Kako znaš da si iz Hrvatske?

    0

    Hrvati, budite ponosni! Ovo su dani kad Bog gleda na vaša dobročinstva i zapisuje ih u knjigu života. Gleda na vaše patnje, vašu povijest i sadašnjost, nepravde koje su vam učinjene i kušnje kroz koje zajedno brodite.Već nekoliko godina našim jezičnim prostorima kruže mailovi, tzv. forvarduše, u kojima se na podrugljiv način govori o stanovnicima ovih područja, primjerice Hrvatske. Jedan mail je dobro poznat po prvoj rečenici koja glasi „Ima na Balkanu jedna zemlja“, a onda niže paradoksalne situacije koje pokazuju svu nedefiniranost ovih prostora. Drugi mail u pomalo šaljivom tonu opisuje neke hrvatske običaje i navike, a naslov mu glasi „Kako znaš da si iz Hrvatske?“. Tu se primjećuje kako kod nas rakija liječi sve bolesti, ljudi umiru od propuha, a u svatovima se stalno pjeva „Danas majko, ženiš svoga sina“, čak i ako je u pitanju kći.

    Neki stranac koji bi želio upoznati Hrvate i njihovu kulturu prema ovoj matrici, sigurno bi pomislio kako se radi o nekom cirkusantskom narodu, prilično neozbiljnom, a možda i opterećenom svakakvim kolokvijalnim brigama. Hrvatsku bi usporedio ili s Arkadijom ili možda čak s Dembelijom.

    Ponos, solidarnost, spremnost pomoći

    No, posljednji dani razuvjerili su i najtvrdokornijeg skeptika. Kataklizmične poplave u Slavoniji opet su ujedinile Hrvate širom domovine i dijaspore, ni prvi ni zadnji puta. Izvukli su iz ljudi ono najbolje i mnogi s pravom uspoređuju ove dane s onima iz Domovinskog rata. Ljudi koji su u sekundi ostali bez svega nisu sami i zbrinuti su, a pomoć počinje stizati. Mladež, za koju često govorimo kako je apatična i bezidejna, prva je organizirala punktove za prikupljanje pomoći. Branitelji, na koje je pao teret najružnijih stereotipa i predrasuda, u trenutku su se organizirali i dolaze fizički pomoći. Političari, o kojima nemamo lijepih riječi, prekidaju svoje kampanje i doniraju novac za obnovu poplavljenih područja. Val uništavajuće vodene bujice potaknuo je val izgrađujuće bujice solidarnosti. Ovo su dani strepnje za vlastiti život i imovinu, ali i dani nade i ponosa koji pokazuju slogu, ljubav, solidarnost i, oprostite na izrazu – spremnost za dom. I to ne svoj nego tuđi – da ga se popravi, obnovi i pomogne nekom nepoznatom tko je bez svog doma ostao.

    I sve si mislim, kako bi onu pošalicu trebalo malo izmijeniti i nadopuniti. Pa evo onda i mog doprinosa forvarduši „Kako znaš da si iz Hrvatske?“:

    – Tako što imaš barem dva primjerka kockastog dresa koji oblačiš kad se igraju važne reprezentativne utakmice, čak i kad si sam kod kuće.

    – Tako što i svako tvoje dijete ima kockasti dres i spava u njemu.

    – Znaš da si iz Hrvatske ako imaš barem jednu maskirnu uniformu koju oblačiš kad je svinjokolja.

    – Znaš da si iz Hrvatske ako jedva spajaš kraj s krajem, a opet imaš svaki dan za popiti kavu u dobrom društvu.

    – Barem jednom si pomislio da se trebaš upisati u neku političku stranku.

    – Znaš da si iz Hrvatske ako baš i nisi neki vjernik, ali znaš da je red primiti svećenika u kuću za blagoslov.

    – Iz Hrvatske si ako si barem jednom vidio papu uživo (u svojoj zemlji).

    – Barem jednom u životu si bio u pravim slavonskim svatovima.

    – Vukovar ti je posebno na srcu i pališ svijeću u prozoru 18. studenoga.

    – Iz Hrvatske si ako misliš da tvoj kraj najviše voli svoju domovinu.

    – Svaki put u inozemstvu svima pričaš da je tvoja domovina najljepša.

    – Znaš da si iz Hrvatske ako jednom godišnje jedan dio svoje odjeće daš Caritasu.

    – Znaš da si iz Hrvatske ako redovito zoveš donacijske telefone za pomoć najpotrebnijima.

    – Iz Hrvatske si ako si spreman prevrnuti cijeli svijet za jedno bolesno dijete.

    – Iz Hrvatske si ako znaš kako je ostati bez svega barem jednom u životu.

    – Znaš da si iz Hrvatske ako si spreman uvijek pomoći nekome tko je ostao bez svega jer i sam znaš kako je to.

    – Iz Hrvatske si ako ne žališ truda, vremena ili goriva ako treba nekome priskočiti upomoć.

    – Ako si iz Hrvatske, pokazuješ svoje domoljublje na velikim feštama, ali i kad dođe, recimo, poplava.

    Vječnost odjevena u kockice

    Jedno se može reći: moj narod, Hrvati, to su ljudi na koje se uvijek možeš osloniti kad je najpotrebnije. Po svijetu se priča da je najvažnija hrvatska vrlina gostoljubivost i ponos, ali njima treba pridodati i solidarnost i spremnost da se pomogne. I zato, Hrvati, budite ponosni! Ovo su dani kad Bog gleda na vaša dobročinstva i zapisuje ih u knjigu života. Gleda na vaše patnje, vašu povijest i sadašnjost, nepravde koje su vam učinjene i kušnje kroz koje zajedno brodite. Svaku kunu, svaki telefonski poziv, majicu, hlače ili poklonjenu rolu wc papira, svaki kilogram brašna Božje oko gleda, a Božje srce raduje se jer njegova djeca nešto čine „jednom od svoje najmanje braće“, i to tako da „ne zna ljevica što čini desnica“, a „sve što čine, čine brzo“. Zaista, Bog se sjeća svojih obećanja o nagradi koju će dobiti svatko tko je pružio i čašu hladne vode i kao da ponovno poručuje „Tko vas prima, mene prima“. Zadovoljan promatra kako oni koji su u vrijem rata „besplatno primili“ sada „besplatno daju“, kako ubacuju „ne od svoga suviška, nego sav svoj imetak“, baš kao i ona siromašna udovica. I opet svojim vjernima poručuje „da im neće propasti plaća“ jer zna da su ti i takvi Hrvati ipak oni koji će imati tisuću prigovora, ali kad treba zapeti, učinit će sve i reći „Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti.“

    To je moj narod. Ponizan i spreman dugo trpjeti, ali priskočiti u pomoć kad je najpotrebnije. Ljudi koji daju onaj dio sebe, koji je drugima potreban da bi svi zajedno bili sretni. Narod koji je, Pavlovim riječima, blago u glinenoj posudi; ljudi koji su „pritisnuti, ali ne i pritiješnjeni, dvoumeći, ali ne zdvajajući, progonjeni, ali ne napušteni, obarani, ali ne oboreni.“ Ljudi, spremni pomoći, koji svakoga dana pričaju priču o lijepoj, ponosnoj zemlji Hrvatskoj, državi otvorenoj za sve. A kako Bog sve to zapisuje u knjigu Života, vjerujem da će, zbog ovakvih dobrih djela i solidarnosti, vječnost biti raspjevana i da će na rajskim poljanama biti milijuni odjevenih baš u kockaste dresove. Jer Bog ni u vječnosti našu narav neće uništiti, nego uzdignuti, posvetiti i preobraziti.

    Za laudato.hr piše:

    Mladen Milić

    facebook komentari