Pratite nas

Analiza

KALVARIJA HRVATA BIH: NOVI PROGON PRIPADNIKA HVO-a

Objavljeno

na

Redovito pišem o ovoj problematici, no zanimanje za pripadnike HVO-a, na koje je „otvorena sezona lova“, zanima rijetko koga. Kako u RH, tako i u BiH.

Neki dan je u Orašju uhićen Mato Baotić, bivši pripadnik vojne policije HVO. POTPUNO NEDUŽAN, pod sramotnom optužbom za silovanje. SVI ljudi u općini Orašje znaju da to nije istina. I? Ništa. ŠUTNJA! Indiferentntnost. Čujem da ima i zluradosti?!! Može li se dublje potonuti?

[ad id=”68099″]

   Hrvati u BiH su gotovo eutanazirani. Jedine vijesti koje dolaze iz tog (za hrvatski narod) tamnog vilajeta su one o uhićenjima. Sramotna tišina Današnji položaj Hrvata u BiH je ….! Ne usudim se reći. Često se upitam je li istinita ona da :- “Narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje”? Promatrajući sadašnju vlast Hrvata u BiH, odgovorno tvrdim da to nije istina!!! Ne postoji narod koji zaslužuje vlast koju imaju Hrvati u BiH!!! Sa takvom vlati u BiH, sa protudržavnom i protunarodnom vlasti u RH, ostavljen “na cjedilu”, od “međunarodne zajednice” (ma što to značilo) percipiran kao “uklonjiva smetnja” u procesu bipolarizacije BiH, Hrvatski narod se nalazi pred najvećim izazovima u svojoj povijesti.

   Službena politika RH je kukavička, a pozicija (dobronamjernih) elita je ravno onoj “bečkih konjušara” iz 19.stoljeća, dok je ova (trenutno vladajuća) izdajnička. Ali, ruku na srce, tako je u kontinuitetu od 2000.godine. Republika Hrvatska nas je natjerala u Daytonsku BiH, natjerani smo “ugušiti” Herceg- Bosnu, “da bi Hrvatska živjela”! Zajamčena nam je zaštita, ali smo bezočno izigrani. Na prijevaru smo “razoružani” (Washingtonski sporazum, sporazum o konfederaciji između RH i FBiH, Sporazum o posebnim odnosima, jamstvo RH kao jedne od “strana” u Daytonskom sporazumu). U stvarnosti smo izručeni u ruke neprijateljske bošnjačke politike, a prije toga razoružani. Republika Hrvatska (nakon 2000.g) nam je učinila isto što i Englezi na Bleiburgu, samo što ovaj “križni put” traje predugo. Ne treba amnestirati ni „naše“ političke predstavnike. RH se ne usudi pitanje Hrvata u BiH iznijeti pred Opću Skupštinu UN. Ne usudi se postaviti pitanje zbog čega jedino Hrvati u BiH nemaju pravo konzumirati svoja prava konstitutivnog naroda, nego dopuštaju da nam se (sa krajnjim cinizmom) rugaju nižerazredni službenici veleposlanstva SAD-a i ostala bjelosvjetska klatež.

  Treba pod „lupu“ javnosti staviti i aktivnosti koje bošnjačke elite provode prema sigurnosno-obavještajnom sustavu, koji su oni, golim nasiljem, uz stratešku potporu SAD, podigli sa etnitetske, na državnu razinu. nelegalno, nelegitimno, mimo Ustava BiH. Uspjeli su uništiti hrvatske kadrove iz bivše Službe Nacionalne Sigurnosti i u SIPU instalirati hrvatske kadrove bez identiteta, koji će bespogovorno provoditi bošnjačku politiku i teror nad neistomišljenicima.

Kako smo (mi Hrvati) uopće dospjeli u današnji položaj u BiH?

