Kako smo pristali da nam lažu

0

Ponekad se s nostalgijom prisjetim socijalističkih vremena. Ne stoga što bih žalio za njima, nema se tu za čim žaliti, osim za mladošću. Ipak, treba priznati – u socijalizmu se poštenije lagalo. Kada je s govornice lagao ”pošteni drug i komunist”, svima je bilo jasno da laže, i to ne onako bez veze ili iz nekog vlastitog hira, nego da laže sustavno po nauku ”komunističkog katekizma”. Bio je to svojevrsni ritual koji se s vremenom sve manje ticao stvarnog života.

mesic josipovicKada je došla demokracija i sloboda, povjerovasmo! Dodatna je otežavajuća okolnost za održavanje zdravog skepticizma bila ta da smo u Hrvatskoj kao prvog postkomunističkog lidera imali Tuđmana, a on je, što je za političare krajnje neobično, često govorio istinu i ostvarivao svoja politička obećanja. No još pod Tuđmanovim kišobranom skupila se gomila besprizornih lažljivaca, a o svijetu izvan toga kruga da i ne govorimo. Demokratske laži međutim bitno su drukčije od komunističkih laži. Komunistima nisi vjerovao ništa, no pravio si se da vjeruješ kako ne bi dobio po prstima. Demokratima možeš u brk reći da im ništa ne vjeruješ, no nekako im želiš vjerovati, štoviše spreman iznalaziti bezbroj opravdanja za bezbroj njihovih laži.

To je u neku ruku nalik reklamama. Kada pretila osoba gleda neku reklamu o mršavljenju u rekordno kratkom roku, ona zna da to baš i nema puno veze sa stvarnošću, ali silno želi vjerovati. U svakom slučaju, kupuje proizvod, a tako i kupuje još jedno razočaranje. Žena koja nije više u cvijetu mladosti zna da nova krema nije tako čudotvorna kako sugerira reklama, ali… Glasač SDP-a zna da Milanović često lupeta koješta, ali… Međutim, pravo je pitanje što je tako zarazno u demokratskim lažima, što ih čini toliko uspješnijim od komunističkih laži?

U socijalizmu je monopol na javnu istinu imala Partija. Kada se ta monolitna ”javna istina” toliko udaljila od stvarnosti, ljudi su se okrenuli privatnim istinama, a gola sila ih je sprječavala da svoje privatne istine ispovijedaju javno. Suvremena demokracija je krenula suprotnim putom, svatko je pozvan ispovijedati svoje privatne istine. U toj kakofoniji ljudi ubrzo požele neko čvršće uporište, nekoga tko će im lijepo lagati. A tko je pozvaniji za to od reklamnih agencija, bilo da reklamiraju sapun ili političara!? Ukratko, lažu nas jer samo pristajemo da nas lažu, štoviše tražimo to.

Ta stvar s laganjem toliko se razmahala da se lašci više i ne obaziru na to što se njihove laži brzo razotkrivaju. Na tu igru pristaju i oni koje se laže  i dalje očajnički vjerujući da će na kraju sve ispasti dobro. Recimo, ministar Grčić je 2011. izjavio: ”Iduće godine očekujemo barem minimalan rast BDP-a”. Kao što znamo, dogodio se pad. Isti je ministar 2012. izjavio da u 2013. očekuju rast BDP-a od 1, 8%. Kao što znamo, dogodio  se pad. Neumorni ministar zatim u prvom kvartalu 2014. najavljuje, pogađate već, rast BDP-a. Kao što znamo, dogodio se pad.

Hoće li prosječni birač SDP-a na temelju toga zaključiti da je spomenuti ministar lažljivac? Ne, zaključit će da dotični ni uz najbolju volju nije uspio u tako kratkom vremenu popraviti ono što je HDZ pokvario. Tako to funkcionira u našoj demokraciji. Budemo li sutra, kada na vlast dođe HDZ, slušali slična obećanja i slične izgovore – teško nama.

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari