Kako su nas ljevičari učili da je Rohatinski svetac, a Orban desničar, fašist i poput Tuđmana izolacionist

1

NINO RASPUDIĆ: Kako su nas ljevičari učili da je Rohatinski svetac, a Orban desničar, fašist i poput Tuđmana izolacionist

Evo ga još jedan ‘Zurbriggen’, pokazuje mi jučer pred vrtićem susjed još jednog nesretnog tatu koji se zavalio u kredit u švicarcima. Njegov sinčić, koji sada ima pet godina, imat će trideset kad mu se roditelji, ako požive, oslobode kredita za koji će cijeli radni vijek davati jednu plaću za nekvalitetan stan u predgrađu.

Tko je kriv? Bezdušni bankari, država koja nije dovoljno zaštitila građane, HNB koji ih je propustio informirati? Ili su krivi isključivo kronično pohlepni, neupućeni, neodgovorni građani, koji su gutali lifestyle papicu, snove i očekivanja koje su im servirali lijei mediji koji su jedno vrijeme glorificirali Rohatinskog kao sveca i idealnog vođu Hrvatske, a učili ih da je Orban fašist, klerikalac, izolacionist?

Sad odjednom HNB ne valja, a Orban se ističe kao pozitivan primjer kako se štite vlastiti građani, da ne kažem Mađari i Mađarice.

U sedmoj godini krize sve je teže prisjetiti se psihoze potrošačkog optimizma koja je vladala u godinama rasta nakon 2000. U Hrvatsku su ulazili prvi veliki šoping-centri, otvarale se komercijalne televizije, kupovali mobiteli, gledali prvi realityji, bili smo na pristupnom putu koji je bio tegoban, ali nas je držala spoznaja kako svakoga dana sve više napredujemo prema zemlji dembeliji zvanoj EU. Na tom smo putu kao društvo gutali gorke pilule, odrađivali domaće zadaće, odricali se braće, usvajali život na kredit, financijski i moralni, prodavali vlastitu budućnost, misleći kako će je biti lako otkupiti jer će progres ići nezaustavljivo. Pripadam generaciji koja je završavala fakultete, zapošljavala se i zasnivala obitelj u prvim godinama 21. stoljeća. Činilo se samorazumljivim da se stambeno pitanje mora odmah riješiti kupovinom stana, pri čemu većini nije bilo čudno što je kvadrat u Zagrebu skuplji nego u Berlinu.

Vjerovalo se valjda kako će cijena kvadrata stana rasti u beskonačno, kao i plaće. Kamate na kredite u stranim bankama, koje su netom pokupovale sve najveće domaće, u Hrvatskoj su bile neopravdano visoke u odnosu na kamate u njihovim matičnim zemljama. Ni to ljude nije previše zabrinjavalo. Potpisivali su i kupovali. Osobno sam imao sreću da mi je majka, inače arhitekt urbanist, na vrijeme razložila kako je sve to napuhano, kako nema nikakvog zdravog ekonomskog opravdanja, temeljenog na zakonima ponude i potražnje, da u gradu u kojem stanovništvo ne raste, a broj stanova se povećava, cijene prosječnog kvadrata stana neprestano rastu. Uglavnom, da se ne treba zavaljivati u kredit, već da se isplati unajmljivati stan i pričekati s kupnjom. Pokazalo se da je bila apsolutno u pravu.

Kao mamin sin pokušavao sam uvjeriti i prijatelje da se ne zavaljuju. Većina nije poslušala. Ima ih kojima stan danas, ne računajući kamate koje će platiti banci, dakle, sve i da su ga platili gotovinom, vrijedi upola manje nego što su ga plaćali 2008. Jedan mi je tada iznosio, kao zadnji argument za kupnju stana na kredit, kako mu je punica rekla da je važno „da se dijete rodi u svome“, ne misleći da je to u stvari bankino i da će oboje do mirovine morati jednu plaću izdvajati za stan niske kvalitete u predgrađu i moliti boga da ne ostanu bez posla ili ne umru dok ne ispune osnovnu svrhu svog postojanja – vraćanje kredita.

Na sav taj jad još su nalegli krediti u švicarskim francima. Priča je, s naknadnom pameću, bolno banalna. U vrijeme kad je švicarac bio rekordno nizak i kad je razumna procjena bila da samo može rasti, banke su pripremile kreditne „pakete“ s nižom kamatom u odnosu na one u eurima. Naivci su se polakomili, uzimajući kredit s nižom kamatom vezan uz franak, ne razmišljajući zašto je to tako. Nije im bilo neobično otkud odjednom kredit u drugoj valuti. Progutali bi tada udicu i da su im ponudili da vežu sudbinu uz novozelandski dolar ili kongoanski franak. Bila je to neka vrsta oklade da švicarac neće rasti iznad razlike kamate prema kreditu u eurima. Otprilike kao da ti netko u siječnju predloži okladu da će se snijeg na moru zadržati do srpnja, s tim da se ti kladiš da hoće. Uz to, ugradi ti i kliznu kamatu, koja, vidi čuda, u praksi klizi samo prema gore.

Kad bi se radilo samo o tome da su neki ljudi kupili rizičan financijski „proizvod“, mogli bismo odmahnuti rukom u smislu: „Sami pali, sami se ubili…“ ili prigovoriti: što je s nama koji smo se zadužili u eurima ili: što bi bilo s nama koji smo shvatili da je bolje biti podstanar i čekati ispuhivanje balona da smo mi bili u krivu pa da je danas kvadrat stana 4000 eura, plaća 2000, a franak ostao stabilno nizak? Bi li onda oni likovali nad tim kako su bili pametni i kupili stan na vrijeme, dok je kvadrat koštao samo 2000?

No nije riječ samo o njihovoj individualnoj neodgovornosti i kratkovidnosti. Na leđima korisnika švicaraca slomilo se zadnjih deset godina provincijalnog rentijerskog „kapitalizma“. Jedna je strana priče valutni rizik koji su svi u nizu svalili na leđa ambiciozne, navodne srednje klase. Veći dio društvene nepravde u stvari se nalazio u predmetu žudnje, precijenjenim stanovima. Naši „Švicarci“ ne da su samo uzeli najskuplje kredite u povijesti nego su njima kupili i najprecjenjenije nekretnine u povijesti. Iz ove perspektive čini se nevjerojatnim kakva histerična pomama je vladala i kakve su cijene dosezali prigradski stančići loše kvalitete. U cijeni tih stančića čiji se kvadrat u Zagrebu uredno plaćao više od 2000 eura natrpala se sva neuspješnost hrvatskog društva u borbi protiv korupcije i klijentelizma, lokalne polumafijaške administracije; korumpirani službenici, šuma nepotrebnih zakona, neefikasna uprava, pohlepa domaćih menadžera u službi stranih banaka.

U cijeni tog kobnog stančića leži i precijenjeno zemljište kao posljedica oskudice prostora jer je za normalan urbani razvoj nedostajala infrastruktura. Cijene dostupnog građevnog zemljišta u privatnom vlasništvu su divljale, a manipulacija prenamjenom javnog prostora stvorila je novu klasu političkih moćnika i bogataša. Rast cijena i jednostavnost biznisa doveli su do priljeva mnoštva investitora (nogometaša, bivših političara, estradnih zvijezda, vlasnika medija, državnih službenika s „viškom kapitala“ sumnjivog podrijetla). Mnogi koji su imali novca su nanjušili krv, uglavnom mladih, zaposlenih ljudi, u potrazi za stambenim prostorom i potrčali investirati u građevinu. Priljev investitora izvan branše dopustio je izvođačima da i oni na račun neupućenih investitora ostvaruju ekstraprofite pa su se množile i svakojake građevinske tvrtke. Sve je to plaćao bankarski sektor koji je našao ogroman prostor za plasman (navodno) jednostavnih kredita niskog rizika. Nekretninski balon je stvarao i privid gospodarskog rasta i blagostanja (posebno Zagrebu) jer je sve te stanove trebalo opremiti u kikama i bauhausima, okrečiti, popraviti parkete… Privid blagostanja pojačavao je konzumerističku histeriju u kojoj se moralo odmah kupovati stan, novi dizelčić srednje klase, otići na skijanje.

No nije riječ samo o njihovoj individualnoj neodgovornosti i kratkovidnosti. Na leđima korisnika švicaraca slomilo se zadnjih deset godina provincijalnog rentijerskog „kapitalizma“. Jedna je strana priče valutni rizik koji su svi u nizu svalili na leđa ambiciozne, navodne srednje klase. Veći dio društvene nepravde u stvari se nalazio u predmetu žudnje, precijenjenim stanovima. Naši „Švicarci“ ne da su samo uzeli najskuplje kredite u povijesti nego su njima kupili i najprecjenjenije nekretnine u povijesti. Iz ove perspektive čini se nevjerojatnim kakva histerična pomama je vladala i kakve su cijene dosezali prigradski stančići loše kvalitete. U cijeni tih stančića čiji se kvadrat u Zagrebu uredno plaćao više od 2000 eura natrpala se sva neuspješnost hrvatskog društva u borbi protiv korupcije i klijentelizma, lokalne polumafijaške administracije; korumpirani službenici, šuma nepotrebnih zakona, neefikasna uprava, pohlepa domaćih menadžera u službi stranih banaka.

U cijeni tog kobnog stančića leži i precijenjeno zemljište kao posljedica oskudice prostora jer je za normalan urbani razvoj nedostajala infrastruktura. Cijene dostupnog građevnog zemljišta u privatnom vlasništvu su divljale, a manipulacija prenamjenom javnog prostora stvorila je novu klasu političkih moćnika i bogataša. Rast cijena i jednostavnost biznisa doveli su do priljeva mnoštva investitora (nogometaša, bivših političara, estradnih zvijezda, vlasnika medija, državnih službenika s „viškom kapitala“ sumnjivog podrijetla). Mnogi koji su imali novca su nanjušili krv, uglavnom mladih, zaposlenih ljudi, u potrazi za stambenim prostorom i potrčali investirati u građevinu. Priljev investitora izvan branše dopustio je izvođačima da i oni na račun neupućenih investitora ostvaruju ekstraprofite pa su se množile i svakojake građevinske tvrtke. Sve je to plaćao bankarski sektor koji je našao ogroman prostor za plasman (navodno) jednostavnih kredita niskog rizika. Nekretninski balon je stvarao i privid gospodarskog rasta i blagostanja (posebno Zagrebu) jer je sve te stanove trebalo opremiti u kikama i bauhausima, okrečiti, popraviti parkete… Privid blagostanja pojačavao je konzumerističku histeriju u kojoj se moralo odmah kupovati stan, novi dizelčić srednje klase, otići na skijanje.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • peppermintt

    odličan tekst 🙂
    oni koji se razumiju u ekonomiju vele:u švicarcima imaj imovinu, nikako i obveze.
    nakon ovog klizanja tečaja nagore pitanje je zapravo tko je pogriješio ? tko je odgovoran, je li moguće sanirati štetu ali ne na moj račun gospodo. Ne dolazi u obzir pristanak na pokriće iz nekakvih pričuva Proračuna, to su novci svih nas. Pitanje u suprotnom smjeru, je li bi korisnici ovih kredita u slučaju suprotnog klizanja tečaja švicarca možebitni ekstra dobitak uplatili u te zajedničke pričuve , pa bi čitavo društvo imalo korist ??
    ja razumijem ljude teško im je ali evo , čulo se preporuka i tada :
    „Preporuka građanima jest da prije uzimanja kredita ne gledaju samo na visinu
    kamatne stope, već u obzir svakako uzmu tečajni rizik, pogotovo kod valuta na čije kretanje HNB nema utjecaja i naročito pri dugoročnim kreditima jer – što duži rok, to veći tečajni rizik.”, rekao je tada analitičar Dolenec.
    Potom: Objavljen je i tekst iz Večernjeg lista iz 2006. u kojemu se savršeno točno
    opisuje što bi se moglo dogoditi i zašto bi građani trebali biti oprezni pri uzimanju tih kredita: „Banke zbog jeftinog švicarskog franka snižavale kamate, no rate će sada rasti. U idućih godinu dana mjesečne rate za kredite u švicarskim francima mogle bi se povećati gotovo 18 posto. Tvrdi to Hrvatska narodna banka u jučer objavljenoj analizi o stanju u bankama unutar koje se, prvi put dosad, nalazi i analiza rizika koju nose krediti u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Hrvatska
    narodna banka stoga ponovno poziva građane da budu oprezni pri uzimanju dugoročnih kredita u švicarskim francima jer njihova analiza s “razinom pouzdanosti od visokih 95 posto” upućuje na to da će idućih mjeseci švicarski franci najvjerojatnije poskupjeti 17,8 posto.“