Kako se u vrijeme rata ‘igralo’ ljudskim životima

    0

    Pišu Blaž Zgaga, Matej Šurc za index.hr,

    Ekskluzivno - Knjiga koja je uzdrmala Balkan: Kako se u vrijeme rata igralo ljudskim životima

    Dokumenti: U Ime države

    INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije “U ime države” Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja. 4. lipnja u Zagrebu u sklopu Kliofesta 2014 – festivala povijesti, od 17 do 19.30 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci održat će se tribina “Trgovina oružjem 1990-1995. Slovenija, Bosna i Hervegovina, Hrvatska”

    Treća knjiga – Prvi dio: Kako je policija prodavala oružje i u Grosuplju uhvatila svoj rep

    Tajna operacija približavala se vrhuncu. Ljubljanski kriminalisti su se za nju dugo pripremali. Više tjedana pratili su krijumčare oružja, koji su kamionima s aerodroma Brnik prevozili velike količine oružja te ga prodavali na balkanskim bojištima. Među kriminalce su uspjeli čak ubaciti svog čovjeka, koji je kriminaliste redovito obavještavao o njihovim namjerama. Tako su ubrzo dobili informaciju da će 4. ožujka 1992. na parkiralište ispred motela Grosuplje doći kupci s gotovinom. Dočekali su Ivana Horvata i Hasana Čengića sa suradnicima. Hrvatski državljanin Horvat kupovao je oružje za Hrvatsko vijeće obrane u Hercegovini, dok je Čengić bio glavni nabavljač oružja za Armiju BiH. Krijumčari su ispred motela čekali na dolazak praznih kamiona. Zatim su trebali zajedno otići na Brnik, gdje bi preuzeli oružje. Kriminalisti su temeljito odvagali svaki potez. S automobilima su se posakrivali uz ceste u okolici Grosuplja budno prateći promet.

    Najpozorniji su bili na parkiralištu kod motela, gdje su poslali kamion i osobno vozilo s manjom skupinom policajaca u civilu, koji bi se predstavili kao kupci. Ništa nisu htjeli prepustiti slučaju i sve je bilo pod kontrolom. Odnosno, tako su barem pretpostavljali. Strpljenje se ubrzo isplatilo. Na blijedom svjetlu cestovne rasvjete nazirala se skupina mlađih muškaraca kratko podšišane kose. Za nekoliko minuta stigao je kamion, a iza njega osobni automobil. Napetost je rasla, ljudi u zasjedi susprezali su dah. Tada se na radiovezi kriminalista začula odlučna zapovijed: “Idemo, Idemo!”

    Ljudi na parkiralištu nisu se ni pomaknuli, u njih su već bile uperene cijevi vatrenog oružja. Spokojnu večer zaparao je zaglušujući zvuk policijskih sirena. Okolinu su osvijetlila plava rotacijska svjetla.

    “Stop, policija, pucat ćemo!” vikali su kriminalisti. Ali napadnuti se nisu smeli. Istog časa su iz kaputa izvukli svoje oružje i uperili ga u nepozvane goste. Na licima su im se unatoč hladnoći skupljale kapljice znoja. Dok su s prstima na okidačima pištolja čekali na prvi sudbonosni hitac, mogli su gotovo čuti snažno lupanje u grudima.

    “Ne pucajte, i mi smo policajci!” povikao je tada jedan od onih koji su čekali na kupce. “Specijalna jedinica policije.” Napetost je malo popustila. Još nekoliko sekundi su se napeto promatrali, a onda je netko prepoznao nekoga na drugoj strani. Spustili su oružje. Olakšanje pri spoznaji da su kolege koji pripadaju istom ministarstvu ubrzo je zamijenio bijes. Najprije se čulo tiho psovanje, koje je postupno preraslo u glasnu prepirku.

    “Prokletstvo. Što izvodite?”
    “Zamalo smo pucali na vas.”
    “Što? Vi bi nas pobili!”
    “Vi ste…”
    “Ne, nismo mi…”

    Vikalo se naveliko, ali vođa specijalaca Igor Fink nije se dao smesti. Telefonom je nazvao svog nadređenog, Franca Kosija, koji je u međuvremenu stigao u sjedište specijalne jedinice policije. Kosi je nakon kraćeg razgovora odmah uspostavio vezu s operativno-komunikacijskim centrom Ministarstva unutarnjih poslova. Zahtijevao je da se kriminalisti smjesta povuku, upozorivši da ima ovlaštenje od ministra unutarnjih poslova Igora Bavčara.

