Kako su partizanska djeca prevarila ustašku djecu!

0

Tuđmanova doktrina pomirenja govorila je o pomirenju ustaša i partizana u smislu ideologije, u naravi je to značilo da je ljevica prihvatila proces stvaranja hrvatske države.

josipovic-bila-bi-pogreska-ne-posjetiti-kuce-tumana-i-titaSve ćete češće čuti ljevičare kako govore o pomirenju i sve ćete ih češće čuti kako se pozivaju na Tuđmana kad govore o Titu i sve ćete češće vidjeti kako potpuno afirmativno, odjednom i s dubokim razumijevanjem, govore o Tuđmanovom pomirenju ustaša i partizana, pa sada odjednom savršeno razumiju da je to bila ključna pretpostavka za obranu od velikosrpstva. Premda su tu temu kao i Tuđmana i njegov projekt stvaranja države prezirali doslovno godinama.

Što se dogodilo? Iskrena katarza sigurno nije jer bi se ona manifestirala na nizu drugih relacija. Novi pogled uvjetovan povijesnom distancom?

Ne, u biti nije to, jer Karamarka preziru faktički od onog trenutka kada je najavio retuđmanizaciju. Što se onda dogodilo našoj anacionalnoj braći? Dogodila se matematika. Naime, Tuđmanova doktrina pomirenja govorila je o pomirenju ustaša i partizana u smislu ideologije, u naravi je to značilo da je ljevica prihvatila proces stvaranja hrvatske države. Naime, na hrvatskoj unutarpolitičkoj sceni godine 1990 se nije ništa drugo dogodilo negoli to da je ljevica pristala na hrvatsku državu! To je najkapitalnija politička relacija koja se nama dogodila! Pazi paradoksa! S kim mi imamo posla kad smo morali čekati 45 godina da oni “sazriju” da bi uopće pristali da postoji hrvatska država! Mlade generacije o tome nemaju pojma i zato im treba objašnjavati: da su sve te kasnije medijske tobožnje lučonoše demokracije od Račana preko Puhovskog, do 1990 godine izrijekom odbijale svaku pomisao na stvaranje hrvatske države. Jugoslavija i samo Jugoslavija, moderna, demokratska, nova, s ljudskim likom, nema kako joj nisu tepali, ali samo da je Jugoslavija! To je himna kompletne hrvatske političke ljevice do 90-te. Dakako, osim časnih iznimaka koji nikad nisu uspjeli nametnuti svoju priču u partiji, od Cesarca i Hebranga do Tomca.

Hrvatska opcija na ljevici redovito i uvijek u debeloj manjini! Onda se dio tehnomenadžera, sve redom partijskih ljudi, od Gregurića i Valentića do Mikše i Marine Dropulić odazvao Tuđmanovom pozivu da sudjeluju u stvaranju hrvatske države. Zdravko Tomac će u jednom ranijoj temeljitoj analizi precizno izračunati da je to bila ključna Tuđmanova kadrovska pobjeda nad Račanom i ljevicom. To što su mu prišli tehnomenadžeri i ostavili Račana samog kao muzejski eksponat komunističke povijesti. I dok su malo po malo ljevičarski tehnomenadžeri ojačani Manolićevim udbašima zauzimali jednu po jednu gospodarsku kotu u tihom ratu ustaša i partizana za poziciju u novoj hrvatskoj državi, što je dakako sve Tuđman pomno pratio i povremeno svirao zaleđe uglavnom desnici, ljevičarski mediji i njihove tobožnje moralne vertikale su redom odbijali istinsko pomirenje. Ništa nije pomoglo što se naknadno objašnjavalo da to i nije pomirenje ustaša i partizana jer ih je vrlo malo živih, da se radi u prvom redu o kraju ideološkog rata i o pomirenju njihove djece.

PXL_170714_8250867Nitko živ na ljevici, osim već tada osamljenog Zdravka Tomca nije podržao u toj priči Tuđmana. U međuvremenu je bjesnio rat partizana i ustaša oko preuzimanja glavnih i vitalnih funkcija u zemlji, a kad su tehnomenadžeri do kraja angažirali svoju staru Udbu, uspjeh nije izostao.

Hrvatska desnica odmah se svela na Šuška, Milasa i problematičnog Mudrinića, svaki pokušaj da se onaj najbolji, onaj u svijetu najpriznatiji dio iseljeništva vrati u domovinu i zauzme istaknuta mjesta, bio je miniran na samom početku. Loše kadroviranje na desnici koja za razliku od ljevice, ne zna tehnologiju vlasti, plus ljevičarski mediji, sveli su desnicu na razinu Miroslava Kutle, Severine i janjetine ispod peke. Desnica zapravo na napade ljevice kada ju se difamiralo na ideološkoj razini, nije znala odgovoriti! Onda je srušen bankarski sustav u do danas nerazjašnjenim akcijama guvernera Škreba koji je potom silno avanzirao u relacijama međunarodnog bankarstva. Potom se ciljano urušilo Kutlino carstvo čiji model se ni po čemu nije razlikovao od recimo Todorićevog, ali politička odluka je bila ustrijeliti na desnici najvećeg tajkuna! Paralelno s tim čvrsto su držali medije u svojim rukama, s tim da HDZ niti onda, a kako vidimo niti danas uopće ne razumiju snagu medija, niti razumije što mu je na tom planu činiti! Ljevica prvo što nauči kad se približava vlasti i prve poteze koje vuče kad sjedne na vlast uvijek primarno veže uz medije!

Pomirenje ustaša i partizana pretpostavljao je i povratak dijela iseljenika, no jedino je Tuđman osobno na tome uistinu inzistirao od pozivanja Zdravke Bušić u svoj ured, do akcije za dovođenje Viduke u dres Croatie! A onda je stigao Stipe Mesić koji organski nije mogao smisliti iseljeništvo, a s druge strane čim bi mu se primaknuo neki Hercegovac (osim Lijanovića dakako!) dobio bi utikardiju! U njegovih deset godina čvrsto je očišćeno sve što je narušavalo apsolutnu pobjedu ljevice nad desnicom. Od medija do ključnih gospodarskih resursa, sve te relacije danas drži čvrsto u svojim rukama hrvatska politička ljevica. Desnice nema niti za alibi. I zato kad se danas govori o pomirenju afirmativno, kad ga se veliča, uzevši praksu u obzir, laže se o dosezima tog pomirenja jer je Hrvatska čvrsto u rukama partizanske djece, vidi se da je desnica tu nadigrana i prevarena. Jer, pomirenje ustaša i partizana je trebalo imati povijesnu dimenziju i trebalo je u svojoj ukupnosti označavati konsezualno vladanje državom, odnosno trebalo je označavati dogovor oko ključnih političkih pitanja.

Dok je Tuđman bio živ djelovalo je kao da imamo taj dogovor, a onda je najprije Račan uz pomoć Mesića, te sada Milanović uz pomoć Josipovića krenuo u stari križarski rat protiv desnice koja je sada zgurana na marginu društva u svakom smislu. I dok to rade, pozivaju se na Tuđmanovo pomirenje! Nema jedne institucije osim Matice i Crkve u kojoj debelo ne prevladava lijeva ideja! Je li se to onda pomirenje ticalo samo rata? To bi bila besmislica! Pomirenje je “tehnički” uvjetovao rat, ali Hrvatska je bez tog pomirenja bila osuđena na dugotrajni tihi građanski ratu u kojem bi dugoročno nestala. Pomirenje je trebalo označavati kraj jedne ere u kojoj je ljevica protjerala i prezrela desnicu. To je trebala biti ruka pomirenja kao zalog za budućnost. Ali, isto tako je pretpostavljala potrebu za “legalizacijom” konzervativne opcije i dopuštanjem egzistiranja tog svjetonazora i nakon rata! Naravno da su izbori donosili smjene vlasti, ali ukupni povijesni dogovor nije pretpostavljao da konzervativna Hrvatska nema niti jednog medija, a s vremenom niti jednog relevantnijeg tajkuna! I sve to u mitskoj hrvatskoj državi koja je kako se isticalo i ističe se nastala upravo na pomirenju ustaša i partizana! To tuđmanovsko pomirenje sigurno nije pretpostavljalo da na državnoj televiziji nemate jednu jedinu emisiju koja promovira tradicionalnija, demokršćanska, ako hoćete desna politička uvjerenja!

To pomirenje sigurno nije pretpostavljalo da nemate jedan jedini film ili jednu jedinu kazališnu predstavu koja bi afirmirala konzervativni ideološki svjetonazor! Tako se sa vremenom mitologija o povijesnoj pomirbi pretvorila u prijesnu laž! Jer, ništa nije pratilo to pomirenje! Baš ništa. Partizanska djeca su prevarila ustašku djecu! Gotovo četvrt stoljeća po nastanku moderne hrvatske države ljevica drži 90 posto medijskog prostora, ljevičarski tajkuni odnosno “deca komunizma” od Tedescija i Vlahovića do Drka i plejade Linićevih Vrhovnika i Kalema drže ključne točke hrvatskog gospodarstva, a da je ljevica je ušla u fazu potpunog uništenja desne političke ideje svjedoči činjenica da se ukinuli obilježavanje Bleiburga pa se čak po Josipoviću vratili i u Srb! Takva izdaja jednog dogovora koji je bar na načelnoj razini trebao donijeti trajno pomirenje te dopustiti politički, društveni, ali i gospodarski život i jedne i druge opcije, zakonomjerno izaziva sukobe, animozitete i koketiranje sa mržnjom. I tako smo došli do novih, posve ozbiljnih zahtjeva za lustracijom, tako smo došli do priče o potrebi procesuiranja komunističkih ratnih zločina, tako smo došli do stare svađe oko Tita. Te su teme eksplodirale primarno zato što je ljevica desnicu u svakom segmentu strpala u mišju rupu! Takva situacija, takva povijesna prevara jednog epohalnog pomirenja sada traži ili novi dogovor što je malo realno ili dolazak na vlast konzervativne opcije, te afirmaciju de facto svih onih relacija koje je toj nota bene prevladajućoj biračkoj konzervativnoj publici ljevica jednostavno otela. Ponovno obilježavanje Bleiburga i povratak starog datuma dana državnosti samo su ilustracija svih onih promjena koje povrijeđena i ponižena konzervativna Hrvatska iščekuje.

Tihomir Dujmović/dnevno.hr

facebook komentari