorava da predsjednik upravnog odbora tog centra, u svojim radovima piše da svaki gubitak nije za domovinu i naciju nego je besmislen i bolan. Nazor još dodaje da se Kadrov bavi poslijeratnom tranzicijom u Vukovaru, ali da pri tom ”zanemaruje što se tamo događalo od 1991″. Frapantnija od ove činjenice je Nazorova izjava da je član upravnog vijeća ovog centra Čedomir Višnjić za vrijeme Domovinskog rata bio suradnih tzv. vojske Republike Srpske Krajine, a Nazor ističe da o tome postoji dokumentacija.

Ove tri naizgled različite, ali suštinski iste stvari, pokazuju da upravo traje pisanje povijesti kakva se nije dogodila, da smo došli do toga da ni sudovi više ne sude jednoznačno kad se radi o srpskoj agresiji, da su nam povijesni udžbenici sramotni kad govorimo o Domovinskom ratu, a da su suspektni tipovi stigli čak i u upravu hrvatskog dokumentacijskog centra. Do koje razine jedna politika mora biti bahata i arogantna, do koje razine mora biti ravnodušna prema ratnim istinama da je jednog bivše pripadnika krajiške vojske stavi ni manje ni više negoli u upravni odbor hrvatskog dokumentacijskog centra? Kad smo dakle došli do ovakvih relacija u pravosuđu i u institucijama poput dokumentacijskog centra, tu čovjeku pamet stane. Tu se više ništa nema za reći, tu se više čovjek ne može ni čuditi. Može samo čeznutljivo pogledati prema kalendaru da vidi kad su ono izbori.

Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

facebook komentari

  • peppermintt

    Pravosuđe jedna od rak rana hrvatskog društva.
    čuj neobično što je za člana upravnog odbora predložen aktivni pripadnik pobunjenih srba, pa ništa neobično prepune su ih ove nazovi liberalne strančice a i vladajućima nije mrska ruka potpore SDSS koji zauzvrat biva debelo nagrađen iz proračuna RH koji mi punimo
    ludilu kraja nema ..

    • wolf

      Nakaradna drzava i gotovo.Svaku je
      svetinju izvrnula u proklrtinju.