Kakve će koristi od predizbornoga nadmetanja imati hrvatski građani!?

0

Premda je jasno da 11 hrvatskih predstavnika, kad bi čak bili i istomišljenici u kojem važnom pitanju, nema niti može imati težine u odnosu na ukupni broj europskih parlamentaraca, mogućnost da se netko od hrvatskih političara u Europi afirmira svojom mudrošću i kompetentnošću očito uopće nije bila u svijesti stranačkih vođa.

U Hrvatskoj su za 25. svibnja raspisani izbori za Europski parlament pa se politička scena ponovno probudila i oživjela, no veliko je pitanje hoće li i kakve koristi od svega toga predizbornoga nadmetanja imati hrvatski građani. Političke stranke pozabavile su se oblikovanjem svojih lista za te izbore, a to je postala po višedesetljetnom obrascu još jedna dobra prilika da se odvagne stranačka lojalnost ili stupanj na ljestvici cijenjenosti pojedinih političara odnosno ugled političkih stranaka koje na te izbore izlaze kao koalicijski partneri. Već površno gledajući sastavljene izborne liste, očito je da je malo novih političara, tj. političara koji ne bi iznikli iz istoga ideološkoga i političkoga kruga, koji se maskira u demokratski, ali na žalost i malo onih kojima je opće dobro važnije od stranačkoga interesa.

img_izbori_600x346

Površni pogled na liste također otkriva da je gotovo nemoguće, od onih koji između predloženih kandidata stvarno budu i izabrani, očekivati da će biti dorasli dati značajniji doprinos boljitku ili općem dobru cjelokupne Europske unije, što je potvrda da je u političkim strankama i dalje važnija poslušnost partijskom vrhu negoli stvarna sposobnost. Premda je jasno da 11 hrvatskih predstavnika, kad bi čak bili i istomišljenici u kojem važnom pitanju, nema niti može imati težine u odnosu na ukupni broj europskih parlamentaraca, mogućnost da se netko od hrvatskih političara u Europi afirmira svojom mudrošću i kompetentnošću očito uopće nije bila u svijesti stranačkih vođa. Zbog toga ti su izbori stvarno važni samo za političke stranke i domaću političku scenu.Da je doista tako potvrđuju i Predsjednikove riječi uz raspisivanje izbora. On je formalno i taktički poželio da se građani u predizbornoj kampanji fokusiraju i »na perspektivu same Europske unije«, »oko europskih i razvojnih pitanja«, a stvarno je važno – pa tome nisu slučajno najveću pozornost posvetili brojni mediji – što ne bi trebalo biti u središtu zanimanja: »da se kampanja vodi… o ustašama i partizanima«. Ta Predsjednikova želja na prvi pogled čini se jako primamljiva i jako prihvatljiva te joj je osobito kroz medije i glavnu struju javnoga mnijenja dana općenacionalna važnost, no ta želja krije i zamku na koju nisu javnost upozorili ni opozicijski političari ni medijski djelatnici, premda im je to dužnost.

Zahvaljujući glavnoj struji javnoga mnijenja i većini medija, koji hrvatsku javnost sustavno i nostalgično zadržavaju u regiji koja je sinonim za prostore bivše savezne države i njezine vrijednosti, većina hrvatskih birača uopće nije sposobna baviti se većinom europskih pitanja, nema na raspolaganju ni osnovne europske podatke i parametre. Istodobno prevladavajuća politika u Hrvatskoj i dosljedno mediji ne žele da se otvore ni pitanja koja su i hrvatska i europska. Među takvim nepoželjnim pitanjima svakako je npr. pitanje sve veće deregulacije socijalne države, a također – što je za Hrvatsku iznimno važno – i pitanje stvarne demokracije. Upravo ta nakana da se ne otvori pitanje stvarne demokracije u Hrvatskoj kao dijelu Europske unije krije se u Predsjednikovoj želji da se u predizbornoj kampanji ne otvara pitanje »o ustašama i partizanima«.

Poznato je da vladajući političari, a dosljedno ni glavna struja javnoga mnijenja, u Hrvatskoj smišljeno ne žele zauzeti osnovni humani stav jednake osude svih totalitarističkih režima, svih zločinaca i svih zločinačkih nedjela, bez obzira na ideološki ili politički predznak, niti iskazati pijetet svim žrtvama bez obzira na kojoj strani su pale. U hrvatskom kontekstu posve je jasno da se na taj način i dalje štiti, umanjuje i prikriva zločine komunističkoga režima jer su zločini druge strane ili drugih strana s pravom već osuđeni i, i te kako, sankcionirani. Predsjednikov poziv da se u predizbornoj kampanji ne otvara pitanje »o ustašama i partizanima« zapravo se treba shvatiti kao kupovanje još dodatnoga vremena da se produži status quo, tj. da pripadnici i simpatizeri toga zločinačkoga poretka i njihova već dobrano stasala djeca i dalje dominiraju hrvatskim društvom i politikom. Drugim riječima, ta Predsjednikova želja ne vodi uopće brigu o općem dobru hrvatske nacije, nego o interesu sasvim određenih grupacija, i to čak bez obzira na činjenicu da baš te grupacije vode Hrvatsku u sve dublju krizu: sve veće siromaštvo, nezaposlenost i besperspektivnost.

Koliko službena hrvatska politika cijeni Europski parlament i njegove akte vrlo se zorno očituje u ignoriranju Rezolucije Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. u kojoj Europski parlament, uz ostalo, »naglašava da se dokumentacija i svjedočenja o zločinima u turbulentnoj europskoj prošlosti moraju podržavati, kako bi se pojačala europska svijest o zločinima koje su počinili totalitarni i nedemokratski režimi, jer ne može doći do pomirbe bez sjećanja na žrtve« te da Europski parlament »snažno i nedvosmisleno osuđuje sve zločine protiv čovječnosti te ozbiljne povrede ljudskih prava koje su počinili svi totalitarni i autoritarni režimi; pruža žrtvama tih zločina i članovima njihovih obitelji suosjećanje, razumijevanje i priznanje za njihova stradanja«.

Hrvatsku moralno obvezuje i rezolucija Vijeća Europe »Potreba međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima« od 25. siječnja 2006. godine, u kojoj se doslovno uz ostalo ističe: totalitarni komunistički režimi »gazili su ljudska prava pojedinačnim i masovnim zločinima, smaknućima, usmrćivanjem u koncentracijskim logorima, izglađivanjem, deportacijama, mučenjima, robovskim radom i drugim oblicima psihičkoga masovnog terora«.

Ivan Miklenić/dnevno

facebook komentari