Pratite nas

Kolumne

Kako presjeći opasnu hobotnicu na Pantovčaku instaliranu prije 15 godina

Objavljeno

na

Pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima moglo bi započeti novo razdoblje u političkom životu Hrvatske. Predsjednica ima jedinstvenu priliku presjeći opasnu hobotnicu koja je prije petnaest godina instalirana na Pantovčaku po nalogu stranih obavještajnih služba.

Riječ je o dobro poznatim službama koje su bile protiv stvaranja i uspostave hrvatske države. Na osnovi onoga što je izgovorila u predizbornoj kampanji moglo bi se zaključiti da će buduća Predsjednica svoju vanjsku politiku države više usmjeravati prema Bruxelessu nego prema Balkanu. Pažljivi analitičari upozoravaju da je jedino ime iz međunarodne politike, koje je gospođa Grabar-Kitarović spomenula u predizbornoj kampanji, bila zapravo njemačka kancelarka Angela Merkel. Sukob koji se u zadnjih petnaestak godina odvijao između britanskoga Foreign Officea i njemačkog “Auswärtiges Amt” u pogledu politike prema postjugoslavenskim državama, zadobit će nova obilježja jer je u Josipoviću britanski Foreign Office izgubio jednoga od najpouzdanijih saveznika.

Neposredno nakon pobjede HDZ-ove kandidatkinje za predsjednicu države u službeni posjet stigao nam je britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond. Tema razgovora s našom jet-ministricom bila je “budućnost Europe, s posebnim naglaskom na stanje u BiH”. Eto, Englezi su vraški zainteresirani za budućnost Europe nakon što je njihov premijer David Cameron građanima Ujedinjenoga Kraljevstva čestitao Novu godinu  najavom referenduma o istupanju iz Europske unije. Čelniku Foreign Officea očito je teško pao Josipovićev poraz pa je pokušao nagovoriti slatkorječivu Josipovićevu miljenicu da i dalje ostane vjerni poslušnik britanske politike razbijanja Europske unije nastavljajući koketirati s postjugoslavenskim “Regionom” bez Slovenije. Da ne zaboravimo, prije nego je sletio u Zagreb, Philip Hammond je posjetio Beograd i razgovarao sa srbijanskim političarima o situaciji u “Regionu” nakon neočekivane pobjede Karamarkove kandidatkinje na predsjedničkim izborima. Možemo zamisliti što je o procesu pristupanja Srbije Europskoj uniji rekao ministar vanjskih poslova države koja se priprema za napuštanje EU-a. Vesna Pusić je vjerojatno ponovila šefu Foreign Officea ono što je već rekla u hrvatskim medijima: da je Vlada RH sada ostala “jedina brana od ekstremizma”. Svima nam je, u međuvremenu, postalo jasno kako nas fini i pristojni Milanović, predsjednik Vlade, koji još nije čestitao budućoj predsjednici na pobjedi na izborima, može braniti od svih vrsta ekstremizama. Jet-ministrica je spočitnula novoizabranoj predsjednici države da je u predizbornoj kampanji koristila “retoriku nacionalističkog ekstremizma, retoriku koja nas vraća u 90-e.”

Slično se na buduću Predsjednicu države obrušio i Sanaderov koalicijski pajdaš Milorad Pupovac, rekavši da ga retorika gospođe Grabar-Kitarović podsjeća na grozna vremena ustaškog režima. Popularni Pupi smatra da u Hrvatskoj mora i dalje ostati na snazi etnički model nacije, a ne politički model kakav dominira u Sjedinjenim Američkim Državama, a velikim dijelom i u Europskoj uniji. Gospođa Grabar-Kitarović, koja govori sedam jezika, ne računajući poliglotstvo “Regiona”, pokušala nas je europeizirati zagovarajući politički model nacije, Milorad Pupovac inzistira da ostanemo na etnocentrizmu, jer u protivnom će propasti, da citiram bivšeg Predsjednika države, njegov “etnobusiness”. Imamo li u vidu da je Hrvatska prema Ustavu definirana kao država hrvatskog naroda i država pripadnika nacionalnih manjina koji su njezini državljani, Kolinda je apsolutno upravu kada tvrdi da su Srbi iz Hrvatske s obzirom na državljanstvo Hrvati.

Pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović zanimljivo je komentirao Pupovčev kolega s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u medijima sveprisutni Žarko Puhovski, da su naime, Tomislava Nikolića i Kolindu Grabar-Kitarović lansirale partije “koje imaju nečistu savjest, pa je za očekivati da će dobro surađivati”. Nije na odmet u kontekstu izjave o “nečistoj savjesti” podsjetiti na neke od  funkcija koje je obnašao ugledni profesor Žarko Puhovski. Opće je poznata stvar da je bio partijski agent provokator u vrijeme Hrvatskog proljeća, i jedan od glavnih svjedoka optužbe, pa je za nagradu zaposlen na katedri za političku filozofiju na Filozofskom fakultetu, iako filozofiju nikada nije studirao. Od partije je neposredno prije sloma komunističkog režima dobio dopuštenje da pokrene tzv. demokratsku alternativu koja se zvala Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). Svrha osnovanoga UJDI-a bila je očuvanje Jugoslavije koja je pucala po šavovima neriješenoga nacionalnog pitanja. Od značajnih članova UJDI-a iz Hrvatske treba spomenuti Milorada Pupovca, Branka Horvata, Dubravku  Ugrešić, Predraga Vranickog, Milana Kangrgu, Rudija Supeka, Nenada Zakošeka.

Sa stajališta zdravorazumskih principa neobjašnjivo je da jedna osoba od posebnog povjerenja Saveza komunista može kasnije postati čelnik Sorosove zaklade “Otvoreno društvo” te predstavnik nevladine Međunarodne helsinške federacije za ljudska prava (The International Helsinki Federation for Human Rights), dakle udruga koje su se borile protiv kršenja ljudskih prava. U razdoblju detuđmanizacije Puhovski je godinama bio jedan od glavnih kolumnista Večernjeg lista, a nakon promjene vlasničkih struktura u Europapress holdingu postao je potpredsjednik Nadzornog odbora u Jutarnjem listu. Sve po načelu “nova metla mete dobro”. Gospodin Puhovski očito ima profinjen moralni habitus da može prosuđivati o “nečistoj savjesti” stranke koja je kandidirala izabranu Predsjednicu države. Valjda je savjest Milorada Pupovca, Sanaderova koalicijskog partnera i stranačkog kolege Žarka Puhovskog do kraja čista. Čak i u pogledu lomljenja pogače na božićnom domjenku SNV-a kada je milošću Božjom novčić koji simbolizira sreću došao u Josipovićeve ruke.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati