Pratite nas

Kolumne

Kako SDP-ovac u Hrvatskoj napravi samoubojstvo? Skoči sa svog ega!

Objavljeno

na

Albert Camus je napisao: “Ne čekajte sudnji dan – svaki je dan sudnji.”

Knut Hamsun, veliki norveški pisac, jednom je prilikom napisao ili rekao: “Nema ničega boljeg na ovom svijetu nego stajati po strani od svega što se okolo događa”. “Nemoguća misija!” rekli bi EU-pragmatici. Satirični magazin Charlie Hebdo nedavno je jednom svojom naslovnom stranom predstavio novi roman Michaela Houellbecqa koji je, kao što se to od njega očekuje, ustalasao duhove. U njemu crnim tonovima prikazuje europsku sadašnjost. On kaže: “Ateizam je mrtav, laicizam je mrtav, Republika isto tako”. Smatra da se religioznost vratila u Europu na velika vrata te dodaje: “Muslimani u Francuskoj ne mogu glasovati za ljevičare jer su oni za homo-brakove, ali ni za desne jer ih žele iseliti, ostaje im kao jedino riješenje osnivanje muslimanske stranke, a kako ih ima puno… rasplet situacije je na vidiku: Muslimana za predsjednika!” smatra Houellbecq. Ako se radilo samo o satiričkoj zabrinutosti pisca zbog sve veće islamizacije, došlo je do ismijavanja njegovih stavova. Osobito onog apstraktnog – Muslimana za predsjednika. Charlie Hebdo nije poznat samo po ismijavanju islama. Vidio sam neke karikature koje se odnose na Isusa i Majku Božju. Najblaže rečeno: odvratno! Bez trunke humora.

jumper222Čista svinjarija! Slično su prolazile i ostale vjere, osim židovske o kojoj skoro da i nije objavljena paprena karikatura. No ispustilo se iz vida da postoji ogromna razlika u čvrstini vjere između katolika i islamista. Islam je danas najčvršća i najmonolitnija vjerska zajednica na svijetu. Muslimani, bili oni Suniti ili Šijiti ili bilo koja vjerska zajednica islamskog svijeta, spremni su svim pa i radikalnim sredstvima stati u obranu svoje vjere. Europsko demokratsko pravo omogućava Muslimanima dolazak i kakav takav suživot u državama EU-a. Međutim, to isto demokratsko pravo, misle u Europi, daje im i pravo ismijavanja te izrugivanja islamske vjere. To je ključna pogreška. Skoro tragična. Naravno, nije samo ismijavanje njihove vjere radikaliziralo Muslimane. Život u getu, nedostatak posla, EU rasizam itd. Njemačka i Francuska danas lagano tonu u svom imigracijskom blatu. Blizu je i Švicarska. O Londonu da i ne govorimo. Sukob dviju civilizacija se osjeća u zraku. U Njemačkoj je sve brojniji antiislamski pokret Pegida. U Skandinaviji se osjeća nemir. Muslimane se gleda poprijeko. Masakr u Parizu otvorio je napokon krmeljave EU oči. Ali ne toliko da ne bi izašla na vidjelo stara europska dvoličnost, dvostruki kriteriji pa i vrsta rasizma. Oko milijun i pol ljudi okupilo se u Parizu protestirajući protiv zločina i zalažući se za slobodu izražavanja te pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Došli su i državnici iz cijele Europe. Došao je i naš Predsjednik Vlade. Život je izgubilo dvadesetak ljudi. Tragično i neshvatljivo! Za svaku osudu!!!

The-cover-of--December-20-001Ali u kratkom vremenskom intervalu bilo je i puno većih tragedija nego što je ova koja je snašla lijevičarski tjednik u Parizu. Nedavno je jedna islamistička skupina upala u školu u pakistanskoj provinciji i ubila oko 150 djece. Pazite – nevine djece koji nisu ni crtali karikature niti su koga provocirali. Jeste li primjetili da su se u EU zbog toga uzbudili? Dobro, 150 djece je stradalo, ali važno je – čije? Srećom nisu bila naša djeca iz Francuske, Njemačke, Engleske itd. Tko nam dopušta, Bog sigurno ne, da radimo tužnu milijunsku predstavu u Parizu, a da nam život 150 male djece predstavlja tek agencijsku vijest!? U istom gluhom razdoblju u Nigeriji je islamistička teroristička grupa Boko Haram upala je u jedan grad i pobila nešto više od 2000 ljudi – žena, djece i staraca. Uglavnom onih koji nisu uspjeli pobjeći. Katolički nadbiskup Ignatius Kaigama je ogorčen. Međutim, i ovo zvjerstvo nad 2000 ljudi ostalo je samo agencijska vijest. U Pakistanu i Nigeriji pobijeni nisu tražili slobodu izražavanja, misli i djelovanja. Nisu crtali karikature niti su ikoga vrijeđali. Željeli su samo živjeti! Sada se vidi kako je veliki knjiženik i nobelovac Knut Hamsun bio naivan vjerujući da je najbolje ostati po strani od svega što se događa oko nas. Europa je ostala po strani od onog što se dogodilo djeci u Pakistanu i nesretnicima u Nigeriji. Na svoju sramotu i štetu!

Albert Camus je napisao: “Ne čekajte sudnji dan – svaki je dan sudnji.”

Sada bi bio red da prijeđemo na neke veselije teme sa strahota u Parizu, Pakistanu i Nigeriji. Iako ovu kolumnu pišem iz Amerike, do mene dopiru jecaji, cvilenje i opravdani bijes progresivnog dijela Lijepe naše. Zločinačka se vratila preko Pantovčaka. Ogorčenje je pravdano. Od New York Timesa do Beograda. Više lijevi nego liberalni New York Times misli da se pobjedom Kolinde vraća nacionalistička retorika u Hrvatsku. Dokaz da je istinita stara neakademska mudrost koja odprilike glasi: misliti je drek znati! U svakom slučaju, na djelu je ljevičarsko denunciranje u ljevičarskim novinama. Svaka nacionalna teza odmah se proglašava nacionalizmom. Ipak, uzalud vam trud svirači!

U moru komentara, izljeva bijesa i teškog razočaranja, tješi me objektivna i inteligentna analiza smjene na Pantovčaku od naših komšija iz Beograda. Jedan analitičar, navodno potpuno zdrav, tvrdi da je Kolinda hrvatski Šešelj. Ako malo bolje promislimo to i nije tako daleko od istine. Kolinda je po mnogima najatraktivnija hrvatska političarka. A nadvojvoda Šešelj je sigurno najatraktivniji i najljepši srpski političar. Tako su svi zadovoljni! Srbi uglavnom naglašavaju nacionalizam novo izabrane predsjednice, ali pri tome imaju problema s memorijom pamćenja. K’o će se u toj konfuziji i stresu sjetiti da im je Predsjednik četnički vojvoda, a ni Predsjednik Vlade nije daleko. Dobro! Ipak ni jedan ni drugi nemaju bradu. Depilirani četnici! Jedino se Šešelj ne mora depilirati. On je ćosav. Zato im se i čini nekako najsličniji Kolindi.

dvornik_srđenNo, pustimo Srbe! Duhoviti su i imaju pravo na svoje opservacije. Hrvatski orjunaši niti su duhoviti niti su originalni. Ofucane teze još iz vremena prvog hrvatskog Predsjednika. Po njima se mrak i autoritativnost vraćaju i odvode nas opet u prošlost. Srđen Dvornik iz glasila SKH – Novog lista – prosto ne može da veruje! Zabrinut je. Kud’ sve to vodi? U pitanju je demokracija. K’o će se iskreno zabrinuti za nju od sljednika CK SKH, UDBE, KOSA? Jelena Lovrić ne spava. Ako neprijatelj nikada ne spava neće ni ona. Očešao se o Kolindu i Boris Dežulović. Jedno ime se prijeteći provlači u drhtavim komentarima – Milijan Brkić! Naravno, nitko ne propušta njegov umiljati nadimak “Vaso”. Kolinda je krenula u kampanju s puno babica oko sebe. Udarala je i šakom po stolu. Progresivci su se na to samo sažalno smješkali. Aleksandra Kolarić je čula i dva pucnja te osobno vidjela da se žena iz NATO-a, nevična oružju, dva puta vlastoručno upucala. Onda je, navodno, stvar u svoje ruke uzeo Milijan Brkić, posprdno nazvan “diplomac”. U dva mjeseca predizborne kampanje čovjek je doktorirao. Uz sve spinove tzv. rejting agencija, uz samo četiri biračka mjesta u BiH, uz neviđeno navijanje lijeve medijske falange – HRT, RTL i TV Nove – doveo je ipak Kolindu na Pantovčak. Brkića pamtim kad je pred 3-4 godine odbio lišiti slobode svoje kolege iz specijalne policije zbog navodnih ratnih zločina u Gruborima. Jednostavno se zahvalio i napustio policiju. Podsjeća me na 1972. g. kada su suci Okružnog suda u Zagrebu Vlado Primorac i Vojko Madiraza odbili suditi Vladi Gotovcu i Franji Tuđmanu. Napustili su sud i otišli u odvjetnike.

Ako imaš kralježnicu i karakter uvijek imaš častan izlaz. Kasniji izgovori tipa – takav je bio zakon i sl., – samo govori o karakteru pojedinaca. Nakon doktorata, više se ni Jelena Lovrić ne sprda s Vasom. Sada se gleda prema USKOK-u. Brkić je navodno dizao kredite u Karlovačkoj banci, podstrekavao Mariju Šolu… možda bi se tu nešto rodilo. Karamarko je navodno činio malverzacije s firmom Soboli. Možda malo pripomogne i Ustavni sud ako utvrdi kako je drugarica Jakovina imala pravo kad je pokrenula postupak osporavanja Kolindinog izbora za Predsjednicu. Najbolje bi bilo strpati Karamarka i Brkića u Remetinec pa ponoviti izbore. Eto nas tada opet na “Pravom putu za novu pravednost”. Nema onda micanja biste druga Tita ni sa Pantovčaka ni iz hrvatskog veleposlanstva u Parizu. Sve damo, ali uspomenu na našeg Jožu ne damo!!! Uvijek ćemo se sjećati lidera jedne od tri zemlje na svijetu koji nije htio potpisati Opću deklaraciju UN o pravima čovjeka. To su bila vremena koja su slavila istinsku demokraciju. Sad bi nas Kolinda, Brkić i HDZ vratili u novi-stari mrak. Već se protura teza da Kolinda nije katolkinja. Ona je budist! Navodno je bliska s Budom Lončarom. Bez obzira na sve restriktivnije propise za jadne pušače, hrvatska ljevica puši bez prekida već drugu godinu! Ni četiri izborne kazne na njih ne djeluju. Spremni su popušiti i parlamentarne izbore koji se primiču. To pomalo već sliči na neizlječivu strast. Od nečega se tako i tako mora umrijeti!

Kako SDP-ovac u Hrvatskoj napravi samoubojstvo? Skoči sa svog ega!

Svako jutro, nakon doručka u hotelu, odšetam do najbližeg kioska i za svaki slučaj upitam jesu li stigle Sportske novosti, Jutarnji i Večernji. Crni prodavač se slatko nasmije, a ne smijem ni pomisliti što čovjek misli o meni. Kad bi pogodio, morao bih ga odmah tužiti! Zato, da bi nekako sklepao ovu kolumnu, listam stare novine koje sam ponio sa sobom. Dvije teme dominiraju. Obiteljski zakon i Branimir Glavaš.

Ivana Milas KlarićIvana Milas Klarić konsternirana je i misli da suspenzija čitavog Obiteljskog zakona dovodi djecu, roditelje i stručnjake u tešku situaciju. Dok je još bila na Pravnom faksu Ivana se s oduševljenjem priklonila ministrici Opačić i prof. Rešetar iz Osijeka, voditeljici radne skupine za izradu novog Obiteljskog zakona. U jednom trenutku došlo je do akademske polemike između Ivane i prof. Dubravke Hrabar koja je Ivani otprilike rekla: zašto sudjeluješ u nečemu što će tako i tako propasti? Ivana je, duboko povrijeđena, tužila Pravni faks jer je nije zaštitio od groznog mobinga prof. Hrabar. Zatražila žena u tužbi minimalnu novčanu satisfakciju od 300.000 kunuća. Sudkinja iz Osijeka, koja sudi na Zagrebačkom građanskom sudu, taj iznos je Ivani odmah i dosudila. Što će biti s Ivanom, sa 300.000 nečega, s Milankom i radnom skupinom prof. Rešetar nakon ove odluke Ustavnog suda, to samo Bog zna?

Nakon 4,5 g. Ustavni sud je poništio pravomoćnu presudu Branimiru Glavašu. Čini mi se da ta presuda ne spada među pet najbrže donesenih u povijesti ustavnog sudovanja. U prvostupanjskoj presudi, između ostalog, Krunoslav Fehir se pojavio kao krunski svjedok. Prije toga je priznao da je osobno ubio jednog ratnog zarobljenika koji je pokušao bježati. Nakon tog iskaza otišao je slobodan sa suda. Za smrt bjegunca osuđen je Glavaš. Kako je to moguće? Možda bi nam to mogli objasniti Vladimir Faber, Ivo Sanader, Vladimir Šeks, prvostupanjsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu, drugostepeno vijeće Vrhovnog suda Hrvatske itd. Možda i Nenad Stazić. Zašto on? Pa on obično sve zna…

Charles Dickens je napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika”.

[ad id=”40551″]

Autor: Zvonimir Hodak

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati