Pratite nas

Priče

Kako sam strastveno tražila sreću (i slučajno je pronašla)

Objavljeno

na

Iskrena i nadahnjujuća ispovijest obraćenja bivše ateistice, priča o pronalasku Boga i životnoga smisla

Jennifer Fulwiler živjela je lagodnim i naizgled radosnim životom. Odrasla je u sretnomu, ateističkom ozračju kod kuće i odmah nakon studija na prestižnom fakultetu dobila odličan i dobro plaćen posao u informatičkoj tvrtki, udala se za dobro školovanoga muža i živjela u otmjenoj četvrti u luksuznom stanu. Pa ipak, pratila ju je duboka tjeskoba: prolaznost ljudskoga života ju je užasavala, a njezin ateistički pogled na čovjeka kao beznačajan i slučajan ishod fizikalnih sila bacao ju je u očaj. S tim se osjećajem odlučila nositi onako kako je najbolje znala: bježanjem. Ni na trenutak se prepuštajući iskrenom razmišljanju, svoje je vrijeme ispunila poslom i užitcima: zabavama, opijanjem, i opet, zabavama. No, te su je misli na koncu ipak sustigle jedne presudne noći, dovevši je do ruba očaja te se konačno morala suočiti s pitanjem: Koji je smisao života? Ta ju je tjeskoba dovela do ruba očaja te je odlučila krenuti u duhovnu i intelektualnu potragu za smislom života.  Svoja traženja je pretočila u hit knjigu Kako sam strastveno tražila sreću. Priča o pronalasku Boga i životnoga smisla. To je dirljiva, iskrena te ujedno i humoristična ispovijest žene koja je odlučila pronaći smisao života i otkrila da prava sreća ponekad zahtijeva da moramo sve izgubiti.

Odmah po objavljivanju u SAD-u knjiga Kako sam strastveno tražila sreću doživjela je golemu popularnost, te od njezina objavljivanja autorica putuje diljem SAD-a gostujući u brojnim televizijskim i radijskim emisijama. Već duže vremena Jennifer piše i vrlo praćen i popularan blog Conversion Diary (Dnevnik obraćenja), a odnedavno vodi i vlastitu radijsku emisiju The Jennifer Fulwiler Show. Hrvatsko izdanje njezine hit knjige Kako sam strastveno tražila sreću objavila je nakladna kuća Verbum, u sklopu svoje hit biblioteke Svjedočanstva.

Ono što je sigurno jest da će knjiga duboko dirnuti i vjernika i nevjernika, svakoga tko se ikad zaputio istraživati (ili neuspješno pokušavao izbjeći) velika životna pitanja. Prije objavljivanja na hrvatskom ovu je knjigu ekskluzivno imala priliku pročitati poznata pjevačica Marija Husar Rimac koja nije krila svoje oduševljenje: “Knjiga koja se čita u jednome dahu! Provokativni, iskreni, zabavni i nadasve intelektualno izazovni memoari; čitateljima će na vrlo životan način opisati putovanje jedne žene u potrazi za odgovorom o prolaznosti života.”

Koliko je ova otvorena i iskrena ispovijest Jennifer Fulwiler ostavila traga na sve koji su je pročitali govori i činjenica da je poznati američki autor bestselera i bloger Brandon Vogt o  knjizi rekao: “Veličanstveno! Ovo su Augustinove Ispovijesti za 21. stoljeće!”

Zanimljivost vezana uz knjigu jest i to da je autorica napisala poseban predgovor hrvatskomu izdanju, u kojemu je istaknula: “Molim se i nadam da će ova naša priča biti nadahnjujuća za kršćane u Hrvatskoj koji se suočavaju s mnogim pritiscima i poteškoćama kao i ja, Amerikanka u kulturi koja iz dana u dan postaje sve manje religiozna. U tomu je smislu moje obraćenje išlo ‘protiv struje’ prevladavajuće kulture: dok sam ja prilazila bliže k Bogu, moji susjedi i stanovnici moje zemlje od njega su se sve više udaljavali. Zato se nadam da će ova moja priča biti poznata mojoj katoličkoj braći i sestrama koji vode istu bitku preko oceana, u Hrvatskoj, i da će im biti podsjetnik da se istinska sreća može naći jedino u Kristu.”

Više o ovoj dojmljivoj ispovijesti možete saznati na linku ovdje.

Glasbrotnja.net

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Svjedočanstvo logoraša: “Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri..”

Objavljeno

na

Objavio

Šandor je mjesecima čekao kad će se vratiti kući iz pakla. U stravičnim logorima je proveo ukupno 117 dana

“Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela”, kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si – priča Šilješ.

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje – priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

– Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Privatna arhiva HDLSKL

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider – priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

– Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd’ bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt – rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

– Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

– Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe – rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

– Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji – kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu piše 24sata.

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

 

facebook komentari

Nastavi čitati