Pratite nas

Feljton

Kako je Tuđman pomirio emigrante i udbaše

Objavljeno

na

Prvi veliki događaj na kojem je došlo do susreta dvaju donedavno nespojivih svjetova, hrvatske emigracije i članova represivnog obavještajnog sustava, održan je 24. i 25. veljače 1990. na I. Općem saboru HDZ-a koji se održavao u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu.

Pripreme za taj sabor na kojem se trebalo okupiti oko dvije tisuća delegata HDZ-a, od kojih su neki prvi put iz emigracije stigli u Hrvatsku, počele su znatno prije. Problem je bio u tome što mnogi pripadnici emigracije nisu imali jugoslavenske putovnice, a mnogi od njih bili su i na Udbinu popisu neprijateljske emigracije te su o njima vođeni dosjei. Među glavnim organizatorima tog događaja bio je tadašnji glavni tajnik HDZ-a, budući hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. On je zatražio sastanak kod tadašnjeg ministra, odnosno sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilima Mulca. Mesić o tome kaže:

“Rekao sam mu da bi trebalo dobro osigurati taj sabor HDZ-a jer će doći i jedan dio emigranata i da nam je važno da ne bude problema. Ministar je tada rekao da će on svim emigrantima na tri dana osigurati pravo prolaza, bez obzira na to imaju li naš pasoš ili tuđi, ako nije za njima izdana potjernica zbog ratnog zločina. Dakle, tako smo se osigurali da ne dođu ratni zločinci. I drugo, s njim sam dogovorio da nam omogući vrlo dobro osiguranje i da se pregleda sam prostor dvorane ‘Lisinski’ prije događaja. Za osiguranje tog skupa bili su zaduženi Mato Laušić i njegov kolega Vjeko Brajović. Tu sam čuo za Josipa Perkovića da radi negdje u sustavu, ali nisam konkretno čuo što je bio njegov posao jer su mi u tom trenutku bili važniji Laušić i Brajović koji su mi bili dodijeljeni.”

sl5Vjekoslav Brajović bio je u to vrijeme načelnik Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere u tadašnjem gradskom sekretarijatu unutrašnjih poslova.

Ankica Tuđman u svojoj knjizi ‘Moj život s Francekom’ ističe da je Vjekoslav Brajović organizirao i osobno nadzirao doček iseljenika u zračnoj luci. Novinar, urednik i TV voditelj Romano Bolković u svom tekstu “Russellov paradoks” piše da je Brajović još u siječnju 1990. u svom uredu primio cijeli niz HDZ-ovih predstavnika: Ćiru Grubišića, Vicu Vukojevića, Pericu Jurića i Stipu Mesića. Također piše da je Brajovića kao pregovarača odredio Mato Lisičak, tadašnji v. d. sekretara gradskog SUP-a, a prije načelnik sektora upravnih poslova u GSUP-u.

Vjekoslav Brajović potvrdio je da je dobio naredbu od Mate Lisičaka da primi predstavnike HDZ-a i razgovara s njima. On kaže da su se ti sastanci održavali u tadašnjem uredu Mate Lisičaka u zgradi policije u Petrinjskoj, na drugom katu, ali i u njegovu uredu u susjednoj Matičinoj ulici:

“Kao načelnik jednog samostalnog odjela u gradskoj policiji ne bih to ni u ludilu mogao samostalno dogovarati bez zapovijedi s najvišeg vrha. Na tim sastancima koji su se održavali u siječnju 1990. dogovorio sam da će emigranti dolaziti isključivo preko zrakoplovne luke, nikako automobilima preko slovenske granice jer bi ih ondje uhitili s obzirom na to da su oni na saveznom nivou bili smatrani neprijateljskom emigracijom. Ali posebno je bilo naglašeno da pri dolasku u zračnu luku sa sobom ne nose nikakva hrvatska obilježja i simbole, nikakve hrvatske zastave, posebno ne one s prvim bijelim poljem, da se ne zezaju. Rekao sam da će ih na Plesu čekati moji ljudi.”

Iznad svih njih po hijerarhiji bio je Josip Perković i vjerojatno je upravo on bio taj koji je delegirao poslove.

O Josipu Perkoviću Stjepan Mesić detaljnije je čuo od Mate Laušića i Vjeke Brajovića. Njih dvojica prisustvovala su, čini se, i Mesićevu sastanku s ministrom Vilimom Mulcom. Budući da je u to vrijeme Mesić intenzivno obilazio teren i znao je kakvo je raspoloženje građana, bio je uvjeren da će HDZ na predstojećim izborima pobijediti, a svoja je razmišljanja prenio i ministru:

“I ja kažem Mulcu da ćemo mi pobijediti i da nam je zato važno da ne dođe do kakvog skandala ili ekscesa. Ova dvojica, Laušić i Brajović, poslije su me pitala zar mi stvarno mislimo pobijediti. Rekao sam im: ‘Ovako, ako mi ne pobijedimo, ja plaćam janje, a ako pobijedimo, vi plaćate.’ I platili su janje. Tad sam drugi put u razgovoru čuo za Josipa Perkovića jer je bio na nekakvoj funkciji, ali ne znam točno kojoj.”

Josip Perković bio je tada na funkciji pomoćnika ministra unutrašnjih poslova SRH, a time i šefa hrvatskog republičkog SDS-a. Njegov nadređeni ministar Vilim Mulc došao je na tu funkciju po političkoj liniji, odnosno iz partije. Postavio ga je direktno Mika Špiljak. Perković kaže da mu je Mulc odmah dao odriješene ruke i obećao potporu za sve što čini u okviru Službe državne sigurnosti. Evo kako je Perković u razgovoru za Večernji list opisao pripreme za sabor HDZ-a:

“Već smo u najavama sabora, dakle u siječnju 1990., imali informacije da će određen broj ljudi u Zagreb doći s ‘neurednim dokumentima’. Bez viza i sl. Oformio sam ekipu operativaca u zračnoj luci Pleso, jer su delegati iz inozemstva uglavnom dolazili zrakoplovima, uvezali smo ih s ekipom koja je radila u dokumentaciji i za svaku osobu koja je prolazila kroz takvu našu evidenciju na aerodromu morali su pitati mene. Telefonski. Na dan održavanja sabora, navečer, stigao je i posljednji delegat, sjećam se bio je to Andrija Getoš iz Njemačke (HNV), a stigao je s emigrantskom putovnicom za koju je trebao vizu i za neke europske zemlje. I njemu sam dopustio ulazak. Danas je umirovljeni pukovnik HV-a. Mnogi od mojih operativaca tada su prvi put bili u mogućnosti tako susresti pripadnike, kako se govorilo, ‘neprijateljske emigracije’.”

Sve stanice milicije (SM) kojima su rukovodili zapovjednici bile su pod ingerencijom i zapovjedništvom načelnika Odjela za javni red i mir, osiguranja i izvanredne mjere, za razliku od stanica javne sigurnosti (SJS) kojima su rukovodili načelnici i u čijem sastavu je djelovala i kriminalistička milicija pa su ingerencije i zapovijedanje bili podijeljeni između načelnika Odjela za suzbijanja općeg kriminaliteta i načelnika Odjela za javni red i mir, osiguranja i izvanredne mjere.

Vjekoslav Brajović tvrdi da su operativci na aerodromu bili pod njegovom ingerencijom, odnosno zapovjednik stanice milicije za kontrolu prelaska državne granice na aerodromu Pleso:

“Ondje je bio zapovjednik Stanice milicije za kontrolu prelaska državne granice Ivica Živković, moj čovjek, koji je čak bio kod mene u odjelu, i dobio je zapovijed od mene da se te ljude pušta unutra. Je li Josip Perković sa strane državne sigurnosti radio nešto mimo mog znanja, to ne mogu znati, pretpostavljam da je, ali znam da su moji ljudi bili na graničnom prijelazu. No kako sam ja dobio ovlasti za postupanje, vjerojatno su tako dobili i ljudi iz Službe državne sigurnosti u centrali i u centru na Zrinjevcu.”

Na pitanje kako to da jedni za druge nisu znali, Brajović kaže da je SDS bio njima nadređen:

“Oni su bili ‘Bogom dani’ i smatrali su da nam ne trebaju ništa govoriti jer je sve što oni rade obavijeno velom tajne, a javna sigurnost, u koju smo mi spadali, mora njih izvještavati. Postojala je razlika između službe i službe. A ako je trebalo nešto zajednički odraditi ili pružiti asistenciju, onda bismo bili minimalno upoznati sa situacijom i ciljem postupanja.” No javna sigurnost, odnosno Brajović nije direktno o dogovorima na tim sastancima u siječnju 1990. godine izvještavao SDS. Izvještavao je podsekretare, u ovom slučaju Ivana Sokača i Francisku Jurak. Prema nekim tvrdnjama, mimo znanja ostalih u GSUP-u, na vezi SDS-u bio je zapravo Mate Laušić koji je u to vrijeme bio načelnik Dežurne službe GSUP-a Zagreb. O tome da je upravo Laušić dogovore između hadezeovaca i Vjeke Brajovića prenosio Službi državne sigurnosti (bez znanja ostalih sudionika iz GSUP-a) u jednom je društvu mnogo godina poslije navodno tvrdio Franjo Vugrinec, koji je bio šef zagrebačkog SDS-a. Jer “neprijateljska emigracija” bila je u ovlasti SDS-a.

[ad id=”40551″]

A među ljudima koji su iz svijeta došli u Zagreb bilo je 150 onih koji su se nalazili u evidenciji Službe državne sigurnosti kao pripadnici baš te “neprijateljske emigracije”. Zbog toga je, kako je rekao Perković, u beogradskim novinama, ali i u nekim hrvatskim bilo kritika i upita, a uslijedio je i izravan napad na njega osobno. Perković i sam kaže da je odluka o puštanju emigranata bila isključivo njegova:

“Nitko drugi nije sudjelovao u odlučivanju da te ljude treba pustiti na osnivački sabor HDZ-a. Bila je to posljedica mog pristupa slobodi kretanja ljudi.”

Ta njegova tvrdnja samo je naizgled malo pretjerana. Vjekoslav Brajović kaže da je o puštanju emigranata u zemlju postojao opći nalog koji je donesen najniže na republičkoj razini. No činjenica jest da je i Perković spadao u viši rang. Njegove ovlasti opisala je u svojoj knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška” i novinarka Dunja Ujević:

“Za ‘teže slučajeve’ (Perković, op. a.) konzultirao je Vilima Mulca, tadašnjeg sekretara za unutarnje poslove. ‘Napravite ono što mislite da treba jer nemamo koga pitati’, rekao je Mulc. Htio je reći da u tadašnjem političkom vrhu Hrvatske nema nikoga tko bi u toj situaciji imao petlje nešto reći. Bilo je to vrijeme čuvene ‘hrvatske šutnje’ i početak kraja jednog povijesnog razdoblja. Naizgled paradoksalno, no obavještajci su se bolje nosili sa situacijom nego ključni ljudi Partije.”

U Zagreb je tada prvi put iz emigracije stigao i Gojko Šušak. Perković tvrdi da su se njih dvojica upoznali kada je Šušak stigao u Hrvatsku, a da je za njega čuo još prije. Jedan Perkovićev znanac tvrdi da je predsjednik Tuđman upravo Perkoviću dodijelio brigu o Šušku u prvim danima njegova boravka u Hrvatskoj:

“Sjećam se kako mi je Perković rekao da je jedna od prvih stvari bila da je odveo Šuška u trgovinu da si kupi neku garderobu.”

Perković je o početku poznanstva sa Šuškom rekao samo da ga je poznavao još dok je bio ministar iseljeništva, a spojili su se u vrijeme kad je Šušak postao zamjenik ministra obrane, a Perković pomoćnik ministra obrane. Odmah je otklonio i priče o tome da je Šuška poznavao iz vremena dok je on bio emigrant:

“Nismo se prije znali, to su priče.”

Gojko Šušak prvi je od emigranata stigao u Zagreb, nekoliko dana prije održavanja HDZ-ova sabora. Njegova je formalna funkcija bila potpredsjednik HDZ-ova Odbora za Kanadu. Na čelu tog odbora bio je Ivan John Zdunić, a tajnik je bio Ante Beljo. No po svemu sudeći, glavni je ipak bio Šušak.

On je ujedno bio jedan od dvojice kanadskih emigranata koji su došli bez vize jer su mu je u jugoslavenskoj ambasadi u Kanadi odbili dati. Đurđa Šušak, supruga Gojka Šuška, novinaru Ivici Radošu u knjizi “Tuđman izbliza” ovako je ispričala što se događalo:

“Gojko je nazvao Tuđmana i rekao mu da nema vizu, a Tuđman mu je poručio da svejedno dođe i da će on srediti ulazak u Hrvatsku.”

