Kako su povezani ministarski stol od 90.000 kuna i žene – žrtve silovanja u Domovinskom ratu

1

Kako su povezani ministarski stol od 90.000 kuna i žene – žrtve silovanja u Domovinskom ratu

S jedne strane imamo život u paralelnom svemiru, sjedenje za stolovima od 90.000 kuna i vožnju u autima od 647.000 kuna, a s druge prekinut život, barem onaj kakav su dotad te žene poznavale. I one također sad žive u jednom paralelnom svemiru, u kojem svoju bol proživljavaju same, ostavljene od institucija države u čiju su slobodu i one neizbrisivo utkale svoju žrtvu

Ovih dana moju su pažnju nekako gotovo istovremeno zaokupile dvije vijesti: kako ministar zdravstva Siniša Varga preuređuje dvoranu za sastanke od 60 kvadrata za 1. 2 milijuna kuna (s posebnim naglaskom na cijenu stola iz Danske koja je nekako iskočila ovih dana), te kako je u utorak prijepodne u šatoru branitelja udruga „Žene u Domovinskom ratu“ održala konferenciju za novinare na kojoj je – ponovno, ne znam koji već put – izrečeno kako se za žene – žrtve silovanja u Domovinskom ratu – i dalje ne čini ništa, ni po pitanju dobivanja statusa žrtve ratnog zločina, ni po pitanju kažnjavanja osoba koje su za te zločine odgovorne.

Kakve veze imaju te dvije vijesti jedna s drugom? Naizgled nikakve, no u biti su neraskidivo povezane.

S jedne strane imamo život u paralelnom svemiru, sjedenje za stolovima od 90.000 kuna i vožnju u autima od 647.000 kuna, a s druge već dvadeset i nešto godina prekinut život, barem onaj kakav su dotad te žene poznavale. I one također sad žive u jednom paralelnom svemiru, u kojem svoju bol, poniženje i sram proživljavaju same, ostavljene i marginalizirane od institucija države u čiju su slobodu i one neizbrisivo utkale svoju žrtvu. U njihovom svemiru još uvijek se oplakuju mrtvi, nastoji zaboraviti poniženje koje i neće nikad nestati i sreću se ljudi koji su za to odgovorni  – na ulicama, u trgovinama i kafićima njihovih gradova. Žive svoje mirne živote, neprekinute i neokrznute živote. Primaju mirovine, rade svoje poslove, čak nas i štite kao hrvatska policija i zastupaju interese građana u jednom, vjerovali ili ne, Poglavarstvu.

Jeste li čitali knjigu „Sunčica“? Ili pogledali istoimeni dokumentarni film? Nije ugodno za čitati i gledati, ustvari toliko je mučno da se teško oduprijeti instinktu (samoobrambenom valjda) da se zaklopi knjiga, prekine film i da cijela ta aura mučnog naprosto iščezne da se možemo vratiti u naš svijet u kojem takve stvari ne postoje.

No to se zaista dogodilo. Sunčica je danas mlada žena, majka, koja je te ratne devedeset prve u Vukovaru bila tek osmomjesečna beba. Beba koju tek čudom nisu ugušile debele vojničke jakne koje su ta stvorenja na nju bacala dok su njenu majku silovali iznova i iznova, ucjenjujući je životom njene kćeri. Brojna su i teška svjedočanstva tih žena, međusobno slična no opet svaka priča za sebe. Tu su majka i kći koje su obostrano morale gledati zlostavljanje one druge, tu je žena koja je izgubila muža i sina i pretrpjela potom kalvariju vlastitog poniženja, zatim žena koja u vrijeme kad se svi okupljamo kao obitelj i volimo što smo zajedno ima prazan stol, a puno groblje grobova, i taj svoj život za koji bi najvoljela da ga više nema.

Ali to ste sve već znali, niste li? I ja sam znala. Možda ne baš sve detalje, ali sam znala. Nekako sam se podsvjesno nadala da se društvo bar djelomice iskupilo tim žrtvama, no saznanje da su ostale točno tamo gdje su i bile, umjesto da ih okrunimo kao kraljice i cjelivamo njihove rane, da ih nosimo kao kap vode na dlanu znajući da im nikada neće biti kao prije, ali da im je barem malo bolje danas nego jučer, mi smo… okrenuli glave na drugu stranu. Svi mi. Jer da smo zaista digli svoj glas kako treba, one bi danas barem imale status žrtve ratnog zločina i počinitelji bi bili u zatvoru. A nismo.