   Sa nepodnošljivom lakoćom smo prihvatili metodu „melting pota“ koju „međunarodna zajednica“ (ma što to značilo) kondicira u BiH, tijekom provedbe Daytonskog sporazuma u zadnjih (skoro) dvadeset godina, a koja se tako razvidno zrcali u ovoj sintagmi.

Pristali smo na to da Federacija BiH, službeno uspostavljena stupanjem na snagu Ustava 30. ožujka 1994.godine, nastavi egzistirati i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ispuštajući iz vida mogućnost scenarija koji nam je pripremljen. Istina, to se moglo naslutiti „izbacivanjem“ Washingtonskog sporazuma i „daytonskog mirovnog rješenja“, no, „za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati“! Mi (Hrvati u BIH) ako bude po zamisli „arhitekata unitarne BiH“, biti ćemo svedeni na amorfnu masu, sa (upitnim) pravom ispovijedanja vjere. Ako je suditi po stavu Huseina efendije Kavazovića, odnosno onome što je on kao “vjerski vođa” Bošnjaka izrekao u nazočnosti svetog Oca je, ne samo “najviša razina” tolerancije islamske zajednice u odnosu na katoličku, nego se podudara sa političkom platformom Bošnjaka u odnosu na Hrvate u Federaciji BiH. To je (mutatis mutandis) modificirana pozicija Turaka spram katoličke raje, nakon osvajanja Bosne 1463.godine.

Povratak na „ahdnamu“!!

  To je sudbina koju su nam namijenili „partneri“ u Federaciji i međunarodni „mirotvorci“.
Ovu problematiku sam komentirao u više navrata i svaki put sam dugo razmišljao, kako obuhvatiti cijeli slučaj. Problematika je toliko opsežna i složena da se ne može sažeti u nekoliko rečenica (“Brevis esse laboro, obscurus fio”, “što se više trudim biti kratak, postajem nerazumljiviji”). S druge strane, ako pokušam “smisleno” svu širinu problema “strpati” u nekoliko kartica, uložim veliki trud, uzalud! To nikome nije zanimljivo, jedna informacija traži drugu, druga treću, tko će se time zamarati?

   Strateška osnovica za na kojoj se temelji politika zastrašivanja i eliminiranja „bilo kojeg“ pripadnika HVO-a ili pripadnika političkih struktura HR Herceg-Bosne, izgrađena je na optužnici u poznatom procesu protiv „Šestorice Hrvata Hrerceg-Bosne“:
Nemam prostora a ni potrebe ulaziti u detalje optužnice protiv, Prlića, Stojića, Praljka Petkovića, Ćorića i Pušića, namjeravam tek konstatirati da je maliciozna, konstruirana sa doktrinarno neprijateljske, nepomirljive pozicije, scenarija najcrnje inačice bošnjačke hegemonističke politike, temeljenog na „udruženom zločinačkom pothvatu“ udruženih vojnih (HV i HVO) i političkih snaga (strukture HR Herceg Bosne i Republike Hrvatske),

Kao što već rekoh, ključna točka svake od optužnica Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću, glasi da su pripadnici „udruženog zločinačkog pothvata, kojem su na čelu bile sve ključne državne institucije Republike Hrvatske. Političke, vojne, sigurnosne i druge. Nakon toga se konkretno navode: Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, ministar obrane RH Gojko Šušak, general zbora Janko Bobetko, Mate Boban,predsjednik HZ H-B/HR H-B. Tek iza ove, maliciozne, netočne i otvoreno neprijateljski izgrađene konstrukcije, poimenično se navode: Jadranko Prlić,Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, a nakon njih i, (u prethodnim postupcima pred haaškim sudom) pravomoćno osuđeni Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić – Tuta.
Iz činjenice da su u „glavnom dijelu“ optužnice poimenično navedene preminule osobe, kojima se ne može suditi, analogno slijedi da je namjera tužitelja bila (u prvom redu) suditi ključnim institucijama RH i HR H-B, navedenim uz osobna imena preminulih dužnosnika.

