Pratite nas

Analiza

Dr. Stjepan Razum: Kako se zlorabe Stepinčeve riječi o osudi Jasenovca

Objavljeno

na

Blaženi Alojzije Stepinac i unatoč logoru u Jasenovcu podržava Nezavisnu Državu Hrvatsku

Kako se zlorabe Stepinčeve riječi o osudi Jasenovca

Podpuno je pogrješno Stepinčevom izjavom o Jasenovcu kao sramotnoj ljagi podkrjepljivati lažne tvrdnje o 83 tisuća ili čak 700 tisuća žrtava jasenovačkoga logora. Stepinac je to napisao poglavniku 1943. u povodu smrti sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru.

Dr. Stjepan Razum

            Često se može čuti u hrvatskome javnom prostoru i pročitati u raznim člancima i knjigama kako je blaženi Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup osudio sabirni i radni logor u Jasenovcu kao “sramotnu ljagu” Nezavisne Države Hrvatske. Tu Stepinčevu izjavu ponavljaju i iskreni hrvatski domoljubi, ali i oni koji bi najradije da Hrvatska ne postoji. Zanimljivo je kod toga, da tima drugima, unatoč ponavljanju njegove osude Jasenovca, Stepinac nije nimalo simpatičan, zbog činjenice što nije osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku. U trajnome besmislenom nijekanju ND Hrvatske, proizvoljno rabeći Stepinčeve riječi, zloupotrebljavaju ga za svoje političke svrhe, nimalo uvažavajući njegov pozitivan stav prema činjenici postojanja ND Hrvatske. Kad je riječ o toj Stepinčevoj izjavi, i oni hrvatski domoljubi i ovi antihrvatski nastrojeni pojedinci ili skupine, ne uzimaju u obzir povijesne okolnosti u kojima ju je Stepinac izrekao ili napisao.

[ad id=”93788″]

            Rečenicu s navedenim riječima napisao je nadbiskup Stepinac 24. veljače 1943. u pismu koje je uputio izravno poglavniku dr. Anti Paveliću. Dobro je ovdje hrvatsku javnost podsjetiti na cjeloviti sadržaj toga pisma, koje slovi:

            “Poglavniče! Sa velikim bolom u duši obraćam se na Vas, kao predstavnika Nezavisne Države Hrvatske.

            Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve je do sada bilo uzalud. Sada je međutim stigao službeni upit hrvatskog konzula iz Ljubljane preko Ministarstva vanjskih poslova za župnika Gornje Stubice, Franju Rihara, da se izvijesti, da li je živ, jer ga sestra potražuje.

            Iz svega moram zaključiti, da su svi pobijeni. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud, ili barem pred pokretni prijeki sud?

            Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku [isticanje moje].

            Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!

            A čitava javnost, napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!

            Vjerujte Poglavniče, da me nije vodio ni trenutak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskoga naroda!”

            Ovo je pismo objavio dr. Juraj Batelja u drugom svesku svoga troknjižja o blaženome Alojziju Stepincu (“Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi”, II., Zagreb, 2010., str. 468), a predhodno i dr. Stjepan Kožul u svojoj dopunskoj knjizi o stradalim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije (“Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke”, Zagreb, 2008., str. 127).

            Sedam navedenih svećenika su sljedeći svećenici: Franjo Rihar, Jakob Sem, Franjo Grobler, Franjo Kač, Ivan Kodrič, Ivan Rančigaj i Anzelm Polak. Svi su Slovenci, i sve je, osim Franje Rihara, godine 1941. izgnala njemačka vlast iz Slovenije, pa su utočište našli u Hrvatskoj. Franjo Rihar, premda Slovenac, bio je po ređenju svećenik Zagrebačke nadbiskupije, od 1934. godine, a od početka 1942. godine službovao je kao župnik u Gornjoj Stubici.

            Paušalne ocjene o načinu stradanja

            Treba podsjetiti da su zauzećem Slovenije njemačke vlasti izgnale 1941. godine oko 500 slovenskih svećenika, kojima su vlasti Nezavisne Države Hrvatske dopustile boravak u Hrvatskoj tako što im je nadbiskup Stepinac osigurao smještaj i opskrbu. On ih je primio i porazmjestio po župama diljem nadbiskupije ili u svoje odgojne zavode u Zagrebu i Požegi. Neki su razmješteni i po župama Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije. Uz navedenu sedmoricu, koji su na boravak (internaciju) u logor poslani 1942. godine, još je i Franjo Orešnik, također Slovenac, u logor poslan u jesen 1944. godine. Sva osmorica su, na žalost, smrtno stradala za vrijeme svoga boravka u jasenovačkom logoru. Na koji su način stradali, do danas je ostalo nepoznato.

            Zbog oduzimanja logorskoga arhiva od strane partizansko-komunističke vlasti 1945. godine i zbog njegova zadržavanja i skrivanja do dana današnjega vjerojatno još uvijek u Beogradu, nepoznat nam je način stradavanja tih svećenika, kao i ostalih stradalnika u tome logoru. S obzirom na to da svi političari, pa i povjesničari paušalno govore da su ti svećenici ubijeni, što odgovara jugoslavensko-velikosrbskoj protuhrvatskoj promičbi, skrivanje logorskoga arhiva od javnosti doprinosi toj paušalnoj ocjeni. Može se razumski zaključiti da bi prava istina o njihovu stradanju na temelju proučavanja izvornoga arhivskoga gradiva bila sigurno povoljnija za ND Hrvatsku i Hrvate uobće, pa se među inim i zbog toga to gradivo ne želi staviti na uvid današnjim povjesničarima.

            No, zašto su uobće odvedeni u logor? Treba odmah reći da nisu bili odvedeni zato jer su bili drugčiji (npr. po vjeri, naciji, rasi ili slično), kako to uvijek ističu, a zapravo lažu i kleveću protuhrvatski nastrojene osobe, već zato što su tada mjerodavne vlasti zaključile da ti pojedinci protuhrvatski djeluju. Naime, do pojedinih predstavnika vlasti dolazile su vijesti da su ti svećenici, koji su uglavnom bili raspoređeni po župama Hrvatskoga zagorja, dakle blizu slovenske granice, bili povezani s partizanima, te da su bili neprijateljski raspoloženi prema državi koja im je pružala gostoprimstvo. O tome piše ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk pismo od 23. srpnja 1941. nadbiskupu Stepincu, te najavljuje: “Ako dobijmo još koji sličan izvještaj, bit ćemo prisiljeni pokupiti sve slovensko svećenstvo i metnuti ga u koncentracioni logor, a one koji se napose ističu svojim izjavama, izvesti pred prijeki sud” (Kožul, ‘Deset godina’, 2008., str. 116). Unatoč upozorenjima od strane crkvene oblasti, takvi su se slučajevi nastavili događati, te je državna vlast provela najavljenu prijetnju.

            Nije moguće na ovom mjestu raščlaniti i predstaviti svaki pojedini slučaj slovenskih svećenika i opravdanost ili neopravdanost njihova odvođenja u sabirni i radni logor, o čemu je moguće podrobno pročitati u navedenoj Kožulovoj knjizi, ali zaustavimo se na slučaju Franje Rihara, čija je smrt i bila povod Stepinčeve osude jasenovačkoga logora.

            Naime, on je na prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, 10. travnja 1942., umjesto očekivane svečane svete Mise s pjevanjem zahvalnice (‘Tebe Boga hvalimo’), dogovorene s bilježnikom obćinske vlasti, odslužio tihu svetu Misu, jer povorka ljudi predvođena tim bilježnikom nije na vrijeme stigla u crkvu. Stigli su kad je Misa bila već gotova, a na njihov zahtjev nije htio, što prema kanonskim propisima i nije mogao, služiti drugu Misu. To je uvrijedilo nazočne ljude, a osobito navedenoga bilježnika, pa su sastavili prijavu protiv župnika i crkvenoj i državnoj vlasti iznoseći: “sav je narod uvjeren, da župnik Rihar nije Hrvat, ne osjeća i ne radi hrvatski, pa ga onda i ne može trpjeti u svojoj sredini”. Sam je župnik u svome pismu poglavniku Paveliću odbacio takve obtužbe i naglasio da je problem u osobnoj bilježnikovoj osveti prema njemu. Bez obzira na to opravdanje i pokušaj nekoliko župljana da se zauzmu za svoga župnika, Rihar je na temelju prijave obćinskoga poglavarstva u Gornjoj Stubici uhićen, ispitan i “kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost upućen na prisilni boravak u sabirni logor Jasenovac” na vrijeme od tri godine, tj. od 18. travnja 1942. do 18. travnja 1945. Zbog nesmotrenosti, nepopustljive odluke ili pak zbog osvete, Franjo Rihar nije mogao ni slutiti da će biti tako teško kažnjen.

            Svećenik Rihar umro od tifusa

            Kad je nadbiskup Stepinac doznao za odluku državnih vlasti, 1. lipnja 1942. uputio je pismo ministru unutarnjih poslova, dr. Andriji Artukoviću, u kojem, među inim, piše: “Ako je g. Rihar, kao što čujem, odveden u logor, uvjeren sam, da se ne će iz njega živ vratiti, jer bi radi slabog zdravlja morao prije u sanatorij nego u logor. Od smrti jednog inače vrijednog svećenika ne će država imati ni koristi, ni blagoslova Božjega.” (Kožul, str. 55).

            U ovoj rečenici krije se mogući odgovor na pitanje, na koji je način župnik Rihar svršio svoj život u logoru Jasenovac. Naime, kao čovjek “slabog zdravlja” vjerojatno je podlegao teškim logorskim uvjetima života. Tu predpostavku potvrđuje Igor Vukić kad za Rihara piše da je nedugo nakon dolaska u Jasenovac umro od tifusa (“Jasenovački logori – istraživanja”, 2015., str. 75). Dakle, nije ubijen kao što se u literaturi stalno ponavlja.

            O ostalim navedenim svećenicima nemamo ovakav podatak te ne možemo ni slutiti na koji su način završili svoj život u logoru. Teoretski moguća su tri načina: 1. smrt zbog bolesti, 2. smrt nakon provedenoga nekog postupka (prijeki sud, talačka skupina ili slično) i 3. smrt izazvana nezakonitim činom nekog pojedinačnog zločinca. Neki koji zastupaju mišljenje da se u logoru mnoštveno ubijalo, zastupat će četvrti način, a to je da su ubijeni u nekom mnoštvu (zbog različitosti po vjeri, naciji ili rasi), što nije prihvatljivo jer nedostaju dokazi o mnoštvenom ubijanju, a poznato je da se nastojalo pojedinačno i to povjerenstveno ustanoviti smrt kad je u pojedinim slučajevima došlo do nje.

            No kako god bilo, logorske su vlasti odgovorne za smrt dotičnih svećenika, kao i ostalih ljudi koji su na prvi, drugi ili treći način životom stradali u logoru.

            Kad je nadbiskup konačno doznao za smrt svojih svećenika, ponajprije Franje Rihara, napisao je gornje pismo poglavniku Paveliću. Treba naglasiti da je često navođene riječi: “Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku”, napisao na temelju spoznaje vjerojatne smrti navedenih sedam svećenika, a ne na temelju spoznaje bilo kojega drugog broja stradalih ljudi u logoru. Ne možemo ni po čemu zaključiti da bi nadbiskup Stepinac u veljači 1943. godine mogao imati spoznaju da se u logoru Jasenovac mnoštveno ubijalo ljude, jer to nije mogao ni imati budući da prema utemeljenim novijim istraživanjima takvih mnoštvenih ubijanja nije ni bilo. Dakle, podpuno je pogrješno ovom Stepinčevom izjavom podkrjepljivati vlastite lažne tvrdnje o 83 tisuća, o 700 tisuća i bilo koliko tisuća žrtava jasenovačkoga logora.

            Stepinac nije osudio NDH

            Za blaženoga Stepinca bila je dovoljna i jedna nepravedna smrt u tom logoru da ga proglasi sramotnom ljagom. No, treba istaknuti i to da on takvom teškom osudom nije zbog toga osudio i Nezavisnu Državu Hrvatsku, što bi oni koji zloupotrebljavaju Stepinčeve riječi željeli da je učinio.  Za njega je ND Hrvatska bila činjenica za koju se hrvatski narod plebiscitarno izjasnio, kako je to izjavio na namještenom komunističkom sudskom postupku. Početne pogrješke, uvjetovane teškim ratnim izazovima, nisu bile razlogom da se odreče vlastite države, države svoga naroda, već su ga te pogrješke upućivale na dužnost da državne vlasti opominje na popravak.

            Sva kasnija protuhrvatska napuhavanja jasenovačkih žrtava plod su komunističke promičbe u političke svrhe. Stepinac nije bio zaražen jasenovačkim mitom kao što ni riječ ustaša za njega nije bila istoznačnica za zločinca, kako su to u ratu i nakon rata nametnuli neprijatelji hrvatske države, već su ustaše bila časna sastavnica Hrvatskih oružanih snaga. Jedino kad to uzmemo kao činjenicu, a ne kasniju komunističku promičbu protiv ustaša, možemo razumjeti Stepinčev savjet koji je dao Josipu Brozu, samozvanome Titu, tome megazločincu, u razgovoru 4. lipnja 1945. da radi sređivanja poslijeratnih prilika razgovara “i sa čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta” (Batelja, III., str. 135). I iz tih je riječi vidljivo da ustaše nisu “samo” zločinci, već i čestiti ljudi, a ustaštvo nije nikakva ideologija, najmanje fašistička ili nacistička, već je to bio jedan pokret za stvaranje vlastite države. Sve te Stepinčeve stavove moramo imati pred očima i danas, osobito danas kad je tako popularno i lagano osuđivati i nijekati Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše kao najveće zlo sveukupne povijesti hrvatskoga naroda, pa i od strane najviših dužnostnika hrvatske vlasti.

            Ako je blaženi Alojzije Stepinac duhovna veličina Katoličke crkve obćenito, a posebno hrvatskoga naroda, a to jest, onda bi i današnje politički umišljene veličine koje se olako odriču povijesti vlastitoga naroda, morale voditi računa o njegovim stavovima i mišljenjima o toj istoj hrvatskoj povijesti.

Objavljeno tiskom: Razum, Stjepan. Kako se zlorabe Stepinčeve riječi o osudi Jasenovca. Nn: Blaženi Alojzije Stepinac i unatoč logoru u Jasenovcu podržava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Odj.: Jasenovac 2016. U: Hrvatski tjednik. Zadar, 2016., br. 604, od 21.IV.2016., str. 40-42.

[ad id=”40553″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Ustav se u Hrvatskoj često tumači kao zaštita privilegija

U posljednje vrijeme se u sredstvima javnog priopćavanja vodi podosta polemika o raznorodnim temama, pri čemu nisu rijetke ni one koje se tiču ustavnopravnih sadržaja.

Nažalost, ovdje se prečesto čini razvidnim nepoznavanje gradiva i nedostatak stvarne argumentacije, dok se šupljikavost spoznaje prikriva samoproglašenim autoritetom.

Zbog nasljeđa proizašlog iz bivšeg totalitarizma, u kojemu se ustav smatrao objektom za kojeg se ni pijanci ne drže u nedostatku plota, a ne najvišim pravno-političkim aktom jednog društva, danas nema komentatora koji se ne smatra kompetentnim protumačiti inima sadržaj ustavnog prava, kao da se ovdje ne radi o najmlađoj, ali i najzahtjevnijoj znanstvenoj pravnoj disciplini čiji objekt se svakodnevno kvalitetno i kvantitativno mijenja. Pri tome se svrha ustava, shvaćena kao deskripcija sadašnjosti i projekcija budućnosti, prečesto zluradim tumačenjem pretvara u sredstvo političke borbe ili pravnu osnovu pridržavanja društvenog statusa i nepripadnih privilegija.

Ugrožava li regulacija manjinskih pravau Hrvatskoj temeljna ljudska prava većine?

Poglavito su opisane intencije imanentne raspravama vezanim uz pitanja društvenih manjina gdje se nerijetko Ustav RHminornom socijalnom sadržaju pridaju epske dimenzije. Najčešće pri tome znalci opće prakse propuštaju uočiti kako se na ustavu utemeljene države fundiraju na ideji nepovredivosti ljudskog dostojanstva, te načelima slobode i jednakosti, što materiju manjinske politike, koja u biti predstavlja društveno poželjno toleriranje različitosti, neminovno guraju u drugi plan, neovisno o činjenici nekritičkog proglašavanja uređenja upravo ovog pitanja mjerom demokratičnosti društva. Općenito gledano ljudsko dostojanstvo predstavlja sferu neotuđivih prava koje pripadaju čovjeku već samim time što je čovjek. Sloboda omogućuje postupanje pojedinca sukladno njegovom bitku, a oživotvoruje se u pravu izbora ponašanja pojedinca pri njegovom socijalnom djelovanju.

Ustavna i zakonska jenakost i nejednakost u Hrvatskoj

Jednakost pak označava stanje u kojem su svi pripadnici neke političke zajednice podvrgnuti istom pravnom režimu i identičnom djelovanju pozitivnog prava, pri čemu možebitne razlike između građana ne izviru iz ustava i na njemu utemeljenih pravnih akta, već iz društveno uvjetovanih osobnih karakteristika. Rezultanta međudjelovanja navedenih ustavnih kategorija jest podređenost političke vlasti uspostavljenim ustavnim ograničenjima. Ustav priječi da se politika pretvara u pravni poredak te se na taj način izolira i alijenira od društvenog okruženja. Ustav uređuje pravila borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju partikularnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice.

Polazište svih prava je lojalnost manjina

Sabor

Na svakom prostoru gdje su se tijekom povijesti mijenjale državne granice, temeljna etička načela te svjetonazori, zamjetna je divergencija društvenih karakteristika od kojih neke postaju imanentne većini pripadnika društva, dok neke druge postaju karakteristika manjinskih društvenih skupina. Zapravo je nemoguće pronaći socijalnu zajednicu koja je etnički, jezično, svjetonazorski ili religijski apsolutno homogena. Svako društvo se može, prema raznovrsnim osobinama njegovih pripadnika, podijeliti u manje skupine, pri čemu temelj toga razlikovanja mogu biti njihove fizičke osobine, vjerska pripadnost, obrazovanost, spol, dob, porijeklo, političko uvjerenje ili neka druga društveno relevantna karakteristika. Općenito gledano manjina predstavlja nedominantnu društvenu grupu koja ima i želi održati stabilne etničke, vjerske ili jezične karakteristike, uočljivo različite od onih imanentnih ostalom stanovništvu. Manjinu karakterizira brojčana inferiornost, pri čemu broj osoba s posebnim karakteristikama mora ipak biti dostatan za njihovo prepoznavanje u društvu kao društvene skupine. Manjina mora biti uključena u korpus državljana i biti lojalna vlasti društvene zajednice. Uz to, pripadnici manjine moraju pokazivati osjećaj solidarnosti u svrhu održavanja onih karakteristika koje ih čine različitim. Većina nacionalnih i etničkih manjina nastala je mijenom državnih granica uz zadržavanje kod određenog homogenog dijela stanovništva svijesti o pripadnosti određenoj naciji kao posebnom kolektivitetu i zadržavanju veza s nacionalnom kulturom koja stvara osjećaj srodnosti.

Nužno je razlikovati političke pojmove narod, nacija i nacionalne manjine

Nacionalne manjine postaju društvene grupe koje imaju svoje nacionalne države, ali žive u drugoj nacionalnoj državi u kojoj su brojčana manjina u odnosu na broj stanovništva države prebivanja, čiji pripadnici kao državljani te države imaju etničke, vjerske ili jezične karakteristike različite od onih ostataka stanovništva, te žele sačuvati svoju kulturu, vjeru ili jezik. Dakle nacionalna manjina je dio određene nacije koji ne živi u svojoj nacionalnoj državi.

Nacija se razlikuje od naroda višim stupnjem ekonomske, političke i institucionalne povezanosti izvršene kroz državu. U nacionalnim državama ne vrši se podjela stanovništva prema etničkom principu u okviru države, već se svi građani smatraju jednim političkim narodom vezanim s državom poveznicom državljanstva i kao takvima im se jamči jednakost u ostvarivanju prava.

Europska konvencija, nacionalne manjine i hrvatsko zakonodavstvo

Najvažniji međunarodni dokument na europskom prostoru kojim se uređuju standardi manjinske politike predstavlja Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe. Razrađujući pojedina pitanja manjinske politike, Konvencija polazi od stajališta kako svaki pripadnik nacionalne manjine ili manjina kao kolektivitet ima pravo slobodno izabrati želi li biti tretirana kao manjina te kako pripadnici manjine ne smiju trpjeti štetne posljedice svog izbora. Nadalje Konvencija propisuje zabranu diskriminacije i nužnost ostvarivanja načela jednakosti pred zakonom između manjina i većinskog pučanstva, kao i mogućnost ostvarivanja pravne zaštite istog opsega u područjima gospodarskog, društvenog, političkog i kulturnog života.

Konvencija nameće i obvezu državama poduzimanje mjera radi održavanja i razvijanja kulture manjina te očuvanja bitnih sastavnica njihove samobitnosti, odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine, uz suzdržavanje od politike ili prakse asimilacije pripadnika manjina protiv njihove volje. Iako su pravo na mirno okupljanje, sloboda udruživanja, sloboda izražavanja, sloboda misli, savjesti i vjere te pravo na osnivanje vjerskih ustanova, organizacija i udruga klasične sastavnice temeljnopravne sfere svakog Europljanina, Konvencija ipak i ova prava, objektivno nepotrebno, navodi kao posebna prava manjina.

Centralno pitanje manjinskih prava jest jezik, a ne poseban politički status

Centralni korpus prava manjina iz Konvencije razrađuje prava vezana uz uporabu jezika. Pripadnici nacionalne manjine imaju pravo slobodno i bez miješanja vlasti koristiti svoj manjinski jezik, privatno i javno, u govoru i pismu. Ujedno se pripadnicima manjina jamči pravo na slobodu izražavanja i širenje informacija te ideja na manjinskom jeziku bez miješanja javnih vlasti uz zabranu diskriminacije glede pristupa manjina medijima kao i glede ostvarivanja prava na njihovo osnivanje. Pripadnicima nacionalne manjine jamči se pravo, u skladu s modalitetima domicilnog pravnog sustava, isticati oznake, natpise i druge informacije privatne naravi, a javno uočljive. Kondicionalno, na područjima nastanjenima osobama koje tradicionalno ili u znatnijem broju pripadaju nacionalnim manjinama, ako te osobe to zatraže te ondje gdje takav zahtjev odgovara stvarnoj potrebi, države se obvezuju, ako je to moguće, osigurati pripadnicima manjina uvjete za korištenje manjinskog jezika u ophođenju s tijelima vlasti.

Manjinska prava i nužna uvjetovanostu realnom hrvatskom kontekstu

Na područjima tradicionalno nastanjenima znatnijim brojem osoba koje pripadaju nacionalnoj manjini, države se obvezuju, gdje je to prikladno, omogućiti isticanje tradicionalnih lokalnih naziva, naziva ulica i druge topografske oznake namijenjene javnosti na manjinskom jeziku, kad za takve oznake postoji dostatno zanimanje. U području obrazovanja, gdje je to prikladno, državama se nameće obveza poduzimati potrebne mjere radi promicanja spoznaje o kulturi, povijesti, jeziku i vjeri njihovih nacionalnih manjina i domicilne većine. Nadalje, države se obvezuju promicati jednaku dostupnost obrazovanja osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama na svim razinama, pri čemu nacionalne manjine imaju pravo ustanovljavati i upravljati vlastitim privatnim ustanovama za obrazovanje i obuku bez dužnosti država pružanja financijske potpore. Sukladno Konvenciji, svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini ima pravo učiti na svom manjinskom jeziku.

Manjine ne smiju ugrožavati suverenost, cjelovitost i političku neovisnost država

Na područjima tradicionalno ili u znatnijem broju nastanjenom osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama, ako za to postoji dostatno zanimanje, države će ako je to moguće, osigurati pripadnicima manjina učiti manjinski jezik ili podučavanje na manjinskom jeziku ne dirajući pritom u dužnost učenja službenog jezika ili održavanja nastave na tom jeziku. Sukladno Konvenciji, ostvarivanje prava nacionalnih manjina vezano je uz obveze poštivanja zakonodavstva domicilne države te prava drugih, posebice prava osoba koje pripadaju većini ili drugim nacionalnim manjinama. Pri tumačenju odredaba Konvencije nije prihvatljivo ono što implicira izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava. Uz to se u svojim akcijama pripadnici manjina posebice moraju suzdržavati od radnji koje mogu utjecati na suverenost, teritorijalnu cjelovitosti i političku neovisnost domicilne države.

Manjinska prava ne spadaju u temeljno-pravnu ili ustavnu definiciju individualnih prava

Iz svega iznijetoga nedvojbeno proizlazi zaključak kako manjinska prava nisu pogodan objekt ustavnopravnog uređenja. Prava manjina kao kolektiviteta ne spadaju u temeljnopravnu sferu imanentnu svakom pojedincu. Ovo stoga što postojanje temeljnih prava i sloboda pripadaju svemu onome što ima potencijal biti čovjek bez iznimke, pa stoga njihova opstojnost i zaštita ne može ovisiti o brojnosti pojedinaca koji zaposjedaju određeni teritorij. Prava i slobode koja tradicionalno ulaze u temeljnopravnu sferu pripadaju svakome unutar određenoga ustavnopravnog poretka u istovjetnom opsegu. Ovdje etnička pripadnost nije i ne smije biti društveno relevantan kriterij za izvršavanje bilo kakve diferencijacije. Manjinska prava koja izlaze iz korpusa temeljnopravne sfere uvelike ovise o subjektivnim i objektivnim okolnostima. Pripadnici manjine trebaju subjektivno izraziti svoju želju za ostvarivanje nekog manjinskog prava uz deklaraciju potrebe za posebnim uređenjem, dok unutar ustavnopravnog poretka mora postojati objektivna mogućnost i potreba za utvrđivanjem posebnih manjinskih prava. Uz to, manjine moraju ispunjavati i određene uvjete za ostvarivanje svojih prava kao što su državljanstvo, lojalnost, mirotvorstvo i kontribucija cjelovitom boljitku društva.

Ustavna regulacija i deregulacija u Hrvatskoj danas

U sada važećem tekstu preambule Republika Hrvatska se ustanovljava kao nacionalna država hrvatskog naroda i pripadnika dvadeset i dvije taksativno nabrojenih nacionalnih manjina, pri čemu nabrajanje završava izričajem “i svih drugih”. U normativnom dijelu, u članku 1. ustav deklarira načelo narodnog suvereniteta prema kojem vlast proizlazi iz jedinstvenog subjekta predstavljenog terminom naroda čiji sadržaj čini zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana. Ujedno se u članku 15. stavku 1. Ustava jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina, dok se u članku 14. stavku 1. Ustava kao nedopušteni kriteriji diferencijacije za slučaj diskriminacije navode vjera, rođenje i nacionalna pripadnost. Kod razrade manjinske politike valja ukazati i na generalnu odredbu članka 39. Ustava prema kojoj se zabranjuje i penalizira pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju. Centralno određenje manjinske politike Ustav pak sadrži u odredbama članka 15. kojima se, među ostalim, pripadnicima nacionalnih manjina jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom te kulturna autonomija. Ovdje je ujedno predviđena i mogućnost zakonom, osim općeg biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati i posebno pravo birati svoje zastupnike u Hrvatski sabor. Od posebnih manjinskih prava Ustav u članku 12. stavku 2. utvrđuje i mogućnost u pojedinim lokalnim jedinicama u službenu uporabu uz hrvatski jezik i latinično pismo, uvođenje nekog drugog jezika te pisma pod uvjetima propisanima zakonom.

Nerazmjer međunarodnih standarda i hrvatske ustavne i zakonske prakse

Ovakvo ustavno rješenje u opsegu znatno prelazi kvantum prava što se nacionalnim manjinama daju sukladno međunarodnim standardima. Ovo samo po sebi ne bi predstavljalo problem kada bi se radilo o ustavnim institutima koji neposredno ne narušavaju načelo jednakosti hrvatskih državljana, a u određenom djelu i samu definiciju i temeljno ustrojstvo hrvatske države. Na nacionalnoj razini, uvažavajući ustavna i konvencijska određenja, prava nacionalnih manjina mogu biti samo kondicionalna. Ona su uvjetovana postojanjem poveznice državljanstva, iskazane lojalnosti domicilnoj državi, autohtonosti ili brojnosti na određenom teritoriju, zahtijevanju pripadajućih prava, te postojanju potrebe i mogućnosti ostvarivanja tih prava. Pri uređenju manjinske politike u Republici Hrvatskoj razvidna su normativna rješenja koja uslijed svoje manjkavosti i nedosljednosti otvaraju mnoge dvojbe.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina – nije ustavni zakon

Za primijetiti je kako Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kao temelj uređenja manjinske politike, nije ustavni zakon, jer se notorno ne donosi u ustavu proceduri propisanoj za donošenje ustavnih zakona. On je s obzirom na mjerodavne odredbe ustava, bastardni ili najblaže rečeno kvasi-organski zakon koji se u Saboru donosi dvotrećinskom većinom, za razliku od ostalih organskih zakona kojima se razrađuju ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug samouprave i koje donosi Sabor većinom glasova svih zastupnika. U usporedivim pravnim porecima koji poznaju institut organskog zakona, ti su zakoni imanentno hijerarhijski superiorni ordinarnim zakonima. Međutim, za primijetiti je kako je naša država jedna od rijetkih koja poznaje organske i “organskije” zakone.

Destruktivna je u Hrvatskoj veća pozornost manjinskim nego temeljnim ljudskim pravima

Pritom se prema sadašnjemu ustavnom uređenju veća važnost pridaje konstituiranju manjinskih prava od razrade sadržaja i zaštite temeljnih prava i sloboda te uređenja izbornog sustava ili ustroja vlasti i lokalne samouprave uopće. Uz ovakvo stanje stvari uređenje prava nacionalnih manjina zapravo postaje normativ s kojim se mora uskladiti cjelokupna legislativa Republike Hrvatske, od one ordinarne do one organske sa slabijom pravnom snagom.

Ovakvo konfuzno stanje svekolikog uređenja manjinske politike već dugo vapi za cjelovitom revizijom ustavnih i pozitivno-pravnih zakonskih rješenja. Posljedično narečenom, svjedočimo opetovanim pokušajima daljnje konstitucionalizacije manjinske politike koja je u koliziji s temeljima ustrojstva hrvatske države sadržanim u Božićnom ustavu. Ostvarenje ovakvih pokušaja za svoju bi posljedicu imalo bitno narušavanje temeljnog određenja Republike Hrvatske kao jedinstvene, nedjeljive, demokratske i socijalne države u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana te diobu jedinstvenog sustava osnovnih normi na onaj koji vrijedi za nacionalne manjine u cijelosti ili djelomično i na onaj koji vrijedi za sve ostale. Dizanjem manjinske politike na ustavnu razinu se zapravo vrši kontinuirano “silovanje” ustava njegovim učestalim i nepromišljenim promjenama ili dopunama kojima se, empirijski gledano, u pravilu u ustavnopravni poredak uvodi više nereda nego što bi mijene pridonosile postizanju koherentnosti skupa osnovnih normi. Stoga je krajnje vrijeme da se, oslobođena svih političkih nasljeđa i povijesnih konotacija, politika prema nacionalnim manjinama ustavno i zakonski uobliči na način kako to čine razvijene zemlje europskog kruga uz primjenu svih standarda koji proizlaze iz međunarodnog prava. Eksperimenti u području konstitucionalizacije prava manjina, povrh enoncijacije zakonitosti, izvor su posvemašnjeg nereda u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Napomena: Sutra na večer nastavljamo s elaboracijom pitanja prava nacionalnih manjina i izbornoga zakonodavstva u Hrvatskoj, te nužnim promjenama Izbornog zakona

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Objavio

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

facebook komentari

Nastavi čitati