Sud u Hagu svrstao je 2001. silovanje među najteže ratne zločine, proglasivši ga zločinom protiv čovječnosti odmah iza genocida i ono tako postaje kazneno djelo „protiv života i čovječnosti“.

Zemlje članice G-8 donose 2013. Deklaraciju o sprečavanju seksualnog nasilja u ratnom sukobu prema kojoj žrtve u svim nacionalnim zakonodavstvima trebaju dobiti svoj status u društvu koje ih treba štititi i pomoći im da se dostojanstveno i što lakše integriraju u zajednicu, a na poseban način osnivanjem i financiranjem fondova kako bi im pružili dostojnu novčanu naknadu za traumu koju su proživjele.

Tako nas je obvezalo i međunarodno pravo i na taj način su i žene – žrtve silovanja u BiH dobile status i novčanu naknadu.

Hrvatske žene, pak, ostale su po strani. Zaboravljene, kao neugodni relikt prošlosti kojem je tamo i mjesto, jer naša sadašnjost, kakva god bila, još uvijek je sto puta bolja od njihove prošlosti.

Kad su zatražile da Hrvatska ispoštuje što bi trebala, pojavljuje se resorni ministar Predrag Matić u Saboru s nacrtom zakona koji bi konačno tim ženama trebao vratiti djelić dostojanstva, barem u saznanju da nisu zaboravljene i da njihova država za njih brine. Trebao je, ali nije. Zašto?

Ono što je tražila udruga bio je minimum od 150.000 kuna obeštećenja što se isplaćuje jednokratno te mjesečni minimum od 2500 kuna. Nisu ni slutile kako će naša Vlada iz Paralelnog Svemira uspjeti u svojoj najboljoj maniri složiti nacrt zakona u kojem piše da su „počinitelji zločina sve vojske koje su sudjelovale u Domovinskom ratu, da seksualno nasilje može biti počinjeno od strane pripadnika vojnih ili paravojnih postrojba neprijateljske vojske ili oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske“.

Priznajem, taj članak sam pročitala još jednom da se uvjerim da me oči zbilja ne varaju i da je ministar Matić ZBILJA imao obraza ovdje imenovati samo hrvatsku vojsku, a agresor može, što se njega tiče, biti i s Marsa. Prijedlog je također bio da se tek za godinu dana izradi zakon po kojem bi žrtve dobile obeštećenje.

Ovaj prijedlog će na drugo čitanje, a žene su još uvijek točno gdje su i bile – na početku. Do sada je Državno odvjetništvo zaprimilo 59 prijava, iako je barem sudeći po broju djece koja su rođena kao posljedica broj nemjerljivo veći, no ostanimo na trenutak kod ovog službenog broja 59. O kojoj svoti novca iz proračuna pričamo? Na stranu činjenica što kreatori zakona nisu bili u stanju smisliti pošteni tekst, pozabavimo se na trenutak svotom koja bi im se imala isplatiti.

Ako pomnožimo broj jednokratnih isplata s brojem 59, imamo svotu od 8 milijuna i 850 tisuća kuna. Meni i vama to se čini možda kao dobra svota novca, no kad pogledamo da je samo novi vozni park Vladu koštao 291 milijun kuna onda cijela ova priča postaje pomalo groteskna. Godišnja pak svota koja bi obuhvatila mjesečne naknade iznosila bi milijun i 770 tisuća kuna. Sjetite se,  jedna soba za sastanke plaćena je 1.2 milijuna kuna.

I gdje smo sad? Na početku. 49 posto birača ove zemlje dalo je povjerenje čovjeku koji je bez pardona izjavio da mu je najbolji političar u Hrvatskoj i svojevrstan uzor baš Predrag Matić.

Možda smo onda i zaslužili ovakav zakon, ali te žene nisu. Nisu zaslužile da im se kaže da su njihovi najdraži umrli u nekom tamo ratu gdje su svi međusobno ubijali bez isticanja tko je žrtva, a tko agresor i da im se u lice baci da su ih silovali hrvatski vojnici i neki neimenovani neprijatelj, redovni i paravojni. Nisu zaslužile da po ne znam koji put dolaze u šator da se pridruže isto tako obespravljenim muškarcima oduzetog dostojanstva, a da mi okrećemo glavu. Ne ovaj put.

Nikolina Nakić | Bitno.net

[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • srka

    Koliko “čovjek” treba biti umno-poremećen, nesretnik i idiot, te ne poduzeti sve moguće da se jadnim zenama pomogne, ako je to uopće i moguće nakon svog pretpjelog pakla!
    Nema sreće niti napretka u društvu gdje se ne paze djeca i zene…

    by Srka®