    Pored toga, iz dijela optužnice u kojemu se (izrijekom i detaljno) nakon ponovnog poimeničnog navođenja osoba koje personaliziraju institucije, navodi se.: „koji su ostvarivali ciljeve udruženog zločinačkog pothvata organizacija i osoba, nad kojima su imali neposrednu i posrednu kontrolu“, odnosno: „preko raznih čelnika i članova HDZ-a i HDZ-a BiH, na svim razinama (…) raznih pripadnika oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi RH, te drugih poznatih i nepoznatih osoba“.

Tako široko postavljeno pitanje odgovornosti, praktički se može odnositi na bilo koga.
U optužnici se vrlo jasno i bez ikakvih dvojbi, navodi i „ciljeve“ „udruženog zločinačkog pothvata“, koji bi prema njoj bio: „Etničko čišćenje dijelova teritorija BiH i pripajanje tog teritorija Republici Hrvatskoj, navodeći pri tom niz najtežih zločina protiv odredaba međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, počinjenih u svrhu ostvarenja navedenih „ciljeva“.

Glavne teze ove optužnice su iste kao kod opisa „udruženog zločinačkog pothvata“ su samo, (što ukazuje na „copy paste“, u dogovoru sa tužiteljstvom pri haaškom tribunalu ili ne) „varijacija na temu“ iz optužnice protiv Čermaka ,Markača i Gotovine. Temeljna razlika u ovoj optužnici se odnosi na optužbu Republike Hrvatske da je počinila najteže zločine protiv odredaba međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. U vezi sa ovom, (međunarodnom) dimenzijom optužnice protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića, (ako postane pravomoćna) Republika Hrvatska bi imala i stvarne, teško sagledive, političke, pravne i materijalne štete, bude li bilo kome od optužene šestorice potvrđena prvostupanjska presuda.

Ova optužnica, pisana po nalogu talibanskoga i uz „blagoslov“ ostalih dijelova, , koji je (usput rečeno) sastavio “nerasformirani i netransformirani“ AID, tužiteljstvo pri haaškom sudu doslovno prepisalo, a Haaški tribunal (skoro) doslovno kopirao u obrazloženju svoje prvostupanjske presude, zorno pokazuje sav jad i bijedu vanjske i sigurnosne politike Republike Hrvatske, političkih predstavnika Hrvata u BIH.

Presuda

Već sam ranije (kao i mnogi drugi) upozoravao na pogibeljno djelovanje bošnjačkih dužnosnika u strukturama vlasti Federacije BiH i države BiH, posebno naglašenim i razobličenim u optužnici Petkoviću, Prljiću, Stojiću, Praljku Ćoriću, i Pušiću, koji je (usput rečeno) Haaški tribunal (skoro) doslovno prepisao u obrazloženju svoje prvostupanjske presude. (na dan izricanja presude sudjelovao sam u emisiji FTV: “odgovorite ljudima 29.05.2013. Presuda šestorici…” – može se pogledati na youtube-u).

Najvažniji i najsporniji dio presude odnosi se na tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Naime da nije prihvaćen taj dio navoda iz optužnice, drugi dijelovi bi bili vrlo teško dokazivi, sve bi se moralo svesti na objektivnu,tzv. (od strane haaškog suda vrlo široko tumačenu) „zapovjednu odgovornost“.

Prema obrazloženju ove presude doslovno svatko može biti optužen, ako je sudjelovao u HVO-u ili u političkim strukturama HR H-B. Postoje li stručne procjene kratkoročnih i dugoročnih učinaka te presude na budućnost Hrvata u BiH? Na Republiku Hrvatsku?
Presuda je vrlo jasno, uz Hrvate u BiH, na stup srama stavila i HR H-B, ali i Republiku Hrvatsku.
Republika Hrvatska se u tom slučaju drži “po strani” iako je izravno optužena, i prema prvostupanjskoj presudi izravno “okrivljena”.

Navodi sadržani u presudi su monstruozni, neistiniti, neutemeljeni, nepošteni, nemoralni.
O posljedicama su govorili mnogi, a one će, bude li potvrđena prvostupanjska presuda, biti nesagledive. Po Hrvate u BiH pogibeljne. Sadašnja (aktualna) djelatnost bošnjačkih političkih struktura, pravosudnih tijela BiH, vanjske politike BiH i sigurnosnih struktura (na državnoj i razini Federacije BiH), pokazuje da su oni prvostupanjsku presudu haaškog suda „shvatili kao gotovu stvar“, a kako kane postupati ako presuda bude potvrđena u drugom stupnju, vidimo u sadašnjem progonu pripadnika HVO-a, što je tek, „vrh ledenog brijega“ u odnosu na ono što slijedi. Koliko ja vidim, u ovom krugu uhićuju ljude koji im mogu potvrditi podatke prikupljene “prekopavanjem” arhiva HVO-a koji se nalazi u Državnom arhivu RH (u koji su pušteni). Tamo su našli puno podataka (kao što bih i ja našao da me netko pusti u njihov arhiv). Od ovih koje sada uhićuju će pokušati napraviti “svjedoke – pokajnike” a nakon toga su na redu “krupnije ribe”.

Za Republiku Hrvatsku, možebitno potvrđivanje prvostupanjske presude, sasvim izvjesno, implicira razarajući financijski udar, ali i nepopravljivu štetu na međunarodnoj političkoj pozornici, sa stigmom presuđenog agresora na susjednu zemlju. To bi trajno stavilo Republiku Hrvatsku i inferioran položaj u bilateralnim odnosima sa BiH.
I što je (za Hrvate u BiH) najpogubnije, značajno, ako ne i u potpunosti, isključilo Republiku Hrvatsku iz rješavanja BiH paradigme.

Ponašanje izabranih predstavnika Hrvata u BiH:

   Neshvatljiva je indolentnost (u punom značenju te riječi) izabranih predstavnika hrvatskog naroda u institucijama FBiH i BiH.
Začuđuje da njih jednostavno nije briga što se u navedenom kontekstu događa i što će se dogoditi. Možete li zamisliti kako bi se ponašao general Praljak da je na slobodi i a da je u zatvoru (pod sličnom optužbom), netko od nas. Što se to događa? Moraju li svi doći na red da bi se probudili? Službena Hrvatska nas je opet izdala. Ali zašto šute političke stranke sa Hrvatskim predznakom u BiH? Zašto šute izabrani predstavnici Hrvata u tijelima vlasti Federacije i BiH? Zašto šute braniteljske udruge?
Zašto niste (predstavnici u vlasti) reagirali na monstruoznu optužnicu protiv Prljića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića, i Pušića? Zašto niste inicirali, organizirali i financirali stručni tim koji bi pokušao oboriti monstruozne teze iz te bošnjačke optužnice i haaške presude? Zašto dopuštate da se od strane bošnjačke političke elite i predstavnika protuhrvatske koalicije u RH, uz ime HR Herceg – Bosna, rabe uvredljivi epiteti, da se negira suverena politička volja hrvatskog naroda u BiH ugrađena u temelje Federacije BiH?

Što radite u zadnjih 20 godina na pitanjima zaštite vitalnih nacionalnih interesa Hrvata u BiH? Tko ima kompletan pregled te problematike i kako se definiraju i provode protumjere (činidbe) sa ciljem neutraliziranja potpuno transparentne neprijateljske bošnjačke politike? Tko među vama u potpunosti razumije narav, karakter i netransparentne ciljeve Daytonskog sporazuma, dostignutu razinu “puzajuće” revizije, “vektorsku“ definiciju procesa? Zašto NIŠTA ne poduzimate na dokazivanju izvršenih zločina nad Hrvatima i procesuiranje počinitelja? Kome ste to prepustili? Bošnjačkim institucijama u Federaciji i u BiH? “Vašim kadrovima” u tim institucijama koji se još nisu odlučili jesu li Hrvati-katolici. samo Katolici, ili jednostavno Bosanci? O kompetencijama, ugledu,integritetu da ne govorimo!! Što se to događa (poglavito) u Hercegovini? Zašto ste dopustili da Vlada RH (po Glavnom državnom tužitelju mladenu Bajiću) sklopi štetan, maliciozan i po Hrvate u BiH pogibeljan sporazum (Protokol o suradnji u progonu kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida) sa BiH,( po Glavnom tužitelju tužiteljstva BiH Goranu Salihoviću)? Zašto u tom pravnom poslu niste istakli svoj pravni i materijalni interes? Zašto niste stavili prigovor glede nejednakog ugovornog kapaciteta strana u sporazumu, što za posljedicu ima to da je sporazum potpisan bilateralno a provodi se unilateralno? Zašto niste reagirali kada su “inspektori AID-a” počeli “čerupati” arhiv HVO-a? i JOŠ TISUĆU ZAŠTO????

Ponašanje Vlasti Republike Hrvatske

Službena hrvatska politika se cijelo vrijeme postupka pred haaškom sudom, od podizanja optužnice 2004. do izricanja prvostupanjske presude 29.05.2013. distancirala se od tog sudskog procesa, želeći dokazati „da aktualni dužnosnici u RH“, nemaju nikakve veze sa događajima u inkriminiranom periodu (1992.- 1995.) I gore od toga. Vesna Pusić, današnja ministrica vanjskih poslova u vladi RH, u više navrata, pa i u Hrvatskom saboru, optužuje RH za izravnu agresiju na BiH, dok tadašnji Predsjednik Ivo Josipović, nastupom u parlamentu BiH, isto tako, izravno optužuje zemlju koju predstavlja za: „podjele, sijanje zlosretnog sjemena, supremaciju nad drugima, isključivanju drugih, nepoštivanje ljudskih prava, primjenu sile i nasilje, nepravdu, namjerno širenje straha, šovinističku i ekstremističku politiku“. O ranijem djelovanju bivšeg predsjednika RH Stjepana mesića nema potrebe podsjećati.

“Protokol o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida”, potpisan između Glavnog državnog odvjetnika RH Mladena Bajića i Glavnog tužitelja tužiteljstva BiH Gorana Salihovića, dovodi bošnjačku politiku u položaj da se neometano pripremi za period“ nakon drugostupanjske presude“. Period otvaranja „sezone lova na Hrvate u Republici Hrvatskoj i BiH. Potpisom ovog protokola, Mladen Bajić je pokazao da je neznalica (diletant) ili da je namjerno nanio štetu međunarodnom ugledu i interesima Republike Hrvatske. U oba slučaja je netko trebao reagirati i pokrenuti istragu. Umjesto toga , Bajiću se smiješi “toga” i fotelja suca Ustavnog suda RH. Naime, Bajić je u ime suverene države potpisao bilateralni sporazum sa “državom” u (de facto) nesamoupravnom položaju, bez klauzule o jamstvu od strane “patrona”! Drugo, potpisao je bilateralni ugovor sa strankom koja nema isti ugovorni kapacitet u pogledu merituma stvari. Npr. Neka RH zatraži od tužiteljstva BiH dokaze o počinjenju kaznenih djela ubojstava djece i civila u Brodskoj i Županjskoj Posavini, koja su počinjena prilikom čina agresije izvršene sa teritorija Bosne i hercegovine na Republiku Hrvatsku od svibnja do prosinca 1992.godine. Ili, neka zatraži dokaze o počiniteljima kaznenih djela na teritoriju RH od strane državljana BiH počinjenih 1991.-1995.(oficiri JNA, Srbi i Muslimani), državljani BiH, koji su sudjelovali u agresiji na RH (abolirani su državljani RH, ostali nisu) ili za cijele postrojbe (1. i 2. krajiški korpus) koje su sudjelovale u agresiji na RH i počinile ratne zločine na njenom teritoriju. Dokazi se nalaze u arhivu Republike Srpske.