Unatoč tome što nije imao vizu, zahvaljujući angažmanu kanadskih Hrvata Cvitke i Andrije Fistonić, vlasnika turističke agencije u Ottawi, Šušak se uspio progurati u avion. Samo on i još jedna osoba u avionu za Zagreb, a bila je to Zdravka Bušić, rođakinja Brune Bušića, nisu imali vizu. Kad su ga carinici u Zagrebu pitali zašto nema vizu, Šušak je rekao da mu je Tuđman jamčio da može ući bez vize, na što ga je, prema svjedočenju Đurđe Šušak, carinik opsovao.

“Onda se umiješao Josip Perković i, unatoč tome što Šušak nije imao vizu, sredio da može ući u Hrvatsku.”

To svjedočanstvo Đurđe Šušak pokazuje da je upravo Josip Perković imao glavnu pozadinsku ulogu u sređivanju prolaza nekadašnjim emigrantima. Potvrdila je to i Dunja Ujević u svojoj knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška”:

“Obavještajci su za svaki pojedinačni ulazak tražili odobrenje šefa Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića. Perković je, pak, bio na vezi s osobom koja je pretraživala evidenciju Udbe.”

Evo kako je Dunja Ujević opisala atmosferu na zagrebačkom aerodromu tog dana:

“Agenti Službe državne sigurnosti bili su raspoređeni po svim punktovima u zračnoj luci za koje je Udba smatrala da ih treba pokrivati. Mnoštvo novinara muvalo se uokolo sa zadatkom da ‘zabilježe atmosferu’. Redakcije su uključile dvije vrste novinara. Klince koji nisu razumjeli ništa i koji su imali zadatak da donesu što više štofa. Iz te ‘sirovine’ maheri su probirali što treba objaviti. Tražili su se provokativni detalji koji su išli u prvi plan i intonirali cijeli događaj. Svakako su to trebale biti one pojedinosti koje su, za političko shvaćanje onoga doba, bile incidentne. Klasična metoda medijske manipulacije. Milicija je osiguravala sve okolne punktove i prilaze zračnoj luci pred čijim su ulazom ‘Zlatni dukati’ svirali ‘Ustani bane’ i druge domoljubne pjesme.”

Novinar Darko Hudelist u svojoj knjizi ‘Tuđman: Biografija’ piše da je Šuška, po Tuđmanovoj naredbi, u zagrebačkoj zračnoj luci dočekao član Izvršnog odbora HDZ-a Perica Jurić (budući zamjenik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca).

Međutim, to nije posve točno. Pred Šuška i Zdravku Bušić Tuđman je došao osobno. O tome kakav je tretman Tuđman već tada imao svjedoči činjenica da ga je policija pustila u zabranjeni prostor gdje nakon silaska s aviona putnici čekaju na pregled putovnica. Dok smo se jednom prilikom zajedno vraćale iz Bruxellesa i na zagrebačkom aerodromu čekale na pregled putovnica, tu mi je priču osobno potvrdila Zdravka Bušić, koja je u prvom mandatu nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju postala HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu.

“Da, Tuđman nas je osobno dočekao i ušao je u ovaj prostor gdje nas dvije sada stojimo. Ja sam bila u strahu jer ni ja ni Gojko nismo imali vizu. Mogli su nas u svakom trenutku uhititi. Međutim, Tuđman je rekao da je on sve sredio.”

Zdravka Bušić nije znala detalje o tome s kim je to Tuđman dogovorio njezino i Šuškovo puštanje u Hrvatsku bez vize.

Po dolasku u Zagreb Gojko Šušak smjestio se u hotel “Dubrovnik” na glavnom zagrebačkom trgu, tada Trgu Republike. Ivan Nogalo, jedan od pripadnika američke emigracije koji će ubrzo nakon demokratskih promjena kupiti hotel “Dubrovnik”, u intervjuu Večernjem listu 7. svibnja 1998. rekao je da je Šušak uz pomoć nekih ljudi iz hotela u hotelskim sobama instalirao telefaks uređaje kako bi mogao komunicirati s vodstvom HDZ-a. Tuđmanov biograf Hudelist iz toga zaključuje da to ne bi bilo moguće bez aktivne potpore republičkog SUP-a te da je zapravo riječ o tajnom dogovoru ili tajnom “dealu” vodstva HDZ-a i vrha hrvatske policije na čelu s Vilimom Mulcom. Postojanje tajnog dogovora o organizaciji 1. Općeg sabora HDZ-a Hudelistu je potvrdio i Josip Manolić:

“Operacija je uspjela zahvaljujući tajnom dogovoru između vodstva HDZ-a i hrvatske policije, na čelu s Mulcom. Ja sam načelno posredovao tom dogovoru, dok je konkretno, u operativnom smislu, bio angažiran Stipe Mesić, tadašnji tajnik HDZ-a. On je i fizički otišao na aerodrom, da dočeka te ljude iz inozemstva. Iz redova policije u tom su nam pothvatu pomagali još i Laušić i Brajović. Laušić je bio operativac za kontrolu stranaca u Republičkom sekretarijatu za unutrašnjeg poslove, dok je Brajović također bio zadužen za kontrolu stranaca, ali u ‘gradskoj Udbi’. Poznavao sam obojicu. Njihov je zadatak bio da ljudi koji su dolazili na sabor HDZ-a imaju što manje problema u zračnoj luci. Bilo je dovoljno deklarirati se kao sudionik sabora HDZ-a i dokazati da su sletjeli tim i tim avionom pa da im se ne rade nikakvi problemi.”

Dan, dva nakon Šuška u Zagreb su stigli i ostali iseljenici iz Kanade koje je predvodio Ivan Zdunić, te iz Sjeverne Amerike. Za pojedine goste bila je priređena večera u kući Franje Tuđmana, a prisustvovali su Gojko Šušak, Ivan Zdunić, Miško Primorac, Ivan Nogalo i još neki, a od Tuđmanovih najbližih suradnika iz Hrvatske bio je Perica Jurić. Perica Jurić poslije je Hudelistu rekao da se na toj večeri odlučivalo o tome koliko će koja iseljenička zajednica dati novca za HDZ-ovu izbornu kampanju.

Bližili su se prvi demokratski izbori u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina. Na njima su se trebali birati predstavnici triju vijeća od kojih je bio sastavljen Sabor SR Hrvatske: Društveno-političkog vijeća, Vijeća općina i Vijeća udruženog rada. Prvi krug održavao se 22. i 23. travnja 1990. godine. S jedne strane bile su nove stranke, poput HDZ-a i HSS-a te stranaka okupljenih u Koaliciji narodnog sporazuma koju su činili HSLS Dražena Budiše, SDSH Antuna Vujića, HKDS Ivana Cesara, HDS braće Veselica i nestranačke osobe poput Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala. S druge strane bila je nekadašnja partija koja je nastupala pod imenom Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP) i Socijalistička stranka Hrvatske (SSH).

Već nakon prvog kruga bilo je jasno da je najjača stranka postao HDZ. Nakon prvog kruga osvojili su 104 od ukupno 131 zastupničkog mjesta. U drugom krugu, koji se održavao 6. i 7. svibnja, osvojili su 205 mjesta od ukupno 356.

Odmah nakon prvog kruga počele su pripreme za preuzimanje vlasti. Perica Jurić kaže da je Tuđman bio svjestan da mora sačuvati strukturu upravne, policijske i vojničke službe koliko je to moguće i staviti ih u funkciju nove vlasti:

“Naša je politika bila da nećemo rušiti nego graditi, da se nikome ništa loše neće dogoditi, da ćemo nastojati zaštititi ljude i preuzeti njihovo znanje. Jer školovani kadar ne stvara se preko noći. Kad je završio prvi krug izbora, Josip Manolić mi je rekao da idem razgovarati s ljudima u policiji i prenijeti im naša razmišljanja kako bi se mogli prilagoditi. I kao njihov budući nadređeni, zamjenik ministra unutarnjih poslova, došao sam i rekao tim ljudima da su oni vrijednost ove zemlje. Rekao sam im: ‘Svi ostajete raditi, nema Hrvatska drugih policajaca.’ To je bila politika koja je spojila Tuđmana i Perkovića. I svi su znali, uključujući i toga gospodina (Josipa Perkovića, op. a.), da ostaju, ali uvjet je bio da se trgnu i prilagode toj tranziciji iz komunističkog u demokratski režim. Oni su to slušali s više ili manje povjerenja ili nepovjerenja, ali ta je politika na kraju dobila borbu za nezavisnost zemlje i ta je politika, ako hoćete, dobila rat.”

Perica Jurić kaže da je to bilo vrijeme okupljanja ljudi oko Franje Tuđmana, ali za određene poslove nije bilo lako pronaći adekvatne ljude niti one koji su se bili spremni žrtvovati. No smatra da je Tuđman angažirao najbolje ljude i da je imao dobre naočale za njihovu procjenu u tako kratko vrijeme kad je trebalo provesti tranziciju i prilagoditi sustave. U obavještajnoj službi to je značilo da se mora povući i cijela agenturna mreža, da im se moraju dati nove upute i sadržaji.

O tome kakva je atmosfera vladala u službi uoči promjene vlasti svjedoči Marko Melčić, tada predsjednik partijskog komiteta u zagrebačkom Trnju i jedno vrijeme predsjednik partijskog komiteta cijele zagrebačke organizacije. On se sjeća kako je bio pozvan na sastanak u republičko sjedište Službe državne sigurnosti, na uglu Savske i Vukovarske ulice, onamo gdje se i danas nalazi zgrada SOA-e. Njegov kolega Ivek Magdalenić, predsjednik partijskog komiteta Općine Centar, bio je pozvan u sjedište gradske Službe državne sigurnosti na Zrinjevcu 7. Melčić kaže:

“Oni su od političkog rukovodstva htjeli čuti što ih čeka. Svima je bilo jasno što se sprema, da će biti promjena vlasti.”

Kad je Melčić došao u zgradu sjedišta SDS-a u Savskoj, prvo ga je primio republički sekretar unutrašnjih poslova Vilim Mulc.

“To je bilo onako kurtoazno”, kaže Melčić. “Onda su me vodili kroz te hodnike. Jako se dobro sjećam jer je to jedna jeziva zgradurina, hodnici nemaju prozore nego samo uske otvore visoko gore blizu stropa. Znači, vi ne možete gledati van i vas izvana nitko ne može vidjeti. Uglavnom, vodili su me po tim labirintima i doveli do jedne dosta velike kinodvorane, dvorane za sastanke, u koju je moglo stati 200, 300 ljudi. Unutra su bile debele fotelje, govornica, baš poput nekadašnjih kinodvorana. Posjeli su me gore na govornicu kao gosta, a u oči su mi bili upereni reflektori tako da su oni mene vidjeli, a ja njih nisam, osim onih koji su bili u prvom redu. U prvom redu su sjedili Josip Perković i njihov šef partije, zaboravio sam kako se zvao.”

U to je vrijeme svaka radna organizacija još imala svoju partijsku organizaciju, i tvornice i banke i sudovi, iako su poslije pri pokušaju liberalizacije raspustili partijske organizacije u sudu, tužilaštvu i policiji. Ministarstvo unutarnjih poslova imalo je 14 osnovnih organizacija. Melčić se sjeća:

“Počasna organizacija broj 1 bila je Udba. Ostalo su bili obični policajci i oni nisu imali pristup ovom sastanku. Na tom predavanju nisam im rekao ništa posebno. Objasnio sam da ćemo dobiti novi parlamentarni sustav i da je moguće da će, ako mi padnemo s vlasti, nova vlast formirati razne istražne komisije. Ja sam očekivao da ćemo izgubiti izbore, naravno, čak smo i namjerno išli na to, posebno Račan, ali sam smatrao da ćemo biti jaka opozicijska stranka i da ćemo u toj situaciji kao sljednici SKH biti izloženi kritici i napadima za sve stvari koje su udbaši napravili.

Međutim, život se sasvim drukčije razvijao, kao što znate, ovi su prešli na stranu Franje i nitko ih nije dirao. Neke Srbe su pobacali van jer su kvarili strukturu, ali Udba – naša sudba, uredno je postala državotvorna.”

Nakon tog predavanja u sjedištu SDS-a Melčić je s pet, šest šefova tajne službe otišao na piće. Zapamtio je samo da su među njima bili Josip Perković i Franjo Vugrinec.

“Perković je na mene ostavio jako dobar dojam, bio je vrhunski profesionalac, pristojan čovjek. Pitao sam ga koliko oni uopće još imaju ljudi u Hrvatskoj, a on mi je odgovorio da ih je oko 200 i nešto. Nisam mogao vjerovati da imaju tako malo ljudi, a on meni kaže: ‘Kao prvo, ne treba nam više, kao drugo, nemamo love. Ali imamo i neke vanjske suradnike.’ Tako da zapravo za neke ljude za koje sam mislio da su udbaši, ispostavilo se da nisu, kako bi se reklo, položili prijemni.”

