Kako ‘nova pravednost’ generira pravnu nesigurnost i prekarijat

1

Na kraju svog mandata predsjednik Josipović pokušava reafirmirati svoj slogan iz prethodne kampanje i birače uvjeriti kako je on u hrvatsko društvo i politički sustav unio „novu pravednost”. Pritom ističe dva slučaja, koje je vrlo teško opisati kao uspješne priče – naglašava svoju ulogu u usvajanju ustavne promjene o nezastarijevanju krivičnih djela ratnog profiterstva i svoju ulogu u slučaju „Kamensko”.

Naglašavanjem tih dvaju slučajeva, predsjednik Josipović zapravo stvara platformu za ozbiljnu kritiku njegova mandata i mandata Vlade Zorana Milanovića, čiji se sad već evidentno bankrotirani „Program 21″ oslanjao na Josipovićev koncept „nove pravednosti”.

Uočljivo je da je socijaldemokratska paradigma, dijelom koje se predstavljaju i Josipović i dominantni dio Milanovićeve vlade, u ozbiljnoj globalnoj krizi, da socijaldemokratske stranke u Europi ne uspijevaju ponuditi alternativu konzervativnom modelu suočavanja s ekonomskom krizom i ekonomskim problemima u zemljama članicama Unije. Svima, koji poznaju današnju kondiciju socijaldemokracije, bilo je jasno da su dometi „nove pravednosti” unaprijed vrlo ograničeni, a da socijaldemokratsko-liberalna administracija može biti uspješna samo ako prihvati temeljne konzervativne ekonomske zasade – poštivanje tvrdog proračunskog ograničenja, stvaranje povoljnog poslovnog okruženja, ograničavanje troškova državne administracije, uz istovremeno snažno investiranje i u privatnom i javnom sektoru.

Uloga predsjednika Republike u Hrvatskoj je, kad je riječ o ekonomskoj politici, prilično ograničena. Predsjednik „brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti” (članak 94. Ustava), i mora intervenirati kad postane očito da Vlada i parlamentarna većina ne provode suvislu ekonomsku politiku. Josipović nije djelovao u skladu sa svojim ovlastima, nije Vladi predložio da održi sjednicu i ozbiljno raspravi o ekonomskoj politici, pri čemu je imao ustavno pravo sudjelovati na toj sjednici i raspravljati na njoj. To pravo iz članka 102. Ustava pripada mu kako bi mogao ostvariti svoju obvezu osiguravanja usklađenog djelovanja svih grana vlasti u Hrvatskoj.

Predsjednik Josipović, umjesto sustavnoga, odlučio se na „projektno” djelovanje, umjesto utjecaja na ekonomsku politiku utjecao je na donošenje odluka u pojedinačnim slučajevima, što Predsjednik ne bi trebao raditi, a u promjeni zakonskog okvira ostvarivao je neke svoje koncepte. I danas najvažnijom smatra novelu Ustava, prema kojoj je u članak 31. Ustava unesen četvrti stavak koji kaže da ne zastarijevaju djela ratnog profiterstva i kaznena djela u procesu pretvorbe i privatizacije provedene tijekom Domovinskog rata. Iako je za ovu ustavnu promjenu Josipović imao široku potporu javnosti, stručnjaci su već tada upozoravali da se time unosi nestabilnost u politički sustav, i bili skeptični prema njenu učinku. Pokazalo se da su bili u pravu i da je ustavna novela zapravo služila za ostvarivanje političkih interesa u nekim pojedinačnim kaznenim postupcima, a da je državni represivni aparat dobio novu polugu moći koja nije pod čvrstom kontrolom.

Upravo u vrijeme kad Josipović javno naglašava ovu ustavnu promjenu kao uspjeh svog projekta „nove pravednosti”, represivni sustav započinje retribucijski proces protiv (formalno stranog) investitora, koji je prethodno započeo arbitražni proces protiv hrvatske države kojim je nastojao zaštititi ono što smatra svojim ulagačkim pravima. Slučaj Gavrilović, poigravanje USKOK-a konceptom „nezastarijevanja djela ratnog profiterstva”, sasvim sigurno će ugroziti ionako loš hrvatski investicijski rejting, diplomatske odnose s još jednom od srednjoeuropskih zemalja, a Hrvatska će dodatno biti označena kao zemlja visoko rizičnih ulaganja.

Predsjednik Josipović u svojoj kampanji nastoji iskoristiti i činjenicu da je – nakon što je serijom kaznenih djela, koja ili nisu procesuirana, ili su procesuirana tek marginalno, uništena tvrtka Kamensko – bivšim radnicama, koje su se borile za vlastitu egzistenciju, pomogao u pokretanju projekta socijalnog poduzetništva. Neobično je da predsjednik Josipović javno govori o slučaju Kamensko, nakon što je do javnosti doprla verzija o propasti te tvrtke, prema kojoj je skupina, što ju je uništila, kako bi se dokopala njenih nekretnina, u svojim operacijama uživala potporu bivšega glavnoga državnog odvjetnika, ali i predsjednika Republike, koji je ionako u javnosti slovio kao glavni politički pokrovitelj bivšega glavnoga državnog odvjetnika.

Čak i bez ove za Predsjednika neugodne epizode, prezentiranje slučaja Kamensko kao priče s uspješnim završetkom i kao dokaza o uspješnosti strategije „nove pravednosti”, vrlo je upitno i rizično. Umjesto klasičnoga „proleterskog” statusa, dakle, umjesto slabo plaćenoga, ali stalnoga i relativno sigurnog posla u radno intenzivnoj djelatnosti, dio radnica, koje trenutno rade u projektima Udruge bivših radnica tvornice Kamensko, postale su dijelom suvremenog „prekarijata”. Prekarijat je sociološki neologizam, kovanica izvedena iz latinske riječi „precarius” (nestalan, po nečijoj volji) i nastavka preuzetog od riječi proletarijat. Socijalna država dvadesetog stoljeća radnicima je donijela određena radna prava: pravo na osmosatno radno vrijeme, pravo na sigurnost zaposlenja i pravo na sindikalno organiziranje. Prekarno zaposleni ne ostvaruju niti jedno od nabrojenih prava, koja su stečevina radničkog pokreta i socijalne države.

Radnice, koje su same sebi osigurale egzistenciju nakon propasti Kamenskog, pokrenule su projekt socijalnog poduzetništva. Socijalnim poduzetništvom podrazumijevamo one projekte, kojima nije cilj stvaranje dobiti, nego, prije svega, socijalna integracija i zapošljavanje ljudi, koji rade na tom projektu, te doprinos zajednici. U Europi su projekti socijalnog poduzetništva česti, lokalne zajednice ih potiču i štite, fiskalna politika im pogoduje, ali oni funkcioniraju kao dopuna poslovnom sektoru i na neki način otklanjaju njegove mane. Zaposlenje u projektu socijalnog poduzetništva ne može biti trajno i sigurno, ono je ovisno o radnim ciklusima i trenutnim potrebama.

Prekarijat je izlaz iz socijalne isključenosti, ali teško je govoriti o tome da može biti povoljno rješenje za tako nestalno i nesigurno zaposlene, a pogotovo je nemoguće smatrati ga izrazom društvene pravednosti. Upravo suprotno, prekarijat jasno pokazuje društvenu nepravdu, duboke socijalne razlike između stalno i prekarno zaposlenih. Društva, koja se diče prekarnim zaposlenjima kao povoljnim rješenjima, duboko su nepravedna.

U suvremenoj se Europi spominju četiri glavne skupine prekarnih radnika: oni nisko obrazovani; visokoobrazovani, samozaposleni u kulturnim i društvenim djelatnostima, koji su vlastitom voljom ili zbog društvenih odnosa ostali izvan institucija; bivši stalno zaposleni radnici u poslovnom sektoru, koji su zbog propasti poduzeća ili gubitka posla u njima završili u povremenim i privremenim, dakle, prekarnim poslovima; te pripadnici takozvane Y generacije, ljudi rođeni nakon 1980. godine, koji u pravilu nemaju šanse nakon obrazovanja steći stalan posao, nego su prisiljeni na rad u prekarnim uvjetima. Jedno od ministarstava u hrvatskoj vladi, na koje predsjednik Josipović ima relativno velik utjecaj, jer ga vodi njegov šef prve predizborne kampanje, Ministarstvo rada, kao svoj temeljni uspjeh deklarira projekt „Mrsićevih volontera”, dakle, sustav prekarnog zapošljavanja pripadnika ove generacije. Ostaje vidjeti hoće li u kampanji predsjednik Josipović i ovaj projekt apostrofirati kao uspjeh svog modela „nove pravednosti”.

Koliko god to aktualnom predsjedniku Republike bilo teško priznati, socijaldemokratska paradigma danas ne funkcionira, ne otklanja društvene nepravde, nego samo zaoštrava podjele u društvu. Njegova paradigma „nove pravednosti” samo je generirala još viši stupanj pravne nesigurnosti i potakla društveno raslojavanje, u kome je velik dio hrvatskih građana, za razliku od političke klase i sretnika zaštićenih zaposlenjima u javnom sektoru, odgurnut u prekarijat.

facebook komentari

  • peppermintt

    hihih kako ga lipo legenda Ivkošić nazva ” profesionalni tejšitelj nacije ”
    :)))))