Pitanje 1.: “MOŽE LI BiH KAO STRANA POTPISNICA OSIGURATI ISTRAŽITELJIMA RH ISTO POSTUPANJE U ARHIVU VRS i ARBiH, KAO ŠTO JE RH OSIGURALA ISTRAŽITELJIMA IZ BiH?

Pitanje 2.: “Zašto RH u protekle dvije godine nije uputila zahtjev BiH za pomoć u “progonu počinitelja ratnih zločina”, na što se BiH obvezala potpisom navedenog Protokola?

Pitanje 3.: Je li Mladen Bajić u ime RH potpisao bilateralni sporazum, znajući da će se isti provoditi unilateralno? Što su radile sigurnosne “strukture” i zašto nisu upozorile na neprihvatljivost sklapanja takvog sporazuma, ako je već netko donio odluku da RH u njemu nema svoj pravni interes?

Pitanje 4.: Ako nije donesena politička odluka o aboliranju državljana BiH koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na RH, tko je odgovoran za to da oni nisu identificirani i da protiv njih nisu podnesene kaznene prijave (Dudaković, Halilović i drugi)?

Pitanje 5.: Tko je, kada i zašto donio odluku da se kazneno ne gone ubojice djece i civila u brodskoj i županjskoj Posavini? Još bezbroj pitanja……

I zadnje: 6. “Zašto se u Hrvatskom saboru interpelacijom ne prisili vladajuće na pokretanje istrage o ovim pitanjima?

Ilija Vincetić/Kamenjar.com

>>Potpišite Peticiju: “PISMO PREDSJEDNICI RH I PREDSJEDNIKU HDZ-A”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Objavio

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Većina država nema predstavnike nacionalnih manjina u parlamentima

Objavljeno

na

Objavio

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača pokazat ću vam vrlo , zorno na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina.

Treba odmah reći punu istinu. Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volje birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH.

Ova analiza će vam dokazati da zastupnici  nacionalnih manjina nemaju niti  ostvaruju opći politički mandat   da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika.

Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi kao i u svijetu, stoga i ne čudi da se već godinama lome koplja o tome je li loš i treba li ga mijenjati ili je pak samo napredan.

 

Što kažu propisi o izboru zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor?

U skladu sa odredbama članka 19.  Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina, biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina.

Pripadnicima nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika jamči se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta pripadnika te nacionalne manjine, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Pripadnici nacionalnih manjina, koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Znači Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost  ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat  te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio jeli zastupljenost znači da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da,kad i pod kojim uvjetima zastupnik  nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat,a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata.

Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli  su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor 8 zastupnika nacionalnih manjina i to

– pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor;

– pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor i

– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Što nam pokazuje  raščlamba zadnjih održanih parlamentarnih izbora u vezi izbora 8 zastupnika nacionalnih manjina?

Za izbor tri zastupnika srpske nacionalne manjine glasovalo je samo 19 534  ili 14,10% birača od ukupno upisanih 138 539 birača u birački popis.

Nešto bolji odaziv birača je za izbor ostalih 5 zastupnika nacionalnih manjina i to kako slijedi:

  • za izbor zastupnika mađarske nacionalne manjine  glasovalo je 5 212 birača od ukupno upisanih 9 981 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika talijanske nacionalne manjine glasovalo je 2 338 birača od ukupno upisanih 11 440 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika češke i slovačke nacionalne manjine glasovalo je 1 590  birača od ukupno upisanih 6 763 birača u birački popis;
  • za  izbor zastupnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine glasovalo je 3 832 birača od ukupno upisanih 14 757 birača u birački popis i
  • za izbor zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine glasovalo je 5 396 birača od ukupno upisanih 29 777 birača u birački popis.

Broj osvojenih glasova izabranih zastupnika nacionalnih manjina dodatno pokazuje da nemaju osvojen legitimni mandat zastupnika sa općim političkim mandatom. Naime , najmanje 5 izabranih  zastupnika  nacionalnih manjina  ne mogu imati legitimitet  koji je u potpunosti legalan legitimitetu zastupnika izabranih na temelju općeg biračkog ,pa je stoga politički, etički, pravno i zdravo razumski u kojoj mjeri oni mogu biti čimbenik ,a poglavito presudan  čimbenik  u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade te glasovanju o izboru vlade.

Emina Lekaj Prljaskaj dobila je 1 345 glasova, Furio Radin je dobio 1 676 glasa,Vladimir Bilek je dobio 1 329 glasova, Veljko Kajtazi je dobio 2 010 glasova, Robert Jankovics  je dobio 2 731 glasova.

Isto tako je upitan legitimitet dvojice izabranih zastupnika srpske nacionalne i to Mile Horvata koji je dobio  12. 175 glasa i Borisa Miloševića koji je  dobio 11. 479 glasova.

Nema dvojbe da oni u toj i takvoj proceduri ne bi trebali sudjelovati i izigravati i poništavati volju  većinskog hrvatskog naroda jer tako diskriminiraju volju većine. Milorad Pupovac  je jedini od izabranih zastupnika nacionalnih manjina sa osvojenih 16 166 glasova za kojeg bi se moglo reći da je izborom stekao uvjetan legitimitet zastupnika sa općim političkim mandatom. Zašto uvjetan,zato što je za tri predstavnika srpske nacionalne manjine ukupno glasovalo 19 534 birača,a svaki birač ima pravo glasati za tri predstavnika.

Kako je pitanje zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina riješeno u članicama Europske unije ?

Model sličan Hrvatskoj ima Slovenija, čiji se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju također relativnom većinom u posebnim jedinicama.

Slovenija je, dakle, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama. Građani doseljeni iz drugih republika bivše države koji čine 20 posto stanovništva nisu priznati kao manjine jer se smatraju ekonomskim emigrantima.

Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina  država članica EU nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Isto tako i Švicarska i Turska nemaju predstavnika nacionalnih manjina u svom parlamentu.

Zanimljivo je da Italija u svom Ustavu (članak 67.Ustava ) naglašava „Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju“. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.

Evo kakva su zakonodavna  rješenja u nekim državama  u vezi izbora predstavnika nacionalnih manjina i ostvarivanja prava na opći politički mandat, prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju.

CIPAR – VOULI TON ANTIPROSÓPON

Tri mjesta uz ukupan broj zastupničkih mjesta (56) ili 5 posto od ukupnih mjesta u Zastupničkom domu Republike Cipar pripada predstavnicima armenske, maronitske i latinske religijske skupine. Te se religijske skupine oslanjaju na grčku zajednicu i imaju pravnu obvezu izbora zastupnika u Zastupnički dom. U skladu s Izbornim zakonom Republike Cipar svi građani Cipra (uključujući pripadnike religijskih skupina) obvezni su glasovati.

Ista procedura ili metoda glasovanja primjenjuje se i na predstavnike religijskih skupina. Sudjelovanje zastupnika, koji su veza između svoje skupine i države, savjetodavne je prirode. Uživaju iste privilegije kao i ostali zastupnici, sudjeluju u radu parlamentarnog Odbora za obrazovanje i prisustvuju plenarnim sjednicama. Iako mogu iznijeti svoja mišljenja vezana za određenu religijsku skupinu, nemaju pravo glasovati. Predstavnici religijskih skupina s pravom glasovanja su oni koje je izabrala čitava grčko-ciparska zajednica kojoj te skupine pripadaju.

MAĐARSKA – ORSZÁGGYÜLÉS

Od 2014. godine nacionalne manjine mogu osvojiti mjesto s lista nacionalnih manjina tijekom općih izbora. Kandidati nacionalnih manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag još uvijek mogu djelovati kao nacionalni zagovornici bez prava glasa u parlamentu (drugim riječima, glasnogovornici) s pravom sudjelovanja u raspravi. U skladu s temeljnim mađarskim zakonom – Proglašavamo da nacionalne manjine koje žive zajedno s nama čine dio mađarske političke zajednice i konstitutivni su dio države“ – i Zakon XXXVI iz 2012. o Nacionalnoj skupštini 13 mjesta zagarantirano je za nacionalne manjine u mađarskom parlamentu uz 199 drugih zastupničkih mjesta.

U sadašnjem sazivu parlamenta ukupno ima 198 zastupnika, a zastupljenost nacionalnih manjina je 6,2 posto. Zaključno, 198 zastupnika i 13 nacionalnih zagovornika (koji nisu zastupnici) zajedno rade, a postotak varira ovisno o tome pribrojimo li broj zagovornika zastupnicima ili ne.

RUMUNJSKA – CAMERA DEPUTATILOR

U skladu s rumunjskim ustavom status manjina ovako je ruguliran: “Organizacije građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, a ne prikupe dovoljno glasova za zastupanje u parlamentu, imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije.” Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, “pravo” na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika. Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom, organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama dodaju se zastupničkim mandatima koji su proistekli iz predstavničke norme.

Rumunjski parlament je dvodoman i sastoji se od Zastupničkog doma i Senata. Predstavnici nacionalnih manjina zastupljeni su u oba doma.

NJEMAČKA – BUNDESRAT

Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament. Sve se svodi na to tko je pobijedio na izborima za državni parlament u jednoj od Laender (federalne države), pa stoga može oformiti zemaljsku vladu. U skladu s Člankom 51 njemačkog temeljnog zakona, Bundesrat se sastoji od predstavnika zemaljskih vlada koje ih imenuju i opozivaju.

To znači da je preduvjet članstva u Bundesratu mjesto i pravo glasa u jednom od zemaljskih parlamenata. U Bundesratu ima 69 mjesta. U sadašnjem sazivu postoji jedan zastupnik Bundesrata koji zastupa državu Schleswig-Holstein koji je predstavnik nacionalne manjine, odnosno danske manjine u sjevernom Schleswig-Holstein (predstavnik svoje stranke Sudschleswigscher Wahlerverband SSW). Nisu definirana nikakva ograničenja mandata predstavnika nacionalnih manjina.

NJEMAČKA – BUNDESTAG

Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Za vrijeme trajanja 12. saziva njemačkog Bundestaga Zajedničko povjerenstvo za Ustav preporučilo je da se zaštita etničkih manjina uvrsti u Ustav u novom članku 20b koji bi glasio: „Država poštuje identitet etničkih, kulturnih i jezičnih manjina“. Međutim, zakonodavac ovu preporuku nije prihvatio. S druge strane, opći savezni zakoni sadrže brojne pravne propise koji služe zaštiti skupina obuhvaćenih Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina od 1. veljače 1995.

Priznate manjine u Njemačkoj su Danci s njemačkim državljanstvom, Lužički Srbi, Frizi s njemačkim državljanstvom te Sinti i Romi. Valja istaknuti da Savezni izborni zakon (BWG) sadrži posebne propise za stranke nacionalnih manjina. Oni se odnose samo na stranke koje zastupaju interese nacionalnih manjina. „Povlasticu manjine“ mogu koristiti samo izvorne stranke manjina, ali ne i one koje za cilj imaju zastupanje više postojećih manjina.

Zaključak

Ova analiza i raščlamba sa i zakonodavna rješenja država koje imaju predstavnike nacionalnih manjina pokazuje da je nužno izmijeniti naše izborno zakonodavstvo u vezi izbora zastupnika u Hrvatski sabor i razraditi kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine stječu legitiman opći politički mandatima, a kad su savjetodavno zastupljeni u Hrvatskom saboru bez prava glasa.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati