Kako su Šveđani i Norvežani slomili moć vladajućih 1%

0

Dok većina nas pokušava osigurati trajan utjecaj Occupy pokreta, vrijedilo bi razmotriti neke države u kojima je masa ljudi uspjela na nenasilan način uvesti visoki stupanj demokracije i ekonomske pravde. Švedska i Norveška su, primjerice, iskusile veliku promjenu moći tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća nakon dulje nenasilne borbe. Oni su „otpustili“ 1%ljudi koji su određivali pravac kretanja društva te su stvorili temelje za nešto drugačije.

Obje zemlje su imale povijest groznog siromaštva. Dok je 1% bio na vlasti, na stotine je tisuća osoba emigriralo kako bi pobjegli od gladi. No, pod vodstvom radničke klase, obje su države izgradile robusne i uspješne ekonomije koje su skoro u potpunosti eliminirale siromaštvo, proširile besplatno obrazovanje, ukinule sirotinjske četvrti, pružile izvrsnu zdravstvenu skrb dostupnu svima te stvorile sustav potpune zaposlenosti. Za razliku od Norvežana, Šveđani nisu pronašli naftu no to ih nije spriječilo da izgrade ono što se naziva „zavidan životni standard“.

Šveđani i Norvežani su platili cijenu za svoj standard življenja kroz nenasilnu borbu. Skandinavski radnici nekada nisu očekivali da izborna arena može donijeti promjenu u koju su vjerovali. Shvatili su da je, uz 1% na vlasti, izborna „demokracija“ usmjerena protiv njih zbog čega je bila potrebna nenasilna akcija kako bi se provele promjene. U obje su zemlje pozvane obrambene snage kako bi zaštitile tih 1% , a ljudi su ginuli.

Norvežani su zbog malog broja stanovnika teže organizirali kohezijski pokret. Ljudi su bili podijeljeni planinama i fjordovima i govorili su regionalnim dijalektima u izoliranim područjima. Norveškom je u 19. st vladala Danska, a potom Švedska. Nezavisnost je stekla tek 1905.g.

Kada su ranih 1900-ih radnici oformili sindikate, okrenuli su se marksizmu pri organiziranju revolucije kao i neposrednim dobicima. Bili su presretni zbog svrgavanja ruskog cara, a norveška se Radnička stranka pridružila Međunarodnim komunistima koje je organizirao Lenjin. Jedna od stavki s kojima se Norvežani nisu slagali s ljenjinističkom strategijom je bila uloga nasilja: Norvežani su željeli provesti revoluciju nenasilnom borbom uz uspostavljanje zadruga i korištenje izborne arene.

1920-ih godina se povećao broj štrajkova. Grad Hammerfest je 1921.g oformio komunu koju je predvodio radnički savjet. Vojska je intervenirala kako bi ga slomila. Radnici su odgovorili nacionalnim općim štrajkom. Poslodavci, potpomognuti državom su se borili protiv štrajka, no radnici su ponovo ustali u štrajku radnika željezara koji je trajao od 1923-24.g.

Norveških je 1% odlučilo da se neće oslanjati samo na vojsku: 1926.g su oformili društveni pokret nazvan Patriotska liga u koju su regrutirane uglavnom osobe iz srednjeg staleža. Do 1930-ih godina, Liga je uključivala čak 100 000 ljudi koji su djelovali kao oružana zaštita štrajkolomaca, i sve to u zemlji od samo 3 milijuna stanovnika.

U međuvremenu je Radnička stranka otvorila članstvo za svih, a pridružili su joj se srednjestaleški marksisti i poneki reformatori te mnogi seljaci i poneki zemljoposjednici. Stranački su vođe uvidjeli da su dugotrajna borba, konstantno dosezanje i organiziranje potrebni za provođenje nenasilne kampanje. Usred rastuće polarizacije, norveški su radnici pokrenuli još jedan val štrajkova i bojkota 1928.g.

Depresija je dosegnula dno 1931.g. Ondje je bilo više nezaposlenih osoba nego u bilo kojoj drugoj nordijskoj državi. Norveški su sindikati zadržali članove koji su bili nezaposleni iako nisu mogli priuštiti plaćanje članarine. Ova se odluka isplatila masovnim mobilizacijama. Kada je udruga poslodavaca zaključala tvornice i radnike ostavila vani kako bi ih prisilila na smanjenje plaća, radnici su se borili masovnim demonstracijama.

Mnogi su ljudi tada otkrili da su njihove hipoteke ugrožene (zvuči poznato?). Depresija se nastavila, a seljaci više nisu mogli plaćati svoje dugove. Kako su turbulencije pogodile i ruralni sektor, mnoštvo se okupilo kako bi na nenasilan način spriječili iseljenje obitelji iz njihovih gospodarstva. Agrarna se stranka, koja je uključivala veće poljoprivrednike i koja je ranije bila povezana s Konzervativnom strankom, počela distancirati od 1%; neki su uvidjeli da je upitna mogućnost vladavine nekolicine nad većinom.

Do 1935.g Norveška se nalazila na samom rubu. Vlada predvođena konzervativcima je svakog dana sve više gubila legitimitet: 1% je postajao sve više očajan kako je među radnicima i poljoprivrednicima rasla militantnost. Radikalni su radnici mislili da je potpuno svrgavanje blizu. Međutim, siromaštvo je također bilo u porastu, a radnička je stranka osjećala povećan pritisak od strane svojih članova da razriješi njihove patnje, a to je bilo moguće samo preuzimanjem vlasti u kompromisnom dogovoru s drugom stranom.

To je i učinjeno. 1935.g je u kompromisu koji je vlasnicima omogućio zadržavanje prava posjeda i upravljanja tvrtkama Radničkoj stranci omogućeno preuzimanje uzdi vlasti u koaliciji s Agrarnom strankom. Proširili su ekonomiju i započeli javne radove što je vodilo politici punog zapošljavanja što je postalo kamen temeljac norveške ekonomske politike. Radnički uspjeh i kontinuirana militantnost radnika su omogućili stalno miješanje usmjereno protiv povlastica koje ima 1% do točke u kojoj je većinsko vlasništvo svih velikih tvrtki doneseno u javnom interesu.

1% su stoga izgubili svoju povijesnu moć dominiranja gospodarstvom i društvom. Tek su se tri desetljeća kasnije konzervativci vratili u vladajuće koalicije prihvaćanjem novih pravila igre, uključujući i visok stupanj javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, iznimno progresivno oporezivanje, snažne poslovne propise za javno dobro i virtualno ukidanje siromaštva. Kada su konzervativci na kraju pokušali ubaciti neoliberalnu politiku, ekonomija je generirala balon i krenula u katastrofu.

Radnici su istupili, zaplijenili tri najveće banke, otpustili upravljački menadžment, dioničare su ostavili bez novaca i odbili su jamčevinu za manje banke. Norveški financijski sektor nije bio od onih koji su upali u krizu 2008.g : uz pažljivo reguliranje i većinsko javno vlasništvo, sektor je ostao solidan.

Iako vam to Norvežani neće reći pri prvom susretu, ali ostaje činjenica da je u njihovom društvu visoka razina slobode i široko zajedničko blagostanje započelo kada su radnici i poljoprivrednici, uz suradnju sa srednjim staležom, započeli nenasilnu borbu koja je ovlastila ljude da upravljaju za opće dobro.

Švedska je također stvorila uspješan model demokratskog socijalizma zbog jedinstvenog načina na koji su švedski radnički vođe, političari i staleži surađivali tijekom ranog razvoja švedske socijalne demokracije. Zbog toga što su švedske socijalističke vođe izabrali umjeren, reformistički politički tečaj temeljen na podršci javnosti tijekom ranih faza švedske industrijalizacije i prije potpunog razvoja švedske međuklasne politike, ova je država izbjegnula ozbiljne ekstremističke izazove te političku i klasnu podjelu koja je poharala mnoge europske zemlje koje su nakon 1911.g pokušale razviti socijalni demokratski sustav.

Rano se baveći izazovima industrijalizacije i njezinog utjecaja na socijalnu, političku i ekonomsku strukturu, švedski su socijaldemokrati uspjeli stvoriti jedan od najuspješnijih socijalno-demokratskih sustava na svijetu, uključujući socijalnu državu i opsežnu zaštitu građanskih sloboda.

Kada je 1932.g na vlast došla Socijaldemokratska stranka, njezini su vođe predstavili novi politički proces odlučivanja koji je kasnije postao poznat kao „švedski model“. Stranka je igrala središnju ulogu no pokušavala je u što većoj mjeri svoju politiku temeljiti na međusobnom razumijevanju i kompromisu. Različite interesne skupine su uvijek bile uključene u službene odbore koji su prethodili vladinim odlukama.

Današnja politika Švedske glasi: sva snaga dolazi iz naroda. To je današnji temelj švedske parlamentarne demokracije. Svatko ima ista prava i priliku za izražavanje, a svatko može proučiti način na koji političari i javne agencije ostvaruju svoju moć. Švedsko je upravljanje zemljom u cjelini izgrađeno na decentralizaciji. Na lokalnom i regionalnom nivou, općine i županijska vijeća su autonomna politička tijela s jasno definiranim područjima odgovornosti. Općine se bave urbanizmom i školama dok su županijska vijeća zadužena za zdravstvo i infrastrukturu.

Danas je Norveška jedna od najuspješnijih zemalja svijeta. Skandinavske zemlje dominiraju vrhom globalnog indeksa koji pri mjerenju uspješnosti uzima slijedeće čimbenike u obzir: ekonomiju, obrazovanje, poduzetništvo i prilike, upravljanje, zdravstvo, osobnu slobodu, sigurnost i društveni kapital. Norveška, Danska i Švedska se navedenim redoslijedom nalaze među prve tri države ove ljestvice.

Buka

facebook komentari