    “Mislim da smo tada imali sreće što nije došlo do pucnjave”, dva dana nakon tog događaja komentirao je Robert Rožaj, voditelj Ureda za operativu kriminalističke službe.

    “Oko 21.30 telefonom me je nazvao dežurni iz Operativno-komunikacijskog centra obavijestivši me da su se ‘sudarili’ radnici POS-a OKS-a Ljubljana i pripadnici specijalne jedinice u civilu, koju je vodio Kosi. On je zahtijevao da policija povuče svoje ljude iz blizine događanja jer zbog nesporazuma može doći do…” zapisao je u izvještaju svom direktoru Darku Maveru. Sljedeće jutro, nakon neugodnog suočavanja preko oružanih cijevi, na izvanrednom sastanku u Ministarstvu unutarnjih poslova sastali su se ministrov savjetnik Franc Kosi, voditelj ljubljanskih kriminalista Srečko Lavrenčič i šef operative Robert Rožaj. Temeljito su analizirali noćno zbivanje. Utvrdili su kako je Kosi u pratnji specijalne jedinice policije te večeri predstavnicima BiH namjeravao izručiti veću količinu oružja. Lavrenčič je dvojicu kolega upoznao s time da su ljubljanski kriminalisti već dva mjeseca na tragu prodavačima oružja te da su im kao “kupca” podmetnuli svog čovjeka. Tim potezom kontrolirali su transport, pri čemu su opazili znane posrednike u trgovini oružjem.

    Među njima je bio i bivši policajac Igor Fink iz Kopra. Dok se još razmišljalo o tome hoće li o zapletu nastalom između specijalaca i kriminalista obavijestiti svoje nadređene, Kosi je rekao kako su ministar Bavčar i direktor VIS-a Brejc s time već upoznati. Nekoliko godina kasnije Rožaj se sjetio kako je Kosi doduše tvrdio da je djelovao po ministrovom nalogu, ali da “vjerojatno nitko nije provjerio je li tada doista imao ministrove ovlasti”. Noćnog incidenta u Grosuplju sjećao se i tadašnji dežurni službenik specijalne jedinice policije Bojan Vašl: “Izgleda da su kriminalisti pratili specijalce, koji su čuvali kupce oružja ili vozače kamiona. Još prije toga u specijalnu jedinicu došao je Franc Kosi. Specijalac Fink ga je obavijestio o nekom praćenju, a Kosi se razljutio i počeo telefonirati”, rekao je Vašl u rujnu 1994.

    Uznemirujući događaj sa sretnim završetkom spominje i kaznena prijava u slučaju Brnik. Iz nje se može razabrati da je taj događaj uistinu pripomogao sklapanju “pakta o nenapadanju” između Bavčarovog savjetnika i šefa operative kriminalističke službe.

    “Kako se slični događaji ne bi ponovili, dogovorili su se da će Kosi ubuduće obavještavati Rožaja o tome na kojem pravcu i kada će djelovati, zato da on tada spriječi djelovanje kriminalističke službe”, piše u prijavi.

     


    No, Bavčarov savjetnik Franc Kosi nije bio jedini koji je prodavao oružje u ime Ministarstva unutarnjih poslova. U Sigurnosno-informativnoj službi (VIS) za taj je zadatak bio zadužen savjetnik za unutarnju zaštitu Miro Predanič. Službenik je inače trebao nadzirati i provjeravati druge pripadnike tajne službe te je trebao predstavljati dobar primjer drugim pripadnicima tajne službe i uzor u poštivanju zakona, ali se po nalogu nadređenih bavio prodajom oružja.

    O toj djelatnosti kriminalistima je najviše ispričao voditelj Odjela za opremu i naoružanje u zajedničkim službama MNZ-a Momčilo Slavnič. “Po nalogu ministra Igora Bavčara u rujnu ili listopadu 1991. te u veljači 1992. na svim policijskim postajama pokupili smo staro oružje. Kad smo na jesen 1992. prikupili cijelu količinu, proslijedili smo je dalje u tri dijela”, rekao je. “To je vodio službenik VIS-a Miro Predanič.” Isprva je htio sve oružje preuzeti bez potvrde, ali Slavnič to nije dopustio jer je za izdavanje oružja želio imati formalno pokriće. Tako je po Predaničevoj uputi za svaku pošiljku pripremio izdatnicu na izmišljeno poduzeće Impex d.o.o. Predanič se na sve potpisao pseudonimom Miro Križanič. Visoki službenik VIS-a oružje bi uvijek preuzimao subotom ili nedjeljom. Pri prvom preuzimanju pregledavao ga je čovjek koji je govorio srpski odnosno hrvatski. Slavnič je posvjedočio da pri ostalim predajama nije vidio tko ga je odvezao te da je prilikom treće predaje, u listopadu 1991., dio tereta morao odvojiti i označiti ga riječju “Miro”. Jesenske pošiljke bile su namijenjene Hrvatskoj, a posljednja je sredinom ožujka prodana u Bosnu i Hercegovinu.

    Predanič je utržak od prodaje starog policijskog oružja izručio direktoru VIS-a Mihi Brejcu. Ministar Igor Bavčar, njegov zamjenik Milan Domadenik i Brejc su za to vrijeme nagađali tko bi u Ministarstvu sigurno čuvao gotovinu. Suglasili su se oko povjerljive osobe iz vrha Ministarstva. To je bio drugi zamjenik ministra Bogomil Brvar. “U jesen 1991. vođa nabave Milan Ovnič predložio je da iz policijskih postaja po cijeloj Sloveniji prikupimo staro oružje, prodamo ga u ‘južne’ republike, a novac potrošimo za nabavu novog oružja i druge opreme za policijske jedinice.

    Ministar Bavčar se složio i tu zadaću dodijelio VIS-u”, povjerio je kriminalistima Brvar. Miha Brejc je 15. listopada 1991. u Brvarov ured u vrećici donio znatnu količinu gotovine, četiristo tisuća američkih dolara i sto dvadeset tisuća njemačkih maraka. To je bio novac koji je Predanič utržio od prodaje oružja Hrvatskoj. “Pitao sam ga što da radim s time. Njegov odgovor bio je isti: a što da ja radim s time? Novac sam do ministrovog dolaska spremio u željeznu blagajnu. Nakon pola sata obojica smo otišli kod ministra. Brejc i Bavčar su odlučili da novac evidentiram i spremim u blagajnu. Tome sam se mirne duše mogao usprotiviti, ali nisam jer sam mislio da je to moja dužnost. Ujutro smo Brejc i ja potpisali cedulju, na kojoj smo napisali koliko sam primio i koliko mi je predao. Ali novac nisam brojio”, istaknuo je Brvar. Bavčar je nakon nekog vremena najavio kako će novca biti još više. Brvar je zato svaki priljev i odljev gotovine savjesno zapisivao u posebnu bilježnicu. Od svih koji su novac donijeli ili odnijeli dosljedno je zahtijevao potpis. Tako je uspio osigurati da evidencija prodaje oružja i nabave nove opreme za policiju bude vjerodostojna. Kasnije su u Ministarstvu unutarnjih poslova podaci iz bilježnice prepisani u posebnu evidenciju prihoda i rashoda u trgovini oružjem od listopada 1991. do ožujka 1992. Sredinom studenog, mjesec dana nakon prve zarade od prodaje oružja Hrvatskoj, Brvar je Kosiju predao tristo tisuća dolara i dvadeset tisuća maraka za plaćanje pedeset od stotinu terenskih vozila Puch, koje je nabavila policija. Druga polovica automobila bila je plaćena iz proračuna. “Zapovjednik specijalne jedinice policije Vinko Beznik zahtijevao je 2. prosinca od mene šesnaest tisuća maraka, da bi nabavio opremu za svoju jedinicu. Nisam mu htio dati novac, pa je zato po njega došao ministar Igor Bavčar. Njemu sam ga dao”, nastavio je Brvar. Policijski specijalci s tim su novcem nabavili više daljinometara i uređaja za noćno promatranje te nešto streljiva. Krajem 1991.godine,poveći iznos gotovine prenio je u blagajnu direktor kriminalističke službe Darko Maver. Iz tajnog fonda kriminalista 14. prosinca 1991. donio je sedamdeset i sedam tisuća maraka. U jesen 1991. slovenski su kriminalisti trojici jugoslavenskih državljana albanske nacionalnosti zaplijenili dvanaest milijuna dinara, objasnio je. “To su bile sasvim nove novčanice. Osobno sam se pobrinuo da se spomenuta količina novca zamijeni za konvertibilnu valutu.” U proljeće je u blagajnu ministra unutarnjih poslova pristigla nova veća količina gotovine. Predanič je u BiH uspio prodati pošiljku oružja i veću količinu tkanine za uniforme. Brejc je 4. ožujka 1992. donio zbirku deviza u raznim valutama: 270 640 njemačkih maraka, 83 250 švicarskih franaka, 700 kanadskih dolara, 5500 francuskih franaka i 226 800 austrijskih šilinga. Brvar je pojasnio kako je Kosi 24. ožujka jednim dijelom te svote platio automatske puške i zaštitne jakne za policajce. U svibnju i lipnju 1992. velik dio gotovine prenesen je u tajni fond VIS-a, a kupljene su i nove policijske uniforme. Ministarstvo financija se s takvim načinom plaćanja slagalo. “Tada je u proračunu za uniforme bilo namijenjeno samo deset milijuna tolara, i u novinama smo bili svaki dan kritizirani što ne možemo kupiti nove uniforme ni policajcima na graničnim prijelazima”, sjećao se Brvar. Kad je direktor kriminalističke službe Maver u kolovozu 1992. od njega primio četrdeset tisuća maraka za posebni fond, u blagajni je ostalo još šezdeset i dvije tisuće petsto. S tom gotovinom su poslije nastali problemi jer računovotkinja novac nije htjela primiti, a izbjegavali su ga i drugi u Ministarstvu. Zato je Brvar najprije zamolio Mavera i Brejca da provjere njegovu evidenciju. Obojica su je potvrdila, a nakon odobrenja Ministarstva financija marke su prenijeli u tajni fond VIS-a. “Tako sam se 10. prosinca 1992. riješio posljednje marke. Koliko ih je po nalogu ministra s potpisima ušlo u moju blagajnu, toliko ih je s potpisima izašlo iz nje. Drugi novac u Ministarstvu unutarnjih poslova nisam nikada primio i nikada predao”, izjavio je Brvar istražnoj komisiji Državnog zbora.

    Međutim, s gotovinom se zakompliciralo u svibnju 1993., kad je Franc Kosi u klagenfurtskoj banci Die Kärtner Sparkasse zatvorio tajni račun pod šifrom Dragica. S tog je računa u Ministarstvo unutarnjih poslova prenio nešto više od tristo tisuća dolara, što je ostalo od neuspjele kupnje talijanskih pištolja Beretta. Tako je Kosi na stol državnog tajnika bacio kovčeg u kojem je bio trideset i jedan svežanj po stotinu novčanica od sto dolara, i još trideset i sedam novčanica jednake vrijednosti.

    Kosi je izvijestio Brvara kako nakon te predaje novca u inozemstvu nije ostao više nijedan tajni devizni račun na kojem bi Ministarstvo unutarnjih poslova, koliko on zna, imalo bilo kakva devizna sredstva. Tu tvrdnju je dopunio: “Devizni račun u inozemstvu bio je čitavo vrijeme tajan i nikada nije bio povezan s MNZ-om.” Ministarstvo unutarnjih poslova tada je vodio Ivan Bizjak. Novac iz Klagenfurta spremljen je u blagajnu Ministarstva. No, u Štefanovoj ulici red, zakone i propise poštivali su u mnogo većoj mjeri nego što je to bio slučaj u Ministarstvu obrane. U rujnu 1993. glavna računovotkinja Ministarstva Helena Radisavljevič zabrinuto je pisala ministru Bizjaku o tome da je u blagajni velika količina gotovine te da nije jasno što da se radi s njom. “Devize su navodno pohranjene s vašim znanjem. Zato vas molim da mi čim prije priopćite na koji račun ih treba uplatiti jer je neevidentiranje primljenih sredstava protuzakonito”, upozorila je. Kasnije se tim pitanjem bavila posebna Vladina Komisija za nadzor nad radom tajnih službi.

    Poslovanje s gotovinom priznao je i direktor VIS-a Miha Brejc. “Ja osobno novac sam uvijek primao od Mire Predaniča ili Janeza Pibera. Uručio bih ga Bogomilu Brvaru, ili bih ga od njega preuzimao. Nikad ga nisam brojio jer sam u njega imao povjerenje. Imao je posebnu bilježnicu u koju je upisivao pojedinačne iznose”, rekao je istražiteljima. Nasuprot prodaji policijskog oružja, koja je dobro dokumentirana, neki su poslovi pripadnika civilne tajne službe i danas obavijeni velom tajne. Tako Brejc nikad nije objasnio zašto su krajem 1991. godine vodeći službenici VIS-a nekim brodovima dozvolili uplovljavanje u luku Kopar, i to mimo znanja ministra obrane. Međutim, u svemu tome bitno je da službenici Ministarstva unutarnjih poslova niti točnim evidencijama ne mogu izbjeći odgovornost za kršenje zakona. Tereti ih i činjenica da se nisu ozbiljnije prihvatili progona najvećih trgovaca oružjem. Nezakonite poslove počeli su, naime, istraživati tek nakon sastanka državnog vrha, na kojem je 6. siječnja 1993. odlučeno da se u Sloveniji zabrane svi oblici trgovanja oružjem. Predsjednik Vlade Janez Drnovšek nikad nije bio naklonjen zahtjevima da se temeljito pretraži i jednom za svagda zatvori tamno poglavlje o trgovini oružjem. Djelomični odgovor na pitanje zašto je imao takav stav otkrio je sektor za borbu protiv terorizma VIS-a. Naime, u jesen 1992. u svom je izvještaju utvrdio kako Drnovšekov tjelohranitelj i vozač Anton Koščak “održava veze s pojedincima umiješanim u trgovinu oružjem”. VIS je do podataka o Koščakovoj ulozi i suradnji s bivšim policijskim specijalcem Igorom Finkom došao prilikom praćenja posrednika Ivana Horvata. “Glavnu riječ imao je Franc Kosi. U prvi plan je postavljao Koščaka i Finka, a on sam ostajao je u pozadini”, zapisali su stručnjaci sektora za borbu protiv terorizma. Drnovšekov tjelesni čuvar bio je spomenut i u vezi s glavnim kupcem oružja za bošnjačku vojsku, Hasanom Čengićem. “Koščakovo imovinsko stanje nije u skladu s njegovim redovnim primanjima, što otvara mogućnost da dio njegovih financijskih sredstava proizlazi iz poslova s oružjem”, istaknuli su u VIS-u. Samovoljni Koščak je nezakonitim radnjama ljutio i svog nadređenog, direktora Ureda za sigurnost i zaštitu (Urad za varnost in zaščito, UVZ) Antona Pozveka. Ovaj je Drnovšeku čak dva puta predložio dokaze o nepravilnostima koje je počinio Koščak, ali predsjednik Vlade nije ništa poduzeo. Pozvek je zatim pokrenuo disciplinski postupak izrekavši mu krajem 1992. mjeru uvjetnog prestanka radnog odnosa na deset mjeseci. Ali kako je Koščak nastavio s kršenjima, početkom 1993. dobio je otkaz u UVZ-u. Tri dana kasnije, posredovao je ministar Igor Bavčar, donijevši odluku o administrativnom umirovljenju pripadnika Drnovšekovog osiguranja. Anton Koščak se kasnije zaposlio u Slovenskoj obavještajno-sigurnosnoj agenciji (Slovenska obveščevalno-varnostna agencija, Sova), a nedugo nakon toga, u toj se službi pojavilo i ime njegovog bivšeg pajdaša Igora Finka. Franc Kosi se službeno umirovio 31. ožujka 1992., ali je oružje prodavao još najmanje do 12. svibnja 1992. Nije se smirio ni kao umirovljenik. Između ostalog, bavio se utjerivanjem duga bosanske vlade za nabavku zaštitnih jakni u iznosu od 424 108 američkih dolara. To je izložio u čuvenom “sarajevskom pismu”, što ga je 16. srpnja 1993. uputio predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine Mili Akmadžiću. U njemu je opisao očajne molbe za pomoć koje su nakon izbijanja rata stizale iz Sarajeva. Još ga je 8. travnja 1992. ministar unutarnjih poslova BiH Alija Delimustafić preko telefona pitao je li moguće pribaviti bilo koju vojnu opremu. Sljedećeg dana nazvala je kći predsjednika Alije Izetbegovića, koja je vodila njegov kabinet: “Trebamo hitnu pomoć u opremi. Pošaljite nam sve što možete. Rat je i sve trebamo hitno!” Kao što je Kosi zapisao, tjedan dana poslije su se dogovorili da se iz Slovenije u BiH pošalje veći broj zaštitnih jakni jer bošnjački borci bez njih nisu htjeli otići u borbu. “U petak, 17. travnja 1992., poslali smo pošiljku najkvalitetnije opreme – zaštitnih jakni s pločama. Osobno sam pratio opremu do granice. Bili smo obaviješteni da je stigla na cilj”, naglasio je Bavčarov savjetnik. Zatim je došlo do problema s plaćanjem. Za izvršavanje financijskih obaveza Delimustafić je ovlastio zamjenika generalnog direktora sarajevske banke Fadila Đozu. Međutim, Đozo se usprkos dogovoru nije pojavio s novcem, a nekoliko mjeseci kasnije umro je od posljedica atentata na Igmanu.

    Kad je iz kabineta predsjednika Izetbegovića ponovo bila upućena molba za pomoć, Kosi je bosanske kupce podsjetio da nisu platili zaštitne jakne. Ministar unutarnjih poslova mu je zajamčio da će račun platiti krizni štab Hrvatske za pomoć BiH. Međutim, uzalud se čekalo na plaćanje. Neplaćen je ostao i “račun za materijal poslan braniteljima Sarajeva”, koji je Kosi poslao hrvatskom ministru financija Jozi Martinoviću.

    Pola godina kasnije, 1. studenog 1992., u zagrebačkom hotelu Intercontinental sastali su se ministar unutarnjih poslova BiH Alija Delimustafić, hrvatski ministar financija Jozo Martinović i Franc Kosi. Dogovorili su se da će račun u iznosu od 424 108 dolara za dva dana namiriti Martinović, ali se to nije dogodilo. Hrvatski ministar nakon sastanka Kosiju više nije bio dostupan, na njegove telefonske pozive nije odgovarao, a izgubio se i kontakt s Delimustafićem. No, kad je Kosi u spomenutom pismu nagađao nisu li ga možda Delimustafić i Đozo prevarili, učinio je pogrešku. Naime, zamolio je predsjednika Vlade BiH da država uplati traženo dugovanje na račun pod šifrom Dragica u klagenfurtskoj banci Kärnten Sparkasse. Time je Bavčarov savjetnik stavio na kocku svoju vjerodostojnost jer je već dva mjeseca prije toga pisma zamjeniku ministra unutarnjih poslova Bogomilu Brvaru priopćio kako je tajni račun u Klagenfurtu – zatvoren. Nitko nikada nije objasnio je li bio vraćen dug za zaštitne jakne. Iako je Kosi zbog sigurnosti pismo Akmadžiću poslao iz Austrije, Vladini su se krugovi u BiH pobrinuli da poslije dođe u javnost. Time su njega i njegovog bivšeg šefa Bavčara doveli u nezgodnu situaciju. Franc Kosi se ubrzo nakon toga povukao u izolaciju i ostao do danas nedostupan za pitanja o tadašnjim poslovima. Na zadnjoj sjednici Madonove istražne komisije, 5. travnja 1995., pojavio se u Državnom zboru kao svjedok. U dramatičnom se nastupu ispovjedio: “Netko mi prijeti da će mi kćerku staru dvadeset i jedan mjesec politi kiselinom ako ne budem ‘poslušan’. Spreman sam na sve, sa trideset i pet godina imam samo to dijete i čovjek koji mi prijeti vrlo dobro zna gdje me može povrijediti.” No, tu još nije bio kraj priče o zaštitnim jaknama i bosanskom dugu. Kosi je u pismu premijeru BiH u srpnju 1993. doduše tvrdio kako su poslane kvalitetne zaštitne jakne, ali je petnaest mjeseci kasnije slovenskim kriminalistima priznao da to nije bilo istina. “Dobavljač iz inozemstva je znao da je roba namijenjena BiH, ali to u dokumentima nije bilo navedeno. Znam to da su jakne bile stare, s isteklim rokom trajanja, i dobavljač je tada na njih dao šivati nove etikete.”

    I tako se u vrijeme rata igralo ljudskim životima.

    index.hr

    facebook komentari