Pratite nas

Kako pomoći djeci da rastu u vjeri!?

Objavljeno

na

Da bismo pomogli djeci da rastu u vjeri, obično tražimo savjete i metode. A kako bi bilo kad bismo počeli s time da stavimo molitvu u središte života?

Nakon Simonova rođenja njegovi roditelji pripremanju krštenje. »Objasnili su nam koliko je važno pomagati Simonu da raste u vjeri koju će primiti na krštenju. Ali kako? Čime početi? Kada?« Armelle i Arnaud zbunjeni su zbog buntovna ponašanja svojih adolescentica: »Kad su bile male, sve se činilo laganim. Danas imaju sedamnaest i petnaest godina i uopće više ne znamo što bismo! Sva naša lijepa načela potresena su iz temelja«.

Obitelj

Kako mladi oduševljeni roditelji, tako i stariji, iskusni ali obeshrabreni odgojitelji: svi bi rado našli dobru metodu prenošenja vjere svojoj djeci.

Ali prenošenje vjere nije pitanje metode nego prvenstveno pitanje – vjere! Na koga ćemo se osloniti pri odgajanju djece u vjeri? Na Boga! Je li vjera koju želimo prenijeti sklop znanja, tradicija i moralnih vrijednosti, ili živi odnos s Nekim?

Vjerujemo li da taj Netko našu djecu ljubi neizmjerno više od nas samih? Vjerujemo li da on za njih želi ono najbolje, i da to najbolje znači živjeti s njim? Jesmo li spremni darovati mu svoje povjerenje u svim okolnostima, čak i u slučaju prividnog neuspjeha, čak i kad se čini da starija djeca odbacuju vjeru koju smo im htjeli prenijeti?

Bog je izvor, a mi smo kanal. Nismo mi oni koji prenose vjeru na djecu: to Bog čini preko nas. Ako je kanal odvojen od izvora, voda ne protječe. Ako nismo povezani s Bogom, ne možemo pomoći djeci da rastu u vjeri, kakve god bile naše kvalitete i kako god izvrsne bile naše odgojne metode. Uzmimo jednu drugu usporedbu: mi smo kao radioaparati. Ako naša antena nije okrenuta u pravom smjeru, prijam je slab. Ako naša unutarnja antena nije usmjerena prema Bogu, djeca ne će moći čuti radosnu vijest njegove ljubavi.

Usmjeriti svoju unutarnju antenu prema Bogu znači u svemu tražiti njegovu volju, a to ne možemo ako ne molimo. U vjerskom odgoju prvenstvo ima naš osobni molitveni život. Prije molitve s djecom, važno je da molimo osobno. Iluzija je htjeti odgajati djecu u vjeri ako ne odlučimo svaki dan važno mjesto posvetiti osobnoj molitvi. Tajna vjere »zahtijeva da vjernici u nju vjeruju, da ju slave i proživljavaju u živu i osobnu odnosu sa živim i istinitim Bogom. Taj odnos je molitva«.1

Nije baš sve ni u molitvi. Prema gore navedenim usporedbama, ako je kanal loše sagrađen ili začepljen otpatcima, voda ne prolazi; ako je radioaparat u kvaru, antena može biti dobro usmjerena, ali ne će biti zvuka. Isto tako, ako zloća, osvetoljubivost, sebičnost ili pohlepa zatvore naše srce, ne ćemo moći djeci pomoći da upoznaju i ljube Gospodina. Ako sami ne učimo, ako ne tražimo potrebne savjete i pomoć, ne ćemo moći potpuno surađivati s Božjim djelom. Molitva ipak ostaje na prvome mjestu. Ona nije dovoljna, ali je potrebna i prioritetna. S molitvom treba početi.

Treba dakle naći vrijeme i sredstva. Kako moliti kad smo opterećeni poslovima i brigama? Kako naći putove molitve?

Evo nekoliko smjernica:

− Sve počinje odlukom za molitvu. Ako budemo čekali da nađemo vremena za molitvu, jedno je sigurno: nikad ne ćemo moliti. Pitanje nije: Imam li vremena za molitvu, nego: Koje mjesto molitva uopće zauzima u mojem životu? Ako shvaćamo da je važna, čak prva, naći ćemo vremena za molitvu. Uzmimo jednu vrlo konkretnu usporedbu: ako želim biti čist, uvijek ću naći vremena za tuširanje i pranje zuba, pa makar se morao i ranije ustati. Je li dakle molitva u mojem životu bar onoliko važna koliko i tuširanje?

− Početi bez oklijevanja. Moliti učimo moleći. Tko želi naučiti plivati, ne može se zadovoljiti poznavanjem teorije o pokretima koje treba izvoditi. Sve dok ne odluči skočiti u vodu, nema šanse da nauči plivati. Da bismo molili, moramo se baciti u vodu – ili bolje – moramo se baciti u Boga. To je jednostavan čin volje: »Gospodine, tu sam, za tebe. Ne vidim te, ne čujem te, ali znam da si tu. Dajem ti ovo vrijeme molitve. Učini s njim što god želiš«. Ta odluka ovisi o nama. Bog je uvijek tu, uvijek raspoložen da nas bezuvjetno primi.

