Pratite nas

Kako pobijediti u borbi s napastima?

Objavljeno

na

»Napast nam ne može naškoditi dok nam se ne sviđa, pa ako i potraje veoma dugo.« (sv. Franjo Saleški)

Sveti Franjo Saleški, veliki poznavatelj duhovnog života, bio je uvjeren da je za kršćane važno da dobro shvate prirodu napasti. Prvenstveno upućuje na ove stvari:

Bit napasti

Svaka napast počinje s nekim opažanjem – tako kao da ti netko nešto prišapne u uho i želi ti nešto što je zlo prikazati privlačnim. Naravno, to nije grijeh, jer zavodnička riječ dolazi izvana. Stoga vrijedi: Ako bi neka napast – »ma bilo na koji grijeh!«, naglašava Svetac – potrajala i cijeli naš život, ona ne slabi ni na koji način naš odnos s Bogom: »Jer kod napasti mi ne djelujemo, nego je mi trpimo.« Ne stoji u našoj moći da možemo ne osjećati napast; jedino što mi možemo jest to da ne pristanemo na ono na što nas ona nagovara. Stoga vrijedi: »Napast nam ne može naškoditi dok nam se ne sviđa, pa ako i potraje veoma dugo.« Franjo Saleški, koji je nazvan psihologom među svecima, nadodaje: »Pazi dobro na razliku između osjećaja i privole. Možemo osjećati napasti, no ipak mogu nam se ne sviđati; međutim, ne možemo ih prihvatiti a da nam se ne svide; jer sviđanje je stubište po kojem se redovito silazi do privole.« Mnogi su sveci imali ovo neugodno i tegobno iskustvo, ali je upravo prihvaćanje te situacije bio njihov put k Bogu. Franjo Saleški navodi poznate svece koji su prošli taj put.

To isto vrijedi i za spolne napasti, od želje za ženom bližnjega svoga do kriminalnih poriva, tj. spolnih čina povezanih s nasiljem ili s djecom. Postoje slučajevi koje od toga ne može osloboditi nikakva terapija. Što mu valja savjetovati? Takvom čovjeku ostaje samo odluka da s time uči živjeti u uvjerenju da život i s njim takve patnje prolaze i da nas samo grijeh, a ne napast, odvaja od Boga.

»Osjećanje napasti«, privola i odbijanje

Radovanje zlu nešto je drugo: to je početna droga za pravi, »opipljivi« grijeh. Pritom Franjo Saleški usmjerava pozornost na vrlo važno razlikovanje koje čuva od krive ili čak skrupulozne grižnje savjesti:

»Što se tiče naslade koja može doći iza napasti, treba znati da su nam u duši dva dijela, viši i niži, a niži ne slijedi uvijek višega, nego posebno čini svoje. Zato se češće niži dio naslađuje napašću bez privole višeg dijela. To je ona raspra i borba, što je opisuje sv. Pavao, veleći ‘da mu tijelo strastveno žudi protiv Duha’ (usp. Gal 5,17), da je u njemu ‘zakon udova i zakon duha’ (Rim 7,23) itd.«31

Da bismo ove misli mogli cijeniti u njihovu velikom značenju za svoj život s Bogom, moramo znati ovo: s tako jednostavnim »razlikovanjem« između »dva područja« u našoj duši koja nerijetko stoje u suprotnosti jedno prema drugome, Franjo Saleški čini plodnim staro opažanje koje se često povezivalo s rezigniranim dubokim uzdahom: »Dvije duše stanuju, ah, u mojim grudima«, govoreći ljudima: Doista je tako, ali ne čudi se tome i ponajprije ne brini zbog toga! Nije odlučujuće što se u tebi događa, niti koji nagoni, koje želje, koje fantazije se u tebi pokreću ili te muče – najvažnija je jedino i samo tvoja odluka za ili protiv Boga. Sve drugo nije važno.

Iz starine Franjo Saleški preuzima dramatičnu i posebno zornu priču za razlikovanje između »osjećanja napasti« (u »nižem području« duše) i »odolijevanja napastima« (u »višem području« duše): Da bi jednoga mladog kršćanina odgovorili od njegove vjere, vežu ga za krevet. Neka bludnica razdražuje njega posve bespomoćnog, ali on, ma kako jaka bila njegova želja, svemu odolijeva, odgriza u uzrujanosti komadić svog jezika i pljuje ga svojoj zavodljivoj mučiteljici u lice. Franjo Saleški zaključuje: To pokazuje »da njegovo srce nije bilo pobijeđeno i da njegova volja ni u kojem slučaju nije pristala!« To je isto ono što se može reći svakomu napastovanom: »Ma koja god napast ti došla, ma kakvo zadovoljstvo pritom osjećao, nipošto se ne uzrujavaj, dok god tvoja volja odbacuje privolu ne samo napasti nego i zadovoljstvu, ti Boga nisi uvrijedio.«

Samo je u jednom slučaju sama napast već prema okolnostima veći ili manji grijeh − ako smo si je obijesno sami prouzročili. Važno je da svaki čovjek može ocijeniti svoju osobnu i posebnu sklonost napastima i da izbjegava odgovarajuće situacije koje su mu opasne.

Vatra pod pepelom: primjer svete Katarine Sijenske

Još bi nešto trebalo znati: na psihološkoj razini može nastupiti stanje u kojem čovjek misli da je odvojen od Boga time što se događa u njegovoj duši. To je kao s vatrom koja i dalje gori pod hrpom pepela. Franjo Saleški, koji uvijek pokušava govoriti zorno, opisuje jedan događaj, i to iz života svete Katarine Sijenske. O njoj, naime, izvještava biograf, Rajmund iz Kapue, kako je neko vrijeme svoga života bila napastovana zlim i nečistim fantazijama i kako im se nije mogla oduprijeti:

Napokon joj se ukaza Gospod naš, a ona će mu: »Ta gdje si bio, slatki moj Gospode, kad mi je srce bilo puno tolike tame i nečisti?« A On će joj: »Bijah u tvome srcu, kćeri.« Na to će ona: »Pa kako si mogao boraviti u mome srcu, u kojemu je bilo toliko rugobe? Boraviš li dakle i u neurednim mjestima?« A Gospod će joj: »Reci mi: jesu li te one blatne misli obasipale radošću ili tugom, gorčinom ili nasladom?« – »Oj, bile su silno gorke i žalosne«, odgovori ona, a On nadodade: »A tko ti je usadio u srce onu gorku žalost ako ne ja, koji sam se krio usred tvoje duše. Vjeruj mi, kćeri moja, da nije bilo mene, one bi misli što bijahu oko tvoje volje, ali je ne mogahu osvojiti, bile jamačno nadvladale i prodrle u tvoju volju i umorile ti dušu. A ja sam bio u tvojoj duši pa sam ti u srce sipao onu odvratnost i otpor i srce se protiv napasti borilo koliko je moglo.«32

Naravno, normalan čovjek koji nije mistik kao Katarina ne doživljava to na tako izražajan način. Ali princip vrijedi za svakoga i kako znamo, Bogu nije važno neko izvanredno stanje, nego samo odlučna ljubav prema njemu.

Radost zbog zla i »grijesi mišlju«

Jedna od najvećih i najopasnijih zabluda našeg vremena jest da misli i fantazije smatramo »slobodnima« i načelno neopasnima sve dok to što želimo i ne »učinimo«. Za svaki grijeh vrijedi da je već nutarnja radost zbog zla sam početak grijeha, prije nego što je to počinjeno na izvanjski način. Glede spolnosti tvrde određeni ljudi da je svako maštanje puno užitka dobro i da imamo pravo na takva maštanja. Ovo navodno »pravo na spolni užitak« dovodi do nemoralnog posredovanja i komercijaliziranja što je moguće više spolnih sklonosti u različitim medijima. Samo glede »tvrde pornografije« znaju se granice i očito se poznaje ono što kršćanska tradicija naziva »grijesima mišlju«. Danas bi se pojam mogao proširiti i na grijehe koji se čine pomoću virtualnog – i naoko posve izbrisivog – svijeta slika! Ali oslanjajući se na Isusove riječi i za njih vrijedi: »Tko pohotno pogleda slike i filmove, griješi protiv dostojanstva žene (ili djece ili uopće ljudi) i protiv duha ljubavi!«

Za nadvladavanje napasti

Što možemo učiniti protiv napasti? Prije smo govorili o tome da se napasne misli i slike mogu ustrajno nastaniti u duši. To ne znači da se protiv njih ništa ne može učiniti, a posve sigurno ne znači da im je čovjek jednostavno prepušten. Dva su mjesta u Bibliji posebice dobar orijentir:

– U Maslinskom vrtu Isus svojim apostolima, čija će vjernost prema njemu ubrzo stajati pred velikim iskušenjem, kaže: »Bdijte i molite da ne padnete u napast!« (Mt 26,41) Drugim riječima: prije svega u teškim iskušenjima nije dovoljno samo razumno odlučivanje. Ono može biti korisno, ali puno je važnije direktno obraćanje Bogu. Isusova opomena na molitvu prisjeća nas na napast muškaraca u pripovijesti o Suzani: njihove su misli i oči zabludjele, oni ne misle više na Boga i njegov sud. Moliti se Bogu potpuno je suprotno: misli se vraćaju na pravi put, nutarnje se oči upravljaju prema gore, čovjek misli na svoju odgovornost pred Bogom, on ulazi u »svetište svoje savjesti« i počinje svoj dijalog sa samim Bogom.

– Drugo su mjesto tajanstvene napasti koje proživljava sam Isus: »Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: ‘Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.’ A on odgovori: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’ Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima ću svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’ Isus mu kaza: ‘Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!’ Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.’ Tada mu reče Isus: ‘Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.« (Mt 4,1−11)

U pripovijesti o Isusovoj kušnji u pustinji još je jasnije sadržano što trebamo činiti kad se nalazimo u napasti. Isus, pozivajući se na Božju riječ, odbija koliko-toliko uvjerljivu, neopasnu i naoko razumnu misao s kruhom, kao i treću napast koja traži potpuni otpad od Boga. Odgovor na drugu napast moglo bi se označiti kao princip zdrave religioznosti i razuma. To opet znači da je napasti najlakše svladati svjesnim obraćanjem Bogu, njegovim zapovijedima, zdravim naukom Crkve. Kod teških napasti Franjo Saleški još osim toga savjetuje i ovo: ponekad pomaže odvraćanje pozornosti, psihološki puno pametnije nego »direktna borba« kojom se usredotočujemo na ono što je potrebno svladati. U ovom smislu ne bi se trebalo puno upuštati u nutarnje rasprave s napastima, nego ih »otjerati«, kao što je to Isus učinio: »Odstupi, Sotono!« Nadalje je korisno razgovarati s razumnim čovjekom. Za to je u pravilu nužno veće ili manje samosvladavanje, ali kako iskustvo potvrđuje, to djeluje oslobađajuće. I na koncu, s malim napastima ne treba se po mogućnosti nikako ni baviti, nego ih jednostavno »ignorirati«.

Bitno.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željko Glasnović: Titoslavija je od 1945. bila na infuziji

Objavljeno

na

Objavio

Titoslavija je od 1945. bila na infuziji.

Živjela je od zapadnih kredita, njemačke ratne odštete i novac od većinom hrvatskih gastarbajtera.

Dok je trošila milijarde dolara na naoružanje nije mogla ni proizvesti toaster koji je mogao konkurirati na otvorenom tržištu.

Vodili su je crveni guzičari i balkanci koji su odgajali piliće u klaviru oduzetih stanova.

Nasljednici te privilegirane klase su nas ogulili do 1990. To se također prešućuje. SFRJ je bankrotirala prije pada Berlinskoga zida.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati