Pratite nas

Kako su partizani rušili Hrvatsku Državu

Objavljeno

na

[quote]Nama pravim i državotvornim Hrvatima je bilo jasno od dana proglašenja Nezavisne Države Hrvatske Deseti Travnja 1941 godine, da će se neprijatelji hrvatskog naroda, udruženi sa srpskim četnicima – to su bili jugoslavenski komunisti, članovi KPJ – (po)služiti svim sredstvima i metodama za rušenje i u rušenju Hrvatske Države. Ovaj priloženi dokumenat Moše Pijeade jasno i otvoreno govori tko je i zašto rušio Hrvatsku Državu i na kakav način su novačili i punili svoje borbene redove “novim borcima” kako ih je KPJ zvala, koje su kasnije prozvali “antifašistima”. Oni Hrvati i svi drugi koji do sada za ovo nisu znali kako je i od kuda je došlo ime “antifašista”, sada im je jasan izvor te krilatice koje se još uvijek slijepo drža mnogi oprana mozga Hrvati i uz njih onih koji ove zaspijepljene slijede. Otporaš. [/quote]

Citat Moše Pijade sa prvog zasjedanja AVNOJ-a studenog 1942 u Bihaću: „Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.

Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“

(Dokument se nalaziu u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande, JVUO, pod oznakom K-12, 30/12 )

MOSA-PIJADE_slika_O_3026012

Moša Lepi Brčići

Henri de Lubac, isusovac, bio je jedan od najvećih katoličkih teologa dvadesetog stoljeća. On je hvalio Proudhona, kao velikog kršćanskog humanistu, koji je više vjerovao, nego što si je toga bio svijestan. Proudhon je bio socijalist i anarhist. Pod anarhijom je on podrazumijevao nešto posve drugo, nego što ta riječ danas znači. Anarhija je po njemu jedno društvo bez vladara, gdje svaki čovijek pojedinac teži pravdi u jednakosti, a društvo teži za tim, da u toj zajednici vlada red. Kao garant toga reda treba po Proudhonu fungirati Bog. Zato on postulira njegovu egzistenciju. Tu je na jednostavniji način izražena klasična politička teorija „pomirdbe“ između individualnog i univerzalnog, tj. između čovijeka kao društveno biće i univerzalnih općevrijedećih zakonitosti. Tu je političku teoriju prvi u povijest zapadne civilizacije uveo Toma Akvinski. Ali to ne znači, da su njih dvojica imali isti svjetonazor.

Proudhon je bio otvoren prema svim pojavama čovjekove stvarnosti, onako kako se ona već prema ljudskom iskustvu i manifestira. Nasuprot tome Marx je bio zarobljenik determinističkog svjetonazora, koji je vladao devetnaestim stoljećem. On je i na ljudsku povijest i društvene procese primjenjivao krute determinističke zakone, bez imalo odmicanja od njih ili upliva slobodne ljudske volje. Te zakone se, po njemu, može shvatiti samo po navodno znanstvenim metodama dijalektike, kojima se čovijek treba podvrgnuti, da bi se taj već predodređeni cilj što prije i postigao. Sve to ima jasna obilježja jedne sekularne ateističke eshatologije: Nekoliko generacija se mora žrtvovati, jer one su prolazne (kao da nije svaka generacija prolazna), da bi se za buduća pokoljenja postiglo blagostanje, jednakost i vječna sreća, jednom riječju – raj na zemlji. Danas je determinizam u svim znanostima odbačen.

Proudhon  je odbijao svaki oblik sile, nasilja i revolucije, bilo od koga. Njegovu teoriju privatnog vlasništva je jako cijenio Marx, pa ga je zamolio da s njim surađuje. Proudhon  je to u jednom pismu energično odbio, jer on za razliku od Marxa odbacuje svaku primjenu sile. Marx se je njemu osvetio u svome djelu „Bijeda filozofije“, kao odgovor na Proudhonov rad „Filozofija bijede“. Pismene polemike između njih većinom nisu sačuvane, ali ću iz usmene predaje izdvojiti jedan razgovor, koji će se u daljnjem izlaganju pokazati vjerodostojnim:

Proudhon:…Vi zagovarate jednu revoluciju proletera…pa znate koliko će krvi biti?

Marx: ja ne zagovaram nikakovu revoluciju i krv…

Proudhon:…ali vi pišete…

Marx: da, ja to pišem, da svom djelu dam jedan znanstveni oblik, što ti uopće ne razumiješ…. (Proudhon nikada nije studirao, on je bio autodidakt, op.a.). Proleteri su za mene jedna obična gamad i ološ….smrde po neredu. Za revoluciju je potreban red, njih bi rastjerao jedan obični kordon policije. Do neke revolucije neće sigurno doći, to možeš biti siguran.

Proudhon: A ako do nje ipak dođe?

Marx se okrene prema svojoj ženi te reče: Onda ćemo mi pobjeći. A žena kaže: Naravno.

Činjenica da je Marx težio samo za tim da njegovo ime i njegova teorija odnesu povijesnu pobjedu, te da je cijeli život gajio i izražavao svoj prezir prema proleterima, može se izčitati i u njegovim kasnijim spisima, a prije svega u pismima koje je pisao Engelsu. To je dobro dokumentirao Leopold  Schwarzschild u svojemu djelu „ Der rote Preusse“ ( Stuttgart, 1954). Karl Popper naziva Schwarzschildov dokazni materijal „poražavajućim“ za Marxov karakter. (Falsche Propheten: Hegel, Marx und die Folgen, Tübingen 2003).

Moše Pijade i njemu slični su skupili svu tu balkansku ološ, koja  je mučki poubijala našu hrvatsku mladost…Muka mi je, neopisiva muka.

 Dr. Anto Križić

& Otporaš/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Pregled

Zdravko Mamić: Znam tko mi je poslao atentatore!

Objavljeno

na

Objavio

Kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima.

Dragiša Binić napustio je u nedjelju navečer svoju kuću u ulici Nova 101 kada su na njega iz mraka zapucala dva maskirana napadača, pisale su u proljeće 2004. godine beogradske novine, ali našem društvu u kutu Domagoja od leada vijesti o još jednom atentatu na vrućem velegradskom asfaltu uvijek je bio privlačniji njezin tarantinovski nastavak.

U njemu, naime, nekad hitro krilo Crvene zvezde iz njezinih zlatnih dana spretno pronalazi zaklon iza svojeg kabrio Porschea, zatim izvlači pištolj i otvara vatru.

Kada atentatori uhvate džadu, Binić kao kompletan igrač iz faze aktivne obrane prelazi u žustru tranzicijsku igru, u veličanstvenu “coast to coast” akciju začinjenu “slam dunkom”, ili da se spustimo natrag na gradski asfalt, baca se u sumanutu filmsku potjeru za “killerima”.

Pritom tako vješto rukuje oružjem da u punoj brzini propucava napadača, koji se tijekom iste večeri, bogatiji za dvije prostrijelne rane, već gotovo iskrvario, prijavljuje u gradsku bolnicu. Ondje će ga liječnici pokrpati, spakirati u šok sobu i sljedećeg jutra isporučiti policiji.

“Iako su zlikovci dejstvovali pod okriljem noći, iskusni direktor fudbalskog kluba Obilić osujetio je njihov napad, pravovremeno se bacio na tle i čak uspeo da uzvrati paljbu”, dopisivali smo za restoranskim stolom izvještaj o zasjedi, oponašajući stil najluđe beogradske bulevarske štampe kad god bi se anegdota našla na tapeti.

“Da nisam preduzeo izvesne mere samoodbrane, skotovi bi me ucmekali načisto, overili bi me ko kera za tarabom. Ali nije ni Dragiša amater, ne da on da mu o glavu radu kojekakva buranija, rekao nam je Binić dok se dimilo iz vruće cevi njegova revolvera”, cerekali smo se dok smo nemilice kitili svoju verziju izvještaja.

“Organi bezbednosti i gonjenja stigli su dockan. Kao i obično. Ali ovaj put, bato, ne mogu da kažu da im falu dokazi. Evo, Dragiša im spakovo ubicu ravno na hirurgiju, poentirao je pred novinarima bivši Zvezdin napadač, kao i u igračkim danima – brži od metka”, odbijali smo završiti i napokon predati izvještaj.

Da skratim, živopisna epizoda iz života Dragiše Binića nama novinarima u restoranu pod maksimirskim zapadom neko je vrijeme služila kao dobar štof za zajebanciju u sitne sate, kada bi zamro razgovor o odgledanoj Dinamovoj utakmici, pa onda o Lamzi, Zeki i Mlinki, a društvu se baš i nije žurilo kućama.

Znali smo da su nam fore manje-više plitke, ali svejedno nismo propuštali priliku ironizirati nad predloškom. Živjeli smo valjda u uvjerenju da je tamo u istočnom susjedstvu stasala nekakva europska Kolumbija, nama nedostižna zemlja magijskog realizma i magičnog rijalitija u kojoj je najnormalnija stvar da se svakodnevno i neprekidno, uzduž i poprijeko, noževima i strojnicama, bubaju i kokaju… premijeri i novinari, dileri i murjaci, estrada i gangsteri, nogometaši i nogometni dužnosnici.

Nogometni dužnosnici, da dobro ste pročitali. Nepuna dva mjeseca prije napada na Binića, u ožujku 2004. godine, u Beogradu je u atentatu ubijen Branko Bulatović, glavni tajnik Nogometnog saveza (tada još) Srbije i Crne Gore. U prostorijama saveza ubojica se glavnom tajniku prikrao sleđa, ispalio mu metak u zatiljak i nestao, piše Jutarnji list.

Prekid igre

U sezoni otvorenog nogometnog lova nema zaštićenih vrsta, objavio je Hrvatski nogometni savez preko Damira Vrbanovića u paketu s informacijom da je Rijeka istrgnula Osijeku domaćinstvo utakmice Hrvatska vs. Finska. U prijevodu, upravo istječe jamstvo Anti Čačiću.

Ne dobije li Finsku, izbornik koji vodi ‘vatrene’ već dvije godine može odmah isprazniti ladice i predati žezlo nasljedniku. Bljedunjavim nastupima u 2017. izbornik je izgubio mnoge saveznike i ne bih se kladio da će voditi momčad u Rusiji čak i ako ovjeri kartu za SP. Nasljednik Zlatko Dalić čeka u niskom startu.

Nismo morali dugo čekati da shvatimo kako kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima i svlačionicama.

Prije nego što je nekadašnji izbacivač u Saloonu, pa poduzetnik i na koncu sve utjecajniji menadžer Dino Pokrovac 2005. godine likvidiran na kućnom pragu u Zagrebu – događaj kojim će ovdje neslužbeno započeti do danas nezavršena sezona nogometnih ubojstava, pokušaja atentata, premlaćivanja i paleža automobila – potpisnik ovih redaka na vlastitoj se koži uvjerio da “sačekuša” ipak nije drugo ime za nogometni bunker, nikakav elaborirani catenaccio, već predstavlja bitno ofenzivniji i inovativniji pristup predivnoj igri. Iz mraka je pred haustorom izronio batinaš da mi čvrstim argumentom prenese poruku naručitelja.

Kada iz današnje perspektive analiziram slučaj, znam da sam s tih nekoliko masnica i podljeva zapravo dobro prošao i da za sretan epilog moram biti zahvalan našem gostioničaru Lepom; tih dana on je u Tri cicera točio takav metanol kakvog nije bilo od vremena prohibicije, a poznato je da ovi steroidima napumpani batinaši iz teretane što iskaču iz mraka nikada nisu dobro podnosili alkohol. Dovoljno je bilo da im se iskesiš u lice i kažeš “buuuu”, a oni bi se suočeni s tvoja dva promila totalno stiltali, bacili koplje u trnje ili odložili palicu u grmlje i zbrisali glavom bez obzira.

“Ja znam tko mi je poslao atentatore, to su opasni tipovi koji ne pozdravljaju s ‘dobar dan’ nego ‘u koje koljeno hoćeš da ti pucam?’” rekao mi je Zdravko Mamić. Susreli smo se u srijedu popodne, u prostorijama Jutarnjeg lista. Slučaj je htio da četiri ili pet sati kasnije, odmah preko puta Vukovarske ulice, iz Martinovke prekoračiš u Vrbik, premlaćen bude njegov trener Mario Cvitanović.

Dinamov “savjetnik” došao je u posjet naoružan vrećicom punom dokumenata, po slobodnoj procjeni teškoj tri do četiri kilograma, te istrgnutom stranicom ove kolumne od prošle nedjelje. Tamo sam mu se napio krvi zbog još jedne maratonske press konferencije koja se pretvorila u novo ispiranje mozga, ali ne bi to šamponiranje ni najmanje uzbudilo Mamića da nije bilo začinjeno poglavljem knjige Ralfa Buschmanna, njegova “sljedećeg dušmanina”.

U knjizi “Football Leaks: Die Schmutzigen Geschäfte im Profifußball” nagrađivani njemački novinar osam stranica posvećuje Mamićevim transfernim operacijama koje preko Švicarske i njegova sina Marija kao posrednika sežu do poreznih oaza u Belizeu,

Hong Kongu i na Djevičanskim otocima. Buschmann ih navodi kao egzemplarni primjer pohlepe, prevare i nelojalnosti klubu, tako svojstvene današnjem svijetu korporativnog nogometa.

“Ovdje imam presudu švicarskog suda, nostrificiranu na našem županijskom sudu, koja kaže da nema ničeg spornog u poslovanju tvrtke Rasport i kojom sutra dobivam tužbu za klevetu protiv autora ove knjige”, kaže Mamić. Odbija prijedlog mojeg glavnog urednika da tu presudu objavimo u novinama. “Najjače adute čuvam za sudnicu. Imam takve argumente da ću pomesti tužitelja i optužnicu”, uvjerava nas. Razilazimo se u miru. Do večernjih vijesti koje započinju informacijom o premlaćivanju Marija Cvitanovića.

Jutro nakon napada Dinamov povjerenik za sigurnost Krešimir Antolić reći će da su “retardirani idioti” nasrnuli na trenera u atmosferi općeg napada na Dinamo. Navečer će Miroslav Rožić u “Otvorenom” u isti lonac gurati huliganske ispade u St. Etienneu, atentat na Mamića, poljudsku svastiku i nasrtaj na Cvitanovića. Ne slaže se baš s Mamićevom interpretacijom, ali barem paše uz dijagnozu Dragiše Binića. Organi bezbednosti stigli su dockan, kao i obično.

 

Zdravko Mamić: Hvala svim građanima naše Hrvatske na iskrenim riječima podrške i željama za brzi oporavak

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Erjavec opet prijeti Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Ministar vanjskih poslova Slovenije Karl Erjavec još jednom je poručio da dijalog s hrvatskom ima smisla samo ako će se pričati o implementaciji arbitražne presude o rješenju graničnog pitanja između dvije zemlje.

Slovenski šef diplomacije je kazao kako je hrvatski premijer Andrej Plenković tri puta rekao da RH ne priznaje arbitražu – u Ljubljani, u Savudrijskoj vali i prošli tjedan u New Yorku.

Kao mogućnosti rješenja problema sa slovenske strane, naveo je jednostranu implementaciju arbitražne presude tamo gdje je Slovenija može sama provesti i pritiske Europskoj komisiji.

Očekuje da će se o tome razgovarati u petak u Talinu na summitu o digitalnoj budućnosti.

Kaže da Hrvatska neće nikada ući u OECD dok god ne priznaje međunarodno pravo, a kao primjer naveo je Poljsku koja je “kažnjena” oko pravosudne reforme.

Kada prođe rok šest mjeseci, zaprijetio je, Slovenija će podići tužbu protiv RH jer nije implementirala odluku Suda.

Poručio je kako se nada da će Plenković spoznati da vodi politiku koja nigdje ne vodi.
“Prije ili kasnije RH će morati implementirati odluku”, kazao je.

U idućim tjednima na Vladi će se naći interventni zakon, raspravljat će se kako pomoći onima koji su po odluci pripali RH. Očekuje se da će taj zakon biti izglasan u slovenskom parlamentu u listopadu.

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

facebook komentari

Nastavi čitati