− Ustrajati u molitvi. Odlučio sam posvetiti četvrt sata tihoj molitvi. Ostajem četvrt sata u tišini pred Bogom. Nije važno ako ne znam što bih radio u tih nekoliko minuta koje će mi se možda učiniti dugima! Nije važno ako osjećam samo neku nejasnu dosadu i ako mi misli rastreseno lutaju u svim smjerovima. Nije važno ono što ja činim, nego ono što Bog čini u meni, a to mi je očito neuhvatljivo.

− Ne ocjenjivati svoju molitvu. »Ovo je bila dobra molitva« ili »Loše sam molio«… Ma što ja zapravo znam? Vrijednost moje molitve nikada se ne mjeri onim što osjećam. Nikada. Uostalom, Gospodin od mene ne traži da ocjenjujem svoju molitvu. Traži od mene da molim, to znači da »gubim vrijeme« za njega i samo za njega. Uzmimo još jednu usporedbu: svi znaju da se sunčane opekline može dobiti čak i po oblačnom vremenu. Ako smo u duhovnoj magli, to ne znači da Bog ne grije naše srce. Ako nam je molitva dosadna, to ne znači da je i neplodna.

− Poduzeti konkretne korake da bismo ostali vjerni molitvi. Možemo se pripremiti tako da si olakšamo svakodnevnu molitvu: odrediti vrijeme (ako je moguće svaki dan isto vrijeme), izabrati mjesto i tjelesni položaj koji olakšava sabranost, budući da i tijelo sudjeluje u molitvi. Postoji rizik da želimo idealne uvjete. Oni, naravno, ne postoje, jer nam Bog ne ugovara sastanak u nekim idealnim uvjetima, nego u konkretnoj stvarnosti našega svakodnevnog života. Pa taman da je naša kuća uvijek bučna, to ne će spriječiti Gospodina da blagoslovi našu molitvu!

− Ustrajati. Jedan vrlo uporan i spretan neprijatelj spreman na sve želi nas odvratiti od molitve. To je Sotona. Možemo biti sigurni da će se poslužiti svim mogućim lukavstvima da bi nas spriječio da ostanemo vjerni vremenu koje smo odlučili svaki dan posvetiti molitvi. Kad dođe trenutak koji smo odredili za molitvu, on će nam zacijelo pokušati nametnuti nebrojene misli o stvarima koje treba hitno obaviti. Sve će to biti spretno zamotano u laži, kao na primjer: »Molit ćeš isto tako dobro i u drugo vrijeme«. Možemo se kladiti da to »drugo vrijeme« ne ćemo naći i da će dan proći bez molitve. »Boriti nam se protiv zlih duhova«, upozorava sveti Pavao (Ef 6,12).

Imati povjerenja unatoč svemu. »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime ne će sve darovati? (…) U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi« (Rim 8,31.37). Ne bojmo se borbe u molitvi: Onaj koji nas je pozvao, dat će nam i pobjedu. Odlučimo se za molitvu i sve ostalo bit će nam nadodano.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji”/bitno.net)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Ne dozvolimo da se izruguju na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje!

Objavljeno

na

Jednodnevna manifestacija s nazivom Europska noć kazališta ove će se godine, osim u Hrvatskoj, održati i u desetak drugih država.

U tome, na prvi pogled,  nema ništa sporno, osim što je planirano da se u mnogim gradovima i mjestima Hrvatske čitav dan kazališne predstave održavaju 18. studenoga, dakle na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, simbola obrane naše Domovine.

Dakle, dok će se mnogi prisjećati najtežih dana tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, obilaziti grobove, paliti svijeće i odavati počast nevino stradalim Hrvatima, u većini kazališnih i inih dvorana ljudi će se zabavljati uz neke od kazališnih predstava, među kojima će kao i svake godine biti i onih čiji su autori srbijanski pisci. Na taj dan, kako je predviđeno, mnoge dvorane se neće moći ni iznajmiti za eventualne svečane akademije posvećene Vukovaru i Škabrnji, jer su već rezervirane za – tzv. Noć kazališta.

Odaziv za ovu manifestaciju je već sada iznimno dobar, a čitav program trebao bi biti poznat početkom listopada. Tako bi se vrlo lako moglo dogoditi da toga dana na tv-programima i drugim „velikim“ medijima (s obzirom i na to kakve sve tamo urednike imaju) da mnogobrojne predstave dobiju više prostora nego još jedna tužna obljetnica u Hrvata, o kojoj se i inače piše i govori samo 18., 19. i 20. studenoga!

Srbija i Crna Gora, kako smo saznali, neće odustati od Noći kazališta 18.studenog, već su navodno dale naputak svima kojih se to tiče da toga dana igraju samo „vedre i smiješne“ predstave, jer „kad je bal nek je bal“!

Četnička rock grupa „Riblja čorba“ 18. studenoga u Ljubljani (Slovenija) priprema veliki koncert u čast i slavu „oslobođenja Vukovara“, odnosno 40. obljetnice njihova rada.

Stoga, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), traži od Narodnog sveučilišta Dubrava, organizatora ove manifestacije, a poglavito od Ministarstva kulture (pokrovitelja) i Ministarstva hrvatskih branitelja, te od svih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i vlasnika dvorana, da ne dozvole da se na Dane sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje  održi ova manifestacija, tim prije što ima i drugih dana kada se to može ostvariti.

Međunarodna zajednica nije ništa uradila da se zaustavi krvoproliće u Vukovaru i Škabrnji,  pa odakle onda nama „pravo“ da baš na dane najveće tuge i ponosa organiziramo „dane veselja“, kako su si to oni zamislili?

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati