Kako nas je porazio Homo Balkanicus?

10

Tako to uvijek biva: dobiješ obrambeni rat protiv vojne agresije, a onda te nešto neprijateljsko, dok još nisi ni postao svjestan opasnosti, porazi tamo gdje si najmanje očekivao – na kulturnom i psihološkom planu. Možda će zvučati preradikalno, ali moram to reći kao Hrvat i Europljanin (ma što to danas značilo, ako još išta znači): tzv. „cajke“, „turbofolk“, taj balkanski narodnjački melos smatram anticivilizacijskim virusom i pseudoglazbom, nečim primordijalnim i neprijateljskim hrvatskom europskom duhu (ako ga još igdje ima).

[ad id=”93788″]

Kad netko u našem mediteranskom i još uvijek srednjo-europskom kontekstu razvali narodnjake iz automobila ili iz svog stana, tako da se trese cijeli kvart, doživljavam to kao kulturalnu i mentalitetsku agresiju. Uglavnom, kad se to dogodi, a događa se često, od birtija, disco-klubova, pireva i koncerata – glavni akteri su hrvatska mladež. Što se to s nama dogodilo? U čemu je pogriješila moja generacija, kakav nam se to virus ubacio u odgojni program? Što nam je promaklo?

Piše: Zoran Vukman

Za moj naraštaj bilo je sablažnjivo slušati „cajke“. Iako su osamdesete bile godine haračenja Lepe Brene koja je preteča opće komercijalizacije balkanskih narodnjaka, koji su u našim krajevima bili mogući tek u opskurnim rubnim birtijama, mi smo još uvijek slušali domaću i stranu rock-glazbu, dijelili se adolescentski na „šminkere“, heavy-metalce, pankere, rockere, post-hipije, a „cajke“ su nam bile nešto strano i odbojno. Već idući naraštaj koji se rodio devedesetih u dvijetisućitima izgubio je svaki glazbeni ukus i kriterij, mladi danas slušaju svašta, a najviše – narodnjake. Moram priznati da se nikada nisam oporavio od tog kulturološkog šoka.

5p0t_200_200Nedavno je neki Boban Rajović napunio Spaladium arenu. Kažem „neki“ jer ne znam što se može reći o balkanskoj muškoj ili ženskoj „pevaljci“ a da bude reprezentativno za naš kulturološki kod. I da je vrijedno spomena. No ušli su nam u mentalni i društveni prostor kao pošast, mladi luduju za tim balkanskim kicošima, pa je taj Rajović, jedan u nizu, napunio arenu i izazvao histeriju curica kao da je Elvis Presley u najboljim danima. Svi psihosociološki i kulturalni kriteriji ovdje padaju u vodu. Što reći u toj bespomoćnosti pred nadiranjem homo balkancusa koji nas poražava i osvaja nevojnim sredstvima?
Da budem precizan, ne govorim ovdje o homo balkanicusu u etničkom ili rasnom smislu, govorim o kulturološkom prototipu balkanskog primitivca, čovjeka afektacije, golih emocija, primordijalnih strasti, niske kulture, o kulturi spontaniteta razbijanja čaša koja jednako zahvaća i nas Hrvate – ne više na rubnim područjima pribalkanskim, nego je ušao u srce naše mucave mediteranske i srednjo-europske kulture u izumiranju. Balkan nas proždire iznutra. Činjenica je da je dio ovog naroda odgojen u tom balkanskom kodu i da nismo imali dovoljno jaku inteligenciju koja bi ga kultivirala i europejizirala. Homo balkanicus je anticivilizacijski fenomen, produkt jedne ruralne kulture koja se nije uzdigla iznad svoje neolitske svijesti.

Zapadnom Europljaninu iz kojega je izvjetrila svaka strast, homo balkanicus je živa egzotika i svakako zanimljivija od nas europskih konzervativnih Hrvata pretvorenih u manjinu unutar vlastitoga naroda. Izgubili smo tlo pod nogama, kao da nikomu i nigdje ne pripadamo, ugroženi sa svih strana dok Balkan nadire, Europa nas se odriče – uvijek, više ili manje otvoreno, naginje ka tomu da Balkan privuče u vlastita njedra. Zapadni političari nisu svjesni da Balkan ima dovoljno atavističkog potencijala da je balkanizira, i da među sirijskim izbjeglicama ima više kulture i profinjenosti nego među cajkaškim Balkancima.

Priznajem da sam neizlječivi balkanofob. Balkan je crna rupa Europe, Mordor, zemlja onkraj svake civilizacije. Nikada sam za sebe Balkan nije ni mogao postati civilizacija. Imam li pravo podignuti glas protiv kulturalne agresije i pozvati barem tu manjinu – ostatke ostataka s kulturnom samosvješću u ovome narodu, da shvati ozbiljnost situacije i da je odgoj naše djece kontinuirana žrtva, borba za vrednote koje nisu više samorazumljive nego ih obaraju i sa Zapada i sa Istoka?

Zlo je najgore kad nam uzima dušu djece. Kako je moguće da neki Boban Rajović usred Splita hrvatskoj mladeži postaje uzor i prodaje im jeftine priče o ostvarenju svojih snova? Zapanjujuće je da su arenu mahom napunile žene i djevojke. Kako će one sutra odgajati svoju djecu? I onda govorimo o kurikulumu, školstvu i Maruliću? Ne želim da se stekne dojam da ikoga podcjenjujem na ljudskoj razini, ali kad je riječ o toj histeriji za narodnjacima, onda se usuđujem reći da takva primordijalna i primitivna glazba stvara ozračje antikulturalne nedotupavnosti, formira ljude koji su pogodni kao glina za političku i svaku drugu manipulaciju.

Novi primitivizam u Hrvatskoj gazi sve pred sobom, iz ruralnih i prigradskih područja ušao je u srce hrvatskog urbaniteta, poseljačio je i nivelirao je sve na razinu balkaniteta koji nas izjeda i poražava gore od najgoreg ideološkog titoizma! Kako se obraniti od ove vrste agresije – što je s kulturnim Hrvatom koji nije Balkanac i koji se nalazi u kulturalnom smislu između frljićevskog antifa-primitivizma i nacionalnog cajkaškog primitivizma, između lijeve i desne nekulture, pri čemu se lijeva izdaje za „pravu“ urbanu kulturu? Komu mi pripadamo, mi koji nismo narodnjački homo balkanicusi? Hoćemo li zatražiti status kulturne manjine unutar vlastitoga naroda?

[ad id=”93788″]

Turbo-folk atavizmi

 

O ukusima se općenito ne raspravlja. Nije mi ovdje namjera ni ulaziti u tuđe glazbene ukuse. Ja govorim o nedostatku, odsuću svakog glazbenog ukusa, a ludovanje za narodnjacima nije samo to, nego jedan puno ozbiljniji fenomen: buđenje atavizama onkraj svake kulture. Ne bih rekao ni da se radi o pokretu anti-kulture ili pukog neopoganstva, nego prije svega o potpunoj akulturalnosti, o stanovitoj „primordijalnoj juhi“ u kojoj je umiješano sve i svašta, gdje se još nije ništa razlučilo, to je pretkulturni čovjek.
U jednom dijelu Balkana takva glazba je stanje duha i uma, mentalitet iz kojeg izvire njegovo cijukanje i zavijanje, glazba koja kod kulturnih budi obrambeni refleks a kod nekulturnih emocionalni trans praćen razbijanjem čaša, svojevrsno pražnjenje – nazvati to glazbom i kulturom bilo bi kao da primata koji mlati s kosti po kamenu, nazovemo izumiteljem. Ovdje je riječ o masovnoj pojavi pret-kulture, o padu u samozaborav, u neolitsko stanje duha, o kulturalnoj deevoluciji koja bi nas kao simptom trebala itekako zabrinuti – jer ako je to sve što imamo reći, ako je to okvir za sazrijevanje mladih, onda se pitam u kakvu smo slijepu ulicu zašli.
Netko će reći, bolje i to slušati nego ove ili one rockerske „drogaše“. No i nekada su ti rockeri proizlazili iz jednog bunta koji je imao smisla i svoj kulturalni kod, ovdje je sve svedemo na afektivni emocionalizam, na izvitopereni folk, na priglupost koja razbija čelom čašu (metaforički i doslovno) koja nema nikakve kulture ni životne filozofije, koja se ne pita i ne traži odgovore ni o čemu, koja živi svoj život u intelektualnoj ravnini i povremeno se emocionalno prazni na primitivne načine. Ne samo da u turbofolku nema nikakve vrijednosti, ni glazbene ni kulturne, nego je turbo-folk sredstvo anti-kulturne nivelacije masa i onesposobljavanje za bilo kakvu kulturnu avangardu i napredak.

facebook komentari

  • vdanan

    Obćenito ovo je sve točno. Kažem obćenito zato što je to globalni fenomen, koji na različitim mjestima u svijetu ima različite oblike, ali istu bit—žeđ, poglavito mlađih, ljudi za divljaštvom i primitivizmom. Odakle to? Navest ću glavnoga krivca—po mojemu mišljenju glavni krivac za to je moderna pedagogija. U moralnom i duhovnom smislu moderna pedagogija je ideologija ubijanja najmlađih ljudskih duša. Da, ubijanja, to je upravo pravi izraz za ono što moderni pedagozi rade. Svatko od nas može vidjeti dokle je to došlo. Samo jedan detalj: roditelj može biti kazneno gonjen ako svoje dijete opomene tako da ga „spraši po riti“. Zločinačka moderna pedagogija ima posljedice koje vidimo u ovome što je gore navedeno, a daleko gore posljedice tek slijede. No, previše bih mogao o tome pisati, pa ću ovdje stati.

  • Milan Kušnjačić

    Odgoj djece počinje 25 godina PRIJE njihovog rođenja. Djeca nastavljaju tamo gdje su njihovi roditelji stali. Lošu generaciju slijedi još lošija. Mladi se povode za uzorima koji su sve drugo samo ne uzori. Npr. u nekom razredu najglasniji i kolovođe su oni koji isijavaju duh ovoga svijeta. Mladima prednji čeoni režnjevi (moždane vijuge) nisu još razvijeni sve do dvadesete godine i zbog toga su povodljivi i podložni raznim utjecajima pa tako i nekakvih nadripjevača koji su postali popularni zato jer im je netko dao medijski prostor. To što na balkanske koncerte nahrupe curičke ne treba čuditi, ženske su povodljive Eve. Za porazno stanje mladih ne treba kriviti samo roditelje (čast iznimkama koji svoju djecu odgajaju i ne puštaju ne samo na loše koncerte nego niti da landraju po diskačima). Velika krivnja je i na Crkvi. Što Crkva nudi mladima osim po vazdan zatvorenih crkvi? Birtije su danonoćno otvorene. Birtijska zvanja su u porastu za razliku od svećeničkih.

    • vdanan

      Da. No, bit ćemo precizniji. Kriva je crkva koja se lažno predstavlja kao Katolička Crkva, pa umjesto prave, nadnaravne, vjere nudi nekakav sladunjavi bučkuriš podkrijepljen bezbrojnim frazetinama o Božjem milosrđu i ljubavi. Ukratko, čini što god hoćeš i koliko možeš, nema nikakve kazne, Bog te voli takvog kakav jesi, a grijeh, ako i postoji, nema nikakvu važnost pred Božjim milosrđem.

      Svim lažnim katolicima, pripadnicima tobožnje katoličke crkve (namjerno pišem malim slovima, jer ne želim uvrijediti Katoličku Crkvu) navodim istinu koja nikada ne će proći: od sedam grijeha protiv Duha Svetoga, izdvajam dva: 1.) Sumnjati u Božje milosrđe 2.) Preuzetno se pouzdavati u Božje milosrđe.
      Rekao nam je Gospodin Isus Krist: uzak je put koji vodi u život vječni, i MALO je onih koji ga nalaze. A lažni katolici su samo sotonske sluge na vrlo širokom putu što vodi u propast i vječnu smrt u Paklu.

      • Milan Kušnjačić

        Namjerno sam pisao velikim slovima “Crkva” jer riba smrdi od glave. Nakon blaženog Alojzija Stepinca više nemamo nadbiskupa koji bi dao život za svoje ovce ili se zamjerio bilo kojem režimu i radi ovaca završio u zatvoru.
        Isus veli (Lk 12,32) “Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu višnjemu dati vam kraljevstvo.”
        Katolici koji drže do Božjih zapovijedi su od većine “katolika” ismijani i progonjeni baš onako kao što veli apostol Pavao u 1 Kor 4,13: “… Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada.”
        Jučer vrlo rano ujutro dok sam na biciklu pedalirao prema Dubravi pohoditi tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića, bio je još mrak i nailazio sam na grupe mlađarije koji su se klatili pijani u mješovitom društvu. Nešto su mi dovikivali.
        Svi su oni kršteni i koja korist od toga.

        • vdanan

          Da, riba smrdi od glave, a glava svih glava nalazi se u Vatikanu i sebe lažno predstavlja kao papa. Samo jedan primjerčić, koji svjedoči o smrdljivosti glave „crkve“ u Hrvata. Takozvani nadbiskup Bozanić je jednom prilikom uspio izustiti nešto dobra; naime, bio je rekao da je ateizam mrak. Nema sumnje, ateizam je najcrnji mrak. A onda su na njega krenuli napadi, znamo od koga–od onih „koje Bog voli“, od humanista sviju fela, „antifašista“, pedera, uglavnom sav heterogeni čopor ateista. I umjesto da Bozanić učini ono što pravi nadbiskup prave Katoličke Crkve MORA učiniti, naime ne smije se izpričavati zbog istine što ju je izrekao nego mora još više, ako je moguće, potvrditi istinu što ju je izrekao, on je počeo s nekakvim frazetinama kako nikoga nije htio uvrijediti, te ovo te ono, kako smo svi mi dobri i kako možemo raditi za obće dobro—uglavnom, usrao se je i htio je „popraviti štetu“.

          NEMA TEORIJE da bi pravi nadbiskup prave Katoličke Crkve tako postupio. On bi ostao pri istini zbog koje je napadan makar tako došao u opasnost da živ bude razkomadan i skuhan u loncu.

          • Milan Kušnjačić

            Slažem se da se nadbiskup nema što ispričavati ako zna da je u pravu i da Duh Sveti stoji iza njega.
            Nažalost od nadbiskupa Bozanića koji je zabranio Bakovićev “Narod”, od nadbiskupa koji je rekao da su ratove vodili političari a ne Crkve i koji je posjetio Oplenac i grob krvnika i Radićevog egzekutora kralja Aleksandra Karađorđevića ne možemo očekivati primjer kakav bi trebali očekivati. http://www.hsp1861.hr/vijesti/200816jbgj.htm

            Dao Bog da se on obrati, nikad nije kasno jer se i na njega i na papu odnosi Isusova prispodoba o radnicima posljednjeg sata. (Mt 20, 1-16)

          • vdanan

            Ne, u ovom zadnjem griješiš. Na njih se odnose Isusove riječi o onima od kojih će se tražiti više zato što im je više dano. Ne, svećenik, biskup, nadbiskup, kardinal i papa po svojemu određenju nisu obični ljudi, nego su oni koji će morati polagati veći račun od običnih grješnika, i bit će strože suđeni. Radnici posljednjeg sata su oni obični smrtnici koji se obrate u zadnji čas, pa steknu spasenje. No, nitko se razuman ne smije uzdati u logiku:„ja ću raditi po svojemu, a obratit ću se tek malo prije smrti“. Nema od toga ništa, nitko ne zna čas kad će otići s ovoga svijeta.

          • Milan Kušnjačić

            Činjenica je da se nadbiskup treba obratiti. Moliti ćemo se na tu nakanu jer tko sretniji od mene kad bi nadbiskup Bozanić izdao uredbu po kojoj crkve imaju biti po danu otvorene, a ne samo kad je rat. Kad bi zabranio ministrantice oko oltara i još sto stvari, odnosno kad bi napravio reda u nadbiskupiji.

  • kostresh

    cemu cudjenje? zar nam i mnogi politicari ne teze balkanskoj krcmi? Marko Perkovic nemoze u arenu (Pulsku)
    al Jandrino jato moze besplatno. hrvatska dozivljava promijene od 2000-te nazalost na gorije, na svim poljima.
    sto dokazuje umobolna bazciljna politika. sve do sada vidjeno u povijesti hrvata.

  • 1denmla

    Između lijeve i desne nekulture nalazi se i odgovor na pitanje.