Pratite nas

BiH

Kako me policija ispitala i osumnjičila za bacanje izmeta na Antu Tomića

Objavljeno

na

Indicija za obavijesni razgovor bilo je nešto što su policajci smatrali mojom polemikom 
s Antom Tomićem

Halo. Dobar dan, je li gospodin Raspudić?

 – Da, izvolite.

– Zovemo iz Policijske uprave zagrebačke. Vaša supruga nam je rekla da ste trenutačno na Filozofskom fakultetu, trebali bismo obaviti obavijesni razgovor.

– O čemu?

– Ne bismo preko telefona, hoćete li da dođemo na fakultet?

– Može, samo recite koliko će trajati i na koju temu, jer imam nastavu za sat vremena.

– Ma vrlo kratko, nekoliko minuta. Po nalogu splitske policije, riječ je o napadu u Splitu, od 23. 2…

– Na Antu Tomića?

– Da.

– Ahhhhaaaa, ha, ha, ha….vi ste, ha, ha, ha…. vi me zaj., ha, ha… vi ste one Bijele udovice, što zovu.., ha,ha,ha…

Trebalo mi je deset minuta da se prestanem smijati (produžili su mi život za barem mjesec dana), a njima isto toliko, da me, i sami kroz smijeh, uvjere kako oni nisu Bijele udovice, riječki humoristi, koji telefonom nazivaju i sprdaju se s ljudima, već da me stvarno iz policije zovu na obavijesni razgovor o napadu na najvećeg hrvatskog književnika Antu Tomića kantom punom izmeta na splitskoj Pjaci.

Antu-Tomica-nasred-Pjace-zalio-kantom-punom-fekalija-Evo-ti-pa-sad-ponovno-pisi-o-meniImao sam dojam da im je jako neugodno, ali da moraju postupiti po zahtjevu genijalca iz splitskog policijskog tima koji je, budući da im istraga tapka u mjestu, indicirao mene kao potencijalnog osumnjičenog.

Uljepšali su mi dan, nasmijali me do suza i osigurali temu za sljedeću kolumnu. Nakon što sam shvatio kako ipak nije riječ o šali, ljubazne i uzorno profesionalne policajce u civilu pozvao sam na kavu u bar preko puta fakulteta i farsa od obavijesnog razgovora mogla je početi.

Dao sam ime, prezime, ime oca, majke, djevojačko majčino prezime, datum i mjesto rođenja, prebivalište, zanimanje i titulu. Onda smo prešli na povijest, ontologiju i fenomenologiju mog odnosa s prvim prološkim perom.

Indicija za obavijesni razgovor bilo je nešto što su oni smatrali mojom polemikom s Tomićem, a ustvari se radilo o povodu kojeg mi je dao da javnosti objasnim fenomen “daidža”, šačice bosanskih franjevaca u službi bosanske/bošnjačke unitarističke politike. Bili su izvrsno upućeni u moj i Tomićev tekst, iz čega se može zaključiti da je policija posvetila silne sate analitičkog rada u potrazi za nasilnikom koji je kantom fekalija zalio Kutlina i Pavićeva miljenika.

Nakon što smo uz kavu protresli motive koji su me mogli nagnati da danima punim kantu i sa šiltericom kao komandos trčim po Pjaci i dovršavam probavom i kantom ono što valjda nisam mogao mozgom i tipkovnicom, prešli smo na pitanje mog, kao Juventusova obrana čvrstog alibija. Upitan gdje sam bio u vrijeme stravičnog napada na HAVC-ova miljenika, odgovorio sam da sam bio na cesti između Banjaluke i Mostara, kako i pristoji Dodikovom i Čovićevom plaćeniku, što mi mogu potvrditi i tri osobe koje su bile sa mnom u automobilu. Uz to, i granična policija može dokumentirano potvrditi da sam tog dana bio na teritoriju BiH, zemlje koju je Tomić, odvjetnik daidža, nedavno tako učinkovito branio od mene. Policajac koji je cijelo vrijeme susprezao smijeh, tada se nije mogao suzdržati pa je otvorio karte.

– Ali, gospodine Raspudiću, vi ste mogli to organizirati, tj. platiti nekome da to uradi…

Vidio sam se već kako, kao neki hercegovački Michael Corleone, ubacujem kockicu šećera u kavu na benzinskoj crpki u Jajcu, dok se u istom trenutku, u drugoj državi, kanta sručuje na glavu nekadašnjeg člana Programskog vijeća HRT-a.

– Jeste li u danima nakon napada bili u Splitu? – pitao me drugi policajac.

– Jesam, tri dana nakon agresije na pitomca JNA, bio sam gost na jako posjećenoj tribini u Splitu.

– Koliko je ljudi bilo?

– Gotovo tisuću.

– Je li se spominjao napad na g. Tomića?

– Jest. Pred kraj tribine, jedan posjetitelj iz publike me je pitao kako komentiram napad na Tomića.

– I što ste rekli?

– Rekao sam da osuđujem svako nasilje. I da se ja s gospodinom Tomićem ni u čemu ne slažem, ali da smatram da njemu nedostaje pažnje, ljubavi i pouke. I da bi ga to učinilo boljim. A da se agresijom nikoga nije popravilo pa neće ni njega.

Nakon što su mi policajci rekli kako nemaju više pitanja, ja sam njih zamolio da mi odgovore na tri.

Prvo sam ih upitao trebam li im dati uzorak stolice na analizu, na što su se počeli tresti i previjati na stolicama, s mukom zadržavajući privid ozbiljnosti. Odgovorili su:

– Za sada ne.

Drugo pitanje je bilo – kako se kvalificira ono što se dogodilo u Splitu? Objasnili su mi da to ipak nije kazneno djelo poput napada nožem, već da je to prekršaj, uz elemente narušavanja javnog reda i mira i javno sramoćenje što bi se poslije moglo goniti po privatnoj tužbi.

U redu, pitao sam ih, je li uobičajeno da se za nešto što se kvalificira kao prekršaj provodi tako široka istraga i da se uključuje više policijskih uprava.

Mudro su preskočili odgovoriti. Na kraju mi rekoše kao znaju da ću se za tjedan dana s tim obavještajnim razgovorom sprdati u kolumni, ali da oni samo rade svoj posao tj. postupaju po nalogu. Rastadosmo se kao braća.

Iz prvog obavještajnog razgovora u životu izvukao sam nekoliko zaključaka.

Prvo me je začudilo to što me je žena odmah otkucala. Postupila je potpuno nerevolucionarno. Umjesto da kaže, kad su došli na vrata, kako me nije vidjela danima i ne zna gdje sam, locirala me je kao Šeks Gotovinu.

Drugo, dva zagrebačka policajca s kojima sam razgovarao ostavili su sjajan dojam uljudnih, inteligentnih i profesionalnih osoba, koji su u sprdnji od naloga i komediji od slučaja uspjeli zadržati dignitet struke, kad već nije taj lumen iz Splita koji je zaključio kako bi bilo super malo policijom cimnuti Raspudića.

Treće, nerazmjerno velika sredstva, radni sati i energija troše se na istragu jednog prekršaja.

Uz bezrezervnu osudu tog agresivnog čina i javnog sramoćenja kakvo nitko ne zaslužuje, bode oči nerazmjer između težine djela i širine i intenziteta istrage. Bilo bi lijepo kad bi sustav isti trud koji pokazuje kad je u pitanju oligarhijski zabavljač pokazivao i u slučaju drugih oštećenih građana.

Četvrto, ne razumijem logiku istrage preko motiva. Jesu li oni koji su uprli prstom u mene, mislili kako ću, da sam doista organizirao ili osobno izvršio kantonadu, nakon poziva na obavijesni razgovor puknuti, pokajati se i priznati – jesam, ja sam?

Peto, definitivno ima nešto u Hegolovoj misli kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija (od milicionerskih pendreka do Golog otoka), a drugi put kao farsa (obavijesni razgovor kao vic godine, na kojem se ludo zabavljate i keserite s policajcima dok sastavljate besmisleni zapisnik). I na koncu, očekujući da se uskoro u istragu uključi i Interpol, svečano izjavljujem da sam spreman i dalje biti potpuno kooperativan.

NinoRaspudić/VL

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

NATO-ova vježba kod Tuzle u dvorištu vehabijskih uporišta

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najvećih NATO-ovih vježbi kojim će se BiH još više, barem simbolično, približiti Sjevernoatlantskome savezu, a koja počinje danas, održava se na osam lokacija Tuzlanske županije.

Izbor lokacija ove vježbe nije slučajan, piše Večernji list BiH.

Najprije jer se nalazi uz samu granicu dvaju entiteta i Distrikta Brčko, a što je puno važnije, ta vježba pokazuje i jasan odgovor na rastuću radikalizaciju koja je poseban problem, i to upravo u ovome dijelu zemlje. Iako je vježba zamišljena kao odgovor na prirodne katastrofe, jasno je da ima i brojne druge poruke.

Naime, vježbe se održavaju doslovno pred nosom vehabijsko-selefijskih zajednica i otkuda se novačio najveći broj ratnika koji su odlazili u redove terorističke organizacije Islamske države.

NATO-ovi vojnici, što uključuje i pripadnike partnerskih država, će na udaljenosti od dva do deset kilometara provoditi vježbe spremnosti za odgovor kod naselja u Živinicama u mjestu Gračanica, zatim Gornjoj Maoči, Gornjoj Dubnici, Kalesiji te u Ošvama kod Maglaja, zatim Petrovcima, Miljanovcima , Pascima kod Tuzle, gdje je nedavno ponovno istaknuta zastava koja izgledom podsjeća na terorističke organizacije. 
Prema ranijim obavještajnim podacima, upravo je područje Tuzlanske županije područje na kojemu se nalazi najveći broj zajednica u kojima su nastali i tzv. paradžemati koji nisu prihvatili poslušnost Islamskoj zajednici BiH.

Uz to, iz ovoga područja je u Siriju otišao najveći broj džihadista, ali su se i vratili u zemlju nakon sloma terorističke organizacije Islamske države. U središnjoj Bosni te na području Zenice je nakon Tuzlanske županije najveći broj pripadnika radikalnih pokreta. Prema izvješću hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije, od početka rata u Siriji i osnivanja ISIL-a, njegovim redovima se priključilo tisuće Europljana, dok se s područja jugoistočnog susjedstva ISIL-u priključilo skoro 1000 osoba, uglavnom sljedbenika džihadističkog selefizma. SOA ni na jednom mjestu u tome izvješću ne spominje BiH.

Inače, prema najavama, NATO-ovi i drugi vojnici će zajedno s pripadnicima Civilne zaštite provoditi vježbe spašavanja na vodi, spašavanja pod vodom, potom odgovor u slučaju potresa te u slučaju potraga za preživjelima u ruševinama. U vježbi će sudjelovati oko 1300 osoba, od kojih će njih oko 500 biti sudionici iz 30-ak zemalja. Bit će tu 35 timova. Skupina subjekata koji će sudjelovati u vježbi vrlo je raznolika, počevši od timova za potragu i spašavanje koji donose različite sposobnosti, kapacitete i iskustva, objasnili su organizatori ove vježbe.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati