Kako su partizani rušili Hrvatsku Državu

    4

    [quote]Nama pravim i državotvornim Hrvatima je bilo jasno od dana proglašenja Nezavisne Države Hrvatske Deseti Travnja 1941 godine, da će se neprijatelji hrvatskog naroda, udruženi sa srpskim četnicima – to su bili jugoslavenski komunisti, članovi KPJ – (po)služiti svim sredstvima i metodama za rušenje i u rušenju Hrvatske Države. Ovaj priloženi dokumenat Moše Pijeade jasno i otvoreno govori tko je i zašto rušio Hrvatsku Državu i na kakav način su novačili i punili svoje borbene redove “novim borcima” kako ih je KPJ zvala, koje su kasnije prozvali “antifašistima”. Oni Hrvati i svi drugi koji do sada za ovo nisu znali kako je i od kuda je došlo ime “antifašista”, sada im je jasan izvor te krilatice koje se još uvijek slijepo drža mnogi oprana mozga Hrvati i uz njih onih koji ove zaspijepljene slijede. Otporaš. [/quote]

    Citat Moše Pijade sa prvog zasjedanja AVNOJ-a studenog 1942 u Bihaću: „Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo bezkućnika, da ovi bezkućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.

    Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti bezkućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“

    (Dokument se nalaziu u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande, JVUO, pod oznakom K-12, 30/12 )

    MOSA-PIJADE_slika_O_3026012
    Moša Lepi Brčići

    Henri de Lubac, isusovac, bio je jedan od najvećih katoličkih teologa dvadesetog stoljeća. On je hvalio Proudhona, kao velikog kršćanskog humanistu, koji je više vjerovao, nego što si je toga bio svijestan. Proudhon je bio socijalist i anarhist. Pod anarhijom je on podrazumijevao nešto posve drugo, nego što ta riječ danas znači. Anarhija je po njemu jedno društvo bez vladara, gdje svaki čovijek pojedinac teži pravdi u jednakosti, a društvo teži za tim, da u toj zajednici vlada red. Kao garant toga reda treba po Proudhonu fungirati Bog. Zato on postulira njegovu egzistenciju. Tu je na jednostavniji način izražena klasična politička teorija „pomirdbe“ između individualnog i univerzalnog, tj. između čovijeka kao društveno biće i univerzalnih općevrijedećih zakonitosti. Tu je političku teoriju prvi u povijest zapadne civilizacije uveo Toma Akvinski. Ali to ne znači, da su njih dvojica imali isti svjetonazor.

    Proudhon je bio otvoren prema svim pojavama čovjekove stvarnosti, onako kako se ona već prema ljudskom iskustvu i manifestira. Nasuprot tome Marx je bio zarobljenik determinističkog svjetonazora, koji je vladao devetnaestim stoljećem. On je i na ljudsku povijest i društvene procese primjenjivao krute determinističke zakone, bez imalo odmicanja od njih ili upliva slobodne ljudske volje. Te zakone se, po njemu, može shvatiti samo po navodno znanstvenim metodama dijalektike, kojima se čovijek treba podvrgnuti, da bi se taj već predodređeni cilj što prije i postigao. Sve to ima jasna obilježja jedne sekularne ateističke eshatologije: Nekoliko generacija se mora žrtvovati, jer one su prolazne (kao da nije svaka generacija prolazna), da bi se za buduća pokoljenja postiglo blagostanje, jednakost i vječna sreća, jednom riječju – raj na zemlji. Danas je determinizam u svim znanostima odbačen.

    Proudhon  je odbijao svaki oblik sile, nasilja i revolucije, bilo od koga. Njegovu teoriju privatnog vlasništva je jako cijenio Marx, pa ga je zamolio da s njim surađuje. Proudhon  je to u jednom pismu energično odbio, jer on za razliku od Marxa odbacuje svaku primjenu sile. Marx se je njemu osvetio u svome djelu „Bijeda filozofije“, kao odgovor na Proudhonov rad „Filozofija bijede“. Pismene polemike između njih većinom nisu sačuvane, ali ću iz usmene predaje izdvojiti jedan razgovor, koji će se u daljnjem izlaganju pokazati vjerodostojnim:

    Proudhon:…Vi zagovarate jednu revoluciju proletera…pa znate koliko će krvi biti?

    Marx: ja ne zagovaram nikakovu revoluciju i krv…

    Proudhon:…ali vi pišete…

    Marx: da, ja to pišem, da svom djelu dam jedan znanstveni oblik, što ti uopće ne razumiješ…. (Proudhon nikada nije studirao, on je bio autodidakt, op.a.). Proleteri su za mene jedna obična gamad i ološ….smrde po neredu. Za revoluciju je potreban red, njih bi rastjerao jedan obični kordon policije. Do neke revolucije neće sigurno doći, to možeš biti siguran.

    Proudhon: A ako do nje ipak dođe?

    Marx se okrene prema svojoj ženi te reče: Onda ćemo mi pobjeći. A žena kaže: Naravno.

    Činjenica da je Marx težio samo za tim da njegovo ime i njegova teorija odnesu povijesnu pobjedu, te da je cijeli život gajio i izražavao svoj prezir prema proleterima, može se izčitati i u njegovim kasnijim spisima, a prije svega u pismima koje je pisao Engelsu. To je dobro dokumentirao Leopold  Schwarzschild u svojemu djelu „ Der rote Preusse“ ( Stuttgart, 1954). Karl Popper naziva Schwarzschildov dokazni materijal „poražavajućim“ za Marxov karakter. (Falsche Propheten: Hegel, Marx und die Folgen, Tübingen 2003).

    Moše Pijade i njemu slični su skupili svu tu balkansku ološ, koja  je mučki poubijala našu hrvatsku mladost…Muka mi je, neopisiva muka.

     Dr. Anto Križić

    & Otporaš/kamenjar.com

    facebook komentari

    • “Biseri i Izreke Maksa Luburića”

      “Ja bih bio najsretniji kada bi emigrantski dio Odpora sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se nebi moglo napadati radi Jasenovca.”
      (General Drinjanin u pismu Anti Kršiniću 30 ožujka 1963.)

    • “Biseri i Izreke Maksa Luburića”

      “Ja bih bio najsretniji kada bi emigrantski dio Odpora sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se nebi moglo napadati radi Jasenovca.”
      (General Drinjanin u pismu Anti Kršiniću 30 ožujka 1963.)

    • [B][U]HRVATSKI NARODNI ODPOR[/U][/B]

      (Ovo je originalno ime kada se je na Ivan planini u listopadu 1944. godine osnovao HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HOS. Na čelo HNO hrvatska državna vlada je (po)stavila generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića.

      Godine 1951. u suglasnosti hrvatske državne vlade i Poglavnika dra. Ante Pavelića general Maks Luburić reorganizira i pokreće HNO i mjesečnik “DRINA”, koja je u to vrijeme bila više kao vijestnik između razbacanih hrvatskih boraca u emigraciji. U tim “DRINAMA” Maks Luburić uzima ime “general DRINJANIN”, piše mnoga pisma, izvještaje, okružnice, članke što sve potpisuje pod imenom “general Drinjanin”. Mnoge uspomene i ratne dogodovštine su u tim “DRINAMA” opisane i tako sačuvane za povijest.

      Kada je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Drinjanina 1956. godine, dolazi i do obustave svih aktivnosti HNO kao i izlaženje časopisa “DRINA”. Tko bi iz bliza čitao u tim “DRINAMA” Maksa Luburića pisanja, očito bi mogao shvatiti po pisanju i izražaju da je Maks ostao onaj isti Maks iz Janka Puste i rata NDH.

      Poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959. godine u Madridu, Maks Luburić se iz zimskog sna od skoro četiri godine pokreće. Odmah u početku 1960 g. pokreće organizaciju HNO, izdaje letak PRVI KORAK i TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. U ožujku iste godine daje intervju novini NOVA HRVATSKA koju u Londonu izdaje Jakša Kušan, gdje otvoreno govori da su grijesi “ustaške revolucije” na njemu i da nikada viže neće biti Poglavnika , dvije vojske i Crne Legije u borbi za hrvatsku državu. U tom intervju je najznačajnije kada je rekao: [B][U]”…da su neke ustaške glave počele misliti svojom glavom…”[/U][/B]

      Od tada je počeo novi horizont HNO u službi Domovine Hrvatske. Pratiti pisanje Maksa Luburića prije smrti Poglavnika i poslije smrti Poglavnika, uočit će se velika politička promjena, a ne nacionalna.

      Poslije pogibije generala Drinjanina 20 travnja 1969. godine, dolazi do velikog nesnalaženja u organizaciji HNO. Novina OBRANA neredovito je izlazila sve do potpunog prestanka 1975. godine. Časopis “DRINA” je prestao izlaziti. Izišla su dva ili tri časoposa koja su već od prije bili pripremljeni za tiskanje. Napetost između Glavnih Povjerenika HNO se širila sve više i više. Saziva se Glavna Sjednica svih Povjerenika HNO u Hamilton, Canada 1974. godine. Na jednoj strani izabran je za Glavnog Pročelnika Stipe Bilandžić iz Njemačke a na drugoj Dinko Šakić, zet generala Drinjanina. Tako dolazi do polarizacije ove hrvatske vojničke i stegovne organizacije HNO.

      Novi Pročelnik HNO Stipe Biladžić sa svojim najužim suradnicima u Glavnom Pročelništvu: Mirko Bušić, Argentina, Tomislav Kvaternik, odnosno Nikola Štedul, Škodska, Ante Ljubas, Stipe Šego i Mile Markić, Chicago, počimaju davati nove smjernice, u duhu tadašnjice 1975/76., organizaciji HNO. Proljećari, Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi su srcem i dušom, drugim riječima idejno bili uz zacrtani program HNO.

      Glavno Pročelničtvo Hrvatskog Narodnog Odpora HNO je sazvalo sjednicu u Chicagu 1977. godine. Tada se je izabralo za Kontinentalnog Pročelnika za sjeverni kontinent gospodina Milu Boban iz San Francisca. Bruno Bišić je izradio i tiskao jednu knjižicu UPUTE ZA OSLOBODITELJSKI RAD – hrvatski grb – GLAVNO SJEDIŠTE HRVATSKIH OSLOBODITELJSKIH SNAGA, Zagreb 1977. Tada se je poteglo pitanje riječi “osloboditeljskih” umjesto “oslobodilačkih”, našto je Bruno odgovorio da je jezik živ kao i riba i da se mora prilagođivati duhu i vremenu u kojem hrvatski narod živi. Tada smo mi OTPORAŠI došli do ideje da se riječ “Odpor” fonetički više izgovara “Otpor” nego “Odpor”. Izradili smo i izdali USTAVNA I TEMELJNA NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA. Otporaš.)

    • [B][U]HRVATSKI NARODNI ODPOR[/U][/B]

      (Ovo je originalno ime kada se je na Ivan planini u listopadu 1944. godine osnovao HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HOS. Na čelo HNO hrvatska državna vlada je (po)stavila generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića.

      Godine 1951. u suglasnosti hrvatske državne vlade i Poglavnika dra. Ante Pavelića general Maks Luburić reorganizira i pokreće HNO i mjesečnik “DRINA”, koja je u to vrijeme bila više kao vijestnik između razbacanih hrvatskih boraca u emigraciji. U tim “DRINAMA” Maks Luburić uzima ime “general DRINJANIN”, piše mnoga pisma, izvještaje, okružnice, članke što sve potpisuje pod imenom “general Drinjanin”. Mnoge uspomene i ratne dogodovštine su u tim “DRINAMA” opisane i tako sačuvane za povijest.

      Kada je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Drinjanina 1956. godine, dolazi i do obustave svih aktivnosti HNO kao i izlaženje časopisa “DRINA”. Tko bi iz bliza čitao u tim “DRINAMA” Maksa Luburića pisanja, očito bi mogao shvatiti po pisanju i izražaju da je Maks ostao onaj isti Maks iz Janka Puste i rata NDH.

      Poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959. godine u Madridu, Maks Luburić se iz zimskog sna od skoro četiri godine pokreće. Odmah u početku 1960 g. pokreće organizaciju HNO, izdaje letak PRVI KORAK i TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. U ožujku iste godine daje intervju novini NOVA HRVATSKA koju u Londonu izdaje Jakša Kušan, gdje otvoreno govori da su grijesi “ustaške revolucije” na njemu i da nikada viže neće biti Poglavnika , dvije vojske i Crne Legije u borbi za hrvatsku državu. U tom intervju je najznačajnije kada je rekao: [B][U]”…da su neke ustaške glave počele misliti svojom glavom…”[/U][/B]

      Od tada je počeo novi horizont HNO u službi Domovine Hrvatske. Pratiti pisanje Maksa Luburića prije smrti Poglavnika i poslije smrti Poglavnika, uočit će se velika politička promjena, a ne nacionalna.

      Poslije pogibije generala Drinjanina 20 travnja 1969. godine, dolazi do velikog nesnalaženja u organizaciji HNO. Novina OBRANA neredovito je izlazila sve do potpunog prestanka 1975. godine. Časopis “DRINA” je prestao izlaziti. Izišla su dva ili tri časoposa koja su već od prije bili pripremljeni za tiskanje. Napetost između Glavnih Povjerenika HNO se širila sve više i više. Saziva se Glavna Sjednica svih Povjerenika HNO u Hamilton, Canada 1974. godine. Na jednoj strani izabran je za Glavnog Pročelnika Stipe Bilandžić iz Njemačke a na drugoj Dinko Šakić, zet generala Drinjanina. Tako dolazi do polarizacije ove hrvatske vojničke i stegovne organizacije HNO.

      Novi Pročelnik HNO Stipe Biladžić sa svojim najužim suradnicima u Glavnom Pročelništvu: Mirko Bušić, Argentina, Tomislav Kvaternik, odnosno Nikola Štedul, Škodska, Ante Ljubas, Stipe Šego i Mile Markić, Chicago, počimaju davati nove smjernice, u duhu tadašnjice 1975/76., organizaciji HNO. Proljećari, Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi su srcem i dušom, drugim riječima idejno bili uz zacrtani program HNO.

      Glavno Pročelničtvo Hrvatskog Narodnog Odpora HNO je sazvalo sjednicu u Chicagu 1977. godine. Tada se je izabralo za Kontinentalnog Pročelnika za sjeverni kontinent gospodina Milu Boban iz San Francisca. Bruno Bišić je izradio i tiskao jednu knjižicu UPUTE ZA OSLOBODITELJSKI RAD – hrvatski grb – GLAVNO SJEDIŠTE HRVATSKIH OSLOBODITELJSKIH SNAGA, Zagreb 1977. Tada se je poteglo pitanje riječi “osloboditeljskih” umjesto “oslobodilačkih”, našto je Bruno odgovorio da je jezik živ kao i riba i da se mora prilagođivati duhu i vremenu u kojem hrvatski narod živi. Tada smo mi OTPORAŠI došli do ideje da se riječ “Odpor” fonetički više izgovara “Otpor” nego “Odpor”. Izradili smo i izdali USTAVNA I TEMELJNA NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA. Otporaš.)