Kako vladati državom s dva posto glasova

0

Nenarodna i neradna Vlada plus televizijski voditelj Josipović otkrivaju se sve više kao mazohisti koji žude za zvižducima i povicima drugima možda neugodnim, ali njima bolesno potrebnim. Pojavljuju se pred narodom koji ih prezire, pokušavaju govoriti “iz svoje pameti” (Milanović), u pomoć zovu i Franju Tuđmana, ulizuju se braniteljima – ali ništa ne pomaže.

Vesna Pusić

Od povorke sjećanja lani u Vukovaru, preko Dana pobjede i domovinske zahvalnosti ove godine, te Sinjske alke, svi im govore da nisu dobrodošli u zemlji Hrvata, a još sjede u počasnim ložama ili stoje u prvim redovima samo zato što je hrvatski narod odan demokraciji još od četvrtoga stoljeća ( a ne sedmog) pa ne gubi živce i ne pribjegava masivnom i masovnom otporu kao što bi možda trebalo.

Čeka predsjedničke izbore a zaziva prijevremene parlamentarne. Mislim da bi sadašnja oporba trebala povući prave korake – odmah početkom jeseni tražiti u Hrvatskom saboru glasovanje o povjerenju Vladi, pa ako i ne prođe – barem će se vidjeti tko je tko i gdje je tko te s tim podatcima organizirati redoviti finiš, ili će (povoljnija varijanta) glasovanje o povjerenju biti okidač za bunt javnosti koja se guši u tom smeću i želi ga što prije odvesti na otpad. Kamo i spada u svakom smislu, pri čemu ideološki nije na zadnjem mjestu, naprotiv.

Tvrdoglavo održavanje na vlasti jest jedini posao ove Vlade. Nalik je to infantilnom durenju ili, vjerojatnije, očajnom, adolescentnom naporu da se dovrši mandat jer je balavurdiji očito da je ovo posljednji mandat lažnih socijaldemokrata i pravih, jugoslavenskih komunista koji više nikada na vlast ne će doći, tako mi Bog pomogao.

Kitarović i Josipović

Uz SDP ( Stranku Djece Partije) i HNS treba zavazda maknuti s javne scene jer snosi istu odgovornost kao i SDP. Za razliku od SDP-a koji se posvetio juvenilnoj rekonkvisti i neuspjelom pokušaju razaranja hrvatskih, kršćanskih vrijednosti, ispunivši usput ministarstva pravovjernim Srbima, HNS-u su ti svjetonazorni (ideološki) ratovi sporedni – ta stranka bez ikakve ideologije bila je s Čačićem građevinska stranka a s V. Pusić potpuno prazna ali su zato ministarstva postala puna isto tako praznih kadrova, što je izazvalo dobar dio nove hrvatske tragedije – da o kulturi i ne govorim. Da o vanjskoj politici ne pričam jer sam dobro odgojen i samo mi se ponekad omakne riječ “idiot”, a tada odmah završim na kaznenom sudu.

Slika s kninske tvrđave nije mogla ostati nezapaženom: Vesna Pusić prati hod kamere, pa ulijeće ispred gospođe Kolinde Grabar Kitarović ne bi li je prekrila svojim na nekim mjestima korpulentnijim tijelom. To guranje, poznato mi vrlo dobro s poklona na svršetku kazališnih predstava, jest antipatično ali i govori sve o političkom i osobnom proguravanju s kojim se dobivaju najznačajnija ministarstva i praktički s dva posto glasova (?) vlada Hrvatskom.

U isti paket koji treba dostaviti prošlosti i više ga ne otvarati, spada i vajni Josipović u društvu savjetnika poput Dejana Jovića i Saše Perkovića, sa sjenom Budimira Lončara i otvorenom jugoslavenskom opcijom. Bilo tko, poštovani čitatelji, ma bio on i poštar ili bankarski činovnik a nekmoli predsjednik države, bilo tko, dakle, danas i ovdje, nakon svih iskustava i užasa zastupa jugoslavensku ideju – treba biti maknut sa šaltera ili javne dužnosti jer širi virus jugoebole, opasne zaraze koja bi opet mogla zahvatiti neki budući, nesretni naraštaj. U svemu, Josipović treba otići. I nije točno da je njegov grijeh – grijeh nečinjenja, jer bez prestanka radi na jugosferi i toliko je tomu posvećen da za Hrvatsku naravno nema vremena.

Hrvatska vojska

HV

To jest, Oružane snage Republike Hrvatske. Upravo kada se slavi Dan pobjede, stanje Hrvatske vojske opravdano budi interes i pitanja u javnosti koja sluša o migovima i remontima, o zatajenju zrakoplova idramatičnim iskakanjima, o lošoj opremi hrvatskoga vojnika, o katastrofalnom stanju mornarice, o skromnoj brojki od 19.000 profesionalnih vojnika, o generalima koji – kada dođu među narod, branitelje – moraju naglasiti da su generali, jer ih nitko ne poznaje, o zlokobnoj svojedobnoj odluci da se ukinu ročnici i cijeli jedan naraštaj zakine za poznavanje oružja i vojnih vještina. Što, pojednostavljeno, znači da će u trenutku mogućih nevolja, Hrvati biti u lošijem položaju nego što su bili u početku srpske agresije. U lošijem zato što su u jugokomunističko doba bili vojni obveznici i nešto naučili, pa kada su nakon svih peripetija dobili pravo oružje – znali su odmah njime baratati i udariti po jugoslavenskoj vojsci.

Hrvatska islamska država

Čak je i ova blesava vlast ponešto poskočila kada je samoproglašeni kalif više i ne tako virtualnog kalifata, u granice buduće velike islamske države uvrstio i Hrvatsku. Najednom se “vrhovni zapovjednik” hrvatske vojske počeo pitati kakva je, kolika je i što bismo mogli kada budemo trebali, no kako o tome ništa ne zna niti razumije, prestao se pitati i posvetio svojoj kampanji u kojoj oružje nije potrebno. To više što za protivnika (protivnicu) ima Kolindu na koju ne može ni verbalno pucati jer ne zna na kojem će se mjestu pojaviti, pa nervozno luta kopnom i morem i viče: “Javi se!” Još je gore za nj kada se ona doista pojavi, pa joj narod srdačno plješče a njemu isto tako glasno zviždi.

islam

No, ta storija sa islamskom državom, odnosno islamskim državama, nije ni bezopasna ni samo azijska. Pred našim se očima odvija realizacija dviju velikoislamskih država: Kalifat i Turska, a obje bi rado zahvatile i europska područja, dotično jugoistok Europe. Pri tome, “Kalifat” ima manje šanse jer je riječ o manijacima i krvožednim fanaticima, koji će vjerojatno propasti ili biti svedeni na omanji teritorij. Prava je opasnost Turska s Erdoganom, koji je suvremena verzija Mehmeda Osvajača drugim sredstvima, i već naširoko mašta o europskoj zemlji. Strahovi da će Turska popustiti pod islamističkim pritiskom, sada se ostvaruju. Turska više ne će biti sekularna država, jasno je, turska vojska (visoki časnici) koja je dugo odolijevala sada je pod Erdoganovom kontrolom, žene pokrivaju glave a turski intelektualci pokrivaju uši.

Mostobrani građeni desetljećima postaju aktivni, a ne krasi ih i ne povezuje turska narodnost nego islam – u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji, u Albaniji(?), u Njemačkoj, u Austriji, u Francuskoj, u Engleskoj…Što naravno ne znači da će Erdogan sve navedene zahvatiti, ali milijuni i milijuni doseljeni u zapadnoeuropske zemlje znatan su politički kapital i baza za pritisak na vlade. S Bosnom i Hercegovinom je nešto drukčije, tu su muslimani ne samo stvorili mostobran nego i državu zvanu Federacija BiH u kojoj im se pod minaretima šeću još samo Hrvati i bolno ih podsjećaju da su i sami prije dolaska Turaka bili (uglavnom) Hrvati te da još i danas govore (uglavnom) hrvatskim jezikom.Za potiranje takvih prisjećanja i stvaranje islamističke FBiH ili BIH u cjelini najbolji su lijek vehabije koji što silom što (manje) milom fanatiziraju sve veći broj bošnjačkih bijelih mladića i djevojaka, a vikendom odlaze na azijska ratišta. To jest, sudeći i po reakcijama Bakira Izetbegovića koji se Erdoganovu izboru veselio kao malo dijete (Alijino), FBiH se prostrla pred Turskom kao njezin službeni, maltene, pašaluk i zaboravila čak i na begovski zazor od Istambula.

EU

Američkim analitičarima i geostratezima taj je sveobuhvatni islamistički Drang nach Westen napokon otvorio oči i u svezi BiH. Treći, hrvatski entitet postaje novom američkom parolom, nakon što su godinama pljuvali (preko posrednika) po meni i HKV-u koji se u toj stvari držao čvrsto i vjerodostojno. Kao što je 1995. istim tim geostratezima postalo jasno da samo Hrvati mogu napraviti reda u jugoistočnoj Europi, spasiti Bihać (muslimane), razjuriti Srbe, i ostalo, tako se sada probuđene washingtonske oči i opet svrću na Hrvate čiji bi entitet (teritorij) ipak uspostavio ravnotežu i smanjio veći teritorij (FBiH) koji svojataju muslimani. Znači: BiH kao konfederacija triju republika. Ostaje pitanje granica i tu dolazimo i do RS nastale na etničkom čišćenju . RS nema ništa protiv hrvatskog eniteta samo ako se ne diraju njezine krvoločnim sredstvima dostignute granice.

A da one ne mogu ostati kao što sada jesu, više je ili manje jasno čak i nikakvoj europskoj politici u cjelini ali postaje jasno njemačkoj. Sve to vodi prema američko-njemačkom (čitaj: EU) sporazumu o održivoj budućnosti Bosne i Hercegovine, njezinom razvitku i procvatu, prema novom ( i samo BiH posvećenom) Berlinskom kongresu. Ta je zadaća neophodna da bi se napokon stabilizirala jugoistočna Europa i stvorio solidan zid islamističkom fundamentalizmu, a razrušili mostobrani i turski i ruski. Projekt se mora realizirati prije nego što Srbija uđe u Europsku uniju, kako bi i ona u pristupnom procesu bila natjerana da postane saveznicom u određivanju mirnodopskih (a ne ratnih) granica RS.

Hrvatska u svemu tome mora igrati važnu ulogu. Ne s ovom Vladom ni s ovim predsjednikom, jer su oni besplodna, anakrona jugoslavenska družba koja ne zna misliti izvan zadanih kumrovečkih okvira, ne s ovakvim medijima koji su do neki dan svaki glas o hrvatskom teritoriju u BiH dočekivali na nož, nego s novom Vladom i novim predsjednikom (predsjednicom). Na sreću, tako će i biti. Karte se slažu. Tko ne vidi…

Turudić

Turudić

Intervju koji je sudac Turudić dao dnevnim novinama, u ovim je vrućim danima podignuo temperaturu za još jedan stupanj. Premda mi nije posebno simpatičan, Turudić je školski točno nabrojao sve što je trebalo, od Milanovića i njegova preskakanja pravosuđa do Mesića i njegovih tužakanja novinara, do Tita i njegovih zločina. I naravno, u “hrvatskoj medijskoj zajednici” koja ne smatra svojim članovima obične novinare, nastala je konsternacija. “Pa taj govori kao za Hrvatski list ili ne daj Bože za Hrvatsko slovo”, veli jedan iz hrvatske političke medijske zajednice (naravno lijeve i titopobožne). Drugi za stolom kaže: “Pa vidiš da čovjek kuži kamo stvari idu, sve je lijepo posložio i postat će predsjednik Vrhovnog suda.”

Regionalni pederi

Čitam jedne dnevne novine i vidim: homoseksualni par, jedna Srbin, jedan Hrvat, muškarci. Na četiri stupca. Bacam novine i uzimam druge. U njima na četiri stupca jedan drugi par – ona Hrvatica, ona Srpkinja, lezbijke. I što? U kojoj se to zemlji mogu usrećivati? Pa samo u Hrvatskoj, jer ona ima taj partnerski zakon s vjenčanjem, takoreći bračnim statusom. I tako će svi pederi i lezbijke željni službene veze iz cijele “regije” pohrliti u Hrvatsku i tu ostati, što će biti i najveći domet ove Vlade sklone regionalnim integracijama.

Hrvoje Hitrec/hkv

facebook komentari