Perković je u medijskim istupima tvrdio da je 90 posto službe podupiralo demokratske promjene i procese i bilo ih spremno zaštititi. Tvrdi da je na tranziciji počeo raditi već nekoliko tjedana prije izbora i služba se zapravo i prije službene primopredaje vlasti već stavila na raspolaganje novom vodstvu. O tome je očito postojao izvjesni dogovor između bivše komunističke vlasti i buduće nove vlasti na čelu s Tuđmanom. O tome svjedoči i Mate Meštrović u svojoj knjizi “U vrtlogu hrvatske politike, Kazivanje Peri Zlataru” gdje je otkrio da mu je Dušan Bilandžić povjerio kako je upravo on, u ime vodstva Saveza komunista Hrvatske, utanačio predizborni džentlemenski dogovor s Franjom Tuđmanom. Meštrović kaže:

“Komunisti su se obvezali da će neutralizirati svoje najtvrđe članove koji budu željeli silom i oružjem spriječiti HDZ da preuzme vlast ako je bude osvojio na budućim demokratskim izborima. Tuđman je, pak, zauzvrat obećao da, pobijedi li, Hrvatska demokratska zajednica neće progoniti komuniste sveteći im se zbog dugogodišnjih progona. Svoju je riječ i održao…”

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

Objavljeno

na

Objavio

U Beogradu je nedavno novovjekom „srpskom Sinđeliću“, majoru bivše „JNA“ Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru ubio 11 hrvatskih branitelja i planirao sravniti ovaj hrvatski grad sa zemljom, podignut spomenik.

Da je ubio više ljudi ili uspio u svome naumu potpunog uništenja grada, za veliku većinu Srba bio bi još veći heroj i sasvim sigurno se ne bi čekalo 26 godina na podizanje spomenika.

Što veći zločinac, veći heroj – uglavnom je stav većinske javnosti u Srbiji i „republici srpskoj“ i to je kod naših istočnih susjeda tako, ne od jučer, nego stoljećima unatrag, naravno, pod uvjetom da se zločini čine za „Srpstvo“ i „Srbiju“. A „Srpstvo“ i „Srbija“ se „brane“ na svim onim prostorima na koje upru prstom srpski popovi i nacionalisti i ustvrde da su njihovi. Parole o „okupljanju svih Srba pod kapom nebeskom u jednu državu“, o „trinaestom izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom“ koje „ima pravo“ granice i pravdu krojiti po svome jer spada u „izabranu naciju“, teorije o tomu da je „Srbija tamo gde god postoji makar i jedan srpski grob“ ili „gde živi barem jedan Srbin“ i slične nebuloze, temelj su srpskog naci-fašističkog programa s kojim se mi Hrvati u raznim oblicima suočavamo već dulje od jednog stoljeća (od emancipacije srpske nacije u Hrvatskoj).

Srpski naci-fašizam (kao izvorni program velikosrpske nacionalne ideologije u koju je ugrađena srpsko-pravoslavna religijska matrica), najstarija je inačica ove ideologije u Europi – što u svojim spisima potvrđuje i danas (poslije Svetoga Save) najviše čašćeni i slavljeni svetac Srpske pravoslavne crkve (okorjeli antisemit, fašist i velikosrpski šovinist) Nikolaj Velimirović koji je u zadnjih 80-ak godina u sjenu potisnuo čak prvoga srpskog sveca i rodonačelnika „svetorodne loze Nemanjića“, Stefana Nemanju. Nikolaj taj srpski naci-fašizam naziva „nacionalizmom Svetog Save“ ili „organskim nacionalizmom“ (i on obuhvaća „narodnu crkvu“, „narodnu dinastiju“, „narodnu državu“, „narodnu prosvetu“, „narodnu kulturu“ i „narodnu odbranu“) i sasvim je nalik njemačkom nacionalsocijalizmu, ali u sebi sadrži i elemente znakovite za talijanski fašizam.

Stoga ne čudi da se Nikolaj u vrijeme uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj s divljenjem i obožavanjem obraća „Velikom Vođi nemačkog naroda“ Adolfu Hitleru nazivajući ga „genijem“ i „herojem“, ali i podsjećajući na to da je „posaokoji on poduzima srpskom narodu prije 600 godina svršio Sveti Sava“, te da je „nacionalizam srpski kao stvarnost najstariji u Evropi“ (što je detaljno obrazložio u svojoj knjižici „Nacionalizam Svetog Save“ iz 1935. godine).

Dakle, imamo dva temeljna stupa velikosrpske nacionalne ideologije: prvo, rasističku teoriju o vlastitom narodu kao „izabranom“ (od Boga), „nad-rasi“ ili „nad-naciji“ (s posebnim statusom i pravima u odnosu na sve druge narode); i drugo, težnju da se ostvari ideal „okupljanja svih Srba u jednu državu“, ali tako da se neovisno o pravima i interesima drugih naroda svi krajevi u kojima oni žive (bez obzira na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu) ili pak svi oni prostori koji su nužni za uspostavu održive srpske nacionalne države (čak ako Srba tamo i nema) pripoje toj budućoj „Velikoj Srbiji“.

Problem je kao što se vidi, mnogo dublji nego se manifestira na vanjskoj, pojavnoj razini.

Imamo posla s jednom monstruoznom osvajačkom ideologijom koja koristi sva sredstva i ne preza ni od čega kako bi li ostvarila svoje ciljeve. To je, nažalost, bjelodana i nedvojbena činjenica.

Cinični osmjeh „heroja Višegrada“, srpskog monstruma koji je ubio najmenje 130 osoba od čega je 119 žena, djece i staraca spalio žive – Milan Lukić u haaškoj sudnici

Bajke o „Nebeskoj Srbiji“, „Dušanovom Carstvu“, „Kosovskim junacima“ i svi drugi mitovi vezani za nacionalnu povijest, nisu ništa drugo do odraz kompleksa i frustracije jednog malog i u europskom kontekstu gotovo beznačajnog naroda koji je sam sebe uvjerio da je veliki, moćan i da može krojiti svoju sudbinu i sudbinu onih kojima je okružen onako kako to njemu i njegovim interesima odgovara.

Srbi su u isto vrijeme „najveći junaci“, ali i „najugroženiji narod“, oni se „nesebično i bez ostatka žrtvuju“, ali gube bitke – uvijek ih netko „progoni, kolje, ubija“, oni su trajno „ugroženi“ i „obespravljeni“, a u isto vrijeme u stanju su krajeve koji nikad u povijesti nisu bili njihovi (bilo da je u pitanju Dalmacija, Lika, Slavonija, Srijem, Bačka ili Banat) proglasiti „oduvek srpskim“. Za njih je normalno da danas tvrde kako su „starosjedioci“ u Hrvatskoj, iako do kraja XIX i početka XX stoljeća nije bilo niti spomena srpskog imena, a kamo li njihove nacije na tim prostorima (sve dok Srpska pravoslavna crkva nije posrbljavanjem pravoslavnog življa stvorila današnje „Srbe“.

Kult samožrtvovanja i osvete u kombinaciji s junaštvom i ugroženošću, daju onaj eksplozivni kompost koji uokviren u ovako postavljenu nacionalnu ideologiju za krajnji rezultat ima osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja.

Od razdoblja vladavine Nemanjića, preko pet-stoljetnog robovanja pod Turcima, potom protu-turskih, Balkanskih i Prvoga svjetskog rata, kod Srba se stvorila svojevrsna „kultura nasilja“ koja je postala sastavnicom mentaliteta brojnih naraštaja, a preko usmenih predaja, junačkih epskih pjesama, bajki, legendi i narodnih priča, taj narativ prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana. I na temelju toga se nastojalo rješavati „srpsko nacionalno pitanje“, što u kontinuitetu traje već više od 150 godina (od Garašaninovog Načertanija)..

Sjetimo se 90-ih godina i onih čopora srpskih „patriota“ koji su hrlili iz Srbije i Bosne i priključivali se svojim istomišljenicima i sunarodnjacima u Hrvatskoj. U početku su mnogi mislili da je posrijedi  „folklor“ ili ikonografija koja je tek „ukras“ i nuspojava srpskih mitinga, sve dok se ti likovi nisu dočepali oružja i počeli pucati. Sjetimo se i tenkova „JNA“ koji su iz Beograda odlazili zasipani cvijećem, da bi već za dna-dva sijali smrt po Hrvatskoj.

I sve „u ime Srpstva“, „Srbije“ i „Pravoslavlja“. Koji to narod svoju sreću i budućnost može izgraditi na patnjama drugih? I je li to kršćanski narod? Ta pitanja oni moraju postaviti sebi samima. Zloporaba nacionalnih mitova i religije i njihova ideološka instrumentalizacija kod njih je dosegla zastrašujuće razmjere i u tom smislu Srbi su posve usamljeni i jedinstven primjer među narodima Starog kontinenta (dakako, nemam namjeru generalizirati, govorim o prevlađujući tendencijama).

Lik Rastka Nemanjića (Svetog Save) upotrijebljen je kako bi se ojačala velikosrpska nacionalna ideologija i on je ustoličen na mjesto „srpskog boga“, o čemu sjajno piše beogradski sociolog Damjan Pavlica:

„ (…) Sveti Sava je danas u Srbiji kultna figura broj jedan. U svome nezaustavnom rastu, Savin kult je potisnuo druge bitne ličnosti naše tradicije iz vidokruga, uključujući i samog Isusa Hrista.“ (http://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2017.).

Naravno, Sava nije izabran slučajno za prvog i najvećeg među srpskim svecima. On u svojoj osobi objedinjuje onu religijsko-ideološku supstancu od koje je sadržana srpska velikodržavna misao kao ideja vodilja čitavog naroda. Sava je čak, što je nečuveno i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj crkvi koja sebe smatra kršćanskom, proglašen božanstvom (entelehijomsavršenstvom), a budući da Srpska pravoslavna crkva već stoljećima njeguje etnofiletizam (stavljajući nacionalni interes iznad vjere ili točnije, zlorabeći vjeru kako bi ostvarila nacionalni interes – unatoč tomu što je etnofiletizam osuđen i odbačen kao hereza od strane Sabora carigradskih patrijarha još 1872. godine, što je obvezujuće za sve pravoslavne crkve), u konačnici dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: pojma, sadržaja i svrhe „srpskog pravoslavlja“ kao specifične i posebne inačice „srpskog hrišćanstva“.

„Svetosavlje“ nije ništa drugo nego naci-fašistička ideologija upakirana u niz religijsko-filozofskih floskula koje bi u konačnici trebale opravdati sve ono što velikosrpska politika zagovara i provodi. To je uloga koju su „Svetosavlju“ namijenili njegovi tvorci – fašisti Nikolaj Velimirović i vođa srpske fašističke organizacije „Zbor“ Dimitrije Ljotić zloupotrijebivši tako sveca koji je u srpskom narodu već stoljećima imao nespornu karizmu tvorca crkve, prosvjetitelja i čuvara vjere i nacije.

Osnovna poruka je: „U ime Srpstva i Pravoslavljasve je dopušteno, „Srbin nikad ne može počiniti zločin“ (jer „Božji narod nikad ne greši“), oni drugi su uvijek krivi ne samo za ono što su (možda) počinili prema Srbima, nego i za ono što čine Srbi („Ne možemo vam oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo“). Nije li to monstruozno?

Za sve postoji „opravdanje“ i „u ime srpske nacije i vere“ slobodno se može činiti najgore zločine, lagati, varati, pljačkati, silovati i oni Srbi koji to čine „bolji su hrišćani“ od časnih ljudi i mirotvoraca.

Srpski popovi prednjačili su u borbama u vrijeme Turaka, u Balkanskim ratovima (s križem oko vrata i sabljom u rukama), oni su masovno sudjelovali u četničkim odredima i trojkama u Drugome svjetskom ratu, mnogi popovi-koljači (poput Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka) proglašeni su svecima SPC, a njihovi duhovni uzori bili su fašisti – Nikolaj Velimirović, Joanikije Lipovac (također sveci SPC). Dobro znamo kako su se srpski patrijarh, episkopi i vladike ponašali 90-ih godina XX stoljeća (od patrijarha Pavla, preko Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, Irineja Bulovića, Filareta Mićevića, Vasilija Kačavende, Longina Krče, do Nikanora Bogunovića, Lukijana Pantelića, Nikolaja Mrđe, Lukijana Vladulova). „Nikolajevci“ u SPC i danas kolo vode i predstavljaju uporište i rasadnik radikalnog velikosrpskog ekstremizma.

Ta količina otrovne i rasističke mržnje koja je dolazila (za ratova 90-ih godina) iz redova najviših autoriteta Srpske pravoslavne crkve, nešto je nezabilježeno u povijesti Europe. Nosili su mitraljeze, blagosiljali četničke koljače i tenkove, vodili najprljaviju ratnu propagandu koja je ikad viđena na ovim prostorima (donosili lažne lubanje „srpske dece“ pred TV kamere kako bi dokazali „ustaški genocid“ – i to u isto vrijeme dok su etnički čistili, ubijali, palili i pljačkali hrvatska sela na Banovini, u Slavoniji, Lici, na Kordunu), sam patrijarh Pavle blagosiljao je Martića, Karadžića, Mladića i druge zločince a svojim govorima i „Poslanicama“ raspirivao mržnju i huškao svoj narod na rat.

I treba li se onda čuditi ponašanju „stada“ o kojemu „duhovnu skrb“ vode ovakvi „pastiri“?

Ako „Srbin ne može počiniti zločin“ i ako je njemu sve dopušteno, ta mitska matrica opravdava sve: od ubojstava i mučenja, do krivokletstva, prijevare, laži, mimikrije.

„Najveći srpski junak“ Marko Kraljević (poturica, lijenčina, pijanac – kako ga sami srpski izvori prikazuju), na prijevaru ubija Musu Kesedžiju koji ga je nadjačao u borbi – i to je „junačko djelo“.

Miloš Obilić na sličan način ubija sultana Murata – i to je također „junačko delo bez premca“.

Srpske i crnogorske komite (četnici) u Makedoniji i Albaniji izvrše genocid i etničko čišćenje u vrijeme Balkanskih ratova – i to su „junačka dela“ koja i danas služe „na ponos naciji“.

Draža Mihailović, pop Momčilo Đujić i ostali četnički koljači pokolju desetke tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu – i oni su također neupitni „nacionalni junaci“ i „čuvari Srpstva“.

Srpski kriminalci koji se stavljaju u službu jugoslavenskih tajnih službi i ubijaju emigrante po zapadnoj Europi – time čine „hvale vrijedna patriotska djela“.

Srpski monstrum Milan Lukić u vrijeme dok je haračio Višegradom 90-ih godina

Srpske paravojne postrojbe sastavljene od kriminalaca i zločinaca (JSO, Crvene beretke, Tigrovi, Škorpioni, Beli Orlovi, Srpski četnički pokret, Dušan Silni, Osvetnici, Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda, Beli Anđeli, Šakali, Šiltovi, Knindže, Alfe, Garda Panteri, Vukovi sa Vučjaka, Srpski sokolovi i drugi) izvrše masovna ubojstva i grozne zločine po Hrvatskoj, B i H, na Kosovu –  a njihove vođe (Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Milorad Luković Legija, Vojislav Šešelj, Slobodan Medić, Mirko Jović, Slavko Aleksić, Vasilije Vidović Vaske, Slobodan Katić, Siniša Vučinić, Dragoslav Bokan, Dragan Vasiljković, Siniša Martić, Veselin Vlahović Batko, Nebojša Minić Mrtvi, Veljko Milanković, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić i drugi) danas su neupitni „junaci Srbije“ i idoli mladih o kojima se prave TV emisije i ispredaju legende.

Isti ti kriminalci – pripadnici paravojne postrojbe SDB-a (JSO) iz zasjede ubili su (2003. godine) premijera Srbije (nemoćnog čovjeka na štakama) i postali „nacionalne veličine“ (a onaj koji je ubojstvo najavio preko medija nakon toga je izabran za predsjednika države).

Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali notorni ratni zločinci odgovorni za desetke tisuća žrtava i optuženi za genocid, u Srbiji i „republici srpskoj“ slave se kao „Srpski Obilići“ i „spasitelji Srpstva“.

Jedan od najvećih monstruma, odgovoran za smrt najmanje 130 osoba (uglavnom žena, djece, staraca – bosanskih muslimana) od čega za spaljivanje „najmanje 119“ (i to živih!) na dvije lokacije u Višegradu, Milan Lukić, slavi se također danas u Srbiji i „republici srpskoj“ kao jedan od najvećih ratnih junaka. Njegova se knjiga promovira u hramu Svetog Save u Beogradu i u Kulturnom centru Pale („Istočno Sarajevo“) i naveliko reklamira s namjerom dokazivanja kako nije kriv. Na internetu se veličaju njegov „lik i djelo“ uz poznatu četničku pjesmu „Beli or’o“, naziva ga se „Herojem Višegrada“. Što reći na to?

(https://www.youtube.com/watch?v=8A-na6mEwUQ)

Pretresno vijeće MKSJ u Den Haagu u izricanju presude doživotnog zatvora tom „Heroju Višegrada“ okrutnom monstrumu Milanu Lukiću (20. srpnja 2009. godine) izreklo je u završnoj riječi ono što do tada ni u jednom drugom postupku nije:

„U cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720.pdf; točka 740; str. 320.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 9.10.2017.)

Stupanj civilizacijske zrelosti bilo kojeg društva mjeri se među ostalim i time koliko je ono u stanju realno sagledati sebe, pa i one „crne mrlje“ iz vlastite povijesti, odnosno, može li apsorbirati prošlost tako da na pogrješkama nešto nauči i ne ponavlja ih u budućnosti.

Ne rijetko čujemo kako je „zločin pitanje svih pitanja“, odnosno, da je upravo odnos prema tom najgorem obliku ljudske destrukcije – oduzimanju ljudskog života – razdjelnica koja odvaja humane, poštene i časne ljude od onih drugih koji su zgazili ljudske norme i prešli rubikon.

U tom kontekstu jako je važno napraviti mentalni odmak od zločina i zločinaca i ne dopustiti da opterećuju cijeli kolektivitet. Nema naših i njihovih zločina. Postoje samo zločini i zločinci (dakako, uz sagledavanje svih okolnosti, uzimajući kao jedino mjerilo istinu i činjenice – bilo da je riječ o djelima pojedinaca ili cjelini događaja i procesa).

Naši istočni susjedi u tom su smislu čini se još uvijek na početku, kao da je rat završio jučer.

Oni ne priznaju elementarne istine o naravi rata koje su već odavno činjenično argumentirane i toliko očite da ih je gotovo suvišno ponavljati, pa kako onda očekivati bilo kakav objektivan odnos prema drugim aspektima tog sukoba, pa i prema zločinima koji su evidentno i bez ikakve dvojbe počinjeni u ime srpskog naroda, Srbije i pravoslavlja?

Ako Srpska pravoslavna crkva, njihovi nacionalisti, vodeći intelektualci, političari, ali i većinska srpska javnost (!) kao nacionalne veličine i junake slave masovne zločince koji su počinili najgora djela genocida, zločine protiv čovječnosti, zločine etničkog čišćenja i naročito okrutnih umorstava, mučenja, silovanja, pljačke, zar se onda treba čuditi što podižu spomenik jednom Milanu Tepiću?

Zar nije za očekivati da i takvi monstrumi kakav je Milan Lukić u dogledno vrijeme dobiju spomenike? Ako ga se danas može propagirati kao „Heroja Višegrada“ i javno veličati okrutno spaljivanje živih ljudi samo zato što su žrtve druge vjere i nacije, koliko duboka mora biti ta mržnja i može li ljudski stvor niže pasti?

U Srbiji, nažalost, demokratske snage oduvijek završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake i duboke korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno.

Oni su se odrekli Slobodana Miloševića i svu krivnju zbrisali na njega, potiskujući činjenicu da on nije pao s Marsa i da je imao milijune sljedbenika koji su ga doveli na vlast, održavali na vlasti i konačno svrgnuli kad su vidjeli da nije ostvario velikosrpske ciljeve. Zar tamo, uostalom, nisu i danas na vlasti akteri ratova iz 90-ih predvođeni Vučićem i Dačićem? Zar u državnoj upravi i svim institucijama nisu ostale garniture iz bivšeg sustava koje omogućavaju preživljavanje i nastavak iste naci-fašističke ideologije (neki u Srbiji to su zgodno izrazili doskočicom: „Sve je isto, samo njega nema…“)

Koje su to međunarodne presude Srbija i „republika srpska“ prihvatile – osim onih koje su im išle u korist i amnestiraju ih od evidentne krivnje za počinjeno?

Oni se ne drže nikakvih međunarodnih normi, otklanjaju svaku odgovornost za izvršeni genocid, zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje, što je nedvojbeno sudski dokazano uz desetke osuđenih za ta djela i stotine godina dosuđene robije srpskim monstrumima.

I nikom ništa.

EU s njima pregovara kao da je sve u najboljem redu. UN šuti. Vijeće Europe šuti. Vodeće svjetske sile šute.

Srbija ne priznaje krivnju za ratove 90-ih i sve agresivnije radi na tomu da iskrivi prošlost i od sebe napravi žrtvu, a žrtve optuži kao krivce.

Kod njih je u tijeku rehabilitacija najvećih zločinaca XX stoljeća (Draže Mihailovića, Milana Nedića), dok je već prije 12 godina Ravnogorski četnički pokreta rehabilitiran i formalno, zakonski definiran kao „antifašistički“.

Ulice, trgovi, mostovi, škole po Srbiji i „republici srpskoj“ već godinama dobivaju imena masovnih zločinaca i sve je do sada ostajalo uglavnom bez reakcije.

Srbija je država koja „nije sudjelovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana (točan broj se ne zna jer su podaci strogo zaštićeni).

Srbija je država koja ima uvjerljivo najveći broj zločinaca i masovnih ubojica u Europi (a i šire) po glavi stanovnika.

Srbija je država koja se diči time što njezina mafija zauzima 8. mjesto u svijetu (ispred albanske mafije i mafije Jamajke).

Srbija je zemlja koja negira identitet gotovo svih naroda s kojima je bila u zajedničkoj državi (Makedonaca, bosanskih muslimana, Hrvata, Crnogoraca) i opstruira autokefalnost pravoslavnih crkava u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. I po tomu je jedinstvena u Europi.

Srbija je od 1986. godine do danas izradila dva velikosrpska „Memoranduma“ u kojima definira svoje naci-fašističke ciljeve, te načine i metode kojima će ih ostvarivati (prvi 1986., drugi 2011.), a treći je upravo i pripremi. Dakle, ne samo da se ne odriče svoga naci-fašizma, nego nastavlja s razvijanjem novih strategija u tom smjeru.

Srbija je država u kojoj se putem obrazovnog sustava i ideološke indoktrinacije djeci od malih nogu usađuje mržnja prema narodima u okruženju i priprema ih se za nove ratove. „Republika srpska“ je u svemu tomu prati u stopu i postaje rasadnik radikalnog srpskog ekstremizma i njegova udarna snaga zapadno od Drine.

Za svaku obljetnicu obilježavanja stradanja Vukovara mi Hrvati srećemo se s najprimitivnijim uvredama i blaćenjem žrtava agresije. Na športskim utakmicama na vukovarsko-borovskom području srpska mladež uzvikuje: „Vukovar je Srbija!“, „Ovčara, Ovčara!“, za pravoslavne Božiće i slave nose se srpske zastave i četnička obilježja, puca se, provocira i izaziva, skrnave se spomenici našim braniteljima a podižu mauzoleji četničkim zločincima – u hrvatskoj državi i na hrvatskoj zemlji stoje četnička obilježja. Hrvatsku se optužuje za „etničko čišćenje“ i „genocid“ u „Oluji“, a da se niti jednom riječju ne spominju masovni zločini što su ih srpski pobunjenici s „JNA“ i četničkom subraćom iz Srbije i Bosne napravili kroz pune 4 godine agresije (u Hrvatskoj i B i H uzrokovali su preko 20.000 hrvatskih žrtava).

Ni jedna obljetnica pokolja u Srebrenici ne prođe, da se diljem Srbije i genocidne tvorevine „republike srpske“ ne lijepe plakati sa slikom Karadžića i Mladića i natpisima: „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“.

Nismo li mi u Hrvatskoj zadnjih 10-15 godina suočeni s nastavkom te agresivne velikosrpske politike koja se očituje u stalnim pojavama ekstremnog srpskog nacionalizma uz ponovne tvrdnje da su Srbi (i nakon svega što su počinili) opet „ugroženi“? I o tomu se uglavnom šuti.

Jesmo li zbog svega toga odavno trebala reagirati – mnogo oštrije i odlučnije, pa i uz prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom? Kud vodi ova politika zavlačenja glave u pijesak?

Zašto se od agresora utuženjem ne traži isplata ratne odštete i time ne uvjetuju svi budući odnosi? Zašto se ne inzistira na potpisivanju deklaracije o miru, međusobnom nenapadanju i odricanju od teritorijalnih aspiracija za sve države koje su tvorile bivšu SFRJ?

Možemo li konačno shvatiti prostu i neumitnu istinu: da s ovakvom Srbijom koja se nije odrekla svoga velikosrpskog naci-fašizma (nego na njemu ustrajava i čak u isto vrijeme nas kao žrtve agresije optužuje za ekstremizam), ne možemo imati nikakve, a pogotovu ne normalne susjedske odnose?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati