Pratite nas

Feljton

Kako je srušen Stari most: Činjenice – „Što se točno dogodilo 9. studenoga 1993?“

Objavljeno

na

U očekivanju presude: Podlistak o generalu Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu

Prilog u podlistku o Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu donosimo izvatke iz knjige Slobodana Praljka “Kako je srušen Stari most: činjenice”.

Uvodni tekst urednika Josipa Jurčevića knjizi S. Praljka “Kako je srušen Stari most: činjenice” pod naslovom „Što se točno dogodilo 9. studenoga 1993?“:

Most, biser otomanske arhitekture XVI. stoljeća, koji je kao malo koje djelo svjetske arhitekture dao ime gradu u kojemu je podignut, srušen je 9. studenoga 1993. godine u sukobu dviju vojski upućenih da se bore jedna protiv druge, iako su obje u tom ratu bile zapravo branitelji, žrtve agresije osvajača koji je želio pokoriti cijelo područje i njime dominirati, a njegovo izvorno stanovništvo pretvoriti u ljude nižega reda.

Njegovu izgradnju naručio je 1557. godine sultan Sulejman Veličanstveni od majstora Mimara Hajrudina, učenika velikog otomanskog arhitekta Sinana. Legenda kaže da je njegova gradnja trajala devet godina, jer je dan kad je most bio završen bio i dan smrti njegova graditelja; tajne tog jedinstvenog elegantnog luka morao je ponijeti sa sobom u grob.

U tjeskobnom trenutku ratne borbe za preživljavanje na skučenom životnom području bio je to jedini most koji je povezivao obje obale. Svi ostali brojni mostovi na Neretvi nadaleko već su bili srušeni.

Istoga dana kada se taj most 9. studenoga 1993. stropoštao u bujice Neretve, zajedno sa žaljenjem zbog uništenja arhitektonskog remek djela svjetske baštine, svijetom je pronesena vijest da ga je dokrajčila hrvatska strana, imenom ‘vojska generala Praljka’.

I to je posvuda primljeno kao svršena činjenica.

U domaćem i svjetskom mnijenju to je važilo i kada je 22. srpnja 2004. godine otvoren rekonstruirani most iz svih dostupnih njegovih ostataka i uz zajedničke graditeljske napore Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatske, turskih graditeljskih eksperata i međunarodne zajednice.

No, poslije medijske osude izrečene na dan kada se luk, temeljito načet ranijim borbama, sručio u Neretvu, nitko nije uložio truda da se ustanovi istina. Ostalo je važiti da ga je dokrajčila hrvatska strana.

Međutim, to nije tako!

Ova je knjiga prvi sustavni napor da se sakupe činjenice, pregleda sva dostupna građa i izloži je vjerodostojno nepristranim stručnjacima da mogu zaključiti što se točno dogodilo 9. studenoga 1993. godine. Ovdje je priloženo izvješće ekspertne skupine koja je pregledala tu građu, a svoje zaključke provjerila je i pokusom. I ti su dokumenti u ovoj knjizi.

Čitatelju prepuštamo da i sam zaključi što se sa Starim mostom u Mostaru doista dogodilo tog 9. studenoga 1993.“

Stari most

Stari most 2

Stari most u Mostaru nakon što je srušen i nakon što je obnovljen

Pitanja Slobodana Praljka objavljena u knjizi “Kako je srušen Stari most: činjenice”

1. Kada su JNA i četnici okupirali istočnu Hercegovinu?

2. Koliko je Hrvata i Muslimana-Bošnjaka izbjeglo i gdje su se smjestili?

3. Jesu li četnici i JNA 10. svibnja 1992. godine zauzeli u cijelosti lijevu obalu Neretve i jesu li protjerali preostalo muslimansko-bošnjačko stanovništvo na desnu obalu Neretve?

4. Koliko je to ljudi bilo i gdje su smješteni?

5. Koliko mostova na Neretvi je JNA srušila do tada?

6. Je li 11. lipnja 1992. godine „Kažnjenička bojna“ oslobodila „Orlovac“?

7. Je li Slobodan Praljak (a jer je akcija bila brza i uspješna i jer je pratio akciju na terenu) dao zapovijed svim jedinicama HVO-a da krenu prema Neretvi?

8. Jesu li bojovnici HVO-a do navečer istog dana oslobodili okupirani dio desne obale rijeke Neretve — Hum, Čule, Heliodrom, Aluminijski kombinat, tvornicu Soko..?

9. Je li brzina odluke i vrhunska bojna spremnost i motiviranost vojnika HVO spasila Aluminij i Soko od već pripremljenog razaranja eksplozivom?

10. Nakon bijega, jesu li JNA i četnici digli u zrak posljednji most za prometovanje, Avijatičarski most?

11. Je li Slobodan Praljak donio odluku i zapovjedio 14. lipnja 1992. godine prelazak Neretve i oslobađanje Mostara i područja do Dubravske visoravni (oslobođena sa Stocem nešto ranije)?

12. Je li Slobodan Praljak odmah nakon uspostavljanja mostobrana oko Starog mosta zapovjedio zaštitu mosta?

13. Koliko ljudi je radilo na zaštiti Staroga mosta,

• tko su ti ljudi

• je li se pucalo oko mosta

• je li mostobran bio veći od parsto metara oko mosta

• koliko je kubika daske od pet centimetara debljine trebalo donijeti

• koliko je željeznih cijevi trebalo pronaći i donijeti zajedno s priborom

• koliko sati je trebalo raditi da se most zaštiti od minobacačke vatre

• je li most već bio oštećen

• jesu li tijekom rada padale granate oko mosta

• zašto je zapovjednik Slobodan Praljak izložio svoje ljude pogibelji da bi sačuvao jedan ARTEFAKT

• zašto su ga ti ljudi poslušali

• jesu li ga poslušali zato što je imao čin, ili zato što je to zaslužio, a ako je to zaslužio, čime je to zaslužio..?

14. Kako to biva i zašto to tako biva da u takvim situacijama nikada nema tankoćutnih intelektualaca i ostalih ljubitelja LIJEPOG koji naknadno s toliko lakoće govore što je i kako trebalo napraviti, a posebno lako govore o bezvrijednosti ljudskog života s nadnaravnim LJEPOTAMA — kad taj ljudski život nije njihov?

15. Tko je i zašto skinuo zaštitu koju je tada HVO stavio na Stari most?

16. Je li nakon sukoba HVO-a i A BiH most služio u vojne svrhe

• je li A BiH preko Starog mosta prebacivala naoružanje

• jesu li prelazili vojnici u ratnoj opremi?

17. Postoje li o tome jasni i višekratni video zapisi?

18. Je li po međunarodnim ratnim pravilima dopušteno pucati po svakom ratnom cilju i

• je li svaki ljudski ARTEFAKT ratni cilj ako drugoj strani služi kao ratno sredstvo?

19. Možete li se sjetiti Monte Casina ili muzeja u Bagdadu?

20. Zašto HVO nije srušio Stari most, a imao je na to ratno pravo?

21. Da je zapovjednik HVO-a Slobodan Praljak odlučio srušiti Stari most, kako bi to i čime napravio i koliko bi to rušenje trajalo?

22. Nije li najbolje vrijeme da se to učini prelazak noći u jutro ili prelazak dana u noć, nije li najbolje postaviti tenk tamo gdje je bio i neki top na HUM, nije li najbolje napuniti te cijevi granatama s usporenim djelovanjem i posao oko rušenja bio bi gotov za jednu minutu?! To zbog toga jer je Stari most šupalj.

23. Provjeravao je ovu tvrdnju jedan novinar DIEZEITA kod topnika u BUNDESWEHRU, provjerite i vi!

24. Ako je tome tako, a tome tako jest, zašto je netko pucao iz tenka dvadeset i četiri sata neprekidno,

• zašto je ispaljeno više od 80 granata

• zašto te granate nisu imale usporeno djelovanje da uđu u konstrukcijski šupalj most i da onda eksplodiraju

• zašto je sve to snimano s tri kamere

• zašto nitko sa strane A BiH nije ničim pucao na tenk koji je bio tako vidljiv i tako blizu njihovim položajima

• zašto nitko nije nazvao Španjolski bataljun i tražio da se prekine razaranje

• zašto je to rađeno baš onda kada je Slobodan Praljak obavještavao Antu Rosu o stanju na bojišnici (8. studeni 1993.) i formalno mu u jutro 9. studenog 1993. u 7.40 sati predao dužnost i otputovao?

25. Što je u cijeloj toj priči radio nezaobilazni Englez nadimka „ŠKOT“ (osim što je snimao rušenje), koji odmah nakon rušenja žuri u Sarajevo iz, kako tvrde, blokiranog Mostara; ne prevozi li ga ekipa IV. korpusa A BiH, ne ukrcava li se odmah u zrakoplov i ne leti li odmah u domaju Englesku?

• kako se to vojnik A BiH, „ŠKOT“, tako lako ukrcava na UNPROFOR-ov avion u Sarajevu i odleti u Englesku?

26. Obzirom da je sigurno da ni Slobodan Praljak niti neki drugi zapovjednik HVO-a, a time niti HVO, nije imao nikakve veze s tenkom koji je razarao Stari most, tko je imao?

27. A kako je jasno da tenk nije srušio Stari most, tko ga je srušio?

28. Zašto je prekinuta istraga koja je trebala utvrditi sve činjenice? Ako pravni sustav nije bio to u stanju privesti kraju tada, zašto istraga nije nastavljena kad su došli pravnici iz međunarodne zajednice,

• zašto istragu nije tražio UNESCO

• gdje su ljudi koji su osumnjičeni da su sačinjavali posadu tenka, da li su još živi, kakva je bila njihova sudbina..?

29. Ostaje zaključiti:
a) jedni su pucali da razaraju most i da to razaranje traje i da je atraktivno za snimanje
b) drugi su srušili Stari most
c) netko je sve to organizirao

30. Pod a) su neki Hrvati, pod b) su neki Muslimani-Bošnjaci, a vi istražite tko se krije pod c)

31. Istražite kome je i u koje svrhe odgovaralo izazivanje i produbljivanje hrvatsko-muslimanskog sukoba, kome je sve odgovaralo da se Hrvati izjednače sa Srbima u krivici proizvodnje rata i načinu vođenja rata!

Pismo generala Slobodana Praljka predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu od 14. listopada 1997.

Gospodine Predsjedniče!

U dva ste navrata u razgovoru o Bosni i Hercegovini izrekli tvrdnju da sam srušio Stari Most u Mostaru.
Nisam srušio Stari Most u Mostaru niti s rušenjem imam ikakve veze.

Zamolio sam trominutni prijem kako bih Vam mogao reći točnu informaciju i time smanjiti mogućnost da budete „supotpisnik“ moguće tužbe haškog suda za to djelo, protiv mene.

Odbili ste me primiti pa Vam pišem.

Zatražite, molim, od gospodina Miroslava Tuđmana, od gospodina Markice Rebića, od gospodina Ive Lučića da Vam odgovore na slijedeća pitanja:

a/ Tko je to uradio;

b/ Da li je to bio vojni ili politički čin;

c/ Ako je bio politički cilj, što se time željelo postići;

d/ Zašto je most rušen po danu i to u vrijeme kad položaj sunca pruža najbolje mogućnosti video snimanja;

e/ S koliko je kamera snimano rušenje mosta;

f/ Zašto Stari most nije ružen gađanjem po sredini /trajanje rušenja do 30sec./, nego je gađan s desne strane, pri samoj obali, tamo gdje je najdeblji;

g/ Koliko dugo je trajalo rušenje i koja svrha se željela postići;

h/ Zašto nije dovršena započeta istraga, zašto je prekinuta;

i/ Što se dogodilo s ljudima koji su sačinjavali tenkovsku posadu;

j/ Zašto je svima bilo zgodno da ja budem rušitelj iako sam odmah i službeno i javno izrijekom rekao da s tim nemam ništa, zašto i dalje svi ustrajavaju na takvom stavu iako znaju o čemu se radi?

Iskreno.

prof. Slobodan Praljak, dipl. ing.

Ekspertna analiza rušenja Starog mosta objavljena u knjizi “Kako je srušen Stari most: činjenice”

ANALIZA RUŠENJA STAROG MOSTA PREMA DOSTUPNIM VIDEO SNIMCIMA
Dr. sci. Muhamed Sućeska, dipl. ing. kem.
Prof. dr. sci. Slobodan Janković, dipl. ing. str.
Dr. sci. Aco Šikanić, dipl. ing. str.
Zagreb, siječanj 2006.

1. ZEMLJOVIDNI PRIKAZ MJESTA RUŠENJA STAROG MOSTA

Na donjoj slici je prikaz dijela zemljovida Mostara na kome su ucrtani položaji objekata.

Slika 1 zemljovid

Dio zemljovida Mostara

2. OPIS DOGAĐAJA

Analizirajući video dokumentaciju koja nam je stavljena na raspolaganje u svezi s događajima u studenom 1993. godine, vezano uz borbena djelovanja oko Starog mosta u gradu Mostaru u Bosni i Hercegovini, uočene su neke činjenice koje se moraju uzeti u obzir ako se želi objektivno objasniti rušenje Starog mosta. Iz ukupne dostavljene video dokumentacije izdvojili smo dvije sekvence koje prikazuju rušenje mosta i događaje neposredno prije rušenja mosta. Prva je snimka prijenosa HRTa emisije TV ORF 2, a druga u trajanju od 16 s., porijeklom s video kasete TV Mostar. Obije sekvence nalaze se na DVDeima u prilogu ovog izvješća.

Rušenje Starog mosta u gradu Mostaru je pripisano djelovanju paljbe iz tenka snaga HVO-a, koji se nalazio južno na zapadnoj, odnosno desnoj obali rijeke Neretve, udaljene 1,40 km od samog mosta (slika 1). Iz snimaka nekolicine televizijskih kuća, koje su zabilježile navedena događanja, vidi se da je tijekom prijepodneva (u 09.57 sati) i poslijepodneva (u 15.52 sati), 8.11.1993. godine, Stari most bio izložen udarima različitih projektila, pa vjerojatno i tenkovskih. To se može zaključiti na temelju zabilježenog vizualnog efekta eksplozije. Istodobno na nekim se snimkama može vidjeti projektil u letu. To je logično s obzirom da je tipična brzina snimanja 25 snimaka/sekundi, što znači da se projektil koji se giba brzinom od 800 m/s može registrirati/snimiti na svakih 32 metara putanje, a projektil koji se giba brzinom 300 m/s na svakih 12 metara putanje itd.).

Međutim, snimke na slici 2, porijeklom TV ORF2 koje neposredno prethode samom činu rušenja Starog mosta. upućuje na drugi mogući zaključak rušenja Starog mosta, koji se dogodio 9.11.1993. godine oko 10.00 sati.

Slika 2

Slika 2

Prema ovim snimcima vidi se stup vode po crti koja polazi od istočne obale, južno od mosta, i ide do istočnog oslonca mosta. Stup vode diže se približno do pola visine mosta. Istodobno se u istočnom osloncu mosta uočava oblak crnog dima. Neposredno poslije ruši se most, što se vidi na snimcima slike 3 isto s video zapisa TV ORF 2.

Slika 3

Slika 3

Slika 4

Slika 4Slika 4 nastavak

Slika 4 nastavak

U međuvremenu se ne vidi da je ni jedan projektil udario u most. Uzdužni stup vode može biti posljedica aktiviranja detonirajućeg štapina koji je bio u vodi južno od mosta od istočne obale do istočnog stupa mosta, a oblak crnog dima u istočnom osloncu mosta može biti posljedica aktiviranja eksplozivnog naboja.

Još se bolje u vremenskom slijedu vide ovi događaji na snimcima video zapisa TV Mostar na slici 4.

2. 1 OBRAZLOŽENJE

Činjenica da se u vodi na snimcima TV ORF2 i TV Mostar, pojavljuje duž istočne obale «vodoskok» u dužini od kojih 30-50 metara i praktički istodobna eksplozija vidljiva u donjem dijelu mosta, upućuje na slijedeći zaključak:

Karakteristični «vodoskok», tj. vodeni stup duž toka rijeke Neretve može biti uzrokovan detonacijom detonirajućeg štapina u vodi. Naime, ekspanzija plinovitih produkata nastalih detonacijom štapina pod vodom podigla je vodu koja se uočava kao karakterističan «vodoskok». Istodobna detonacija u donjem dijelu mosta (vidljiva po oblaku crnog dima) može značiti da je eksplozivni naboj (ili neko minskoeksplozivno sredstvo) aktivirano putem tog detonirajućeg štapina kako je to naznačeno na slici 5 iz kadrova TV ORF2, a shematski prikazano na slici 6. Na slici 7 to isto je prikazano paralelno na snimcima TV ORF2 i TV Mostar.

Slika 5 6 7Detonirajući štapin, mogao je biti aktiviran ili putem sporogorećeg upaljača ili električnim putem.

S obzirom da je brzina detonacije detonirajućeg štapina na bazi pentrita (PETN), odnosno brzina kojom detonacijski val putuje duž detonirajućeg štapina, oko 6500 m/s, to znači da je put oko 50-ak metara (koliko se, otprilike, vidi na snimci) detonacijski val prešao za ~0.008 sekundi, tj. ~8 ms. S obzirom a brzinu snimanja kamere (25 snimaka/sekundi) između dva uzastopna snimka prođe 40ms., može se uočiti samo kadar neposredno prije detonacije i kadar nakon kompletne detonacije detonirajućeg štapina i eksplozivnog naboja. Kamera, dakle, nije bila u stanju registrirati neki trenutak tijekom gibanja detonacijskog vala kroz detonirajući štapin.

Navedeni zaključak potvrđen je i eksperimentalno. Eksperiment je postavljen tako da simulira aktiviranje eksplozivnog naboja kroz vodu kao što to pretpostavljeno na shemi slike 6.

2. 2 OPIS EKSPERIMENTA

Eksperiment je imao za cilj potvrditi da je uočeni stup vode izazvan djelovanjem detonirajućeg štapina koji je bio postavljen kroz vodu, duž istočne obale rijeke Neretve, a eksplozija u istočnom luku mosta detonacijom eksplozivnog naboja koji je bio postavljen kao što je to označeno na slici 8-a.

Slika 8 a 8 b

Zato je na umjetnom jezeru postavljen detonirajući štapin s jezgrom od pentrita, mase eksploziva 20 g/m, u duljini oko 20 metara, a na dubini oko 50 cm ispod površine vode kao što je označeno na slici 8. Taj detonirajući štapin aktiviran je s desnog kraja pomoću električnog detonatora. Na lijevom kraju štapina postavljen je eksploziv – TNT, mase 200 g. Proces detonacije sniman je TV kamerom postavljenom okomito na pravac prostiranja štapina. Korištena je TV kamera brzine snimanja 25 snimaka u sekundi.

2.3 REZULTATI EKSPERIMENTA

Kompletan eksperiment snimljen je kamerom iste brzine i nalazi se na video zapisu u DVD 3 u prilogu ovog teksta. Na donjim slikama pokazane su bitne činjenice koje potvrđuju gornju pretpostavku.

• Nakon 40ms (što je najkraći vremenski interval koje kamera može zabilježiti) uočava se «plamena lopta» na lijevoj strani slike 9-b, koja predstavlja detonaciju eksploziva, 200 g. TNT-a.

• na slijedećem snimku slika 9-c, nakon 80ms, jasno se uočava pojava uzdužnog vodenog stupa, koji čine vodene kapljice koje je u vis izbacio udarni val plinova produkata detonacije štapina.

• Dizanje linijskog vodenog stupa, zbog inercije vodene mase, kasni u odnosu na detonaciju štapina pa se zato vidi prvo eksplozija 200 g. TNTa, a zatim dizanje vodenog stupa slika 9-d.

Slika 9

Slika 9. Rezultat eksperimenta

2. 4. USPOREDNA ANALIZA EKSPERIMENTA I SEKVENCI RUŠENJA STAROG MOSTA

Usporedna analiza sekvenci prije i za vrijeme rušenja Starog mosta i rezultata eksperimenta, potvrđuje opravdanost pretpostavke da je Stari most srušen miniranjem kao što je to označeno na slici 5, a ne pogotkom topničkog projektila.

Na slikama 10, 11 i 12 prikazani su događaji u istom vremenu i to a) prema TV ORF2 i b) na eksperimentu. Na temelju usporedbe tih istodobnih nameće se zaključak:

• da je uzdužni vodeni mlaz duž istočne obale rijeke Neretve posljedica detonacije detonirajućeg štapina postavljenog kroz rijeku,

• da je eksplozija u donjem dijelu istočnog luka mosta, neposredno prije dizanja linijskog vodenog stupa, posljedica detonacije eksplozivnog naboja koji je prouzrokovao rušenje mosta.

Ove paralelne slike ukazuju na veliku sličnost efekta dobivenog tijekom eksperimenta i u kadrovima rušenja Starog mosta koje je snimila TV ORF2 i TV Mostar.

Slika 10 11 12

Isto tako i paralelni snimci a) sekvence od TV Mosar i b) rezultati opita, istodobnih događaja na slikama 13, 14 i 15 ukazuju na sličnost efekata, tj. na veliku vjerojatnost da je Stari most srušen miniranjem a ne topničkim projektilom.

Slika 13 14 15

3. MIŠLJENJE

Na temelju proučavanja dostupne video dokumentacije i izvršenog eksperimenta može se konstatirati sljedeće:

a) Velika je vjerojatnost da rušenje Starog mosta nije izvršeno paljbom iz tenkovskog topa, nego detonacijom eksplozivnog naboja (ili minskoeksplozivnog sredstva) postavljenog u donjem dijelu luka mosta. Samo aktiviranje naboja izvršeno je preko detonacionog štapina koji je aktiviran iz blizine Starog mosta, i to najvjerojatnije s lijeve, odnosno istočne obale Neretve.

b) Na takav zaključak ukazuje detaljno promatranje snimki TV ORF 2 i TV Mostar, koje su snimale spomenute događaje, neposredno prije rušenja i samo rušenje Starog mosta. Dio kadrova promatranih snimaka TV ORF2 prikazan je na slikama 2 i 3, a dio kadrova promatranih snimaka TV Mostar prikazan je na slici 4.

c) Pravilan uzdužni stup («vodoskok») vidljiv u mirnoj vodi duž istočne obale, neposredno prije samog rušenja Starog mosta, s velikom vjerojatnošću je bio uzrokovan detonacijom detonirajućeg štapina postavljenog u vodi. Naime, ekspanzija plinova, koji su produkt detonacije štapina pod vodom, imaju za posljedici dizanje vodenog stupa u obliku karakterističnog «vodoskoka» čije su dimenzije ovisne o vrsti i količini eksplozivnog naboja i dubini na kojoj je postavljen. Ovu tvrdnju zorno potvrđuje eksperiment prikazan na DVD 3 u prilogu ovog teksta.

d) Vremenski gledano, zbog sporosti kamere, vodoskok se pojavljuje praktički istodobno kada i eksplozija u donjem dijelu mosta, koja je vidljiva po crnom oblaku – produktima detonacije eksplozivnog naboja.

e) Eksperiment koji je proveden u cilju potvrde navedene teze, i organiziran tako da simulira pretpostavljeni način rušenja Starog mosta posredstvom detonirajućeg štapina, pokazao je da je s velikom vjerojatnošću rušenje Starog mosta moglo biti obavljeno aktiviranjem eksplozivnog naboja u donjem dijelu luka mosta, posredstvom detonirajućeg štapina.

M. Međimorec/HKV

Kako je srušen Stari most (članak objavljen na Portalu 20. travnja 2007.)

Knjigu kao PDF dokument može se naći ovdje: “Kako je srušen Stari most“.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada

U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“.

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom B i H.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

 

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

 

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

 

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

 

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

 

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati